IlustracijaNovinar Alain Vicky piše za Le Monde diplomatique o ugandskim vojnicima koje su američke privatne vojne kompanije (PMC) angažirale za ispomoć američkim trupama u Iraku, za malu plaću i bez ikakvih povlastica. Protagonist njegove priče mladić je izmišljenog imena Bernard, pripadnik te "nevidljive vojske" koji se prošle godine vratio u Ugandu iz vojne misije u Iraku. Iako se tamo razbolio, uskraćena mu je ugovorom zajamčena zdravstvena skrb. Bernard kaže da mu je potpisivanje jednogodišnjeg ugovora o radu u Iraku najgora pogreška koju je počinio u životu.

Radna diskriminacija

Suradnja privatnih vojnih kompanija s Pentagonom donijela im je od 2003. godine naovamo dobit od 120 milijardi dolara. "Bijeli regruti iz SAD-a, Izraela, Južne Afrike, Velike Britanije, Francuske i Srbije" koje unajmljuju te kompanije imaju mjesečnu plaću i višu od 10,000 dolara, dok se radnička prava "državljana trećih zemalja" (TCN) poput Bernarda redovito krše. SAD je u Iraku imao 25 vojnih baza, među njima i "američki gradić" Camp Liberty blizu Bagdada u kojem je broj stanovnika znao doseći i 100,000. Muškarci i žene iz "trećih zemalja" tvorili su 59% pomoćne radne snage u bazama, uglavnom obavljajući poslove dostave, čišćenja, održavanja instalacija, pripreme hrane, "pa čak i kozmetičkih usluga za žensko vojno osoblje".

Neki od TCN-a, osobito oni iz Afrike, završili su na zaštitarskim dužnostima zajedno s redovnom vojskom, čuvajući ulaze i granice baze. Jeftina radna snaga iz subsaharske Afrike sačinjavala je 15% sigurnosnog osoblja, a ponekad su morali obuzdavati i vlastite kolege, kao u slučaju pobune u Camp Libertyju u svibnju 2010. koju je ugušilo "tisuću TCN-ova s indijskog potkontinenta". Većina sigurnosnog osoblja, njih oko 20,000, bila je iz Ugande, što je bio rezultat političkih previranja u središnjoj Africi početkom 21. stoljeća. Nakon demobilizacije 60,000 ugandskih trupa, Irak se činio dobrom prilikom za novi posao. "SAD i ugandske oružane snage međusobno surađuju od 1980-ih godina", a ugandska vlada bila je među rijetkima koji su podržali američku invaziju na Irak 2003.

Paravojni najamnici

Ugandski novinar i bloger Angelo Izama smatra da se SAD 2005. okrenuo Ugandi u potrazi za pouzdanim paravojnim snagama za sigurnosna zaduženja, no kandidat Demokratske stranke na prošlogodišnjim predsjedničkim izborima Norbert Mao vjeruje da je pravi motiv za slanje ugandskih ratnih veterana u Irak bilo uklanjanje potencijalne prijetnje koju su oni predstavljali za vladu. Pritom su se američki PMC-i udružili s novoosnovanim ugandskim privatnim kompanijama koje su u njihovo ime unajmljivale veterane. Irak je postao omiljeno novo odredište za "kyeyose (migrantske radnike)" iz siromašnih četvrti glavnog grada Kampale, među kojima se proširio glas o iznadprosječnoj plaći od 1300 dolara mjesečno.

Broj Uganđana poslanih u Irak na temelju ugovora s američkim PMC-ima brzo je rastao, kao i broj ugandskih kompanija koje su se bavile njihovim zapošljavanjem. To je dovelo do "rata cijenama" i pada njihovih plaća. Radilo se o posve nereguliranom sektoru ekonomije u kojem su najbolje prolazili oni s dobrim političkim vezama, a tražena radna snaga ubrzo više nije bila ograničena samo na veterane, već se za posao mogao prijaviti svatko. Kada su u igru ušli i konkurentski radnici iz Kenije i Sierra Leonea, prosječna plaća dodatno se snizila te je 2009. godine iznosila tek 700-tinjak dolara mjesečno. Istodobno, PMC Sabre za svakog je unovačenog čuvara dobivao 1700 dolara od američke vlade, dok je ugandska kompanija Askar za 264 unovačena čuvara dobila 420,000 dolara.

Robovlasnički ugovori

Već su se 2008. godine u medijima pojavili prvi izvještaji o eksploataciji kyeyosa, na što je vlada provela omanju zakonsku intervenciju kojom je samo "učvrstila položaj moćnijih kompanija" poput Askara, povezanog s ugandskim predsjednikom Yowerijem Musevenijem. Do jeseni 2011. plaća Uganđana u Iraku "pala je na 400 dolara mjesečno za 12-satni radni dan i šestodnevni radni tjedan". Vicky je razgovarao s nekima od njih koje je unajmila pakistanska kompanija Dreshak International. Radni odnos započeo je dvomjesečnom obukom u Kampali za vrijeme koje su dobivali besplatne obroke, ali ne i plaću. Nakon obuke poslani su kućama te su ponekad i mjesecima čekali na novi poziv, rasprodajući vlastitu imovinu ne bi li preživjeli. Dočekavši poziv, sad već u očajnom stanju bez pogovora su potpisivali ugovore od 11 stranica koje su morali pročitati u roku od 15 minuta.

Istog su dana doznali i ime svog poslodavca - Special Operations Consulting (SOC), kompanija koju su u Nevadi osnovala svojica bivših časnika američke vojske. Bernard, jedan od regruta, isprva je bio nepovjerljiv jer je plaća koju je SOC nudio bila tek 117 dolara viša od njegove tadašnje plaće u informatičkom odjelu jedne tvrtke. No, "na nagovor svojih prijatelja i nakon niza telefonskih poziva od 'američkog menadžera'" ipak se odlučio za put u Bagdad. Odande je prebačen u zračnu bazu Al-Assad, gdje se pridružio grupi od 800 svojih sunarodnjaka. Nakon još mjesec dana neplaćene obuke "novi regruti otkrili su iračke pješčane oluje i ledene zimske noći", a obećana im je oprema od SOC-a stizala s višemjesečnim zakašnjenjem ili su je sami morali kupovati. Oružje i vojna oprema koji su im dodijeljeni bili su rabljeni i loše kvalitete, morali su obavljati najteže poslove i bili izloženi snajperskoj vatri, a zapovjednici - Uganđani koji su slijedili naredbe Amerikanaca - tretirali su ih u potpunom neskladu s odredbama ugovora.

'Neprihvatljivo ponašanje'

Mnogi su regruti morali raditi po 15 sati dnevno, bez godišnjeg odmora koji im je trebao biti odobren nakon 12 mjeseci službe, i živjeli su pod danonoćnim pritiskom, u strahu da će im SOC dati otkaze i poslati ih kući bez otpremnine. Vicky je dobio uvid u ugovor u kojem je navedena "21 vrsta neprihvatljivog ponašanja koje će rezultirati disciplinskim mjerama" u rasponu od pismenog upozorenja preko petodnevne suspenzije bez plaće do raskida ugovora kao krajnje mjere. SOC prema ugovoru zadržava pravo primjene dodatnih, strožih disciplinskih mjera, koje su u stvarnosti često primjenjivane i to za najsitnije prijestupe. U ugovoru se od regruta traži i da svojim ponašanjem "slijede ideale Republike Ugande" i "suzdrže se od kaljanja ugleda Ugande u inozemstvu".

Zdravstvena nesposobnost za rad dulja od mjesec dana također je, prema ugovoru, bila razlog za otkaz. Bernard je kao uredski radnik svjedočio otpuštanju desetaka svojih kolega koji su uslijed izloženosti pješčanim olujama razvili ozbiljne upale za koje nisu primili adekvatnu medicinsku pomoć niti im je SOC pristao platiti troškove liječenja. Sam Bernard obratio se SOC-ovu liječniku zbog bolova u koljenu i dobio pogrešan lijek; kada mu je obiteljski liječnik prepisao niz skupih lijekova, kompanija mu je odbila za njih platiti. Iako su im medicinska skrb i invalidska naknada zajamčene američkim Zakonom o obrambenim bazama, u stvarnosti Uganđani od poslodavaca uglavnom ne dobivaju potrebnu pomoć.

Moderno ropstvo

Američka odvjetnica Tara K. Coughlin iz "kršćanske organizacije koja podupire američke vojnike u Iraku" otkrila je prije nekoliko godina istinu o ugandskoj suradnji s američkim trupama. Vlastitim je novcem financirala podizanje tužbi 30-ak bivših kyeyosa protiv niza PMC-a i njihovih osiguravatelja, uključujući multinacionalnu korporaciju American International Group, s obzirom da su potonji u konačnici glavni krivci za uskraćivanje skrbi i naknada. Coughlin je dva puta bila u posjetu Ugandi, gdje uz pomoć bivšeg kyeya diskretno traži žrtve kojih vjerojatno ima na stotine, a uglavnom su razasute po zabačenim selima. Većinom su odveć zastrašene i posramljene da bi progovorile, osobito pred "bijelom strankinjom"; nekima su poslodavci zaprijetili smrću ukoliko ikada prijave svoje ozljede. Osim što mora raditi žurno jer žalbu treba uložiti u roku od godinu dana nakon povratka iz Iraka, Coughlin se upušta i u vrlo tešku borbu s plaćenicima osiguravateljskih korporacija koji se trude osporiti njezine zahtjeve, služeći se pritom i etički sumnjivim metodama.

Prema procjenama ugandskog ministarstva rada, zarada Uganđana poslanih u Irak nakon 2005. godine trebala bi iznositi preko 90 milijuna dolara, više od nacionalnog prihoda od izvoza kave. U praksi, međutim, prosječna pojedinačna zarada za godinu ili više dana u Iraku iznosi manje od 1300 dolara. Plaće kyeyosa "u ugandskim šilinzima zamrznute su na računima u banci Crane Bank u Kampali do njihova povratka", a vrijednost im za to vrijeme umanjuju promjene deviznog tečaja i 40%-tna stopa inflacije. Riječima jednog od bivših regruta: "Dreshak nas je regrutirao, prodao nas SOC-u i strpao dobit u džep. Mi smo na kraju dobili kikiriki. Ono kroz što smo prošli zapravo je moderno ropstvo."

'Ugled SAD-a'

U prošlogodišnjem izvješću Komisije za ratno ugovaranje američkom Kongresu stoji da zloupotrebe regruta od strane ugovornih kompanija narušavaju međunarodni ugled SAD-a, ali da će broj potpisnika ugovora u skoroj budućnosti vjerojatno rasti jer će potpuno povlačenje američkih trupa iz Iraka i Afganistana potrajati godinama. Askar je već proširio svoje područje djelovanja na Kabul, a povratnici iz Iraka vjeruju da će uvijek biti potrebe za ugandskom radnom snagom, kao i njihovih sunarodnjaka spremnih da prihvate te ponižavajuće poslove zbog rastuće inflacije i troškova života: "Nije da nam se sviđa, ali od nečega moramo živjeti."