U stranim medijima Zaz često uspoređuju s francuskom šansonijerkom Edith PiafRijetko se dogodi da do jučer potpuno anonimni glazbenici već s prvim albumom dospiju na prva mjesta top-ljestvica, prodaju više od milijun primjeraka i zasluže titulu dijamantnog albuma. Pogotovo ako su prethodno pjevajući na ulici zarađivali za život. Upravo se to dogodilo 32-godišnjoj Francuskinji Isabelle Geffroy, poznatoj kao Zaz. Za nju je presudan bio internetski oglas francuskog glazbenog producenta Kerredinea Soltanija, koji je tražio umjetnicu promukla glasa. Ona se javila u potrazi za novim poslom, ne sluteći da će postati i slavu. Govoreći o svojim glazbenim počecima, Zaz pomalo naivno spominje satove solfeggia, klavira, violine i zborskog pjevanja u ranom djetinjstvu, od 5. do 11. godine.

Nakon adolescentskog traženja, kad nije bila pretjerano u kontaktu s glazbom, Zaz se u 21. aktivno počinje razvijati u pjevačicu. Na njenom putu prema današnjem glazbenom izričaju, mješavini gipsy swinga, rocka i francuskih šansona, Zaz je bila članicom raznih glazbenih sastava. Bilo je tu pomalo od svega: rapa, latina, arapske, španjolske i francuske glazbe, dok ona sama kao svoje uzore izdvaja Ellu Fitzgerald, francusku šansonu, afričke i kubanske ritmove. Iako nisu rijetki Francuzi koji za nju ne znaju, u mnogim je zemljama postigla popriličan uspjeh, nastupajući na turnejama diljem Europe, u Rusiji, Kanadi, Egiptu, Maroku, Africi i Japanu. Neki francuski mediji njezinu popularnost smatraju posljedicom sigurne formule uspjeha na vanjskom tržištu. S dozom kritike njezina je glazba proglašena mješavinom sastojaka koje stranci smatraju svojstvenima francuskoj šansoni, i to stranci "koji nikad nisu kročili nogom u Francusku", kako piše francuski list Courrier International.

U stranim medijima često je uspoređuje s velikom francuskom šansonijerkom Edith Piaf, no pitanje je da li zato što je jedna od rijetkih poznatih francuskih pjevačica ili stoga što je njezina karijera počela na sličan način, na ulicama Montmartrea. Uostalom, ni mlada Zaz ne voli usporedbe, iako joj je - kako je sama izjavila - jasno da su one neizbježne. Potvrda velike popularnosti izvan granica Francuske bila je nagrada European Border Breaker Awards 2010., čiji naslov sam za sebe govori o profilu nagrađenih glazbenika, a zanimljivo je da je novoizabrani predsjednik François Hollande na pitanje o svom glazbenom ukusu istaknuo upravo Zaz. Jedno je sigurno - Hrvati vole Zaz. Nakon u rekordnom roku rasprodane dvorane Boćarskog doma s kapacitetom za 3000 ljudi, koncert je preseljen u dvoranu Doma sportova, koja prima 10.000 posjetitelja. Koncert je rasprodan, održat će se 3. lipnja, pa nas je zanimalo tko je ta karizmatična djevojka, koja nema televizor, deklarira se kao sramežljiva i zbog koje Hrvati uče riječi francuskih pjesama.

Krenimo s imenom. Vaše pravo ime je Isabelle, što znači Zaz?

- Kao prvo i zadnje slovo abecede, ZAZ simbolizira Alfu i Omegu, početak i kraj svega. Simbolično rečeno - sve što se rodi i umrijet će, nakon čega će se roditi u drugom obliku. Zaz označava i sve vrste glazbe od A do Z i natrag. Doznala sam da na raznim jezicima ima različita značenja. Najdraže od njih mi je dijete - jer se ponekad baš tako i osjećam.

Je li Zaz samo umjetničko ime ili je ono i vaš svojevrstan alter ego? Ima li kakve razlike između Isabelle i Zaz?

- Zaz je medijska verzija Isabelle, samo dio mene. Medijske ličnosti, pogotovo one koje ljude uveseljavaju i zabavljaju, ljudi ne žele vidjeti ljute ili tužne. Zaz je samo dio Isabelle, vidljiv javnosti. Ljudi vole tu medijsku Zaz, ali ona nije nužno moja prava slika, nije kompletna osoba. Zato je za mene važno da Isabelle hrani Zaz, a ne obrnuto. Kad radim, ja jesam Zaz. Ali što god da se dogodi, ja ću i dalje postojati ako publike više i ne bude. No, priznajem, malo je komplicirano, u nekim trenucima i ja sama ponekad ne znam dobro razlučiti tko je tko.

Majka vam je profesorica španjolskog, otac električar. Je li se tko u vašoj obitelji bavio glazbom, utjecao ne neki način na to da počnete pjevati?

- Nije nitko iz obitelji posebno utjcao na mene, osim što je baka s tatine strane voljela pjevati. U našoj se kući glazba čak nije ni slušala - što je čudno. Mislim da sam jednostavno u nekom drugom životu bila pjevačica. S 21 godinom počeli smo profesionalno pjevati.

Što ste radili do tada?

- Zanimljivo je da sam navodno već s četiri godine rekla da ću biti pjevačica, ali u mladosti se nisam nikad bavila glazbom. Voljela sam pjevati, ali nisam bila ni u jednoj glazbenoj grupi. Moja je profesionalna karijera počela tek u mojoj 21. godini, kada sam se pridružila Baskijskom plesnom orkestru i nešto kasnije grupi Don Diego. No oduvijek sam voljela pjevati, odmalena sam vjerovala da ću na neki način dati svoj doprinos svijetu.

Ipak, predstavljaju vas kao nekoga tko je počeo na cesti, kao ulična pjevačica. Kako je moguće da je djevojka s ulice doživjela takav uspjeh?

- Ljudi me vide samo kao nekoga tko je počeo na ulici i cijelu moju karijeru promatraju kroz Zaz nastupa u Zagrebu 3. lipnjatu prizmu. Međutim, to nije tako. Jedno sam vrijeme pjevala po pariškim barovima, kabareima i piano barovima, najčešće od 11 navečer pa sve do 4 ujutro. Nakon godinu i pol takvog života htjela sam promjenu i počela sam tražiti novi posao. Počela sam pjevati na ulicama Montmartrea da zaradim za život.

Koliko ste zarađivali na ulici?

- Od 20 do 30 eura po satu, svatko od nas.

Pročitala sam nevjerojatan rekord.

- Da, jednom smo zaradili 450 eura u sat vremena.

Danas zarađujete više, ali to nije jedina razlika, pretpostavljam. Koliko vam je slava promijenila život?

- Ja sam u principu ostala ista. Samo mi je raspored obaveza gušći. Doduše, žao mi je zbog jedne stvari - ne mogu više pogledati nekoga u oči a da me ne prepozna i već unaprijed nema neko mišljenje o meni. Nema više onog prvog pogleda, u kojem smo oboje jedno drugome nepoznati i u istom smo položaju. Nekad nije lako kad mi se ne da biti Zaz, nego samo Isabelle - a ljudi te prepoznaju. Kad sam umorna, primjerice.

Vratimo se vašoj glazbi. Koji je najljepši kompliment koji ste za nju dobili?

- Jednom mi je netko rekao: "Ne volim tvoj stil glazbe, ali me iz nekog razloga dira."

Kako biste opisali svoj glazbeni stil?

- Moja glazba proizlazi iz svih mojih životnih iskustava, od Vivaldija u glazbenoj školi, preko baskijskih susreta, rada s grupom Don Diego koja miješa razne utjecaje španjolske, francuske, latino, afro i arapske glazbe, pa i rapa. Svatko radi glazbu iz svojih razloga. Neki da se zabave, neki da zarade, ja da se izrazim. Moja glazba objedinjuje sva moja iskustva.

Mnoge svoje tekstove napisali ste sami. Zanimljiva je anegdota kako ste napisali pjesmu "Les passants".

- Bilo je to jednom dok sam čekala svog producenta da dođe na sastanak. Auto mu se pokvario, dugo sam ga čekala i bilo mi je dosadno. Na kraju sam uzela olovku i papir i nastala je ta pjesma. Kad je došao, rekao je: "Pa ti znaš pisati." Ni sama nisam mislila da znam pisati.

Mislila sam upravo suprotno. U tekstovima vaših pjesama ima malo melankolije, malo optimizma. Baš kako ste rekli, objedinjena su sva vaša iskustva. Postoji li neki razlog zašto ste u jednoj od njih, "Le long de la route", odlučili pjevati o oprostu?

- Mislim da bez oprosta nema napretka. Ako ne oprostimo, ne živimo u tom trenutku nego u prošlosti. Ljudi često nisu svjesni koliku energiju troše na ljutnju i bijes, umjesto da ju utroše na nešto drugo. Kad oprostiš, povučeš svu tu energiju natrag. A nje nije malo.

U novom filmu "Hugo" Martina Scorsesea vaša je pjesma "Coeur volant". Kako ste uspostavili suradnju?

- Skladatelj Howard Shore, koji je radio glazbu za film, poželio je da napišem tekst za jednu od pjesama u filmu. Poslao mi je glazbu i natuknice o tome u kojem bi smjeru trebalo napisati tekst. Budući da se radnja filma zbiva u Parizu početkom 20. stoljeća, tražili su nekoga tko će u tu pjesmu unijeti duh toga grada. Inspirirana njihovom idejom, napisala sam riječi za pjesmu.

Kako ste reagirali na vijest da se koncert u Zagrebu zbog velikog interesa preselio iz dvorane koja može primiti 3000 posjetitelja u onu za 10.000? Je li vas to iznenadilo ili su vam se slične stvari događale i u drugim zemljama?

- Moja ekipa i ja oduševljeni smo zbog dolaska u Zagreb. Od tehničara, preko glazbenika, do mene, svi smo strašno uzbuđeni. Mislim da će to biti veliki tulum. Na dosadašnjim koncertima pozitivna je energija jednostavno rasla iz minute u minutu od trenutka kad bismo izišli na pozornicu, a već sat i pol prije toga počelo je naše uzbuđenje. Kad iziđemo na pozornicu, više ni na što ne mislimo i samo se prepustimo atmosferi. Ljudi su valjda shvatili da iz naše glazbe izvire velika radost, čemu se svi s užitkom prepuštaju. Imamo osjećaj da se svi u tim trenucima ujedine, a budući da smo svaki put u drugoj zemlji, čini nam se kao da se sve zemlje tada ujedine. Prava globalizacija.