La Défense, predgrađe koje je u posljednjih dvadesetak godina izraslo u jedan od najvećih euLa Défense, predgrađe koje je u posljednjih dvadesetak godina izraslo u jedan od najvećih europskih poslovnih centararopskih poslovnih centaraPariz je arhitektonski jedinstven po svojim haussmanskim zgradama, Eiffelovu tornju, palačama i naherenim nizovima kuća. Takav se turistički odlično prodaje, ali grad muzej polako gubi bitku za moć i ugled s europskim metropolama, poput Londona ili Berlina. Krajem XX. stoljeća one su se dinamičnije i ekonomski brže razvijale, što se odrazilo i na njihovu izgledu. Simboli njihove financijske moći postali su estetski odvažni neboderi i poslovni tornjevi, s potpisom najpoznatijih svjetskih arhitekata. Pariz je oduvijek imao problem s vertikalom. To je bilo razvidno jos krajem 19. stoljeća kada se gradio Eiffelov toranj, jedino zdanje koje sa svoja 324 metra “strši” unutar tijela grada. U vrijeme kad je građen, kao simbol industrijske epohe i snage čelika, izazvao je burne polemike. Pisci Dumas i Maupassant bili su uvrijeđeni “dimnjakom” koji je poremetio gradski horizont određen ne previsokim crkvenim tornjevima i linijom haussmanskih zdanja koja nije prelazila 20 metara visine. Uz neslavne iznimke, ili upravo zbog njih, neboderi su rijetki u Parizu. Kad je 1973., u doba predsjednika Pompidoua, poznatog po svom modernom duhu, izgrađen neboder na Montparnasseu, s 210 metra dugo vremena najviša građevina u Francuskoj, pokušaj dizanja Pariza u visinu neslavno je propao. Tamnosiva okomita napolitanka naivnog modernizma, neboder na Montparnasseu ostao je poput ožiljka u tijelu grada ne srodivši se nikad s njim. Do te mjere da je do 2010. u Parizu intra muros bilo zabranjeno graditi zdanja viša od 37 metara. Neboderi su se preselili u predgrađa, u gradove spavaonice sa socijalnim stanovima i u delokalizirane poslovne zone.

IZNIMKA JE PREDGRAĐE Defense, u produžetku Champs-Élyséesa, koje je u posljednjih dvadesetak godina izraslo u jedan od najvećih poslovnih centara Europe. A gdje je velikih banaka i naftnih kompanija, s uredima i tisućama zaposlenika koji rade za njih, grad se nužno diže u visinu. S arhitektonski ne baš najodvažnijim, ali ipak zanimljivim neboderima, vratima u obliku staklene šuplje kocke, i trgovačkim centrima, Défense je zaživio kao otok 21. stoljeća u produžetku Pariza 19. stoljeća. Defense se i dalje gradi, neboderi su sve odvažniji, a jedan od budućih projekata, tornjeve Hemitage Plaza, potpisuje slavni američki arhitekt Norman Foster. Jedan od nebodera imat će 93 kata i biti visok 323 metra, što ga čini najvišim neboderom “mješovite funkcije” u Europi. U njemu će biti hotel s 5 zvjezdica i luksuzni panoramski stanovi (teško je zamisliti Parižane u njima). Gradi se ruskim novcem, a početak radova je predviđen za 2014.

Staklena piramida švicarskih arhitekata Herzoga & de MeuronaNO VREMENA SE OČITO mijenjaju. Pariški gradonačelnik, socijalist Bertrand Delanoë, vrlo dinamičan kad je riječ o vođenju grada i njegovoj prilagodbi zahtjevima ekologije (biciklističke staze, električni gradski automobil, tramvaj), promijenio je prije dvije godine urbanistički zakon o maksimalnoj visini novih građevina. To je otvorilo vrata projektima izgradnje više nebodera unutar grada. Doduše, još uvijek na rubnim područjima, ali ipak unutar zidina. Do 2018. pariško će nebo “zaparati” 4 nebodera, koji bi trebali pokazati da grad ne živi više samo u svojoj lijepoj arhitektonskoj prošlosti i od nje, nego u vremenu u kojem neboderi nisu samo odgovor na sve manje prostora u gradu, već nadasve simbol njegova razvitka, bogatstva i moći. Na južnim izlazima iz grada, u XIII. i XV. okrugu, niknut će dva nebodera koje projektira poznati francuski arhitekt Jean Nouvel i toranj Piramida slavnih švicarskih arhitekata Herzoga i de Meurona. Na sjeveru Pariza, u XVII. okrugu, gradit će se neboder ništa manje slavnog Talijana Renza Piana, u kojem će biti smještena nova Palača pravde. Sama imena autora projekata obećavaju estetski iznimna zdanja, svojevrsne spomenike suvremene arhitekture.

NOUVELOVI “STAKLENI” neboderi, visoki 175 i 115 metara, pomalo su dekonstruktivistički. Blok zadnjih katova više je pomaknut, gotovo “odlijepljen” od osnovice, manji se talasa poput vala, sa stepenastim zelenim prostorima s bočne strane. U njima će biti smješteni uredi, trgovine i hotel. Sve će koštati između 500 i 600 milijuna eura, a financijsku konstrukciju pokriva Invanhoé/Cambridge/Hines, investicijski fond iz Québeca. Gradnja bi trebala početi za dvije godine. Godinu dana prije trebali bi početi radovi na poslovnom tornju u obliku staklene piramide Herzoga i de Meurona (autora Modern Tatea). Piramida će se nalaziti unutar zone pariškog sajma na izlazu iz grada u pravcu Versaillesa. To “faraonsko” zdanje, kako ga već nazivaju, visoko 180 metara, stajat će više od 500 milijuna eura. Uz urede i dućane, imat će i panoramski restoran i kafić. Pianova Palača pravde od 40 katova, visoka “samo” 160 metara, nešto je “mirnije” konstrukcije, u skladu s namjenom. U njoj će biti smjesten Žalbeni sud i uredi Sudske policije. Zamišljena je kao stepenasti neboder u četiri pomaknuta bloka, sa zelenim terasama uz svaki. Troškovi izgradnje se procjenjuju na blizu 600 milijuna eura. Nova pariška Palača pravde trebala bi biti otvorena 2016. godine. Parižani nisu bez negodovanja prihvatili dizanje poslovnih tornjeva i nebodera na rubu svoga grada. Ekolozi smatraju da oni ne odgovaraju ekološkim standardima jer troše previše energije, iako neki od njih imaju na vrhu vjetrenjače i solarne kolektore, te proizvode dio energije za vlastite potrebe. Uz to, Američki arhitekt Norman Foster autor je budućih tornjeva Hermitage Plazaneboderi ne rješavaju problem manjka stanova u Parizu. Njihova konstrukcija je tako skupa da su im uredi i dućani glavna namjena. Stanovnici četvrti u kojoj se gradi toranj Piramida protestiraju zbog zaklanjanja vidika. Osnovano je više udruga za zaštitu grada, poput SOS Pariza i Ne diraj u moj grad. Njihovi čelnici smatraju da biti moderan ne znači promicati arhitekturu koja je u totalnom prekidu s duhom grada i njegovom arhitektonskom baštinom, čak i kada je potpisuju i najpoznatija svjetska imena. Bitno je posvetiti više brige kvaliteti života i humanoj dimenziji grada, tvrde.

KAO I UVIJEK, “novo” i “drugačije” izaziva sumnje i strahove, poglavito u gradovima koji se stoljećima ne mijenjaju. Zbog gustoće svog urbanog tkiva Pariz nije baš najsretnije mjesto za nebodere, tvrde urbanisti. Ne radi se samo o konzervativizmu, struktura grada jednostavno nameće svoja pravila.Ne može se međutim reći da unutar Pariza nije bilo modernističkih intervencija. Najbolji primjer su Peieva staklena piramida u dvorištu Louvrea, ili Bourenneovi stupovi u dvorištu Palais Royal, koji su se “primili” bez obzira na polemike koje su izazvali. Pariz a priori ne odbija suvremenu arhitekturu. Svi predsjednici, od De Gaullea do Chiraca ostavili su svoje modernističke “zadužbine”. Kulturni centar Pompidou, dugo posprdno nazivan rafinerijom, danas je po posjećenosti treća turistička znamenitost Pariza. Opera na Bastilji, Nacionalna biblioteka François Mitterrand, Institut Arapskog svijeta ili Chiracov Muzej prvobitnih umjetnosti obogatili su gradski pejzaž. Tako će biti i sa zdanjima u izgradnji: novim Hallesima, Odjelom islamske umjetnosti koji se podiže unutar jednog od dvorišta Louvrea, sa staklenim svodom koji podsjeća na leteći tepih, ili zgradom Filharmonije koja se gradi na La Villette. Pariz se nezaustavljivo širi, projekt Velikog Pariza tansformirat će urbanu aglomeraciju u metropolu 21. stoljeća, poput New Yorka, Londona, Tokija ili Šangaja. Možda je upravo zbog toga potrebno očuvati onaj stari, jedinstveni Pariz, pa i po cijenu da ostane grad muzej.