Vlado RajićStvar je jasna. Riječ je o prokletoj šabloni. Propadanje firmi i ostanak radnika na ulici toliko je izlizana forma da boli trbuh od iznenađenja - zar se to i meni moglo dogoditi? I pritom, nema veze je li tvrtka privatna ili državna. Faza prva, izostanak isplate prve plaće. Reakcija, pa dobro, nije to tako strašno, pa gle one žene iz "Kamenskog", pa one dečke iz škverova, pa seljake ispod opljačkanih silosa, pa bračke kamenoresce, pa splitske vinare. Drugovi, zemlja je u krizi, što je u tom "slapu moja mala kap".

Faza druga, kad izostane druga i treća plaća, odnekud ispliva vijest da radnicima nisu uplaćeni doprinosi, mjesec dana, šest mjeseci, godinu, više godina. E sad, interes za zemlju u krizi odjednom prestaje, a počinje mržnja. Na prijašnje ili aktualno rukovodstvo, na poslovođe i susjede, na boga i vraga. Jer neuplaćeni doprinosi nisu samo uskrata zdravstvenog, nego i otimanje onog stečenog prava na mirovinu. A to pravo sad je udaljeno za već odrađenih toliko i toliko mjeseci, godina. Drugovi, zašto tako i s kojim pravom.

Faza treća, blokirana firma sve slabije i slabije radi, narudžbi nema, a i ono što ima običan radnički svijet odradi za jedno dopodne. Bit ću privatan, kad sam se posljednjih mjeseci obraćao svojim dugogodišnjim izvorima informacija nekim upitom, return je glasio: "A vi još izlazite?" A vi još pravite vino, šijete odijela, gradite brodove, režete kamen... svejedno. I svejedno je l' firma državna ili privatna.

U četvrtoj fazi vođe i učitelji u firmama već su se uglavnom razbježali, kadrovsko prosijavanje ostalo je samo na onima koji imaju toliko godina i staža koji ih kvalificiraju za burzu. Parola "dajte da radimo" postupno ustupa pred sve jačom potrebom da se na cijelu stvar stavi točka. Dan još uvijek počinje kavom i sportskim novinama, ustajanje s pijetlovima, čak se i gablec nosi u vrećici, navike su to, moj druže, godinama stjecane i neće ih ni propast firme preko noći promijeniti. Ali nakon kave nemaš kud. U prazni poslovni prostor, jer kad se ne radi, sve su hale prazne.

I tu negdje počinje priča o stečaju. Svih ovih godina ljudi su od stečaja bježali kao vrag od tamjana. Jer stečaj je bio izjednačen s likvidacijom, a likvidacija je, moj gospodine, kraj svijeta. Sindikalci krojača, vinara, kamenorezaca, brodograditelja, pa kvragu, reći ću i to, novinara, danas traže stečaj jer to je jedina točka iza koje se više ne gomilaju zaostaci. Ponekad radnici i sindikalci znaju, vjeruju u to, nadaju se da bi firma mogla ostati, da bi proizvodnja mogla krenuti, hej, vi gospodo vladajući, dajte nam još jednu priliku.
U šestoj, ili već sedmoj fazi, zaračunao sam se, o sindikalnim vođama, sve najgore. Priča se, piše se, snima se: sindikalci? Pa sve je to jedan običan ološ, lopovi kao i oni drugi, razvlače se utrobe ljudima čiji je grijeh nešto duži jezik i nešto više znanja o djelatnosti koja je osuđena na propast.

Tad se već svih onih koji su godinama, privatizacijama, nepotizmima obiteljskim i političkim, sjedali na grbaču, nitko i ne sjeća. Posebno ne oni nasamareni, kojima su te bitange još jučer bili krojači sudbine, mjerači produktivnosti, potpisivači platnih lista. I kad je bagra postala predalekom, okreću se ljudi, uredno i po logici nevolje koja ih je snašla jedan protiv drugih, a ako ne, onda barem protiv stečajnog upravitelja. Smatraju ga "lopužom po nalogu". Pa će i batine dobiti, ako treba. To što se dugovi gomilaju, neisplaćene plaće postaju sasvim pristojna aktiva neke male banke, koga briga...

I sad tu, na toj točki propadanja počinju jedva primjetne razlike. Imale su krojačice kupca pa ih je prevario želeći samo zlatnu zemlju na kojoj njihove stare hale samo smetaju. Imala su brodogradilišta kupca, "ma to je jedan običan hohštapler, ništa od posla". Onog kupca iz Samobora nisu moglo samo tako otpiliti, pretvrd je orah. Ali zato se mogu oni Frankopani elegantno izvozati na sastancima na koje se dolazilo s uvijek novom, višom cijenom ostataka velike redakcije.

A zašto to, bivši moji drugovi? Pa jasno je, glupane, poručuju mi moji kamaradi iz krojačnica, kamenoloma, s brodskih skela, iz punionica, jer sva briga o sanacijama, otpremninama i sličnim lažima svodi se samo na to da se skrati put do ostvarenja već odavno zacrtanih planova. A ti planovi s odijelima, kamenim blokovima, staklenkama vina, novim palubama veze nemaju. Sva ta lopovski zacrtana budućnost ne obuhvaća krojačice, švasere, kulije iz kamenoloma, novinarsku boraniju.

I sad, dozvolite jednu sasvim privatnu digresiju. I dok se u drugim firmama iste stečajne sudbine radnici vraški bore protiv stečaja, stečajnih upravitelja i svega onoga što to podrazumijeva, znam jednu malu firmu u kojoj stečaj još nije otvoren, a kad će, ne zna se. Tu malu firmu davno su napustili korisnici njenih usluga, pa onda partneri koji su sasvim dobro živjeli od "pomaganja" vječnom gubitašu, te razne tiskare, prodaje, kompjuterske firme, prodavači automobila. Postupno su je napustili i oni koji za sedam kuna više nisu bili zadovoljni kupljenim. Na kraju ih je ostalo toliko da, kad je 2500 ljudi na utakmici lokalnih "plavih", novine drugi dan napišu "mizeran posjet".

I danas, na kraju svih faza propadanja, čak ni trgovački sud ne zanima što su prošli stečajni rokovi, što narod zaposlenički svakoga dana gubi sve više, tvrtka "majka" svoje je dobila, pa je "tvrtku kćer" prepustila državnoj socijali, država više ne želi platiti ukopničke troškove (stečaj) kao naknadu tolikih kriminalnih imenovanja i zapovijedanja kud će se i kako će se.
Šablona, prokleta šablona tu je zaokružena. Kad te upletu, drukčije je sve. Pa i jednake sudbine.