Salman RushdieNijedan pisac nikada ne želi baš razgovarati o cenzuri. Pisci žele razgovarati o stvaranju, a cenzura je anti-stvaranje, negativna energija, nestvaranje, dovođenje u bivstvo nebivstva ili, da upotrijebimo opis smrti iz pera Toma Stopparda, "odsutnost prisutnosti". Cenzura je ono što vas sprečava da činite ono što želite činiti, a pisci žele govoriti o onome što čine, a ne o onome što ih sprečava da to čine. Pisci žele razgovarati i tome koliko su plaćeni, žele pričati tračeve o drugim piscima i o tome koliko su oni plaćeni, žele se žaliti na kritičare i izdavače, gunđati o političarima, žele govoriti o onome što vole, o piscima koje vole, pričama i čak rečenicama koje im nešto znače i, konačno, žele govoriti o svojim idejama i svojim pričama. Svojim stvarima. Britanski humorist Paul Jennings iznio je u svom briljantnom eseju o rezistencijalizmu, parodiji na egzistencijalizam, teoriju da je svijet podijeljen na dvije kategorije, "stvar" i "ne-stvar", i da se između njih vodi beskonačan rat. Ako je pisanje stvar, tada je cenzura ne-stvar, a kako je kralj Lear rekao Cordeliji: "Od ničega samo ništa nastaje" - ili, kako bi g. Jennings revidirao Shakespearea: "Od ne-stvari samo ne-stvar nastaje." Razmislite malo.

Zrak

Razmotrite, ako želite, zrak. Tu je, svuda oko nas, u izobilju, slobodno dostupan i potpuno pogodan za disanje. Da, znam, nije savršeno čist ni savršeno bez primjesa, ali svejedno je tu, obilje njega, dovoljno za sve nas i još mnogo više. Kada je zrak za disanje dostupan tako otvoreno i u tolikoj količini, bilo bi izlišno zahtijevati da se zrak za disanje besplatno raspodijeli svima, u dovoljnoj količini za svačije potrebe. Ono što imate lako možete uzeti zdravo za gotovo ili ignorirati. Naprosto nema potrebe za dizanjem buke oko toga. Dišete zrak slobodno dostupan i potpuno pogodan za disanje i idete dalje za svojim poslom. Zrak nije predmet. On nije nešto o čemu bi većina nas htjela raspravljati.

Zamislite sada da se negdje gore nalazi divovski niz slavina i da zrak koji dišemo istječe iz tih slavina, vruć zrak i hladan zrak i mlak zrak iz neke nebeske miješalice. I zamislite da neko biće gore, nama nepoznato, ili nam je možda čak i poznato, jednog dana počne zatvarati slavine jednu po jednu, tako da polako počnemo primjećivati da se dostupan zrak, još dobar za disanje, još besplatan, prorjeđuje. Dođe vrijeme kada shvatimo da dišemo teže, možda čak s mukom hvatajući zrak. Dosad bi mnogi od nas počeli prosvjedovati, osuđivati smanjenje dotoka zraka i glasno zahtijevati pravo na zrak, slobodno dostupan i potpuno pogodan za disanje. Oskudica, moglo bi se reći, stvara potražnju.

Disanje

Sloboda je zrak koji dišemo, a živimo u dijelu svijeta gdje je on, koliko god zalihe bile nesavršene, ipak otvoreno dostupan, barem dijelu nas koji nismo crni adolescenti u majicama s kapuljačama u Miamiju, i potpuno pogodan za disanje, osim, dakako, ako nismo žene u konzervativnim državama koje pokušavaju slobodno odlučivati o vlastitim tijelima. Nesavršeno slobodan, nesavršeno pogodan za disanje, ali kada je pogodan za disanje i slobodan ne moramo oko toga cjepidlačiti. Uzmemo to zdravo za gotovo i idemo dalje. A noću, dok tonemo u san, pretpostavljamo da ćemo sutra biti slobodni jer smo danas bili slobodni.

Stvaralački čin zahtijeva ne samo slobodu već i tu pretpostavku slobode. Ako umjetnik-stvaratelj brine hoće li još uvijek biti slobodan sutra, onda neće biti slobodan danas. Ako se boji posljedica svog izbora teme ili načina na koji je obrađuje, tada njegove odluke neće biti određene talentom, nego strahom. Ako nismo uvjereni u svoju slobodu, tada nismo slobodni.

Sjedenje

Još gore od toga, kada se cenzura upliće u umjetnost, ona sama postaje predmet; umjetnost postaje "cenzurirana umjetnost" i tako je svijet vidi i shvaća. Cenzor etiketira rad kao nemoralan, ili bogohulan, ili pornografski, ili kontroverzan i te riječi zauvijek vise, poput albatrosa oko vratova onih ukletih mornara, na cenzuriranim djelima. Napad na djelo ne samo da određuje to djelo; u izvjesnom smislu za široku javnost on postaje to djelo. Na svakog čitatelja "Ljubavnika Lady Chatterley" ili "Jarčeve obratnice", na svakog gledatelja "Posljednjeg tanga u Parizu ili "Paklene naranče" doći će deset, sto, tisuću ljudi koji "znaju" da su ta djela pretjerano prostačka, ili pretjerano nasilna, ili oboje.

Pretpostavka krivnje zamjenjuje pretpostavku nevinosti. Zašto je onaj indijski muslimanski umjetnik morao onu hinduističku boginju naslikati golu? Nije li mogao poštovati njezinu krepost? Zašto je onaj ruski pisac morao natjerati svog junaka da se zaljubi u nimfetu? Nije li mogao izabrati zakonski prihvatljivu dob? Zašto je onaj britanski dramatičar opisao seksualni napad u sikhskom hramu gurdvari? Nije li se taj napad mogao dogoditi izvan posvećenog tla? Zašto su umjetnici toliko skloni nevoljama? Ne mogu li nam naprosto ponuditi ljepotu, moralnost i vraški dobru priču? Zašto umjetnici misle, ako se budu tako ponašali, da bismo trebali biti na njihovoj strani? "I svi su ljudi rekli: sjedni, sjedni, ljuljaš čamac/i vrag će te povući dolje, duše tako teške da nikad nećeš isplivati/sjedni, sjedni, sjedni, sjedni, sjedni/ljuljaš čamac."

Pisanje ustima

Kada je najdjelotvornija, cenzorska laž uspijeva zamijeniti umjetnikovu istinu. Ono što je cenzurirano smatra se zasluženo cenzuriranim. Ljuljanje čamca se osuđuje.

To nije slučaj samo u svijetu umjetnosti. Ministarstvo istine u današnjoj Kini uspješno je uvjerilo vrlo velik dio kineske javnosti da su junaci s trga Tiananmen u stvari bili zlikovci odlučni uništiti naciju. To je konačna pobjeda cenzora: kada ljudi, čak i ljudi koji znaju da im se rutinski laže, postaju nesposobni zamisliti istinu.

Ponekad velika zabranjena djela prkose cenzorskim opisima i nametnu se svijetu - "Uliks", "Lolita", "1001 noć". Ponekad veliki i hrabri umjetnici prkoseći cenzorima stvaraju veličanstvenu književnost u ilegali, kao u slučaju samizdat književnosti u Sovjetskom Savezu, ili snimaju suptilne filmove koji izmiču oštrici cenzorske britve, kao što je slučaj s velikim dijelom suvremene iranske i nešto kineske kinematografije. Čak ćete naići na ljude koji će vas uvjeravati da je cenzura dobra za umjetnike jer predstavlja izazov njihovoj mašti. To je kao da kažete: ako odsiječete čovjeku ruke, možete mu se diviti jer je naučio pisati držeći olovku u ustima. Cenzura nije dobra za umjetnost, a još je gora za umjetnike. Djela Aija Weiweija opstaju; sam umjetnik vodi sve tegobniji život. Pjesnika Ovidija nezadovoljni je car August prognao na Crno more te je ovaj proveo ostatak života u rupetini po imenu Tomis, ali Ovidijeva poezija nadživjela je Rimsko Carstvo. Pjesnik Mandeljštam umro je u jednom od Staljinovih radnih logora, ali Mandeljštamova poezija nadživjela je Sovjetski Savez. Pjesnika Lorcu ubili su u Španjolskoj banditi generalisimusa Franca, ali Lorcina poezija nadživjela je fašističku Falangu. Možda, dakle, možemo tvrditi da je umjetnost snažnija od cenzora, a možda uistinu često i jest. Ali umjetnici su ranjivi.

Umjetnost kao revolucija

Engleski PEN prošli tjedan je prosvjedovao jer je na Londonski sajam knjiga pozvana samo grupica "službenih", od države odobrenih pisaca iz Kine dok su glasovi barem 35-oro pisaca koje je režim zatočio, uključujući dobitnika Nobelove nagrade Liua Xiaoboa i političkog disidenta i pjesnika Zhua Yufua, ostali nijemi i ignorirani. U Sjedinjenim Državama religijski fanatici svake godine pokušavaju zabraniti pisce u rasponu od Kurta Vonneguta do J.K. Rowling, očite zagovornice čarobnjaštva i crne magije; da ne spominjemo sirotog, progonjenog Darwina protiv kojeg i dalje marširaju zagovornici inteligentnog stvaranja. Jednom sam napisao, a to i dalje zvuči istinito, da napadi na teoriju evolucije u dijelovima SAD-a sami unekoliko opovrgavaju tu teoriju, pokazujući da prirodni odabir ne funkcionira uvijek, barem ne u području Kansasa, i da su ljudska bića sposobna i za obrnutu evoluciju, u smjeru karike koja nedostaje.

Još je ozbiljnije rastuće prihvaćanje "ne-ljuljaj-čamac" pristupa onim umjetnicima koji ga ljuljaju, rastuće slaganje da cenzura može biti opravdana kada se određene interesne skupine, ili rodovi, ili religije proglase uvrijeđenima nekim djelom. Velika umjetnost ili, recimo to skromnije, originalna umjetnost nikada se ne stvara u sigurnom središtu, već uvijek na rubu. Originalnost je opasna. Ona izaziva, propitkuje, iznevjerava očekivanja, narušava moralne kodove, ne poštuje svete krave ili druge slične entitete. Može biti šokantna ili ružna ili, da se poslužimo višenamjenskim pojmom koji toliko voli tabloidni tisak, kontroverzna. A ako vjerujemo u slobodu, ako želimo da zrak koji dišemo ostane obilan i pogodan, to je umjetnost čije pravo na postojanje moramo ne samo braniti, već i slaviti. Umjetnost nije zabava. Ona je u svom najboljem izdanju revolucija.

Preneseno s bloga The New Yorkera

Prevela Diana Robaš