Srećko Jurdana“HDZ me nije volio”, mogla bi zaključiti Jadranka Kosor, napuštajući svoj ured opterećena razmišljanjima o nezahvalnosti kakvu je stranka pokazala prema njezinu doprinosu. Zanemarila je protokolarnu obavezu da osobno stranku isporuči nasljedniku i otišla s konvencije odmah nakon spoznaje da je njezin položaj na izborima osvojio Tomislav Karamarko. Poštivanje protokola i protivnika nikada se, uostalom, nije ubrajalo u bitna obilježja HDZ-ove maniristike. Žurba gospođe Kosor dosta govori o emocijama s kojima je prihvatila poraz. Delegate nije uspjela impresionirati svojim europskim dostignućima, a ni borbom protiv korupcije koja je HDZ kao takav dovela na optuženičku klupu. Prevladao je osjećaj da je stranka pod njom izgubila vlast i pretvorila se u nešto poput krda koje tumara po hrvatskim njivama bez cilja i predvodnika.

Sumrak HDZ-ovih bogova

Žalosno je što HDZ svoj novi smisao pokušava pronaći u retuđmanizaciji ili pojačanome klanjanju Tuđmanovoj ikoni. Umjesto da svoju historijsku patologiju zatvore u arhive – u stilu SDP-a koji je odavno arhivirao Broza – upuštaju se u novo divljenje grotesknim sjenama u svojoj špilji, dokazujući da nemaju nikakvih koncepcija za vrijeme u kojem žive. Novi predsjednik kod HDZ-a uočava “nevjerojatne potencijale”, koji se u prijevodu na egzaktan politički jezik standardno svode na red Tuđmana, red branitelja. Hoće li s tim oružjem gospodin Karamarko postati “hrvatski Andropov”, “hrvatski Gorbačov”, “hrvatski Putin”, ili naprosto obavještajno gunđalo iz prikrajka, pokazat će budućnost. Za Jadranku Kosor svakako je frustrirajuće što ju je detronizirao aktivist koji donedavno nije ni bio u HDZ-u, koji ju je – kako reče – “molio da ga primi u stranku”, i kojeg su do posljednjeg daha napadali kao mesićevca. Humorist bi zaključio da ubuduće mora bolje razmisliti kome će dati iskaznicu, iako je malo vjerojatno da će za to dobiti priliku. Nakon Tuđmanova “očinskoga”, i Sanaderova kleptomanskoga, vrijeme “majčinskoga” vođenja HDZ-a, a uz njega i Hrvatske, otišlo je u nepovrat. Kakav god bio, Karamarko je na tom planu drastična suprotnost gospođi Kosor i može se reći da je stranka u njemu potražila lidersku alternativu filistarskoj patetici. U teatralnome opisu situacije, s Jadrankom Kosor sa scene silazi cijela jedna partijska epoha, što se očituje na činjenici da u predsjedništvo nisu izabrani ni Šeks, ni Hebrang, ni Jarnjak. Kod osjetljivijega promatrača moglo bi to proizvesti bolne emocije, jer su navedeni likovi dvadesetak godina sastavni dio nacionalnoga inventara. Stalno se muvaju po Saboru, nešto izjavljuju, komentiraju i pametuju s partijskih visina, postali su narodno štivo - premda sadržajno neizlječivo isprazno - i njihov odlazak sa scene tradicionaliste baca u stanje šoka. Tako, međutim, prolazi slava svijeta. Novo vrijeme halapljivo guta artefakte, a jedini koji žive trajno, to su pokojnici poput Tuđmana.

Karamarkov dugi marš prema položaju

Tomislav Karamarko pripremao se dulje vrijeme za preuzimanje vlasti u HDZ-u, a ni sam Šeks – veliki meštar svih spletaka – nije mogao parirati temeljitosti njegovoga “rada u bazi”. Satkao je mrežu pristaša koja ga je na kraju izbacila na vrh, iako mu je začuđujuću konkurenciju proizveo Milan Kujundžić, evidentno novi ljubimac desno-nacionalističkoga krila HDZ-a. Kujundžić na svoju žalost nije u Saboru, što mu ograničava prostor za djelovanje, ali interese njega i njegove frakcije branit će stanoviti Drago Prgomet, koji je izabran za zamjenika predsjednika stranke a bio je predviđen i za Kujundžićeva zamjenika. Iz ponuđene konstelacije gotovo da se može izvući zaključak kako je Karamarko zapravo po definiciji nekakva tiha ljevica u HDZ-u, iako on od toga bježi glavom bez obzira. Kao ministar policije počeo je strateški hodočastiti po komunističkim stratištima i koketirati s nazočnim ustašama kako bi pridobio desne simpatije za svoju neodredljivu pojavu. Hapsio je Josipa Boljkovca i otvarao istrage o titoizmu – čime je izazivao Mesićev bijes – kako bi se oprao od imagea nekadašnjeg Mesićeva suradnika, aktualnog preporođenog tuđmanovca sumnjivih bazičnih sklonosti. Taj dalekosežan ideološki rad – kombiniran s aurom obavještajne moći – dao je na kraju rezultat, poništio efekte Mesićeve faze i Karamarka, koje li ironije, od “jedinoga nestranačkoga ministra u Vladi” (čime se svojedobno hvalio) pretvorio u četvrtoga predsjednika HDZ-a. Derivirajući impresionističke zaključke na temelju njegove obavještajne biografije, pojedini hadezeovski tradicionalisti govore ispod glasa da je Karamarko proizvod stranih tajnih službi koje žele marginalizirati iskonski HDZ. Predbacivali su mu i činjenicu da je tijekom kampanje uživao iznimnu naklonjenost nekih medija, među inim i novina s kojima je svojedobno bio u poslovnom savezu. Pokušava se stvoriti dojam kako je gospodin Karamarko kreacija orkestriranoga djelovanja inozemnih činilaca i njihovih domaćih medijskih saveznika, kojoj su se – uočavajući dimenzije igre - priklonili neki istaknuti hadezeovci radi spašavanja vlastitih pozicija. Na jednoj strani, dakle, Karamarko protiv sebe ima tradicionaliste vezane na liniju Kosor-Šeks, na drugoj radikale i desničare skrivene iza Kujundžića. Ambicija mu je oblikovati novu stranačku većinu svrstanu iza njegova lika i programa, koja će brzo ugroziti Milanovićevu vladu. No, koji je to program? Vješt u političkoj ekvilibristici, gospodin Karamarko znatno je manje uvjerljiv u svome političkome sadržaju. Ta enigma tek se treba razbiti.