IlustracijaProfesore Chomsky, pokret Occupy je sada u svojoj drugoj fazi. Naša su tri glavna cilja: 1) okupirati srednju struju i prijeći iz šatora u srca i umove masa; 2) blokirati represiju nad pokretom štiteći pravo na slobodu okupljanja 99% i pravo na govor bez izlaganja nasilnim napadima; 3) okončati korporativni identitet. Između ta tri cilja postoji preklapanje i međuovisnost.

Zanima nas vaše mišljenje o srednjostrujaškom filtriranju, gušenju građanskih sloboda i ulozi novca i politike u odnosu na pokret Occupy i budućnost Amerike.

Medijsko praćenje pokreta Occupy bilo je mješovito. Isprva je bilo prezrivo, rugajući se sudionicima kao budalastoj djeci koja se igraju i tome slično. Ali to se promijenilo. U stvari, jedan od uistinu izvanrednih i gotovo spektakularnih uspjeha pokreta Occupy leži u tome što je on naprosto izmijenio cjelokupan okvir rasprave o brojnim pitanjima. Neke su stvari bile donekle poznate, ali skrivene na marginama, a sada su u prvom planu - poput predodžbe o 99% i 1% ili dramatičnih činjenica o brzorastućoj nejednakosti u posljednjih tridesetak godina, o bogatstvu koje se zapravo gomila tek u djeliću od onih gornjih 1% stanovništva.

Realni prihodi većine uglavnom su stagnirali, ponekad padali. Povlastice su također stagnirale, a broj radnih sati se povećao. Nije to razina bijede Trećeg svijeta, ali nije ni onako kako bi trebalo biti u bogatom društvu, u stvari najbogatijem na svijetu, s obiljem raspoloživog bogatstva koje ljudi vide, ali ne u vlastitim džepovima.

Sve je to sada dovedeno u prvi plan. Može se reći da je to sada gotovo standardni okvir rasprave. Čak je i terminologija prihvaćena. To je velik pomak.

Zaklada Pew nedavno je objavila jedno od svojih godišnjih istraživanja o tome što ljudi smatraju najvećim izvorom napetosti i sukoba u američkom životu. Prvi se put dogodilo da je na vrh izbila zabrinutost zbog nejednakosti u prihodima. Anketa nije mjerila samu nejednakost prihoda, već stupanj porasta javnog prepoznavanja, shvaćanja i razumijevanja problema. To je priznanje pokretu Occupy koji je ovu kritičnu činjenicu modernog života stavio na dnevni red tako da ljudi koji su je možda bili svjesni iz vlastitog iskustva vide da nisu sami, da smo to svi mi. U stvari, SAD je po tome ekstreman slučaj. Nejednakosti su porasle do povijesno nezabilježenih visina. Prema riječima iz izvještaja: „Pokret Occupy Wall Street više ne okupira Wall Street, ali problem klasnog sukoba sve više opsjeda nacionalnu svijest. Novo istraživanje centra Pew provedeno na 2048 odraslih osoba otkriva da oko dvije trećine javnosti (66%) smatra da postoje 'vrlo jaki' ili 'jaki' sukobi između bogatih i siromašnih, što je povećanje za 19% u odnosu na 2009. godinu."

U međuvremenu, medijski osvrti na sam pokret Occupy bili su raznoliki. Ponegdje je - primjerice, u dijelu poslovnog tiska - povremeno bilo razmjerno pozitivnih izvješća. Naravno, opći stav je bio: „Zašto ne odu kući i ne puste nas da nastavimo s poslom?" „Gdje im je politički program?" „Kako se uklapaju u većinsku strukturu, kako bi se stvari trebale promijeniti?" I tako dalje.

Zatim je uslijedila represija koja je, dakako, bila neizbježna. Bila je prilično očito koordinirana u cijeloj zemlji. Ponegdje je bila brutalna, drugdje nešto manje, i došlo je do svojevrsne pat-pozicije. Neke su okupacije praktički ukinute. Druge su se ponovo pojavile u drugom obliku. Izvještavalo se o nekim stvarima poput upotrebe suzavca i tome slično. Ali većina se, ponavljam, svodi na: „Zašto ne odu i ne ostave nas na miru?" To je očekivano.

Što se tiče pitanja kako reagirati na to, osnovni je način jedna od točaka koje ste spomenuli: posegnuti kako bi se u opću Okupaciju, u metaforičkom smislu, uveli mnogo širi dijelovi stanovništva. Mnogo je simpatija prema svrhama i ciljevima pokreta Occupy. Prilično su visoko u anketama. Ali velik je korak do uključenja ljudi u nj. To mora postati dio njihovih života, moraju vjerovati da mogu nekako doprinijeti. Stoga je nužno doprijeti do mjesta gdje ljudi žive. To ne znači samo poslati poruku već, ukoliko je moguće - a to jest teško - pokušati proširiti i produbiti jedno od stvarnih postignuća pokreta o kojem se u medijima ne raspravlja mnogo, barem koliko sam ja vidio. Jedno od glavnih postignuća je stvaranje zajednica - pravih funkcionalnih zajednica uzajamne potpore, demokratske razmjene, međusobne brige itd. To je vrlo značajno, osobito u društvu poput našeg u kojem ljudi teže potpunoj izolaciji, susjedstva se raspadaju, strukture zajednice se raspadaju i ljudi su uglavnom sami.

To je ideologija čije usađivanje zahtijeva puno truda: toliko je nehumana da je teško utuviti je ljudima u glave, ideologija da se treba brinuti samo o sebi i zaboraviti sve druge. Ekstremna verzija je ona Ayn Rand. U stvari, već doslovce 150 godina traju napori da se takav način razmišljanja nametne ljudima.

Na početku industrijske revolucije u istočnom Massachusettsu sredinom 19. stoljeća postojao je vrlo živ tisak koji su stvarali radni ljudi, mlade žene u tvornicama, obrtnici u radionicama... Imali su vlastiti tisak koji je bio vrlo zanimljiv, vrlo čitan i imao veliku podršku. Ogorčeno su osuđivali način na koji im industrijski sustav oduzima slobodu i samostalnost i nameće im krute hijerarhijske strukture koje ne žele. Jedan od njihovih glavnih prigovora bio je ono što su zvali „novim duhom epohe: obogatiti se zaboravljajući sve osim sebe". 150 godina traju opsežni pokušaji nametanja ljudima „novog duha epohe". Ali on je toliko nehuman da nailazi na jak otpor i to se nastavlja.

Mislim da je jedno od stvarnih postignuća pokreta Occupy bilo razvijanje realne manifestacije tog odbijanja na vrlo upečatljiv način. Ljudi koji su se uključili nisu u tome zbog sebe. Tu su jedni zbog drugih, zbog šireg društva i budućih generacija. Stvaraju se veze i savezništva, a ako ona opstanu i uvedu se u širu zajednicu, to bi bila prava obrana protiv neizbježne represije koja ponekad ima nasilne manifestacije.

Što mislite, kako bi se pokret Occupy najbolje mogao uključiti u to, koje metode bi trebao upotrijebiti i mislite li da bi bilo razumno stvoriti prostor za decentralizaciju stožera operacije?

Svakako bi imalo smisla stvoriti prostore, bili to otvoreni javni prostori ili ne. U kolikoj bi mjeri oni to trebali biti stvar je taktičke odluke koja mora biti donesena na osnovi podrobne procjene okolnosti, stupnja potpore, stupnja protivljenja. Oni su različiti na različitim mjestima i ne pada mi na pamet nikakva općenita tvrdnja.

Što se tiče metoda, ljudi u ovoj zemlji imaju probleme i brige; ako im se može pomoći da shvate kako su ti problemi i brige dio šireg pokreta ljudi koji ih podržavaju i koje oni podržavaju, tada se to može ostvariti. Nema jedinstvenog načina za to. Ne postoji samo jedan odgovor.

Možete otići u neku četvrt i saznati da ih brine nešto jednostavno poput semafora na ulici kojom djeca idu u školu. Ili ih možda brine kako spriječiti izbacivanje ljudi iz njihovih domova zbog ovrha. Ili možda pokušaj razvijanja poduzeća utemeljenih na zajednici, koja uopće nisu nezamisliva - poduzeća koja posjeduje i njima upravlja radna snaga i zajednica, izbjegavajući tako odluke neke udaljene multinacionalke i direktorskog odbora sačinjenog od banaka koji bi preselili proizvodnju drugamo. To su stvarna, vrlo živa pitanja koja se cijelo vrijeme postavljaju. I to se može izvesti. Zapravo se mnogo toga i izvodi, ali na raspršene načine.

Može se izvesti i cijeli niz drugih stvari, poput suzbijanja policijskog nasilja i građanske korupcije. Posve je moguća i rekonstrukcija medija tako da oni proizlaze izravno iz zajednica. Ljudi mogu imati živi medijski sustav utemeljen na zajednici, etnicitetu, radništvu i drugim takvim grupacijama. Sve je to izvedivo. Zahtijeva rad i može ujediniti ljude.

U stvari, vidio sam akcije na različitim mjestima koje su uzori onoga što bi moglo uslijediti. Dat ću vam primjer. Prije nekoliko godina bio sam u Brazilu i proveo neko vrijeme s Lulom, bivšim predsjednikom Brazila, ali to je bilo prije nego što je izabran za predsjednika. Bio je radnički aktivist. Zajedno smo putovali zemljom. Jednog dana odveo me u predgrađe Rija. U brazilskim predgrađima živi većina siromašnih ljudi.

Tamo je polutropska klima i te večeri kada me Lula izveo na gradskom trgu je bilo mnoštvo ljudi. Oko devet navečer, u udarnom televizijskom terminu, mala skupina medijskih profesionalaca iz grada postavila je kamion nasred trga. Njihov kamion imao je na vrhu TV ekran na kojem su prikazivani skečevi i drame koje su napisali i odglumili ljudi iz zajednice. Neki od njih bili su zabavni, ali drugi su se bavili ozbiljnim problemima poput dugova i AIDS-a. Dok su se ljudi okupljali na trgu, glumci su kružili naokolo s mikrofonima i pitali ljude za komentar o predstavljenom materijalu. Snimali su komentare i prikazivali ih drugima na ekranu. Ljudi koji su sjedili u malom obližnjem baru ili šetali ulicama počeli su reagirati i vrlo brzo su se razvili zanimljivi dijalozi i rasprave među ljudima o posve ozbiljnim temama, temama koje su dio njihovih života.

Pa, ako se to može ostvariti u sirotinjskom brazilskom slamu, sigurno se može i na mnogim drugim mjestima. Ne predlažem da učinimo baš to, ali takve se akcije mogu poduzeti kako bi se uključili širi sektori i ljudima dao razlog da osjete kako mogu biti dio formiranja zajednica i razvoja ozbiljnih programa prilagođenih ozbiljnim potrebama, kakve god one bile.

Od vrlo jednostavnih stvari do začetka novog socioekonomskog sustava s poduzećima pod vodstvom radnika i zajednica, moguć je cijeli raspon stvari. Što aktivnija javna potpora, to bolja obrana od represije i nasilja.

Kako procjenjujete ciljeve Demokratske stranke što se tiče prisvajanja pokreta; s čime bismo trebali biti oprezni, na što bismo trebali paziti?

Republikanska stranka odavno je odustala od pretvaranja da je politička stranka. Oni su posvećeni, toliko jednoglasno i odlučno, sitnim sektorima moći i profita da gotovo više i nisu politička stranka. Imaju katekizam koji moraju ponavljati poput karikature stare Komunističke partije. Moraju napraviti nešto da pridobiju glasačko tijelo. Naravno, ne mogu ga sastaviti od onih 1%, da se poslužim predodžbom, pa mobiliziraju dijelove populacije koji su oduvijek prisutni, ali politički nisu baš dobro organizirani - religijski evangelisti, nativisti u smrtnom strahu da im se oduzimaju prava i zemlja i tako dalje.

Demokrati su malo drugačiji i imaju drugačije glasače, ali uglavnom slijede isti put kao republikanci. Današnji centristički demokrati, koji u biti vode stranku, zapravo su umjereni republikanci otprije jednog naraštaja koji su sada srednja struja u Demokratskoj stranci. Pokušat će organizirati i mobilizirati - prisvojiti, ako želite - glasačko tijelo koje im je u interesu. Stoga su gotovo napustili bijelu radničku klasu; to je prilično dojmljivo. Ona u ovom trenutku jedva da čini djelić njihova biračkog tijela, što je žalostan razvoj događaja. Pokušat će mobilizirati Hispance, crnce i progresivce. Pokušat će doprijeti do pokreta Occupy.

Organizirani radnici još uvijek su dio demokratskog biračkog tijela te će ih oni pokušati prisvojiti; s Occupyjem je isto kao i sa svima ostalima. Političko vodstvo potapšat će ih po glavi i reći: „Ja sam na vašoj strani, glasujte za mene." Sudionici će morati shvatiti da će oni možda i napraviti nešto za njih, da samo vršenjem značajnog pritiska možeš navesti izabrano vodstvo da nešto napravi - ali neće to učiniti sami, osim vrlo rijetkih iznimaka.

Što se tiče novca i politike, teško je nadmašiti komentar velikog političkog financijaša Marka Hanne. Prije stotinjak godina upitali su ga što je važno u politici. Odgovorio je: „Prvo je novac, drugo je novac i zaboravio sam što je treće."

To je bilo prije sto godina. Danas je mnogo ekstremnije. Da, naravno da će koncentrirano bogatstvo pokušati iskoristiti svoj imetak i moć za preuzimanje političkog sustava koliko je god moguće, kako bi njime upravljalo i radilo što želi itd. Javnost mora naći načine da se izbori protiv toga.

Prije nekoliko stoljeća, politički teoretičar David Hume u jednom od svojih temelja vlasti ispravno je istaknuo da je moć u rukama onih kojima se vlada, a ne vladara. To vrijedi za feudalno društvo, vojnu državu i parlamentarnu demokraciju. Moć je u rukama onih kojima se vlada. Jedini način na koji vladari to mogu nadići jest kontrola mišljenja i stavova.

Hume je sredinom 18. stoljeća bio u pravu. Ono što je rekao vrijedi i danas. Moć je u rukama opće populacije. Danas postoje opsežni napori oko njezine kontrole manje nasilnim sredstvima jer su ostvarena mnoga prava. Sadašnje metode su propaganda, konzumerizam, podjarivanje etničke mržnje, svakojaki načini. Naravno, to će uvijek trajati, ali treba naći načina da se tome odupremo.

Nema ničega lošeg u davanju pokusne potpore određenom kandidatu, dok god ta osoba radi ono što vi želite. Ali društvo bi bilo demokratskije kada bismo ih također mogli opozvati bez prevelikog napora. Postoje drugi načini vršenja pritiska na kandidate. Tanka je linija između toga i bivanja prisvojenim, mobiliziranim u službu nečijih tuđih interesa. Ali to su tek stalni izbori i odluke koje moramo donositi.

Izvadak iz knjige „Occupy" Noama Chomskog, u izdanju Zuccoti Park Pressa i Occupied Media Pamphlet Seriesa

Prijevod Diana Robaš