IlustracijaMarion Brady profesorica je s 50-godišnjim radnim stažem, aktivistica za reformu obrazovanja i autorica niza knjiga i udžbenika. U kolumni za Washington Post kritizira reklamnu kampanju naftne korporacije Exxon Mobil za unapređenje nastave matematike u školama. Poruka kampanje kako je shvaća Brady glasi otprilike: 'znanje matematike nužno je kako bismo se mogli nositi s opasnostima sve složenijeg svijeta u kojem živimo; kako je Amerika, prema rezultatima standardiziranih testova, u matematici 25. na svijetu, taj sramotni zaostatak treba ispraviti reformom obrazovanja prema korporativnim kriterijima. '

Brady izražava nepovjerenje u standardizirane testove jer oni "ne mogu izmjeriti kvalitete uma i duha o kojima ovisi preživljavanje", a statistički podaci dodatno su pojednostavljeni kako bi bili u skladu s potrebama vladajuće ideologije. Što se tiče potražnje za matematičarima na tržištu rada, američki Ured za statistiku rada prognozira da će ona u sljedećem desetljeću biti mnogo manja od ponude, iako se predviđa njezino 16%-tno povećanje između 2010. i 2020. godine. S izuzetkom profesora matematike, potražnja za matematičarima u SAD-u toliko je mala da bi tržište bilo prezasićeno već kada bi samo po jedan učenik iz svake srednje škole u zemlji postao matematičar.

Pekara

Obrazovni sustav, međutim, pod korporativnim pritiskom proširuje nastavu matematike, produljujući radi toga školske dane, skraćujući odmore i smanjujući broj nastavnih sati drugih predmeta. Nastava matematike postaje sve zahtjevnija, a niži razredi sada uče prema programu nekada namijenjenom višima. Pri učenju čitanja naglašava se "informacijski" tip teksta primjereniji matematičarima, a testovi znanja matematike daleko su češći i stroži nego prije. Brady to smatra glupošću i smatra da je tjeranje cjelokupne populacije školske djece u Americi da se muče s matematikom jednako "kupnji pekare da biste nabavili štrucu kruha". Ono je i kontraproduktivno, jer ako u razredu postoji jedno dijete natprosječno nadareno za matematiku, ostalih tridesetak koji to nisu ili će ga sputavati ili će sami biti prisiljeni svladavati program iznad svojih mogućnosti.

Nakon matematike, reformatori žele isto učiniti i s drugim predmetima, i to na nacionalnoj razini - "progurati svako dijete kroz istu usku standardizirajuću rupu". Kada im to ne uspije, predviđa Brady, iskalit će se na učenicima i nastavnicima, ne uviđajući da je pravi problem sustav koji kvalitetnim obrazovanjem smatra učenje kombinacije unaprijed određenih obveznih predmeta. Izvorni tvorci obrazovnog plana nisu uzeli u obzir sve raspoložive opcije niti su se vodili istraživanjima već su rutinski preuzeli sastojke s postojećeg, dobro im poznatog popisa. Njihov je obnovljeni popis kasnije postao poznat kao "jezgrovni kurikulum", ušančivši se u kolektivnoj svijesti kao nešto moćno i nepromjenjivo.

'Tržište obrazovanja'

Dokaz tome je i Inicijativa za zajedničke državne jezgrovne standarde, koju su pokrenuli Nacionalno udruženje guvernera i Vijeće ravnatelja državnih škola s ciljem stvaranja jedinstvenog nacionalnog kurikuluma koji bi jasno odredio što se od učenika očekuje i koja bi znanja tijekom školovanja trebali steći. Ovakvom standardizacijom "tržišta obrazovanja", upozorava Brady, "značajno se povećava njegov profitni potencijal", što je i glavni razlog zanimanja korporacija za tu reformu. Na stranu organizirani napori da se američki obrazovni sustav "centralizira, standardizira i privatizira", tzv. jezgrovni kurikulum loša je ideja iz više razloga, od kojih Brady nabraja samo tri:

1. Ljudski izgledi za budućnost leže u raznolikosti. Svaki pojedinac razlikuje se od drugih po "iskustvu, situaciji, težnjama, stavovima, sposobnostima, interesima, motivacijama, emocijama, životnim šansama, mogućnostima, potencijalu i sreći". Opstanak i napredak čovječanstva ovisi o maksimalnom iskorištavanju tih razlika, dok ih jezgrovni kurikulum svodi na minimum.

2. Količina znanja neprestano se i sve brže povećava, stalno se pojavljuju donedavno nezamislive znanstvene discipline i to će se nastaviti i ubuduće. Bilo kakvo ukopavanje i konzerviranje kurikuluma stoga je "ili naivno ili zlonamjerno".

3. "Budućnost je nespoznatljiva." Nitko ne zna kakva će znanja biti potrebna djeci u budućnosti i hoće li im išta od onoga što uče danas biti od ikakve koristi u godinama koje dolaze. "Zajednička jezgra" tu nepoznatu budućnost ne uzima, niti je ikako može uzeti u obzir.

Izborni kurikulum

Kao alternativu standardiziranom nastavnom planu Brady predlaže "izborni kurikulum" - ne izborne predmete kao dodatak obveznima, već potpuno samostalan izbor predmeta prema osobnim interesima i sposobnostima svakog djeteta (uz "poštovanje roditeljskog i učiteljskog mišljenja"), počevši od viših razreda osnovne škole. To, dakako, neće biti izvedivo, a svatko od nadležnih ponudit će za to vlastite razloge: birokrati će se pozivati na "statute", političari žaliti zbog snižavanja kriterija akademskog uspjeha, učitelji nabrajati "osobne uspjehe", dok će korporacije zaprijetiti ukidanjem donacija za političke kampanje. Svi zajedno reći će da "djeca ne znaju što je najbolje za njih".

Iako se slaže da djeca nisu u stanju u potpunosti artikulirati svoje želje i potrebe, Brady je uvjerena da bi njihov osobni izbor još uvijek bio "daleko mudriji" od razotkrivenog sadržaja "trojanskog konja" podvaljenog u zdanje javnog obrazovanja pod imenom Inicijative za zajedničke državne jezgrovne standarde. Ta inicijativa ne samo da ništa ne rješava, već sama po sebi predstavlja problem, a njezino bespogovorno prihvaćanje od strane "obrazovnog establišmenta i opće javnosti još je jedna manifestacija sve rasprostranjenije autoritarne crte američkog karaktera".

Brady poziva na bojkotiranje testova koje će političare konačno natjerati na dijalog sa stručnjacima za obrazovanje, čime će se tek početi ozbiljno raditi u korist budućih generacija. Krajnji cilj tog dijaloga bit će uspostava, od viših razreda osnovne škole nadalje, "kurikuluma koji će biti barem 90% izborni. Pustite da ljudska priroda učini svoje."