Siniša SvilanKada je Siniša Svilan, urednik i voditelj “Glamour cafea”, ugostio u prvoj emisiji Almiru Osmanović i Ivicu Propadala i postavio im provokativna i drska pitanja, javnost nije bila oduševljena njegovim stilom niti emisijom. U međuvremenu je prošlo nešto više od godine dana i Svilanov “Glamour cafe”, u kojem je zadnji gostovao dizajner Mirko Ilić, postao je jedna od najgledanijih televizijskih emisija, koja u stopu prati zagrebački tzv. jet set. Njegov netelevizičan glas, na početku najbolnija točka i emisije i voditelja, pretvorio se u znak prepoznavanja emisije pokazavši kako se mana može znalački transformirati u vrlinu. Odnedavno je emisija dobila udarni termin: sa subote se preselila na petak u 22 sata, pa se Svilan “više neće tući sa Sopranom”. To pak pokazuje da i novo rukovodstvo HTV-a pozitivno razmišlja o toj emisiji.
No Svilan unatoč uspjehu razmišlja o novim promjenama, čak i napuštanju emisije, jer, kaže, “kao Blizanac stalno mora nešto mijenjati”. To pokazuje i njegova karijera: novinarstvom se počeo baviti relativno kasno, nakon 25. godine, na Radiju 101 kao urednik vijesti, dakle, zanimalo ga je političko novinarstvo. Poslije je surađivao u “Latinici”, “Dobro jutro, Hrvatska”, HTV je zamijenio Mrežom “jer je vjerovao u privatnu televiziju”, gdje je od Borisa Homovca preuzeo njegov “Glamour”. No etablirao se tek kao urednik i voditelj svog “Glamour cafea”, koji je prvo krenuo na Mreži, a od prošle godine i na HTV-u. Smatra se tv ovisnikom.
NACIONAL: Navršila se godina dana otkako ste počeli raditi novu seriju emisija “Glamour cafe” na HRT-u. Koliko ste uspjeli realizirati svoju ideju po kojoj ta emisija treba biti društvena kronika s kritičkim odmakom, koja promovira nove trendove u glazbi, teatru, arhitekturi? – Zasad ostavimo etabliranje novih trendova malo po strani. Kad god radim neki posao, važno mi je da u početku postignem kvantitetu, što na televizijskom jeziku znači mnogo gledatelja, a poslije i kvalitetu, što se vidi po ozbiljnijim temama, koje su uvjetno rečeno rađene lepršavo i neozbiljno. Ne možete televizijskoj publici gurnuti 60 posto teškog materijala, nego malo-pomalo. Na primjer, kad je gostovao Braco Dimitrijević, konceptualni slikar, nisam publiku mogao zatupiti samo sa slikarstvom jer bi okrenuli program, nego sam mu postavljao i druga pitanja da saznamo kako razmišlja o svjetovnim stvarima. Po HTV-ovu ispitivanju gledanosti domaćih emisija, “Glamour cafe” je na petome mjestu, dakle, iza Dnevnika, Željke Ogreste, “Latinice” i “Brisanog prostora”. Kad se vrednuje gledanost i domaćeg i stranog programa, onda smo negdje između šestog i desetog mjesta. Dosad smo imali 30 gostiju, a od toga je čak 25 bilo iz svijeta teatra i umjetnosti, što najbolje pokazuje u kojem smjeru ide “Glamour cafe”. Također, smjer emisije pokazuju kritičke reportaže Ivana Kralja.
NACIONAL: Termin “glamour” ima dva značenja: lažni sjaj i sjaj. Što emisija više promovira? – Ako stalno naglašavam da emisija ima kritički odmak, onda se vidi u kojem smjeru želimo ići. Ako dovedeš neku estradnu pjevačicu u emisiju i onda je 20 minuta kritički ispituješ o svemu, krajnji rezultat ipak može izgledati kao njezina promocija. I to bez obzira na kritičnost. Jer je dobila 20 minuta na televiziji! No tako nije samo kod mene, nego i u Informativnom programu. Dobar je primjer slučaj Aleksandra Stankovića i Ivića Pašalića. Kad je Pašalić gostovao u Stankovićevoj emisiji, novinari su bili vrlo tvrdi i opaki prema njemu. No činjenica je da je Pašalić u mjesec dana dva puta gostovao u toj emisiji. Je li to plus ili minus za Pašalića?
NACIONAL: Danas je emisija etablirana, no gledatelji su i dalje podvojeni: neki misle da je odlična i cijene vaš posebni stil, dok drugi smatraju da je prizemna, a vas ocjenjuju kao posve netelevizijskog voditelja. Što mislite o tome? – Mislim da je to idealno i da tako mora biti. Bio bih najnezadovoljniji kad bi svi moj rad ocjenjivali kao ono “ajde, može proći”. Bit rada na televiziji je u tome da zaintrigiraš gledatelja, pozitivno ili čak u negativnom smislu. Danas sam siguran da je broj onih koji me vole mnogo veći od onih koji su mi neskloni, kako je vjerojatno bilo na početku.
NACIONAL: Je li nova rukovodeća garnitura HTV-a sklona “Glamour cafeu”? – Dva puta sam razgovarao s Jasnom Ulagom-Valić i nisam osjetio nesklonost, dapače, dala mi je čak bolji termin – petak u 22 sata mnogo je bolje vrijeme od subote, kada sam se tukao sa “Sopranom” i najgledanijim filmom tjedna. Koliko čujem, baš se ne inzistira na gledanosti, očito to nije najvažniji kriterij. Mislim da javna televizija mora biti sretan i spretan spoj javnog interesa i televizije nalik na program slobodnih produkcija. Usto, ne smije biti dosadna niti zanatski loše rađena. Naime, televizija mora živjeti, ljudi moraju dobivati plaće, što se ne može postići samo pretplatom, nego prije svega marketingom. Znači, emisije koje idu u udarnom terminu od 20 do 22 sata moraju biti gledane i ja sam već rekao da ću biti prvi urednik koji će uvjetovati svoju plaću gledanošću emisije. Dakle, ja zarađujem novac i za emisije iz kulture i školskog programa, koje su od javnog interesa. Ne mislim da moraju imati hiper gledanost, ali ljudi koji ih rade moraju imati dobru plaću. Na žalost, pogrešno se smatra da emisije koje se bave javnim problemima ne mogu biti zanimljive. Krivo! Upravo su Dražen Siriščević i Branka Kamenski dokazali da takve emisije mogu biti vrlo intrigantne, ležerne i gledane.
NACIONAL: Kada ste koncipirali emisiju, jeste li se ugledali na neke slične show-programe na američkim televizijama? Jeste li imali svoje tv uzore? – Nemojmo si lagati! Hrvatska kaska za Amerikom ili Njemačkom na ekonomskom planu 30-ak godina, pa tako kaska i u proizvodnji tv programa. Sve televizijske forme odavno su izmišljene, a uspjeh i gledanost ovise o prezentaciji, štosu i sreći. Ne gajim iluziju da sam izmislio nešto novo i originalno, no američku televiziju nisam gledao. Smatram da je u svakoj struci, pa tako i u novinarstvu, najvažniji zanat i timski rad, koji jako njegujem. Zato volim spomenuti novinare s kojima radim – Ivana Kralja, Aleksandru Žarak, Srebrenku Herold-Mijatović, Anu Popović, Nensi Profacu, Stanislavu Čulina i Danijela Despota.
NACIONAL: Kada je “Glamour cafe” krenuo, neki gosti i dio javnosti bili su šokirani vašim provokativnim i katkad drskim pitanjima. Postoji li pitanje koje nikada ne biste postavili? – Sve se može reći, ali je važno kako se pitanje postavi. Uz humor, koji je meni strašno važan, sve je moguće i mnogo lakše. Naravno, važno je znati mjeru i imati granicu do koje se može ići u provokaciji. Nikad mi nije stigla tužba, čak ni onda kada sam za Jutarnji list pisao o vrlo škakljivim temama. Na primjer, nikada ne bih postavio pitanje o privatnim odnosima dvoje ljudi ako bi u tom slučaju moglo stradati dijete. Tu granicu nikad neću prijeći!
NACIONAL: Je li netko odbio sudjelovati u “Glamour cafeu”? – Ne, nitko, osim što već šest mjeseci nagovaram predsjednikovu suprugu Milku Mesić da nastupi, i nadam se da će pregovori uroditi plodom. No to nećkanje nije otklon prema emisiji nego njezin stav prema medijima – ne želi se u njima pojavljivati.
NACIONAL: Rekli ste da vas nitko nije tužio, ali je li tko od gostiju prekinuo kontakt s vama? – Situacija s Terezom Kesovijom bila je dosta škakljiva, poslije mi je rekla da je skoro izišla iz studija. Naime, zakvačio sam se za njezine kredite, zemljište i kuću o čemu se mjesecima nagađalo po gradu. No nakon emisije me nazvala i zahvalila mi rekavši da joj je drago što smo to skinuli s dnevnog reda. Jer koliko god su moja pitanja izgledala zločesto, mislim da je to bilo dobro za nju, jer je stavljena točka na to, a vjerojatno je malo splasnuo i pritisak na nju.
NACIONAL: Vaša supruga Ella Svilan-Svalina je akademska slikarica, a za emisiju radi scenografiju i u posljednje vrijeme piše scenarij za razgovore zbog čega su vam mnogi zamjerali nepotizam. Da vam ona nije supruga, koga biste izabrali? – Ponovno bih nju izabrao, jer ona to stvarno vrlo dobro radi. Deset godina sam na televiziji i radio sam s mnogim ljudima, i znam o čemu govorim. Ponosan sam na nju! Kad mi ne bi odgovaralo to što radi, zahvalio bih joj se na suradnji. Jedino mi smeta što je naša poslovna suradnja uvijek na granici incidenta, na primjer, kada razgovaramo o gostu ili o pitanjima, uvijek žestoko raspravljamo. A to jako troši čovjeka. Svakog tjedna u kući imamo veliki skandal, jer se u sve naše razgovore o poslu uvlače emocije – ipak smo mi muž i žena. Ella napravi kostur za pitanja, ali nikad se ne zna kamo će dijalog otići.
NACIONAL: Možete li komentirati izjavu književnice i sveučilišne profesorice Julijane Matanović koja je jednom izjavila da ne postojite kao pisac dok se ne pojavite u Svilanovoj emisiji? – Ona je predivna osoba, priča u slikama – to je prekrasno. To je vjerojatno rečeno u šali, ali tu ima puno istine. Na primjer, kolegica Ivana Antunović iz emisije “Pola ure kulture” ispričala mi je slučaj svoje sestre: naime, sestra joj je s djetetom bila na špici i ekipa “Glamour cafea” ih je snimila i emitirala to u emisiji. Kad smo pustili snimku, sat vremena joj telefon nije prestao zvoniti. Ivana mi je rekla da nije mogla vjerovati.
NACIONAL: Započeli ste karijeru kao politički novinar uređujući vijesti na Radiju 101. Ne mislite li da je tip novinarstva kojim se danas bavite u “Glamour cafeu” manje zahtjevan? – Slažem se da je političko novinarstvo kraljica novinarstva, no otvorile su mi se mogućnosti da postanem urednik televizijske emisije, dakle, da napredujem, i logično je da sam prihvatio izazov. Nije mi žao što sam napustio političko novinarstvo jer se ionako svakodnevno bavim politikom. I kupnja kruha je politika. Ne mislim da je Dnevnik teže raditi od “Glamour cafea” ili sličnih emisija, razlika je u tome što informacija koju plasiraju političke emisije ima veću težinu. Na primjer, ono što je premijer Ivica Račan izgovorio u 19.30 sati u Dnevniku o kolapsu banaka imalo je veću težinu nego ono što je netko rekao u 22 sata. Mislim da je emisije poput “Glamour cafea” zanatski teže raditi. Neka me čitatelji krivo ne shvate, ali priču iz Centra za nezbrinutu djecu u Nazorovoj ulici u Zagrebu zanatski je puno lakše napraviti nego priču o najskupljim stvarima iz ormara koju smo snimili. Jer za priču o domu u Nazorovoj dovoljno je snimiti tri dječja, uplakana oka i gledatelji su već na vašoj strani, a za priču o nekom estradnom junaku koji ima 30 pari cipela treba razmisliti kako napraviti zanimljivu reportažu. Naime, gledatelj automatski tu reportažu smatra lošom, bez obzira na to koliko je dobro napravljena.
NACIONAL: Kad bi vam se pružila prilika da ponovno uređujete vijesti ili čak Dnevnik na HTV-u ili na nekom drugom mediju, biste li prihvatili taj izazov? I kako biste koncipirali Vijesti a la Svilan? – Postoje zanatska pravila koja se uvijek moraju poštovati i na kojima treba inzistirati. Bez obzira na žanr, dramaturgija emisije je slična, mijenja se samo sadržaj. Samo bi mi trebalo oko dva mjeseca da se ufuram u sva imena. Moje bi vijesti bile dinamične i temeljile bi se na slici, na atraktivnom, vizualnom materijalu, što trenutačno nedostaje HTV-u. Ako se nešto dogodi, kamera mora odmah snimiti taj događaj. Jedan odličan kadar gledatelju znači mnogo više nego četiri ispisane kartice teksta, jer je televizija prije svega slika. Obratio bih pažnju i na izbor emitiranih vijesti: ne bi bilo političkih kompromisa, što smatram važnim. Mislim da CCN to dobro radi.
NACIONAL: Nakon Radija 101, surađivali ste s Denisom Latinom u “Latinici”, a potom u emisiji “Dobro jutro, Hrvatska”. Na Latinov poziv prešli ste na Mrežu i preuzeli od Homovca njegov “Glamour” i prvi put stali ispred kamera. Javnost je bila jednoglasna: vaš prvi javni televizijski nastup proglašen je fijaskom, uglavnom zbog neugodna glasa. Kako ste se osjećali? – A kako sam se mogao osjećati? Užasno! No nije me toliko pogodilo komentiranje moga glasa, jer je moja majka već prije bila iskrena sa mnom rekavši mi da kreštim kao gavran. Pogodilo me to što su mi zbog glasa osporavali i ostalo. Odlučio sam se boriti i pobijediti. Učio sam i vježbao, i mislim da sam napredovao.
NACIONAL: Jeste li angažirani u nekoj političkoj stranci? – Nisam, pa ne mogu se politički aktivirati dok se bavim novinarstvom. Mislim da je to nedopustivo jer bavljenje novinarstvom kolidira s politikom. Kad bih bio politički angažiran, publika mi ne bi vjerovala. Meni je to nezamislivo! Na primjer, Tihomiru Ladišiću je bavljenje politikom bio veliki minus u novinarskoj karijeri dok je radio kao glasnogovornik SDP-a.
NACIONAL: Kad bi vam ponudili neki sličan aranžman, biste li ga prihvatili? – Ne znam! Ako i bih, onda bih svakako napustio novinarstvo, no čisto sumnjam. Jako volim novinarstvo i ne radim taj posao samo za plaću i staž, nego i iz ljubavi. A kada su emocije u pitanju, onda je riječ o drukčijoj računici.
NACIONAL: Kako ocjenjujete situaciju u Hrvatskoj nakon izbora 3. siječnja 2000.? – I dalje podržavam stav koji sam stekao radeći na Radiju 101, a to je: uvijek opozicija i uvijek kritički odnos prema životu. Mislim da ne ide dobro, jer se nije dogodilo ništa značajno – bojim se da je sve ostalo na obećanjima. Otkako je na vlast sjela koalicija, jedini pomak je to što su uspostavljeni malo čvršći moralni kriteriji. I Nacional je dobar primjer: koliko ste afera razotkrili za vrijeme HDZ-a, a nitko nije odgovarao. Zadnji primjer – slučaj Milana Bandića, koji je morao odstupiti zbog previše alkohola u krvi, pokazuje taj mali pomak, iako je sramotno što je poslije postao dogradonačelnik. Bez obzira na to što on ima i nekih kvaliteta, mislim da je nedopustivo da je nakon takvoga gafa ostao na položaju.
NACIONAL: Dakle, razočarani ste politikom koalicije. Kakvu ste promjenu zapravo očekivali? – Naravno da nisam očekivao otvaranje novih 200 tisuća radnih mjesta, to je mogla očekivati samo budala. I nisam očekivao promjene preko noći. No očekivao sam da moja kći Gala, koja danas ima 14 godina, za deset, petnaest godina, dakle u svojoj 25., živi bolje i da se u tom razdoblju dogode neke važne promjene. To govorim već dugo i ako se ostvari, bit ću zadovoljan. Ja sam izgubljena generacija i toga sam svjestan. Kroz moj radni vijek i tijekom mojeg života vjerojatno se neće ništa značajnije dogoditi, to sam već odavno prelomio u sebi. No koalicija radi previše kompromisa: mislim da je mnoge stvari trebala postaviti i istjerati puno čvršće, na primjer, trebalo je riješiti do kraja slučaj Dubrovačke banke, a Ivić Pašalić nikako nije smio postati potpredsjednik Sabora s obzirom na sve što se razotkrilo o njemu. Bojim se da će se koaliciji takvi potezi obiti o glavu.
NACIONAL: Već ste u osnovnoj školi u Trogiru znali da želite postati novinar. Imali ste sklonost pisanju, dobivali ste visoke ocjene iz školskih zadaćnica, čak i neke nagrade. – Moji sastavi koje smo pisali u školskim zadaćama uvijek su bili na školskoj ploči zbog dva razloga: prvo, zbog stila kojim su bili pisani, te zbog užasnih gramatičkih pogrešaka, na primjer, fulao sam č i ć te upotrebu ije i je. No uvijek su me hvalili da dobro pišem i objavljivao sam u školskim listovima. Zanimljivo je što su ti sastavi uglavnom imali crne teme, na primjer, glad ili smrt. Moja profesorica nije mogla vjerovati da je to napisao klinac iz osnovne škole.
NACIONAL: Nakon srednje tehničke škole, zaposlili ste se kao mehaničar u splitskom brodogradilištu. Zašto ste tek sa 25 godina došli u Zagreb i tada se počeli baviti novinarstvom, što je dosta kasno za tu profesiju? – Zato što nisam mogao doći do Zagreba! Sa 17 godina ostao sam bez oca. Zapravo sam upisao Strojarski fakultet u Splitu i na prijamnom ispitu bio sam dosta dobar. I zaposlio sam se na brodogradilištu gdje je radio i moj otac. Naime, on je također bio mehaničar, ali je s godinama napredovao u karijeri i u to je vrijeme putovao godinu dana novim brodom po svijetu da vidi kako će se ponašati i treba li što mijenjati. Majka mi je domaćica, koja me natjerala da odem na jedan ispit, ali sam shvatio da strojarstvo zaista nije za mene, i ostavio sam se studiranja. Paralelno sam radio četiri godine u brodogradilištu, a popodne u kafiću, i to je bilo vrlo naporno. Fizički posao, rano ustajanje, ali moraš to odraditi jer nemaš izbora. No kad prođe vrijeme, ružne uspomene izblijede i poprime simpatičnu notu. Danas se tog razdoblja sjećam kao lijepog, jer pamtimo selektivno. Kad mi se pružila prilika, otputovao sam u Zagreb i upisao Fakultet političkih znanosti na kojem sam uglavnom dobivao trojke. Majka je tada zaključila: “E, sad mogu i umrijeti kad si diplomirao!” Naime, moji su roditelji uvijek polagali mnogo na obrazovanje.
NACIONAL: Imate i sestru blizanku Maju. Možete li zaista komunicirati prije negoli izgovorite misao? – Mi smo dvojajčani blizanci, a kod takvih to nije moguće. No super se slažemo, lijepo je imati sestru blizanku. Ona je liječnica i živi u Trogiru, a starija sestra Elija je farmaceutkinja i živi u Londonu.
NACIONAL: Jednom ste izjavili da biste željeli raditi emisiju iz crne kronike jer to smatrate budućnošću novinarstva, objasnite. – Da, to bi bilo zanimljivo, iako nisam siguran koliko bi se to moglo realizirati s našom policijom koja je još tvrda. Ako pogledate oko sebe, vidite da oko nas ima puno crne kronike, a bojim se da će takvih tema biti još više. Ako novinarstvo treba pratiti život, to znači da će u budućnosti crna kronika biti tema broj jedan.
NACIONAL: Biste li voljeli raditi erotske emisije? – Ne bih, možda me to prije i privlačilo, ali danas mislim da takve emisije ne mogu biti duga vijeka. Naime, za erotske emisije u Hrvatskoj nema dovoljno sadržaja. Evo, i Latin i ostali urednici na HTV-u stalno se susreću s klasičnim problemom koga pozvati u emisiju i koju temu obraditi. Hrvatska je mala zemlja koja ima malo tržište i za jednu sezonu izvrtiš sve zanimljive ljude i ispucaš sve važne teme. Uopće mi nije jasno kako u Hrvatskoj opstaju sve te novine i emisije!?
NACIONAL: Sada ste zaposleni na HTV-u. Jeste li zadovoljni svojom financijskom situacijom? – Ma nisam, i ja sam samo čovjek od krvi i mesa. Sad će mnogi skočiti, no reći ću to javno jer sam javna osoba i živim od pretplate gledatelja, koji me financiraju. Ja čak nemam loš koeficijent na televiziji, to je 5,00 što iznosi oko 6700 kuna, no ovaj je posao jako zafrknut, ja sam u pogonu 24 sata. Znam da ružno zvuči kada kažem da mi je to malo, pogotovo u odnosu na one ljude koji imaju dvije, tri tisuće kuna plaću, ali ova je emisija jako gledana, a i marketinški se dobro pokrivamo – imamo blok reklama prije početka, i dva kraća bloka unutar emisije.
NACIONAL: Jednom ste rekli da biste voljeli voziti automobilske utrke. Imate li sklonost prema ekstremnim sportovima? – Nekad sam zaista to želio probati, ali godine rade svoje, pa… Doduše, i dalje volim brzo voziti, inače volim izazove, ali ne privlače me baš svi ekstremni sportovi. Uvijek sam htio isprobati bungee jumping i skakanje s padobranom, no zadnjih godina moja želja sve više kopni. Valjda sam ušao u ozbiljnije godine, ta već sam u 42. godini.
NACIONAL: Hoćete li “Glamour cafe” osvježiti u novoj sezoni, pripremate li nešto novo? – U dvojbi sam da sve napustim, no mislim da bi to ipak bila šteta. Još ima prostora i još se emisija može brusiti. Nikad ne smiješ biti zadovoljan. Samo je budala uvijek zadovoljna! Jer misli da sve zna. To je problem Blizanca u meni – uvijek tražim novo i svakog bih tjedna nešto mijenjao. Sviđa mi se reality-show kao forma, razmišljao sam o emisiji tipa “Jedan dan u trajanju od 30 minuta”. Volim dokumentarnu formu i to bi se moglo zanimljivo raditi, na primjer, “Jedan dan u Istanbulu”, ili “Jedan dan s čovjekom koji dvije godine nije platio kaznu za parking pa mu je došla kazna u iznosu od četiri tisuće eura”. Bilo bi zanimljivo s njim proći sve te institucije i vidjeti kroz sudbinu malog čovjeka kako funkcionira država.