Objavljeno u Nacionalu br. 336, 2002-04-24

Autor: Zrinka Ferina

Mali noćni razgovori

Vukovarska noć s Danijelom Martinović

Avantura putovanja s Danijelom Martinović na koncert u Vukovar počela je oko 13 sati

Danijelu dočekuje pater Ante koji joj objašnjava da je nalazi pred ruševinama crkve Gospe FatimskeDanijelu dočekuje pater Ante koji joj objašnjava da je nalazi pred ruševinama crkve Gospe Fatimske“Di mi je bend?! Di je Marinko?! Kako ću znat kad trebam izać?”, pomalo zbunjeno i nervozno pita me Danijela Martinović. Četvrtak je, 18. travnja, u Borovu Naselju smo i za nekoliko minuta splitska će pjevačica izići pred vukovarsku publiku. Njezin je koncert prvi u tek obnovljenoj sportskoj dvorani u Borovu Naselju, a posljednji je, kako smo doznali ranije toga dana, prije 12 ili više godina, održala Tajči. Shvativši ozbiljno svoju ulogu osobne pomoćnice Danijele Martinović te večeri, u dvorani sam pronašla članove njezina benda s novinarom Hrvatskog radija Vukovar koji će za nekoliko minuta najaviti Danijelin nastup.
Avantura putovanja s Danijelom Martinović na koncert u Vukovar počela je oko 13 sati, kad su s naplatnih kućica na cesti Zagreb – Lipovac krenuli srebrni “audi” splitske i crveni “fiat brava” zagrebačke registracije. Vesela je, s prepoznatljivim osmijehom od uha do uha. Na cesti nam je zbog kiše “audi” umalo nestao iz vida u mlazevima vodurine koju je dizao iza sebe. Dogovor je da se nakon 150 km zaustavimo na benzinskoj crpki. Za upravljačem “audija” je Marinko Colnago, nekadašnji basist Novih fosila. Tko je osoba na stražnjem sjedalu? Danijelin menedžer Edwin Softić ne putuje s nama. Da nije Petar Grašo, Danijelin – možda je, možda nije – dečko? Odustajem privremeno od pogađanja
Kiša je odjednom prestala, sunce. Zaustavljamo se u Brodskom Stupniku, Danijela mora do WC-a. Idemo zajedno. Muški dio ekipe ulijeva gorivo.
Dok Danijela trči po neke sitnice u auto, molim konobara da nam iznese jedan stol na terasu. Danijela me upoznaje s muškarcem sa stražnjeg sjedala, Muc Softić, klavijaturist u njezinu bendu, menedžerov brat. Colnago upozorava da nemamo puno vremena jer Danijelu u 16 sati u Vukovaru čekaju organizatori koncerta, ali ona je vidjela tratinčice pored parkirališta ondje se fotografiramo. Danijeli prilazi stariji muškarac i razdragano je pita može li se upoznati s najdražom pjevačicom. “Sa zadovoljstvom”, odgovara ona i ubranu tratinčicu zatiče mu za uho. Susret je ovjekovječen, i on bi, naravno, volio dobiti fotografiju.
U15.40 do Vukovara još ima 70 km i sigurno kasnimo. Silazimo s autoceste i nakon nekoliko minuta smo u Vinkovcima, prolazimo Marincima, Bogdanovcima, pored Nuštra. Djeca na biciklima, ljudi rade u dvorištima. Pred Borovim Naseljem našoj maloj karavani pridružio se automobil s novinarima Hrvatskog radija Vukovar, koji nas dovode pred sportsku dvoranu u Borovu Naselju. Tik pokraj nje je hotel a na najvišem katu redakcija Hrvatskog radija. Danijelu Martinović pred dvoranom dočekuju organizatori koncerta koji joj objašnjavaju raspored.
Colnago uzima Danijelin veliki kovčeg, ona me poziva u svoju sobu da se osvježimo nakon puta. Iako mi je još putem rekla da je jako gladna, ničim ne pokazuje nezadovoljstvo ni umor. Vesela je, za svakoga ima strpljenja. Dok se naizmjence osvježavamo u kupaonici i razvlačimo garderobu po krevetima, priča kako se uz mene osjeća kao uz dragu prijateljicu. Ima, veli, novinara koji kod nje izazivaju nelagodu, ukoči se i postane šutljiva i oprezna: “Sve mi se tu stisne kad sam s ljudima koji nisu dobri. A znaš, uvjerena sam da su zločesti ljudi takvi samo zato jer nemaju ljubavi.”
Pred hotelom i ulazimo u automobile, parkiramo se na livadi pred velikim električnim zvonom pored kojeg je improvizirani oltar i svetište s kipom Bogorodice na vrhu. Ondje Danijelu dočekuje pater Ante koji joj objašnjava da je nalazi pred ruševinama crkve Gospe Fatimske. Pokazao joj je i fotografije crkve dok je bila cijela, zatim nekoliko faza ratnog razaranja crkve. Dok joj objašnjava kako su svi mještani sudjelovali u izgradnji crkve koja je bila velika, možda čak i prevelika, kako je bila dovršena 1986. da bi u ratu bila sravnjena sa zemljom, Danijelino se čelo naboralo. Prvi je put vidim takvu, svećenik je odvodi puteljkom koji je nekoć vodio do glavnog ulaza u crkvu. Ostala je ogromna rupa nepravilna oblika, a na mjestu nekadašnjeg ulaza visok je križ od dva drvena stupa poput onih za električnu rasvjetu. Borovo Naselje danas nema crkvu, samo kapelicu koju su izgradili nakon rata, nadomak koje danas živi i pater Ante čiji je samostan također bio tu, gdje je danas rupa.
Odlazimo na ručak, Danijela je oduševljena: “Kobasice! Odlične su! Dajte nabacite još jednu.” Domaćini je pitaju kako uspijeva biti tako mršava kad očito voli jesti. “Skačem! Eto, sad slobodno svima recite koliko jedem”, kaže dok nabada rajčicu iz moje zdjele salate. “Nemoj se ti ljutit, al ja ću ti uzeti malo poma. Znaš, moja se sestra uvijek sramila sa mnom izaći. Svaki bi se put rasplakala i rekla da je sramotim jer sam uvijek najglasnija”. Također pjevačica, Izabela Martinović je četiri godine mlađa od Danijele i, kako starija sestra kaže, više nije toliko povučena.
Na rasporedu je odlazak u tvornicu “Borovo”, a potom gostovanje na radiju. Kolege s radija boje se da neće stići sve obaviti do vijesti u sedam. Danijela pita je li jako važno otići u Borovo. Ona ne zna što mi je sinoć otkrio njezin menedžer: u Borovu su izradili 15 modela cipela samo za nju i žele joj ih darovati. Dok mi uživamo u iločkoj graševini, novinari Hrvatskog radija Vukovar uspijevaju dobiti odobrenje da večeras, iznimno zbog gostovanja Danijele Martinović u njihovu programu ne budu emitirane vijesti u 19 sati. To se još nikad nije dogodilo. Odlazimo u tvornicu “Borovo”. Dok se, predvođeni direktorom “Borova” i praćeni organizatorima koncerta, novinarima, Danijelinim suradnicima, penjemo stubištem, imam osjećaj kao da je u tvornicu stigla visoka politička delegacija, a ne pop zvijezda. Direktor Ante Oklopčić objašnjava kako danas rade samo pojedini pogoni nekad najvažnije tvornice u kojoj je prije rata bilo zaposleno 25.000 ljudi. Danas ih je samo 185 i rade među ruševinama, u neobnovljenoj zgradi zidova i stropova crnih od ratnih paljevina. Ipak, “Borovo” proizvodi kvalitetne i moderne cipele za izvoz. Štoviše, doznajemo i da ih domaći obrtnici kupuju i na njih lijepe inozemne etikete, pa ih prodaju u zagrebačkim buticima kao talijanske.
Danijela je iznenađena trendy modelima cipela, sviđaju joj se, no još ne sluti kakvo je iznenađenje čeka. Čak ni nakon što ju je direktor Borova doveo u prostoriju gdje je na stolu stajalo 15-ak pari različitih modela sandala, cipela, kaubojki i natikača. Tek kad joj je rekao da su sve cipele koje vidi broj 36 i izrađene samo za nju, Danijela je kriknula od oduševljenja, zagrlila i izljubila Antu Okpločića od sreće. Sjela je na stolac, skinula skupocjene Paciotti čizme i radosno se bacila na isprobavanje darovanih cipela. Sve su joj savršeno pristajale, a kako bi ona rekla da su dobre, tako ih je direktor pakirao u kutije.
“Osjećam se kao Pepeljuga!”, neprestano je ponavljala, ne mogavši još uvijek vjerovati koliko su truda i ljubavi u Borovu uložili ne bi li je ovako lijepo iznenadili. Svi su se s njom fotografirali. Već se smračilo kad smo stigli pred zgradu radija, podijelili se u dva dizala i pošli na 11. kat. Izišavši iz dizala, primijetili smo nešto čudno a potom začuli glasove iz drugog dizala. Kolegica s radija i Danijela Martinović ostale su zatočene u zaglavljenom dizalu. Kolega s radija u nevjerici se nasmijao: “Ne vjerujem, i Danijela se zaglavila u istom liftu!” Dok je otljučavaovrata dizala, ispričao nam je kako su se prije Danijele u istom liftu zaglavili Severina, predsjednik vukovarskog HDZ-a s Jadrankom Kosor jedne, te s Ljerkom Mintas-Hodak druge godine. Nije prošlo ni nekoliko minuta i kroz silom rastvorena vrata ukazalo se Danijelino lice i na njemu golem osmijeh olakšanja. Uz malu pomoć muških ruku izvukla se iz lifta i kao da se ništa nije dogodilo, već idućeg je trenutka u studiju Hrvatskog radija plesala u stolcu, pjevala, razgovarala s voditeljima i slušateljima. Bilo je i onih koji su radi njezina koncerta u Vukovar stigli iz Zagreba. Nekoliko je puta ponovila kako na koncertu želi ljudima prenijeti pozitivnu energiju. A kad se zna kolika je netrpeljivost između Hrvata i Srba u tom kraju, kad se zna da hrvatska i srpska djeca odlaze u osnovnu školu u različitim smjenama, a između smjena se tuku zato jer su jedni Srbi a drugi Hrvati, više je nego sigurno da Vukovaru, Borovu Naselju i cijelom najistočnijem dijelu Hrvatske i te kako treba Danijelina pozitivna energija.
Nakon gostovanja na radiju kratak odmor. Odlazimo zajedno u njezinu hotelsku sobu, s 11. na prvi kat, pješice, jer jako se uplašila u zaglavljenom dizalu: “Nema šanse da ponovno uđem!” U sobi svaka se ispružila na svom krevetu, nismo se pomaknule ni kad su zakucali domaćini sa šalicama kave koju su donijeli iz kafića udaljenog nekoliko ulica. “Divno! Baš mi je bio pao tlak”, govori Danijela. Nakon savjetovanja o večerašnjim toaletama, naizmjence odlazimo pod tuš. Nakon kave mora da je Danijeli tlak naglo skočio jer, dok mi stavlja uvijače u kosu, poput nestašne curice skače po krevetu, diže noge u zrak i demonstrira u skoku vještinu tae-boa koji već dulje trenira. Uzajamno si pomažemo napraviti frizure, Danijela me šminka i otkriva mi trikove koje je naučila od profesionalnih make-up artistica. “Sandra Marković koja me šminka mi je rekla da sam jako talentirana”, govori mi dok mi nanosi Chanelov ruž za usne.
Točno u 20.30 iz hotelske se sobe spuštamo u dvoranu. Danijelina je garderoba najprostranija, zagrijana i čista. Tu upoznajem ostatak njezina benda jer dečki su stigli tek nedavno. Toliko su uvježbani da je tonska proba suvišna. Dok joj oko vrata vežem ukrasnu ružu, Danijela memorira popis. Dogovara se s glazbenicima o početku i završetku koncerta, kao i o intermezzu koji mora publiku držati na uzbuđenom i raspoloženom dok se ona presvlači. Popravljam Danijeli ruž za usne, a iako je do početka nastupa tek nekoliko minuta, ona je vrckava, raspoložena za glupiranje. “Molim te, možeš li mi učiniti veliku uslugu? Oduvijek sam željela znati kako bih izgledala kao crnka. Mogu to probati s tvojom kosom?”, pita me sva zaigrana Danijela Martinović dok vrata garderobe neprestano otvaraju organizatori koji mole da se upozna s ovim, pa s onim, da primi dar od ove ili one djevojčice. Danijela će, kaže, sve to obaviti poslije koncerta. Opet smo same u graderobi i glupiramo se stavljajući moju kosu na njezinu glavu.
Kad je shvatila da bend nije u svojoj garderobi, prvi je put pokazala malu nervozu, no pronašli smo bend, znamo kad ona treba biti na pozornici i spremni smo! Prije no što ćemo zajedno, kao da obje nastupamo, izići iz garderobe, Danijela mi govori: “Molila bih te, ako možeš, na početku ‘Ide mi’ dođi pred garderobu da mi pomogneš da se presvučem.” Bend svira, Danijela stoji u hodniku između garderobe i pozornice i gleda u pod. U jednom trenu brzim se korakom uputila prema pozornici a na nju istrčala.
Vrisak oduševljenja i prepuna dvorana pjeva uglas s njom. Odlazim u publiku gdje vidim ljude svih naraštaja. Čujem kako netko iza mojih leđa govori da nije znao da ima toliko mladih u Vukovaru. A svi oni, kao očarani, skaču u ritmu, pjevaju sve pjesme uglas s Danijelom, koja skače, pleše, pjeva, pršti od energije. Na početku pjesme “Ide mi” odlazim pred garderobu, ona dotrčava, jednim potezom sa sebe skida haljinu, cipele, samostojeće crne čarape, grudnjak. Stoji preda mnom samo u gaćicama, navlači traperice, zatim topić koji joj vežem oko vrata. “Pazi samo da dobro zavežeš, da mi ne padne na pozornici”, govori mi zadihana. Dok nazuva tenisice i popravlja frizuru, do nas dopiru zvuci iz dvorane, bend zabavlja publiku koja pjeva, vrišti, veseli se, atmosfera je na vrhuncu. Danijela stavlja monitor na rub hlača, slušalice u uši, moli me malo vode, dodajem joj bočicu i kažem neka ponese sa sobom na pozornicu. Već je na pozornici, ponovno skače i pjeva. Pred kraj koncerta sjedam iza pozornice odakle vidim razdragana lica djece u prvim redovima, vidim Danijelu kako komunicira s njima, kako svi zajedno pjevaju i energija se oslobađa, emocije se izmjenjuju. Vidim ženu koja istinski voli svoj posao, ljude kojima ona takva, vesela i spontana, treba. Činilo mi se da je koncert prekratko trajao iako je Danijela bez pauze pjevala više od dva sata.
Nalazim je u garderobi, samu. Ni kapi znoja na njoj, iako je neprestano skakala. “Kako je bilo?”, pita me i ne pretjerujem kad joj odgovaram da me umalo rasplakala. “Monitor mi je u jednom trenutku od skakanja pao u hlače, morala sam zavući ruku skroz u nogavicu da ga izvučem!” Zadovoljna je koncertom. Počeli su kucati svi koji su htjeli potpise, fotografiranja, koji su joj htjeli dati darove. Zamolila ih je da se strpe još sekundicu. “Di je Marinko?! Molim te probaj ga pronaći, kod njega su mi autogram karte.” Nalazim Colnaga i donosim joj autogram karte. Više od sat vremena Danijela je pred garderobom davala autograme, fotografirala se i primala darove. Na žaljenje organizatora, odbila je poziv na after party u kafić čije su ime uspjeli sačuvati u tajnosti od navale obožavatelja: “Moram se iz ovih stopa vratiti u Zagreb, sutra rano imam snimanje.”
Već je bila prošla ponoć kad je Danijela Martinović ponovno sjela u srebrni “audi” i krenula prema Zagrebu. Nakon poduljeg lutanja mračnim ulicama Vukovara, pronašli su cestu. U Zagreb smo stigli tek u četiri ujutro. Danijela je legla u u šest a ustala već u deset. Tada mi je, još uvijek pod dojmom jučerašnjega dana, rekla:” Kad danas razmišljam o tim ljudima koje kao da su svi zaboravili, koji se tako znaju razveseliti, zaista mi je drago i ponosna sam. Nema novaca koji bi mogli zamijeniti ovaj osjećaj kad znam da sam napravila nešto dobro i lijepo, nešto vrijedno.”

Vezane vijesti

2cellos oduševili na domaćem terenu

2cellos oduševili na domaćem terenu

Karizmatični virtuozi napokon su nakon mnogobrojnih svjetskih samostalnih turneja i turneja sa Sir Eltonom Johnom, došli napokon i na jednu od… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika