Objavljeno u Nacionalu br. 335, 2002-04-16

Autor: Mirjana Dugandžija

Najbolji roman o zagrebačkim devedesetima

Književni hit o frajerima s Trešnjevke

Likovi moje knjige 'Kavice Andreja Puplina' su frajeri koji ševe, drogiraju se i pale kuće iz zabave

Dalibor Šimpraga (u sredini) na vrhu svoje zgrade s kojeg se vidi trešnjevački kvart Remiza, s prijateljima Robertom Milošinčićem (lijevo) i Markom Mušlinom, čije su mnoge priče i 'fore' ušle u knjigu 'Kavice Andreja Puplina'Dalibor Šimpraga (u sredini) na vrhu svoje zgrade s kojeg se vidi trešnjevački kvart Remiza, s prijateljima Robertom Milošinčićem (lijevo) i Markom Mušlinom, čije su mnoge priče i 'fore' ušle u knjigu 'Kavice Andreja Puplina'Knjiga o kojoj se ovih dana u Zagrebu najviše govori, a gotovo da ne prođe dan da u nekom mediju ne osvane intervju ili kritika, knjiga je “Kavice Andreja Puplina” Dalibora Šimprage (32). To je knjiga prepoznatljivog ambijenta, roman o doživljajima dečki s Remize – kvarta zagrebačke Trešnjevke – devedesetih godina. Drugi razlog ogromnoj radoznalosti koju je izazvala može se pripisati i velikoj zbrci o pitanju autorstva jer Šimpraga je priče iz te knjige objavljivao u časopisu “Godine nove” pod pseudonimom Andrej Puplin. U “Durieuxovu” izdanju “Kavica” prve se put potpisao imenom i prezimenom.
No, najvažnije je možda ovo: ako ste mislili da nikada (više) nećete čitati knjige o doživljajima iz vojske, prvoj ševi i prvoj ljubavi, o infantilnim pubertetskim tulumima s povraćanjem – ipak hoćete. Jer, Dalibor Šimpraga uspio je u romanu “Kavice Andreja Puplina” neka od najubitačnijih mjesta života i književnosti, od kojih inteligentniji bježe glavom bez obzira – pretvoriti u odličnu literaturu.
Dalibor Šimpraga (32), autor 'Kavica Andreja Puplina', priča koje su se nakon objavljivanja u časopisu pod pseudonimom, te nakon što je pisac odbio ponudu 5-6 izdavača, nedavno napokon pojavile u nakladi 'Durieuxa' i izazvale veliko zanimanje kritičara i medija, u Nacionalu otkriva kako su nastale 'Kavice', u kojem je kafiću slušao kvartovske priče i kako ih je pretvorio u vrhunsku književnost Priče o doživljajima škvadre iz kvarta – priče svojih prijatelja koji se vraćaju iz Domovinskog rata, koji se žale na dosadne supruge ili se hvale seksualnim pustolovinama na tulumima, koji susreću svoje prijatelje Srbe koji su 1991. otišli iz Zagreba ili prepričavaju kako su u dubrovačkom zaleđu palili kuće “iz zabave” – slušao je Dalibor Šimpraga u kafiću “Anči” u Pazinskoj ulici godinama. One smješnije je čuo i po desetak puta: sve ostalo je književnost. Drska autentičnost “Kavica” Dalibora Šimprage, koji je s Igorom Štiksom 1999. izdao antologiju nove hrvatske proze 90-ih “22 u hladu”, navela je nekoliko urednika da mu predlože objavljivanje knjige, ali Šimpraga, alias Puplin, nikako ih nije pristajao objaviti pod pravim imenom: činilo mu se da njihova sirovost nije literatura.
NACIONAL: Što vam kažu dečki iz kvarta nakon što ste ih učinili slavnim? – Kad se pročulo da se pojavila knjiga priča o Remizi, netko je kupio knjigu koja je, kako mi veli jedan prijatelj, kopirana u nekoliko desetaka primjeraka. Sve je to počelo kružiti kao svojevremeno u Rusiji samizdat, od ruke do ruke, a čitaju je navodno s velikim interesom. Možda zato što pretpostavljaju da će se “prepoznati”, kao što će pomisliti svaki naivan čitatelj, ako poznaje autora, da je “unutra”, u knjizi, opisan.
NACIONAL: “Naivan”, jer, naravno, nije tako. – Bitna stvar u pričama je da su skinute iz stvarnosti, ali kao i u svakom drugom književnom tekstu, stvarnost nije prepričana doslovno, kombinirani su razni događaji, likovi… Tako je i Žendra, glavni lik koji sve to u knjizi priča, sastavljen od nekoliko ljudi. Tako se ljudi s jedne strane mogu prepoznati, s druge baš neće biti u pravu ako se prepoznaju, jer to nije memoaristika, ni sjećanja ostarjelog pisca.
NACIONAL: Znači, priče ipak nisu “zapisivane kazetofonom”. – Ne, naravno, a nije bilo potrebe. Ja sam odrastao na Trešnjevci, živim tamo od svoje treće godine, sve te svoje frendove znam od treće, četvrte godine, prolazili smo mnogo toga zajedno… a kad se ljudi znaju od djetinjstva, ne mogu u priči “prodati muda pod bubrege”. Kao što veli jedan moj prijatelj za curu koja je živjela u kvartu a nedavno se udala za nekog bogatuna: “Eh, da on zna ono što mi znamo, ne bi ona još maknula s Remize.” Priče u “Kavicama” standardne su šankovske, kafićke priče koje sva društva ovog svijeta pričaju. S tim da se sve to sažme, ubace fore s desete strane. Gotovo svaki pisac, kad čuje zgodnu rečenicu, zapiše je. Ja sam prije zapisivao u neke blokiće, sad zapisujem kao SMS u mobitel, pa ga sejvam, poslije prebacim u kompjuter i ubacim u tekst gdje mi paše.
NACIONAL: Kako je baš kafić “Anči” u Pazinskoj postao stalno okupljalište? – Prije 1990. u Zagrebu se uglavnom izlazilo u “centar”, “u grad”, nisu postojali kafići. Ne samo na Trešnjevci, nego u bilo kojem dijelu grada koji nije centar. Postojali su bircuzi, špirutane… u koje nismo zalazili. Kad su se počeli otvarati kafići, a na Remizi ih trenutno ima pet-šest u kojima visi mlađa ekipa, počeli smo na kavu odlaziti tamo. A kafić Anči je zgodan jer nije na ulici, ima intimnu, kućansku atmosferu, ljudi se uglavnom znaju, svi znaju gazda Ljubu, konobare, kava je bila za kunu jeftinija nego drugdje, i nema tinejdžerske dreke.
NACIONAL: Roman “Kavice” se naziva generacijskim iako to možda nije najbolja riječ. Iz kakvih slojeva dolaze uzori za likove u knjizi, tko su bili njihovi roditelji? – Remiza nije tipični slam u kojem se rađa subkultura, recimo, nije bilo punkera osim osamljenih slučajeva, sad ima nešto skinheadsa ali zapravo neki drugi klinci i studiraju, počinju raditi, dakle riječ je o jednom građanskom, malograđanskom kvartu sa, sada, fino uređenim ulicama. Običan kvart. I nije socijalno jednoznačan, tu postoje stambene zgrade u kojima su živjeli i radnička klasa i vojna lica, koja su nekad isto spadala u imućnije, kao i oni koji su živjeli u obiteljskim kućama. U mojoj zgradi, recimo, žive kako vozači tramvaja tako i liječnici, sveučilišni profesori i direktori.
NACIONAL: U knjizi se milje čini malo siroviji, agresivniji, drskiji, nekorektniji… – Nekorektnost nema veze sa socijalnim statusom, nekorektni su ljudi iz viših slojeva kao i djeca radnika. Nekorektnost je više proizvod situacije. Kad ekipa priča, govori se direktno, cinično, bezobrazno, bez konvencija, spuštaju jedan drugom, nema obzira. Na primjer, postoji scena u “Kavicama” kad pitaju lik koji se zove Futač zna li da kurtoni imaju serijski broj. On najprije odgovori “ne”, ni ne sluti zamku, pa mu kažu “Normalno kad ga nikad nisi odmotal do kraja”, što hoće reći da mu je alatka dva broja prekratka. Sad on, koji glumi velikog jebača, da izvuče situaciju kaže: “Ja jebem bez kurtona”, na što međutim opet dobije odgovor: “Da, zato si se i oženio s dvadeset godina”. Što nije, kao u nekom zagorskom selu, ideal, nego znak životnog poraza.
NACIONAL: Skoro kao imati stalnu curu ili, ne daj bože, ženu, koja je uvijek monstrum koji se prežderava i špijunira mobitelom, kao što se pak dešava likovima “Kavica”. Među raznim “nekorektnostima”, najgore su one prema ženama, žene su prošle gore i od Zagoraca, Srba, Cigana… – Zato što je to muška priča. Da je žena pričala…
NACIONAL: Ipak – žene su u knjizi dronfulje, jebaljke, karaljke, pičke, džebačice, trebe, pičerosi, babe, gabori… Je li se nešto u vama pobunilo protiv toga, ili ste samo pazili da koji izraz ne izostavite? – Jezik ulice je seksistički, žargon je macho, to potvrđuje recimo i rječnik žargona Tomislava Sabljaka u kojem su najbrojnije natuknice za ženski spolni organ, seks i ženu odnosno djevojku. Imam i malu teoriju zašto je to tako. Naime, jezik ulice je u instinktivnom stanju, ne podliježe konvencijama, nije inhibiran. Kad kažemo da je instinktivan, a znamo da je jedan od najjačih instinkata seksualni, nije čudo da je jedna od najčešćih tema – kako je netko poševio neku žensku na tulumu. Ševa je postignuće i naravno da se poslije toga odmah ide razglasiti narodu. Kao kad Žendra tobože “skine junf” kvartovskoj jebaljki, prvo što napravi – ne ide kući, nego šeta po kvartu da sretne nekog kome bi se pohvalio…
Inače, da nije to samo jezik muške populacije dokazuje i priča, koja nije ušla u “Kavice”, kako je na tulumu kod jedne takve “jebaljke”, s kojom su svi, kako kaže Ranko Marinković, “rado izmjenjivali seksualne instrumente”, nađena bilježnica, dnevnik, na kojem je sa stražnje strane bila tablica u kojoj je stajalo – muško ime, datum, i “plus” ili “minus” – je li bio dobar ili loš. A možda sve to u “Kavicama” izgleda prenaglašeno zato što je koncentrirano na jednom mjestu. Ali onima koje to toliko šokira preporučujem da čitaju na rate, kao što se pije kava. Ne pije se pet kava odjednom.
NACIONAL: Jesu li “brda horsa” iz knjige doista realna? – Hors se spominje u vezi s generacijom deset godina mlađom, jer naša nije imala susreta s težim drogama do nedavno. Droga je bila skupa, alkohol i seks zadovoljavajući, a sad je droga drastično jeftinija… i generacija deset godina mlađa masovno je na težim drogama. Knjiga završava rezignacijom pripovjedača nad mladim generacijama, “sve se zbombalo, sve otišlo u kurac, klinci prodaju sve iz kuće za drogu…” Ja ih znam kad su se rađali, a sad ih je barem polovica na heroinu.
NACIONAL: Što danas radi vaša generacija iz kafića? – Mislim da se moja generacija, unatoč svemu, krizi, ratu itd. dobro izvukla. Uglavnom rade, imaju planove u životu, usmjereni su na stjecanje, ali ne mislim tu na stjecanje kao devijaciju nego kao znak neke vitalnosti. S obzirom da je u vrijeme njihove adolescencije vladala kriza 80-ih, oni nisu mogli putovati i školovati se po svijetu, ni lako naći posao, a uskoro je počeo i rat. Neki su se oženili, a od likova čije su priče u knjizi i s kojima se i danas viđam, jedan radi na Pauku, on je onaj kojemu plaćate 400 kuna kad vam dignu auto. Drugi radi u jednom electroshopu i namjerava pokrenuti vlastiti biznis, treći kao portir na Filozofskom fakultetu, četvrti vodi birc “Peti element”, jedan radi kao turistički vodič, vodi klince po maturalcima a u slobodno vrijeme odlazi u teretanu, itd.
NACIONAL: Kako vam je bilo pisati o ljudima koji su ipak, čini mi se, dosta različiti od vas? – Ja sam uvijek živio u nekoj dvojnosti, recimo. Ja sam bidijalektalan, u kući se govori štokavština, na ulici kajkavština. Postojao je dakle svijet kuće i svijet ulice, u kojem ja nisam toliko participirao kao drugi. Studirao sam najprije na elektrotehnici, poslije na Filozofskom, imao studentskih obaveza. Možda su mi utoliko opisani doživljaji bili zanimljiviji nego onima koji su od jutra do mraka bili usmjereni na to kada će sljedeći tulum, koga izlevatiti za cugu, koju žensku povaliti… Na kraju, ja sam samo pisao priče koje su mi drugi pričali.
NACIONAL: Doista, neka distanca spram vlastitog teksta kod vas je postojala, neki kažu i tolika, da ga niste htjeli objaviti. – Počeo sam ga objavljivati pod pseudonimom zato što sam pisao “iz ruke”, kako se to kaže – malim prstom lijeve noge. Pisao sam iz zabave, i samom su mi te priče bile smiješne. No, mnogi pisci i umjetnici imaju radove koje ne prepoznaju kao dio svog opusa, zamišljenog ili realiziranog, pa se često, recimo, otkrivaju u ostavštinama erotski stihovi koje su pisali nabožni pisci. Uostalom, i Nacional je izdao erotsku ostavštinu Andrije Maurovića, koji je objavljivao kaubojce a za svoj gušt crtao porniće.
NACIONAL: “Andrej Puplin” vam je više trebao da iza njega sakrijete Šimpragu, ili da književno eksperimantirate, uvodite ga kao još jedan lik u knjigu? – To se poklopilo, ja sam se i prije volio poigravati mišlju o piscu kojeg “stvori” neki drugi autor. Mnogi žele u pseudonimu Andrej Puplin prepoznati stid ili štrebersku pretencioznost, to su tumačenja koja žele upisati manju vrijednost u autora. Ja sam davno prije “Kavica” imao u pripremi prezime Puplin, za neke druge tekstove. A, kako sam rekao, kad sam počeo pisati “Kavice”, nisam ih mislio objavljivati, mislio sam da su prežestoke, presirove, napokon – da nisu literatura. Onda sam jednom bio na kavi s Milošem Đurđevićem, on mi je savjetovao da ih objavim. Odnio sam ih Robertu Perišiću, koji ih je objavio u časopisu “Godine”, on se isto oduševio, i malo me forsirao da dalje pišem. I tako je to krenulo. Prve reakcije su bile povoljne, ostalo znate.
NACIONAL: Kad ste pomislili da priče iz 90-ih mogu postati roman o 90-ima? Možda kad ste vidjeli da ih sama stvarnost može efektno poentirati mračnom pričom kojoj ste dali radni naslov “Kako smo palili kuće iz zabave”? – Imao sam ideju igrati se dalje, pod radnim naslovom “Nesabrana djela Andreja Puplina”. Ali, znao sam kako želim završiti, s pričom o paljenju kuća koja cijeloj knjizi daje malo drugačiju dimenziju. Naime, knjiga protiče u laganom tonu, seksu i tulumima, a na kraju dolazi priča o tome kako su palili kuće u zaleđu Dubrovnika, a palili su, kako kaže lik, po redu, iz zabave – “srpska, hrvatska, nije u pitanju”. Bilo je ponuda pet-šest izdavača. Meni se nije žurilo, nisam imao npr. ambicija upasti među FAK-ovce pa da bih zbog toga žurio… dok me nije ljetos pričepio “Durieuxov” urednik Nenad Popović. Naime, s njim sam bio dogovorio da pišem neki kratki roman. I ništa, sjednem, počnem pisati, imao sam nekoliko mjeseci fore, ali nakon dva-tri tjedna i pedesetak kartica vidio sam da to izvesti onako kako želim neću uspjeti u zadanom roku. Shvatio sam da taj roman neću napisati, ali Popoviću je netko, navodno Igor Lasić, prišapnuo za “Kavice”… koje mi uopće nije bilo teško pisati. I da ne bih iznevjerio dogovor… A što sam mislio da to nije literatura, možda je primjer da knjiga zna biti pametnija od pisca.
NACIONAL: Glista iz Majdakova hita “Kužiš stari moj” i Žendra iz “Kavica” su jako slični – iz Zagreba su, ali s periferije, svojevrsni “loseri” ali ne do kraja, u isto vrijeme agresivni i slabi, obojica s Trešnjevke. Kako to da su obojica uvjerljivi književni likovi, a Glista je 30 godina stariji? – Periferija je sama po sebi “loserski” dio grada, tamo su ljudi koji nisu financijski uspjeli. Kad na periferiji postoje ljudi koji se ipak bore, koji nisu isti kao pozadina, nisu sivi, imaju neku filozofiju, samosvijest, oni se izdvoje. Jer Žendra, možda ne racionalno, ali ipak, osjeća što hoće i ide k tome, hoće poševit’ žensku i poševi je, išao je u rat iz nekih svojih razloga, i ne daje ni pet para na velike nacionalne priče i podsmjehuje se novopečenim ustašama koji su do nedavno imali Titovu sliku na zidu, kuži pokušaje ljudi da budu važni, da budu face, što je sve tragikomično jer su oni na socijalnom rubu.
NACIONAL: Danas, kažete i sami, takva knjiga više ne bi bila moguća. – Za nas, prošlo je doba adolescencije, a i vrijeme HDZ-a je bilo daleko zahvalnije za takve priče jer je bilo ispunjenije glupostima, plasiranim kroz medije, konzervativizmom. Rat je pak isto bio posebno vrijeme koje je nosilo svoje doživljaje. Naravno, ne govorim o tome s nostalgijom, sretan sam da je sve to prošlo.
NACIONAL: Pišete novu knjigu, ovaj put ozbiljnu literaturu i po vašem mišljenju, a navodno se u njoj bavite i padom Carigrada. – Ne bih o tome, malo sam praznovjeran… Dosta je dugo pišem, materijala ima jako puno, 200-250 kartica, postoji jasan nacrt romana ali nemam snage sad to raditi, na tekstu tog tipa treba crnačkog posla da ne bi bila ego trip. A priča o padu Carigrada, koja će uskoro biti objavljena u časopisu “Quorum”, uvodno je poglavlje romana, a zapravo priča koja piše glavni junak. Ali priča je više uvod, uvertira, a taj psihološki roman smješten je u Zagreb.
NACIONAL: Danas više ne živite na Trešnjevci, nego u Dubravi. Biste li preselili da ste znali da ćete zbog Remize postati slavni? – Ljudi emigriraju s jednog dijela svijeta u drugi pa je možda malo smiješno govoriti o preseljenju iz jednog kvarta u drugi… S druge strane, ne znači da su naše kave prestale. Ipak, ima jedan detalj: na Trešnjevci je moj stan na drugom katu, iznad haustora, a mi imamo jedan poseban zvižduk kojim se dozivamo. Taj moj prijatelj koji radi na pauku, Buco, kad bi išao s posla iz druge smjene, u deset, pola jedanaest navečer, kad bi vidio svjetlo na mom prozoru fućnuo bi, pa bismo otišli na kavu. Sad kaže da ga ulovi melankolija kad skuži da tog svjetla nema.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika