Pamtim kao da je bilo prekjučer, a ne potkraj 80-ih: sjedio sam na Prisavlju, u redakciji "Kviskoteke", i ponosno slušao Lazu Golužu, zadovoljnog novom stotinom pitanja što sam mu ih nekoliko dana ranije bio donio u tri primjerka, nakucanih pisaćim strojem i kopiranih indigom na peliru (pamti li još itko tu pradrevnu tehniku kopipejstanja?). Nadam se da mi veliki Lazo neće zamjeriti što ga citiram tek prema sjećanju, jer znam da mi je smisao njegovih riječi ostao u glavi do danas:

"Pojma nemate koliko mi se sveučilišnih profesora nudilo za suradnike u 'Kviskoteci', a kad bi mi poslali oglednu rundu pitanja, ispalo bi da uvažena gospoda profesori barataju samo gomilama manje poznatih činjenica, ali ne i vještinom zadavanja pitanja. Jednostavno, ne znaju sročiti pitanje. Barem ne na televizičan, obrazovanijoj publici zabavan način, a koji pritom ne vrijeđa one gledatelje koji ništa o toj temi ne znaju. Ima ih i koji mi se više ne javljaju nakon što sam ih odbio, ozbiljno."

Sjetio sam se te prastare epizode i svoga čuđenja - kako je uopće moguće da jedan sveučilišni profesor ne umije složiti zanimljivo i zabavno pitanje za TV-kviz, ako čak i jedan ja to mogu?!? - ovih dana, čitajući i slušajući vijesti o državnoj maturi iz hrvatskog jezika i književnosti. Dugogodišnje iskustvo sastavljanja pitanja (a radio sam ih za sve Golužine kvizove otada, plus neke svoje, na jednom lokalnom radiju) naučilo me da uvijek treba, za ljubav igre, napraviti nešto što sam, sam za sebe, nazvao "dvogućnost": varku koja u pitanju (ili među ponuđenim odgovorima, ako je posrijedi takva forma) ostavlja "monogućnost" za lako počinjenje fatalne graške. "Kveščn mora bit bar malo triki, ne?", rekli bi današnji hrvatski kvizdeki...

Međutim, treba li takva pitanja, dvosmislena ili samo naizgled đavolski teška, postavljati klincima koji se ne natječu na televiziji za milijun kuna? Treba li ih izlagati pritisku kao da sami sjede ispred četiri kamere i stotinjak gledalaca u studiju, iako oni samo hoće završiti srednju školu, dovraga, samo SREDNJU školu? Mislim da to nije nimalo fer i da bi profesori iz Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja trebali svoje neostvarene kvizaške ambicije (ili, nedajbože, frustracije) prakticirati na nekom drugom mjestu, a ne na školskim klupama klinaca koji u ovoj zemlji još od sedmog razreda osmoljetke (jasno, samo oni kojima je stalo do daljnjeg školovanja) odrastaju pod pritiskom triput, barem triput, većim od onoga pod kojim su odrastali ti isti profesori u njihovoj dobi?

Kakve veze s hrvatskim jezikom ima to koje je boje rubin na Juditinu (a kojem onda točno, molit ću!) prstu? Kakve jebene veze s hrvatskim jezikom ima to jesu li na brodu (a u kojem trenutku, lepo prosim?) bila tri ili četiri ribara i prigovaratelja? Kakve veze s hrvatskim jezikom ima Ujevićev kvazistarodalmoški "Oproštaj", vekše il pak manjše od Krležinih kvazistarokajkavskih "Balada"?

Ako vam je baš tako jako stalo, profesorska te NCVVO-vska gospodo i damadi, dajte onda barem ponudite klincima mogućnost preskoka, ili džokera "zovi", ili barem "pola-pola", tako nešto, a ne da ih ovako mrcvarite i ponižavate samo zato što bi htjeli završiti srednju, ponavljam, SREDNJU školu i upisati se na neki fakultet, ili se uhvatiti čestita posla za koji će biti plaćeni već nakon prvog mjeseca rada.

"Judita" se danas na fejsu i po forumima piše "UDta", klinci su nepismeniji nego ikad prije, znam sve to, ali boja rubina (ja sam je pradavno naučio iz TV-reklama za vina "Carica Milica" i "Car Lazar" OUR-a "Rubin" iz Kruševca, al fućkaj ga, to je moj problem) zaista s učenjem i razumijevanjem hrvatskog jezika ima veze koliko i Garbin, ne znam, s Ćorlukom... Ako je ta famozna državna matura baš toliko nužna (a ja mislim da nije nimalo, premda još nemam ama baš nikakve izravne roditeljske veze s tom problematikom, to me čeka tek u starosti), dajte onda barem angažirajte ljude koji razumiju i uzrast kandidata i stvarnu svrhu ispitivanja, pa da pitanja usklade s tim dvjema komponentama, jedinima koje su uistinu bitne.
Bacimo li malo oštriji, mrvicu nemilosrdniji pogled na cijelu ovu situaciju, spazit ćemo i udžbeničarsku mafiju i ravnateljsko-nastavničku uvjetovanu kompromitiranost i instruktorsko-repetitorski rad u fušu i učeničku indolenciju i roditeljske manično-depresivne oscilacije i štošta još, pa shvatiti da je hrvatska nogometna močvara obična lokvica prema svemu onome što bi trebalo isušiti u hrvatskom obrazovnom sustavu.

Ceterum censeo, državnu maturu uopće ne treba dorađivati i reformirati, nego ukinuti, u cijelosti! Gotovo! Taj je eksperiment propao, nitko od njega nema apsolutno nikakve koristi, ima li ikoga kome to ni danas nije jasno?! Treba lijepo prepustiti srednjim školama da se same, svaka za sebe, izbore za svoj rejting na tržištu znanja, da se, božemeprosti, izbrendiraju. I neka svaka komponira svoju maturu u skladu sa svojim potpuno odrađenim programom, usmjerenjem i renomeom, a ne da svakog svibnja umjesto "ispita zrelosti" gledamo reprizu jednog te istog nezrelo i amaterski posloženoga kviza.