"Meni je ovdje jako lijepo. U pola noći šećem s cuckom i nije me strah. Znam jezik, imam mnogo prijatelja i kad bih dobila državljanstvo, nikad ne bih poželjela živjeti negdje drugdje. Koncerti da, ali Zagreb i Hrvatsku ne bih nikad napustila."Ako se u posljednjih desetak godina Hrvatska ravnodušno mirila s tim što joj u inozemstvo odlaze deseci tisuća mladih, obrazovanih ljudi, u novije vrijeme jednako se nezainteresirano odnosi prema strancima koji pokušavaju u našoj zemlji pronaći novu domovinu. Ovaj put nije riječ o potencijalnim vlasnicima hotela, tvornica ili banaka s bogatog Zapada nego o 24-godišnjoj pijanistici iz Armenije.
Ljubiteljima klasične glazbe u Hrvatskoj Naira Asatryan nije nepoznata. U posljednjih godinu i pol dana održala je desetak zapaženih koncerata, od zagrebačke Koncertne dvorane “Vatroslav Lisinski” i Glazbenog zavoda do Kneževa dvora u Dubrovniku osvojila je simpatije i publike i zajedljivih kritičara.
I dok jedni i drugi uživaju u njezinim izvedbama Liszta, Chopina i Beethovena, Prokofjeva, Rahmanjinova, osim najužeg kruga njezinih prijatelja i znanaca nitko i ne zna da ona već dvije godine uporno i još uvijek bezuspješno pokušava dobiti hrvatsko državljanstvo. Rođena je u Erevanu, glavnom gradu Armenije, 21. prosinca 1977., a na solidnom hrvatskom koji je svladala u godinu i pol, koliko ovdje boravi, strpljivo je odgovarala na sva novinarska pitanja:
“Imala sam samo šest godina kad sam s roditeljima odselila u Siriju, u Damask, gdje je otac radio kao geolog. Ondje je mama prvi put primijetila da sam sklona glazbi. Na stolu su ostale neke note, a ja sam sjela za stol i počela prstima prebirati po stolu glumeći da sviram klavir. Mama, inženjer metalurgije, i sama je još kao djevojčica sanjala o glasoviru, ali joj roditelji to nisu mogli omogućiti. Zato se oduševila kad me vidjela kako ‘sviram’, ali nije htjela ništa forsirati. Međutim, kako mi je poslije pričala, stalno sam nosila neke papire i crtala note.”
Nairi Asatryan jedan odlazak u kino u Damasku duboko se urezao u sjećanje: “Kako je u Damasku boravilo mnogo stručnjaka iz SSSR-a, svake subote za nas su se prikazivali filmovi iz Sovjetskog Saveza. Film s balerinom Anom Pavlovom toliko me oduševio da cijelu noć nisam mogla spavati. Neprestano su mi se vraćali prizori u kojima ona pleše, a idući cijeli dan plesala sam po stanu kao luda. Dugo sam gnjavila mamu da me upiše na balet jer su mi balerine izgledale kao princeze. Budući da u Damasku nije bilo ni glazbene ni baletne škole, morala sam čekati na povratak u Erevan.”
Tri godine poslije majka je Nairu ipak upisala na klavir. “Upisala me u glazbenu osnovnu školu relativno kasno, s navršenih devet godina. Bilo mi je lijepo svirati.” Gradivo je svladavala s lakoćom i u sedmom razredu njezina joj je nastavnica predložila da se okuša na natjecanju mladih talenata Armenije. “Osvojila sam drugu nagradu i upisala se bez ispita u srednju glazbenu školu. Ako u osnovnoj školi, prema vlastitim riječima, nije bila besprijekorna učenica, u glazbenoj školi mnogo je bolje svladavala gradivo: “Nakon trećeg razreda moja me profesorica glasovira uvjerila da sam spremna za konzervatorij. Upisala sam se bez problema s navršenih 17 i pol godina. Imala sam sreću da sam prve dvije godine vježbala s odličnom profesoricom Rozom Tandeljan, učenicom poznatog sovjetskog čelista Arna Badženjana, koji je pak bio učenik slavnog Igumnova. Od nje sam mnogo naučila.”
Okolnosti joj nisu išle na ruku. Nakon šestogodišnjeg rata Armeniju 1988. temeljito uništio i katastrofalni potres: “Sjedila sam za klavirom i vježbala, kad mi je klavir počeo izmicati ispod ruku. Zapanjeno sam gledala kako se miče lijevo-desno, kad me nastavnica uhvatila za ruku i istrčale smo na ulicu. Ljudi panično trčali, a ja nisam imala pojma što se dogodilo. Srećom, Erevan nije bio silno pogođen, iako je potres bio vrlo snažan, više od 7 stupnjeva, ali je čak sedam gradova bilo sravnjeno sa zemljom. Tada je bilo jako teško živjeti u Armeniji. Sjećam se, pripremala sam se za natjecanje, a rat je bio u punom zamahu. Dvije godine imali smo struju samo pola sata na dan. Bila je zima, pa sam najveći dio vremena vježbala uz svijeće, a u stanu temperatura nikad nije bila viša od 12 stupnjeva tako da sam za klavirom morala sjediti u kaputu. Na natjecanju je bilo toliko hladno da su se tipke klavira ledile, a otapale su se pri dodirima prstiju svirača. Sjećam se da su organizatori prije svakog nastupa grijali tipke sušilom za kosu.”
Unatoč svemu, Naira je među tridesetak mladih glazbenika osvojila drugu nagradu: “Zapravo sam tek tad uvidjela da nikad neću odustati od klavira. Nikad prije nisam razmišljala o profesionalnoj pijanističkoj karijeri, a ni roditelji to nisu očekivali od mene. Vjerovali su da ću završiti akademiju i predavati glazbeni odgoj u školi. Osim toga, kao predavačica u školi okušala sam se već na prvoj godini studija. Budući da smo i brat i ja studirali, roditelji nisu imali dovoljno novca za solidan život pa sam se htjela osamostaliti. Međutim, moja profesorica mi je rekla: ‘Naira, moraš izdržati besparicu ako uistinu želiš biti umjetnica. Budeš li sada radila u školi, cijeli ćeš život tu i ostati.’”
Prvi samostalni koncert održala je na trećoj godini konzervatorija. Aplauzi, cvijeće i čestitke učvrstili su je u odluci da nastavi pijanističku karijeru. U prosincu je održala prvi solistički koncert, a osam mjeseci poslije već je s orkestrom nastupila izvodeći Franza Liszta: “Htjela sam i dalje nastupati, ali u Armeniji je to jako teško jer je za svaki nastup potreban sponzor. Zemlja je velika, putovanja su uvijek vrlo skupa, putuje se avionom, a noćenja su neizbježna.”
Kad je napokon pronašla sponzora za nastup, sreća joj je još jednom okrenula leđa: “Mjesecima sam radila sam na novom programu, pripremajući se za koncert u Beogradu. Trebao se održati u ožujku 2000., ali sam shvatila da je previše opasno jer su Amerikanci već prijetili napadima na SRJ, pa sam otkazala gostovanje. Točno dan nakon koncerta, 22. ožujka, počeli su napadi na Beograd.”
Na petoj godini počela je pripremati diplomski. Odabrala je Beethovena jer joj je konzervatorij obećao organizirati orkestar. Svoj posljednji koncert u Armeniji održala je u dvorani pred oko 1300 ljudi. “Puno su mi pljeskali”, komentira kratko. Samo nekoliko mjeseci poslije Naira je nastavila školovanje u Lovranu na Privatnoj glazbenoj akademiji prof. Ine Mirkovića.
“Prof. Mirković imao je ugovor o razmjeni studenata s našim Konzervatorijem i pozvao je nas devetero mladih glazbenika da godinu dana provedemo u Lovranu. Stigli smo 25. listopada 2000., vjerujući da ćemo usavršavati sviranje, no doživjeli smo nešto sasvim drugo. Iako smo tamo došli vježbati, morali smo raditi kao predavači. Imala sam 12 učenika i tako otplaćivala spavanje i hranu, o čemu prije dolaska nije bilo ni spomena. Također, što je ugovorio prof. Mirković, morali smo svirati u hotelima ‘Admiral’, ‘Excelsior’, ‘Imperial’ i ‘Paris’, i sve besplatno! Za vježbanje mi je ostajalo vrlo malo vremena i to mi je jako smetalo. Dva mjeseca nisam imala ni klavir za vježbanje, a kad sam ga napokon dobila, bio je u katastrofalnom stanju. Pokušala sam mu to i reći, a on mi je odgovorio da je i Ivo Pogorelić svirao na klaviru s pola klavijature. Sukobila sam se s njim i u travnju prošle godine napustila Lovran. Budući da sam već imala dogovoreni koncert u ‘Lisinskom’ u lipnju, htjela sam sama pronaći stan i ostati još dva mjeseca, ali Mirković to nije dopustio. Inzistirao je da se vratim u Armeniju pod izlikom da je on odgovoran za mene jer mi je omogućio vizu. Kad sam odlazila, došao je na aerodrom provjeriti jesam li se ukrcala na avion. Ipak, sakupila sam novac za avionsku kartu i vratila se u Hrvatsku desetak dana poslije. Još dva mjeseca živjela sam u Lovranu o vlastitom trošku.”
U Koncertnoj dvorani “Lisinski” održala je koncert 20. lipnja a kritičari su napisali da je mlada pijanistica pokazala izvrsno znanje, tehniku i muzikalnost uz mekan, baršunast ton, fino tonsko slikanje i efektne kontraste. “Viza je vrijedila do 30. lipnja i počela sam razmišljati što dalje. Povratak je bio neizbježan, ali već idući dan stigao je poziv za novi koncert. Javio mi se Gusav Faulend koji je te večeri slušao moj koncert i zamolio me da zamijenim Lovru Pogorelića koji je otkazao nastup. Koncert se trebao održati u ‘Amadeu’ na Gornjem gradu.”
Novine su ovaj put napisale da ju je publika ispratila ovacijama, a novi koncert otvorio je i sljedeća vrata – na poziv Branka Pejnovića, a pod sponzorstvom Gorana Štroka, koji joj je široke ruke ponudio boravak u njegovu hotelu u Dubrovniku, odnosno ako je u Rijeci neka besplatno odsjedne u Bonaviji, te Ministarstva kulture, prihvatila je nova dva koncerta u ciklusu “Sjećanje na Ratka Zvrka” – 20. kolovoza u Kneževu dvoru u Dubrovniku i 8. listopada u Hrvatskom glazbenom zavodu u Zagrebu i – ostala “visjeti u zraku” – kako opisuje svoju tadašnju situaciju:”Viza je već odavno bila istekla. Hrvatska publika već mi je dotad pružila toliko divnih trenutaka da mi je bilo teško sjesti u avion i vratiti se u trenutku kad mi se počeo ostvarivati san – a to je mogućnost koncertiranja. Počela sam pripremati i novi program jer mi je stari već bio dojadio, ali mi je bio neophodan profesor. Jedino rješenje da dobijem i vizu i profesora bilo je da ponovno upišem akademiju, ovaj put u Zagrebu.”
Akademiju pohađa u klasi prof. Glodića a trenutačno priprema Chopina. Pred njom je još jedan nastup, 30. travnja u Muzeju Mimara u Zagrebu, a tri nastupa u Hvaru u lipnju, srpnju i kolovozu održat će nakon što magistrira na Konzervatoriju u Erevanu. Na preporuku Vatroslava Kuliša stigli su i pozivi za gostovanjem u Rovinju, pod pokroviteljstvom tamošnje Tvornice duhana, a čeka je i snimanje CD-a.
“Ne znam što će biti nakon ljeta. Već tri mjeseca čekaju me u Bečkoj filharmoniji, pruža mi se mogućnost nastupa u Salzburgu, a imam poziv i s austrijske državne televizije, ali sve to čeka jer ako izađem iz Hrvatske, više se ne mogu vratiti. Osim toga, s armenskom putovnicom potrebna mi je viza za sve europske zemlje, pa i Sloveniju i Austriju.”
Na pitanje bi li doista htjela ostati u Hrvatskoj ako dobije državljanstvo, Naira Asatryan odgovara bez oklijevanja: “Meni je ovdje jako lijepo. U pola noći šećem s cuckom i nije me strah. Znam jezik, imam mnogo prijatelja i kad bih dobila državljanstvo, nikad ne bih poželjela živjeti negdje drugdje. Koncerti da, ali Zagreb i Hrvatsku ne bih nikad napustila.”