Predsjednik SAD-a Barack Obama nije zatvorio zatvor Guantanamo, kako je obećao prije četiri godine, a zbog recesije u kampanji malo govori o državnim investicijama i rastu Situacija nije laka: u prve tri Obamine godine Amerika se još nije oporavila, posebno kako su to obećavali dvojac Obama-Biden, rastjerujući ono što se tada nazivalo mračnim avetima Busheve ere. Amerikanci su možda malo sretniji, ali ne bogatiji, ako se ne računa inflacija. Paradoksi kao i da se uvećavaju. Već dugo hamburger je zamijenio sočni američki odrezak na ovdašnjim trpezama sve siromašnije srednje klase. Dok protivnici Obamu optužuju da uvodi socijalizam u Ameriku, bankari i dalje dijele enormne, milijunske bonuse na Wall Streetu. Najmanje plaćeni poslovi i dalje su najnesigurniji za održati. U isto vrijeme nobelovac, ekonomist Paul Krugman, u svojoj redovnoj kolumni u New York Timesu ovih dana najavljuje ponovnu recesiju 2013 u Americi.

Teško je precizno odgovoriti što je ostalo od onog Baracka Obame koji je 2008. ispalio slogan "Yes, we can" (Da, mi možemo) i obećao promijeniti "Bushevu Ameriku". Dok mu je Europa klicala ispred Brandenburških vrata, a islamski svijet s nadom vjerovao dok je govorio na sveučilištu Al-Azhar u Kairu - globalna financijska kriza učinila je Obamin politički krajolik još težim za ispunjenje obećanja.

No, zemlja je ipak donekle drugačija nego za vrijeme "najomraženijeg predsjednika", kako su neki Amerikanci nazivali Obaminog prethodnika. Iako nije zatvorio Guantanamo kako je obećao, Obama je likvidirao terorističkog vođu Osamu Bin Ladena. Upravo u Bushevo doba Bin Laden je bio glavni brand za mobiliziranje javnog mnijenja za "rat iz potrebe", započet u Afganistanu 2001. Obama ga želi završiti 13 godina kasnije, do 2014. Tu je bio i "rat po volji" u Iraku, kojeg je prethodni predsjednik započeo 2003., opet spominjući Bin Ladena. I taj je rat Obama praktično okončao prošle 2011.

Međutim, Bin Ladenova "upotreba" još nije nestala iz američkog političkog diskursa. Naprotiv, republikanci ovih dana uveliko optužuju Obaminu administraciju da je dala povjerljive informacije filmskoj ekipi koja snima film o ubojstvu Osame bin Ladena kako bi američka javnost bila još više frapirana. Republikanski kongresnik Peter King upozorio je nedavno da će film "ispričati hit izbornu priču o jednoj od najtajnijih operacija u američkoj povijesti", sve u namjeri da Obami podigne popularnost prije predsjedničkih izbora.
Od tih hollywoodskih "umjetničkih" namjera s dosta političke pirotehnike ipak je važnija činjenica da Obama u prve četiri godine svoje vladavine nije započeo niti jedan novi rat; iako mu se onaj novi, u Perzijskom zaljevu, protiv navodno "ratoborno nuklearnog" Irana nekoliko puta servirao na srebrenom pladnju. Sada već točno znamo za što će Obamu ponegdje i objektivno prozivati, posebno na domaćem terenu, uz jeftino politikanstvo kojeg ne manjka o oba politička tabora, demokratima i republikancima. Konzervativci su najviše ohrabreni Obaminim mršavim brojkama.

Uostalom, republikanski kandidat Mitt Romney početkom mjeseca već je optužio Obamu da je "antibiznis" predsjednik, uspoređujući ga sa slabim Jimmyjem Carterom, koji je uspio ostati u Bijeloj kući samo jedan mandat od 1977. do 1981. Otuda ga je pomeo Ronald Reagan, jedan od najpopularnijih američkih predsjednika. U isto vrijeme Romney sebe želi prikazati "probiznis" - "ideološkim" kaubojem s Reaganovim političkim hormonima; u traperu i s Marlboro osmjehom - dovoljno za brendiranu predodžbu o superuspješnom i dakako - očekivanom pobjedniku. Iz demokratskog stožera očekivano su Romneya usporedili s "omraženim" Bushem koji je ponegdje još ponajbolji amblem za galvanizaciju demokrata. Romney se izgleda već u startu preračunao. Obama nije Carter niti je ovo 1980. Na kraju Carterove administracije demokrati su bili podijeljeni unutarnjim borbama za stranačku prevlast: Edward Kennedy otimao je predsjedničku nominaciju Carteru do same stranačke konvencije pa je to proizvelo čitavu armiju partijskih dezertera poznatih kao "Reaganovi demokrati".
Katastrofa zvana Carter vjerojatno se neće dogoditi Obami, prije svega jer Romney zapravo nije pravi izbor konzervativaca. To se pokazalo u predizbornoj utrci za republikansku nominaciju, u kojoj su istinske konzervativce uglavnom animirali Rick Santorum i Newt Gingrich. Zapravo, Romney bi još mogao biti sretan ako se njemu ne dogode "Obamini republikanci".

I ovogodišnja predsjednička utrka nije striktno crno-bijela između lijevih i desnih političkih snaga, kako to Europljani vole simplificirati. Amerika je i dalje kompleksnije politički polarizirana na liberale i konzervativce, ali bez striktnih političkih granica među njima. To potvrđuje i nezanemariva potpora istospolnim brakovima na oba ruba političkih tabora. Republikanci naravno računaju na relativno niske izlazne ankete o Obaminoj popularnosti (approval ratings). Dok ga optužuju da je "socijalist", zamjeraju mu da je izdao interese američke radničke klase. I da je ekonomija, što je donekle i točno, još uvijek letargična i da su predodžbe o njoj, one koje "pumpaju" Obami skloni lijevi mediji - egzaltirajuće dobre.
Vanjska politika po njima nije dovoljno agresivna, ustvari militantna, pa sada skupina znanih kongresnih jastrebova predvođenih Johnom McCainom i Joeom Liebermanom sugeriraju da se Obamina administracija plaši rata, zagovarajući vojne intervencije u Siriji i Iranu.
Poseban šlager je ponovljeno prikazivanje televizijskog priloga u kojem Obama šalje poruku Vladimiru Putinu preko Dmitrija Medvedeva obećavši Rusima kako će biti "fleksibilan" poslije izbora. U isto vrijeme Romney, iako ne sasvim bez razloga, s čim se slažu neki geostratezi koji ne mare za dnevnu politiku, proglašava Rusiju ponovo američkim neprijateljem broj 1.
Na domaćem terenu Mit Romney je svojevremeno prvi u Americi kao guverner u svojoj državi Massachusetts uveo mandatno zdravstveno osiguranje, ali ako postane predsjednik namjerava dokinuti reformu zdravstvenog sustava ovog predsjednika koju posprdno nazivaju "Obamacare". U tome mu već asistiraju mnogi lokalni sudovi koji su zdravstvenu reformu proglasili neustavnom. U ideološko-pravni rat uključila se i Katolička crkva, naravno na strani konzervativaca. Ona je, kako to često pišu američke novine, "skinula rukavice" i iz dugogodišnje defenzive prešla u napad: pobunila se zbog zdravstvenog osiguranja koje pokriva bolničke troškove za abortus.
Republikanci računaju da Romney može kapitalizirati iz svega ovoga. Ipak, kao da zaboravljaju nekoliko "sitnica", uključujući gotovo skandalozni antiimigracijski politički rekord republikanaca.

Od Arizone do Texasa među Latinosima (imigrantima iz Meksika i Južne Amerike) - neslužbeno je to populacija od 30 i do 50 milijuna stanovnika Amerike koji imaju pravo glasovati - najviše je katolika. I svi oni imaju još po nekog neprijavljenog rođaka kojima republikanci na vlasti opravdano ili ne naprosto zagorčavaju život. Ovoga ljeta Obama navodno sprema amnestiju za ilegalne imigrante. Takva je imigracijska amnestija svojevremeno donijela mnoštvo političkih poena Reaganu kad je zelenim karticama (Green Card) nagradio mnoge berače jagoda.

I dok traje to predizborno prebrojavanje gotovo više od brojki, a podjednako sigurno uvelike je u tijeku rat predodžbi; zamišljenih slika pa i političkih iluzija. Otkad se čulo da Kina gradi po jedan neboder svakih pet dana, Obama u ovoj kampanji malo govori o izgradnji brzih tračnica za vlakove poput japanskih. Ne priča više, kao 2008., o popravku infrastrukture koja ponegdje u Americi zaostaje za zemljama u razvoju.
Ali zato se predsjednik i dalje vozi najvećim i najskupljim zrakoplovom u odnosu na sve druge svjetske državnike - čuveni Air Force 1 - plavobijelim Boeingom 747. A vozio bi se i Romney da pobjedi jer valja hraniti priču o Američkom snu. Iako se taj san očito sve više sanja izvan Amerike, to je još uvijek solidna domaća politička valuta.