Objavljeno u Nacionalu br. 336, 2002-04-24

Autor: Nina Ožegović

Znanstveno istraživanje najseksepilnije zvijezde TV-a

Koliko su žene s HTV-a zaljubljene u sebe

Aleksandra Mindoljević, donedavna TV voditeljica, nedavno je magistrirala na Medicinskom fakultetu temom o narcizmu eksponiranih žena HTV-a, na osnovi istraživanja što ga je provela na 32 voditeljice, urednice i novinarke, što je pionirski pothvat ne samo u Hrvatskoj nego i u svijetu

Nensi Brlek - voditeljica s HTV-aNensi Brlek - voditeljica s HTV-aAleksandra Mindoljevic, 33-godišnja psihologinja i donedavno najseksepilnija zvijezda HTV-a, koja je svojedobno vodila polusatni blok ” Svijet psihe” u sklopu nekadašnje emisije Gorana Milića “Dobar dan”, nedavno je magistrirala na Medicinskom fakultetu intrigantnom temom o narcizmu televizijski eksponiranih žena, urednica, novinarki, voditeljica i spikerica. Riječ je o prvom znanstvenom istraživanju narcizma u medijima u Hrvatskoj, a čini se i u svijetu, pa je po tome magisterij nekoć najfotografiranije voditeljice HTV-a i pionirski znanstveni rad.
Iako nova titula magistrice medicinskih znanosti znači da se potpuno posvetila znanstvenoj karijeri, ipak ne otklanja mogućnost da stečeno znanje iz svoje struke – psihologije, možda jednom ponovno iskoriste mediji, točnije – televizija.
Na pitanje zašto je izabrala baš tu temu za magisterij, odgovorila je da joj se odjednom kao iz vedra neba iskristalizirala ta ideja nakon što je počela čitati odličnu knjigu američkog teoretičara Christophera Lascha "Narcistička kultura". Usput se prijava magisterija i vremenski podudarila s njezinim odlaskom s televizije. Dok razgovaramo u njezinoj sobi u Klinici za psihološku medicinu na Rebru, gdje pet godina radi kao znanstvena novakinja, priznaje da su rezultati njezina magistarskog rada potvrdili njezinu pretpostavku: pokazalo se da su televizijski eksponirane žene kudikamo više narcistične od žena nemedijskih zanimanja.
“U svim poslovima kojima se bave medijske osobe jako je važna njihova osobnost, važno je imaju li samopouzdanja, uživaju li u svojoj osobnosti, pokazuju li s ponosom svoje tijelo i duh kao da su rijetki dragulji – što je zapravo jedna vrsta pozitivnog narcizma, koju upravo medijski eksponirane osobe, da bi se mogle baviti takvim poslovima, jednostavno moraju imati!”, zaključuje Aleksandra Mindoljević.
Na pitanje je li pritom ispitala i stupanj vlastitog narcizma, s osmijehom je odgovorila da je to mogla učiniti jedino samopromatranjem, opisno ili kvalitativno i nikako drukčije jer bi sve ostale metode bile metodološki neispravne budući da nije tzv. naivni ispitanik.
Na žalost, nije nam mogla otkriti imena ispitanih novinarki, urednica i voditeljica s HTV-a, jer im je provodeći istraživanje zajamčila potpunu tajnost. Čak ni njima nije rekla da će istraživati narcizam, što je pri psihološkim testiranjima uobičajeno kako to ne bi utjecalo na odgovore i rezultate.
Na testiranje nije negativno reagirala nijedna žena, a samo je jedna odbila sudjelovati s obrazloženjem da svoju intimu želi zadržati za sebe. “Pristavši na testiranje, one su željele više doznati o sebi, ali i pomoći mi kao svojoj kolegici, što mi je u tom trenutku doista mnogo značilo, te iskušati nešto novo, jer koliko mi je poznato, do tada ni jedna od njih nije bila na psihološkom testiranju”, kaže. I njezini suradnici na Fakultetu i Klinici dobro su prihvatili njezin neuobičajen rad, nije bilo čuđenja ni podsmijeha zbog izbora teme, štoviše, mnogi su joj rado pomogli tehničkim i organizacijskim savjetima.
“Najzanimljivije otkriće istraživanja jest da tjelesni izgled uopće nije povezan sa stupnjem narcizma”, ističe Aleksandra Mindoljević. ”Štoviše, narcističnije su bile žene ispodprosječnog izgleda. Dakle, estetski doživljaj sebe kao jedna od mogućih komponenti narcizma uglavnom ne pridonosi njegovu jačanju. Pokazalo se da su uljepšavanje, frizure, lijepo odijevanje jednako važni svim ženama, a nemedijskima gotovo i važniji. To sam objasnila time što žene na televiziji uljepšavanje vjerojatno doživljavaju kao sastavni dio posla, kao rutinu koja im, zbog nužnosti, više nije zadovoljstvo.”
Na pitanje kakav je psihološki kroki televizijske Narcise, odgovorila je da te žene mnogo više vole sebe, poštuju se više od ostalih i snažno osjećaju vlastitu vrijednost, do ruba superiornosti. Također imaju veću potrebu da im se drugi dive, smatraju da su drukčije, posebne i prepoznatljive i vjeruju da su njihova postignuća i u privatnom i profesionalnom životu viša negoli kod “običnih” ljudi. Na žalost, ispitivanjem se nisu pojedinačno uspoređivale osobine svake žene, ali se zato može govoriti o skupnom rezultatu specifične grupe ispitanica: medijski eksponiranih žena HTV-a koje, iako nisu velika skupina, ipak mogu snažno utjecati na društvena zbivanja.
Istraživanje za svoj magistarski rad provela je 1999. i 2000., pri čemu su postojale tri skupine ispitanica. Prvu su činile 32 televizijske urednice, novinarke, spikerice i voditeljice HTV-a zagrebačkog studija, dobnog raspona od 27 do 60 godina, koje su se iskristalizirale u prethodno provedenoj pilotskoj studiji kad je od 130 nasumce odabranih gledatelja HTV-a tražila da na listu papira napišu 30 najpopularnijih žena s televizije. Imena koja su se najčešće pojavljivala u tim popisima uvrstila je u prvu, ciljnu skupinu. Preduvjet je bio da barem četiri godine rade na televiziji i da se barem jednom tjedno pojavljuju na malom ekranu.
U drugoj, usporednoj skupini, bilo je 176 također zaposlenih žena nemedijskih zanimanja: pravnica, trgovkinja, arhitektica, ekonomistica, koje su bile jednake dobi, obrazovanja i urbane provenijencije, kao i televizijske osobe. Njih je bilo pet puta više jer su tako zahtijevala stroga pravila metodologije istraživanja. U trećoj skupini bilo je deset televizijskih eksperata, pet muškaraca i pet žena, profesionalaca s HRT-a na visokim funkcijama, koji rade barem 25 godina iza kamere i koji dobro poznaju svaku televizijski eksponiranu ženu i s njima svakodnevno komuniciraju. Dok su eksponirane medijske žene same procjenjivale svoj narcizam, i deset je eksperata također procjenjivalo njihov narcizam čija je ukupna ocjena bila blago natprosječna: baš ni jednoj ispitanici nisu dodijelili kategoriju “potpuno nenarcistična”, dok je prevladavala “umjerena” ili “povišena narcističnost”.
Na pitanje zašto je izabrala baš tu temu za magisterij, odgovorila je da joj se odjednom kao iz vedra neba iskristalizirala ta ideja nakon što je počela čitati odličnu knjigu američkog teoretičara Christophera Lascha “Narcistička kultura”. Usput se prijava magisterija i vremenski podudarila s njezinim odlaskom s televizije.
“Budući da sam neko vrijeme radila u televizijskim i tiskanim medijima, upoznala medijski eksponirane osobe, shvatila sam da imaju specifičan život koji je sličan opisu suvremenog ‘izvođačkog’ ega koji je posve ispunjen i obuzet sobom. U neformalnim sam razgovorima uočila da mnogi od njih medije doživljavaju kao svoj ‘nastavak’, a sebe gotovo kao golu poruku, i ta spoznaja postala mi je intrigantna,” kaže. “Htjela sam također utvrditi koliko se upravo u tom dijelu naše tranzicijsko društvo razlikuje od zapadnog, primjerice američkog. Zanimalo me jesmo li već poprimili svojstva zapadne, masovne pop kulture u toj proizvodnji ikona i medijskih vedeta i koliko se naše medijske osobe mogu ogledati u suvremenim narcističnim ogledalima kao što je televizija ili u kritičkim razmišljanjima medijskih teoretičara i kolumnista poput Ivana Starčevića,” zaključuje.
I otprije se bavila proučavanjem narcizma, otkrivši da narcizam nije nužno negativan ili patološki, nego da može biti pozitivan i konstruktivan. Ističe da je konstruktivni, zdravi narcizam novi termin u psihologiji, koji se u znanstvenoj literaturi upotrebljava tek od početka 90-ih godina, a blizak je samopoštovanju, liderskim osobinama, samopouzdanju. Na pitanje da objasni razlike između patološkog i konstruktivnog narcizma, Aleksandra Mindoljević objašnjava da mnogi narcizam poistovjećuju s taštinom, no nije nimalo lako nabrojiti sve osobine koje bi upućivale na narcizam.
“Patološki narcizam je poremećaj osobnosti, koji se manifestira u abnormalnom osjećanju vlastite veličine u mašti i/ili ponašanju,” ističe. “Obično se javlja u adolescenciji ili ranoj odrasloj dobi, a prepoznaje se po grandomanskom osjećaju vlastite važnosti, pretjeranoj potrebi za divljenjem, emocionalnoj hladnoći, nesuosjećajnosti, oholom i arogantnom držanju. Kod patoloških Narcisa izmjenjuju se osjećaj svemoći, nadmenosti i veličanja sebe s osjećajima manje vrijednosti, inferiornosti, nesigurnosti. Kod konstruktivnog narcizma riječ je o osobi koja ima realno povišen osjećaj samouvjerenosti, samopouzdanja. Takva osoba iskazuje povišenu autonomnost, teži za postignućima, kreativna je i teži individualizmu. Zanimljivo je da su istraživanja pokazala da im te osobine pomažu da se osjete i psihički i tjelesno jačima i zdravijima, što je svakako pozitivno!”
Narcizam postoji kod svih ljudi, negdje kao obrambeni mehanizam ličnosti i ega, a negdje kao izraz borbe za samoodržanje života. Ovisno o kontekstu i količini, određuje se radi li se o pozitivnom ili negativnom narcizmu. Dodaje da je narcizam izražen u svim zanimanjima u kojima vlada čvrsta hijerarhija i gdje postoji jaka birokracija, kao što su multinacionalne kompanije, velike tvrtke sa striktnom podjelom poslova, znanost, vojska ili svećenstvo. “Penjanje po društvenoj ljestvici pridonosi jačanju narcizma, ali i težnja za postignućem kao jedna od komponenata narcizma pozitivno utječe na lakše probijanje prema vrhu.”
Podaci pokazuju da su muškarci znatno narcističniji od žena. U Dijagnostičkom statističkom priručniku Američke psihijatrijske udruge, koja je prva upisala narcizam kao poremećaj osobnosti, postoji podatak da se narcizam u općoj populaciji javlja tek s 1 posto, a u kliničkoj od 2 do 16 posto. Među njima više je muškaraca: 50-75 posto, što je potvrđeno i u nekim drugim studijama koje su pokazale da su najnarcističniji muškarci s izraženim maskulinim karakteristikama i oni koji se bave individualnim sportovima, posebno body buildingom.
“U budućnosti želim napraviti transkulturalno istraživanje o narcizmu medijski eksponiranih osoba, to više što na temelju dostupne znanstvene i kliničke literature od sredine 60-ih do danas to još nitko nije napravio u svijetu,” zaključuje Aleksandra Mindoljević.
Također, pokušat će ispitati narcizam i kod ostalih grupa ljudi u Hrvatskoj, a psiholozima će ponuditi svoj upitnik narcizma kao novi psihodijagnostički instrument za mjerenje narcizma. “Već je Akademska naklada Slap zainteresirana za otkup prava i tiskanje upitnika, no dotad treba proći još dosta istraživanja”, priznaje. Već na jesen prijavljuje temu doktorske disertacije i pretpostavlja da će naslov biti ponovno na neki način povezan s medijima. ”Želim se u temu zaljubiti!”, zaključuje.

Vezane vijesti

Europa ne vjeruje Grcima

Europa ne vjeruje Grcima

Državljani četiriju glavnih zemalja eurozone, Francuske, Njemačke, Španjolske i Italije sumnjaju u sposobnost Grčke da se održi, no i dalje smatraju… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika