Kada vam modne dizajnerice Dražena Semren i Daliborka Puž kažu kako hrvatska moda ništa ne valja, a pritom misle na nedavno održanu reviju “Zlatna igla” u hotelu “Sheraton”, onda pomislite da razgovarate s napuhanim veličinama. Međutim, kada vam odmah nakon toga kažu kako ni one same nemaju pojma o mnogim stvarima, a njihovu posljednju reviju dođe vidjeti toliko posjetitelja da se u prostor studija Jadran filma, gdje je revija održana, jedva može ući, onda znate da razgovarate s osobama čiji je pristup modnim rješenjima i medijskoj prezentaciji nekonvencionalan. Dražena Semren ispravlja Daliborku Puž: “Daliborka malo pretjeruje, mislim da imamo pojma. Ne o svemu, ali učimo pa smo zato svaki put sve bolje.”
“Čaj u sahari” bio je naziv njihove posljednje revije održane prošlog tjedna o kojoj se u medijima mnogo pisalo, možda i stoga što se pri posljednjem izlasku na pistu manekenka Jasmina Hdagha vrtjela i dok se vrtjela, gornji dio haljine jednostavno je spao tako da su svi uzvanici gledali u njezine grudi, onoliko trenutaka koliko je Jasmini trebalo da podigne taj dio odjeće. “Namjerno smo to napravile”, priznaje Dražena Semren. “Isto smo napravile 2001. na reviji u Beogradu, tamo se manekenka još više razgolitila pa je osvanula na naslovnici jednog beogradskog magazina, a mi smo bile u središtu pozornosti”, kaže Dražena Semren smješkajući se dok smo sjedili u podrumu njezine kuće u Dugom Selu koji je pretvoren u krojačnicu.
Dizajnerice Dražena Semren i Daliborka Puž, lani su se proslavila s haljinama u kojima su Miss Hrvatske Rajna Raguž i Miss gospođe Darija Mikulandra-Žanetić nosile na svjetskim izborima, a prošlog su tjedna predstavile svoje nove kreacije na vrlo uspješnoj reviji 'Čaj u Sahari' u Jadran filmu Dugo Selo je početak priče za dvije 29-godišnjakinje od kojih se jedna, Daliborka, u međuvremenu preselila u središte Zagreba. U njezinu stanu ideje se razrađuju, a u podrumu u Dugom Selu realiziraju. Za reviju “Čaj u Sahari” ideja vodilja bile su dvadesete godine prošlog stoljeća koje su, prema onom što su mogle zaključiti iz filmova i knjiga, bile dekadentne. Dok u stanu Daliborke Puž pregledavamo biblioteku koja ih je motivirala za posljednju reviju prvo zamjećujemo komplet djela Dostojevskog. “Pa i Dostojevski je utjecao na nas, katkad se osjećam kao Raskolnjikov”, kaže Daliborka Puž a Dražena Semren dodaje kako je “Dostojevski sigurno mislio na nas dok je pisao ‘Bijedne ljude’”. Naravno, riječ je o financijskoj isplativosti ovakvog načina rada. Njih dvije nemaju nikakvog financijskog mecenu, nemaju svoj poslovni prostor, njihove kreacije mogu se kupiti u samo tri butika u Zagrebu – dva su u Importanne Galleriji, jedan u Tkalčićevoj ulici. Kreacije možete kupiti tako da na neki način saznate brojeve telefona kreatorice, nazovete ih i objasnite što želite. Zauzvrat, dobit ćete kreaciju djevojaka koje nisu fakultetski obrazovane glede modnog dizajna, ali čije su kreacije nosile Rajna Raguž na izboru za Miss svijeta i Darija Mikulandra-Žanetić na izboru za Miss gospođe u Las Vegasu, a modni kritičari poprilično im se dive.
Dražena Semren završila je srednju tekstilnu školu, a obje su završile jednogodišnji tečaj modnog dizajna talijanske škole Callegari. Škola Callegari nagrađivala ih je za njihove radove, ali Daliborka Puž odmah kaže: “Zaboravi tu školu, ne želimo im davati besplatnu reklamu.” Objašnjavajući što ne valja u toj navodno uglednoj školi dizajna odgovara: “Ma ništa ne valja, oni rade za ljude kojima treba papir da bi otvorili butik. Tjeraju te da radiš prema njihovim shematskim crtežima, užasno su ograničeni, a osoba koja vodi tu školu u Hrvatskoj je već 10 godina a još nije naučila hrvatski jezik. Njoj je najvažnije skupiti ljude i uzeti novac, a tko su ti ljudi, kako rade, to nije bitno jer nema selekcije.” Zato se pita tko je tu školu proglasio kvalitetnom, dodajući kako je možda u Italiji kvalitetna, ali “ova u Zagrebu nije”. I dok je Callegari njih volio i dijelio im nagrade, one njega baš nisu. Nagrade su bile stipendije za doškolovanje vrijedne nekoliko tisuća njemačkih maraka, ali Daliborka Puž tvrdi da je to obično gubljenje vremena. “Budući da sam dobila nagradu, mislila sam da mogu pohađati program kad hoću, a ispalo je da moraš dolaziti redovito, što mi je izgledalo kao kazna, a ne nagrada.” Ona stoga nije ni realizirala dobivenu stipendiju, “otišla sam nekoliko puta i odustala jer mi se nije svidjelo”. Dražena Semren bila je strpljivija i odradila je prvu godinu nagradne stipendije, ali kada je dobila drugu, i ona je odustala.
Kada smo ih pitali nedostaje li im stručna naobrazba, Dražena Semren je odgovorila kako uvijek nešto nedostaje “te je samo pitanje koliko si svjestan svojih nedostataka i hoćeš li ih ispraviti”. Zato se obje slažu kako je praksa za modnog dizajnera važnija od same naobrazbe. “U srednjoj školi i na fakultetu naučiš tipove tkanina, naučiš šivati a kada završiš školu, nemaš pojma ni o čemu. Učile smo na vlastitim pogreškama, učile smo što koja tkanina podnosi, griješile, mnogo toga bacile smo u smeće jer nije bilo dobro. Jedno je poznavati tkaninu teoretski a drugo dok je šiješ”, ponovno je oštra Daliborka Puž. Dražena Semren kaže kako su svjesne svojih nedostataka, što ih tjera da svaki put budu bolje. “Često pogriješimo, ali je bitno da smo svjesne svojih pogrešaka. Nisu nam bitne pogreške pri radu kreacija za revije, bitno je da ne ‘sfušamo’ klijentima.”
Prošlotjedna revija bila je druga u njihovoj karijeri, prva je održana u prosincu 2001. u hotelu “Sheraton”. Do tada su nastupale na grupnim revijama a samostalnih ne bi bilo da se nije pojavio Veselin Jevrosimović iz Beograda koji je te dvije revije financirao. Pomalo neobična priča počinje 2001., kada su spletom okolnosti Dražena Semren i Daliborka Puž pozvane u Beograd kako bi na tamošnjem “Fashion Weeku” predstavile svoje kreacije. Naime, u pokušaju da ih propagira izvan granica Hrvatske jedan njihov prijatelj poslao je fotografije njihovih radova u Beograd nakon čega su dobile poziv kojem su se odazvale. Jevrosimović je vlasnik tvrtke “Com Trade”, glavnog sponzora “Fashion Weeka”, ali za boravka u Beogradu nisu se upoznali. “Prošlo ljeto Jevrosimović nam se javio i tražio da ga povežemo s nekim hrvatskim manekenkama koje bi došle u Beograd i nastupile na ‘Fashion Weeku’. To smo i učinile pa su u Beogradu nastupile Tamara Roglić i Antonela Cetinski”, prepričava Dražena Semren.
Kada je došlo vrijeme za samostalnu reviju, njih dvije su se zapitale – otkud novac. Obitelj Dražene Semren podrijetlom je iz Livna pa kaže kako je u njoj proradio hercegovački kliker te je odlučila nazvati Jevrosimovića kako bi im uzvratio uslugu. “Pristao je financirati našu reviju. Nakon što je održana u hotelu ‘Sheraton’, odmah je pitao kad ćemo raditi ponovno. Tako je organizirana prošlotjedna revija kojom je također bio zadovoljan.”
Osim toga, 2001. za njih je bila vrlo bitna jer su medijski promovirane kada je objavljeno da će Miss Hrvatske Rajna Raguž nositi njihovu kreaciju na izboru za Miss svijeta a Darija Mikulandra-Žanetić na izboru za Miss gospođe u Las Vegasu. S Rajnom Raguž sve je ispalo slučajno, Dražena Semren kaže kako su za nju radili model “tek toliko, da joj se nađe pri ruci” te su joj posudili još nekoliko. Međutim, poslije su saznale da je njihova kreacija izbacila iz konkurencije model Linee Exclusive jer se Rajni Raguž “naš kompletić činio atraktivnijim”. Iako je do promjene došlo mnogo prije, tek jedan dan prije izbora za Miss svijeta hrvatski mediji objavili su da će Miss Hrvatske nositi kreaciju dvojca Semren i Puž. Ubrzo nakon toga napravljen je model za Dariju Mikulandru-Žanetić. Haljinu za nju trebala je kreirati Matija Vujica, ali je odustala te je Tihani Harapin-Zalepugin predložila Draženu Semren i Daliborku Puž. Tihana Harapin-Zalepugin prijedlog je prihvatila i otada su se za njih zainteresirali i oni koji za njih nikada nisu čuli. Kako i ne bi kad su novine pisale da je riječ o kreacijama atraktivnijim od onih što se nose na dodjeli Oscara.
Međutim, to ne znači da djevojke leže na novcu i umiru od posla. Istina, nakon hvalospjeva klijenata je sve više, ali priznaju da za njih neće biti uspješnog posla sve dok ne pronađu prostor u kojem će moći izložiti i prodavati svoje kreacije jer nisu zadovoljne s njihovom prezentacijom u buticima gdje se mogu kupiti. Drugi problem su cijene. One maksimalno smanje cijenu svog proizvoda kako bi, nakon što vlasnik butika doda maržu, netko ipak mogao kupiti haljinu ili komplet. “Svoje kreacije u Hrvatskoj ne možemo realno naplatiti. Naše cijene su male, ali su u buticima velike”, objašnjava Dražena Semren. Cijene se kreću od tisuću do tisuću i pol kuna pa naviše, ovisno o tome koje tkanine koriste, koliko rada je utrošenu. “Ljudima je previsoka svaka cijena, rijetki su oni koji kažu kako ona nije važna. Važnije nam je da smo i mi i kupac zadovoljni pa novac pomalo zaboravimo”, dodaje Daliborka Puž. Sada je jasnije zašto je Dražena Semren spominjala Dostojevskog i “Bijedne ljude”.
Nakon prošlotjedne revije klijenata bi moglo biti i više. Iako je od prošle revije prošlo samo četiri mjeseca, novi se radovi razlikuju od starih. Daliborka Puž objašnjava kako je na prošlogodišnjoj reviji prikazan presjek njihova dotadašnjeg rada pa se našlo svega, pri čemu je bilo puno igre bojama i efektima. “Dosadile su nam boje. U ovom poslu moramo sebi biti novi da bi to i nama i drugima bilo zanimljivo. Čemu revija na kojoj će se vidjeti uvijek iste stvari”, pita se Daliborka Puž. Ipak, domišljatost u ovih djevojaka nema kraja, i dalje se s prozora skidaju stare zavjese a sa stolova stari stolnjaci da bi se od njih radile maštovite kreacije. Nije to ništa, Dražena Semren pokazuje da se i mreža za komarce može iskoristiti za dio haljine. I nakon svega prikazanog na reviji, a riječ je o 25 modela, njih dvije pomalo su sumnjičave prema sebi. “Čini nam se da smo na kraju dobile mlak pljesak, ali razlog je valjda bila velika gužva pa publika nije sve dobro vidjela”, zabrinuto kaže Dražena Semren. Kada smo je pokušali uvjeriti da je pljesak bio u redu, Daliborka Puž kaže kako nije bio dovoljno jak a Dražena Semren dodaje “navikli smo na jači”. Valjda i to spada u ono njihovo “shvaćamo svoje pogreške, zato smo svaki sljedeći put sve bolje” iako valjda nitko osim njih te pogreške ne vidi.