Objavljeno u Nacionalu br. 338, 2002-05-08

Autor: Željka Godeč

INTERVIEW

Nikica Gabrić Disident hrvatskog liječničkog lobija

Razgovor s predsjednikom Upravnog vijeća HZZO-a i savjetnikom potpredsjednice Vlade Željke Antunović, protiv kojeg je zbog javnih kritika zdravstva Povjerenstvo za etiku Hrvatske liječničke komore pokrenulo postupak, o korupciji među liječnicima, liječničkom lobiju i aferama koje su potresle hrvatsku javnost: optužbama protiv dr. Asima Kurjaka, lažnom liječniku Siniši Filipoviću te smrti Dragice Ivankić i njezine bebe

Oftalmolog Nikica Gabrić (41), predsjednik Upravnog vijeća Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje i savjetnik potpredsjednice Vlade za zdravstvo, jedan je od rijetkih liječnika spremnih da otvoreno govori o aferama i problemima hrvatskog zdravstva, koji su u posljednje vrijeme izazvali seriju medijskih napisa i bunt javnosti. Jedan od razloga njegova kritičkog stava je i taj što je “James Bond HZZO”, kako su Gabrića prozvali u dnevnim novinama, 1. siječnja ove godine napustio mjesto šefa Zavoda za oftalmologiju Opće bolnice “Sveti Duh” i posvetio se privatnoj praksi u Poliklinici za oftalmologiju “Svjetlost”, gdje je jedan od suvlasnika. Uvjerenje da reforma zdravstva podrazumijeva i javnu raspravu o nagomilanim problemima, ali i svim negativnim pojavama, vezanim uz liječničku struku, pa tako i to da jedno rodilište vodi alkoholičar, koštala ga je postupka što ga je pokrenulo Povjerenstvo za medicinsku etiku i deontologiju Hrvatske liječničke komore.
Gabrić iza sebe ima 20.000 operacija i više od sto tisuća pregleda, a u stručnim krugovima poznat je kao osnivač Lions hrvatske očne banke (LHOB). Ta medicinska institucija u kojoj se pohranjuju očne rožnice osnovana je prije sedam godina bez ijedne kune Ministarstva zdravstva, a zahvaljujući njoj petsto stanovnika Hrvatske spasilo je vid i izbjeglo sljepoću. Gabrić je vodio i prvu telemedicinsku operaciju mrene na oku u Hrvatskoj, koju je putem ISDN linkova pratilo 50 liječnika u drugim zagrebačkim bolnicama, te 40 liječnika splitske bolnice. Uz svoj privatni posao, Gabrić radi i kao instruktor američke oftalmološke kompanije Alcon za istočnoeuropske zemlje, educira mlade liječnike u pet zagrebačkih bolnica, a svakog prvog petka u mjesecu besplatno pregledava pacijente.
NACIONAL: Kako komentirate nalaz nezavisnog povjerenstva Hrvatske liječničke komore, koje je tragičnu smrt Dragice Ivankić i njezine bebe na Svetom Duhu nedvojbeno pripisalo odgovornosti liječnika? Kako će se to odraziti na liječničku struku? – Sigurno je da nakon ovoga nikad više ništa neće biti isto i da će se Komora vjerojatno mnogo kritičnije odnositi prema spornim slučajevima koji se događaju u medicini. Dosad je niz nerazjašnjenih medicinskih slučajeva okončan zaključkom da su liječnici nedužni. A to je stvorilo animozitet javnosti prema liječničkoj struci, Komori i na određeni način izvršilo pritisak na komoru da u jednom vrlo teškom slučaju ovako presudi. Nisam meritoran da tumačim je li presuda ispravna ili nije, ali sam siguran da je pritisak javnosti, ovaj put, učinio svoje. Oni koji imalo poznaju medicinu, svjesni su da su komplikacije koje su se dogodile i završile smrću Dragice Ivankić nešto što se teško raspoznaje i ima visoku smrtnost. Možda je upravo neiskustvo liječnika presudno utjecalo na tako tragičan ishod. Smatram da svaki liječnik može i mora imati pravo na pogrešku. Ne postoji niti jedan posao na svijetu koji čovjek može raditi a da ne napravi grešku. Međutim, pogreške ne smiju biti izraz nemara i nepostupanja po pravilima struke.
NACIONAL: Zašto je Nezavisnom povjerenstvu trebalo tri mjeseca da ustanovi ono što su novinari shvatili odmah? – Lakše je novinarima presuđivati, nego kolegama liječnicima. Članovi Povjerenstva radili su pod strašnim psihološkim pritiskom. Svi smo ljudi od krvi i mesa i svatko od njih sutra vidi sebe u toj poziciji. Morate priznati da je želja da se zaštiti struka donekle opravdana. Napominjem da moramo imati svijest o tome da nemar i neetično ponašanje nisu isto što i neiskustvo.
NACIONAL: Liječnička struka poznata je po tome da se štiti čak i kad je očito da liječnici nisu u pravu, greške se pravdaju teško razumljivim stručnim argumentima, uz obrazloženje da ih laici ionako ne mogu shvatiti. Po toj logici, ni jedan sudac na svijetu ne bi smio donijeti presudu o liječničkom nemaru – jer nije završio medicinski fakultet. – Mi smo premala zemlja u kojoj svi sve znaju o svima, nitko nije apsolutno čist, nitko nije anđeo, svi imamo više ili manje putra na glavi i svi se prije ili kasnije možemo naći u takvoj ulozi. I kad bismo i željeli ispraviti negativnosti, stvari su uređene tako da vrlo često lupite glavom o zid. Zašto? Zato što se uvriježilo da mnogi ljudi na vrhu sustava imaju jako mnogo funkcija, u isto vrijeme su i šefovi klinike, i predstojnici katedre i članovi različitih važnih povjerenstava ili akademije… I kad se sukobite s njima na jednom području, zatvorili ste si vrata na drugom i tako redom. Ako ste u konfliktu s jednim, slomit će vas treći, jer “plaća” usluge prvom ili je o njemu ovisan. Problem je u tome što u Hrvatskoj ne postoji, kao u većini uređenih zemalja svijeta, sustav protokola. Protokolom su određena pravila igre: od onog časa kada je pacijent ušao u bolnicu, vode se zapisi o svim fazama, od prijema do obrade, i vrlo se lako vidi u kojoj je fazi došlo do greške i tko je za njih odgovoran. A kod nas se često događa da se odluke donose, ne na temelju argumenata, nego emocionalnih stavova prema određenim ljudima ili događajima.
NACIONAL: Kakve konzekvence bi, po vašem mišljenju, trebali snositi liječnici odgovorni za smrt Dragice Ivankić i bebe? – Pod pretpostavkom da se i u sljedećoj fazi postupka dokaže isto, mislim da ne bi smjeli ostati bez licence, jer sam siguran da se ne radi o namjernoj pogreški, nego prije svega o neiskustvu. S obzirom da je riječ o mladim ljudima, bila bi preoštra kazna lišiti ih mogućnosti da rade. Uvjeren sam da je već sam taj događaj strašno opterećenje za njihovu savjest. Ali, ovdje moram reći nešto na što me je upozoravao jedan profesor kad sam bio mladi doktor: svaki liječnik ima neko malo groblje iza sebe. Ne treba biti strog sudac, moramo biti svjesni da su bolnice mjesta gdje se ljudi rađaju, liječe, ali, nažalost, i umiru. Ne treba te liječnike linčovati, ne treba im onemogućiti da, na nažalost, na svojim greškama, nauče nešto što će im pomoći da spase neke druge ljude.
NACIONAL: I tko je onda kriv za smrt Dragice Ivankić? – Vrlo teško pitanje. Lakše bih odgovorio da se radi o mojoj struci. Čini mi se da i taj događaj na Svetom Duhu pokazuje kako bolnice nisu baš najbolje organizirane: da svaka dežurna ekipa u svom timu obavezno ima i liječnike s dužim stažem i iskustvom, možda bi ishod bio drugačiji.
NACIONAL: Hipotetski, da je vama pacijentica umrla u takvim okolnostima, što biste vi napravili? – Najgora reakcija je kad se pogreške pokušavaju minimalizirati ili prikriti. To je na duge staze za povjerenje građana prema liječničkoj struci kontraproduktivno. Mislim da bi bilo najbolje iskreno i pošteno priznati javnosti što se dogodilo, jer je tada i šteta najmanja.
NACIONAL: Kako objašnjavate niz tragičnih slučajeva u Splitu, Varaždinu, Zagrebu i Osijeku, vezanih uz probleme anesteziološke opreme: pacijenti su došli na rutinske operacije, četverogodišnja djevojčica nakon plastične operacije ciste u Varaždinu i djevojka koja je došla na korekciju nosa u Osijeku pale su u komu, u Splitu trudnica s blizancima i u bolnici Merkur žena kojoj je trebala operirati miom maternice su umrle? – Takvih slučajeva je bilo i prije, ali nisu bili dominantni u javnosti. Prisutnost zdravstvenih tema u medijima, pa i publiciranje sumnjivih stvari, znak je da postajemo civilno društvo. Koliko god da je teško priznati da se liječnički propusti događaju, to je dugoročno gledano dobro, jer pomaže da se lakše napravi reforma zdravstva. A reforma ne predstavlja samo drugačije organizacijske oblike rada, načine financiranja, nego i drugačije načine educiranja. Dio pogrešaka vjerojatno nastaje zbog siromaštva i loših aparata, dio zbog toga što su liječnici nedovoljno educirani… Međutim, najveći broj tragičnih završetaka posljedica je komplikacija liječenja, a samo jedan mali dio – grešaka liječnika. Ali baš zato što ni jedan sporan slučaj nije bio do kraja rasvijetljen, javnost je revoltirana i spremna je sve smrti unaprijed pripisati ne onome što je realno – komplikacijama u liječenju, nego – medicinskim greškama.
NACIONAL: Kad je izbila afera s anesteziološkom opremom, liječnici su u tim bolnicama upozoravali da je kredit Svjetske banke potrošen na brojnu opremu, ali ne i za anesteziološke aparate. – Kredite Svjetske banke dogovorila je administracija bivše HDZ-ove vlasti. Procedura realiziranja međunarodnih projekata je spora, pa mi danas rješavamo neke druge prioritete. Naravno da se taj novac mogao i bolje upotrijebiti. To je primjer koji pokazuje da se projekti administracije, upravo zato što u njoj ne rade profesionalci, baziraju na temelju osobnih poznanstava, osobnih prioriteta i vlastite probitačnosti ljudi koji su u tome vidjeli vlastitu korist, a ne prema realnim prioritetima neke zemlje. Kad bismo imali profesionalnu administraciju, bilo bi potpuno nebitno je li na vlasti HDZ ili SDP, je li ministar radiolog, internist ili okulist, jer bi se znali zdravstveni prioriteti.
NACIONAL: Bi li se vama, dok ste bili šef odjela na Svetom Duhu,
moglo dogoditi da vam po bolnici švrlja lažni doktor, kao što je to radio Siniša Filipović u Bolnici Sestara milosrdnica? – Nema šanse. “Afera Filipović” je prikaz otuđenja odnosa u zdravstvu, koji pokazuje da ljudi koji rade zajedno jednostavno ne komuniciraju. Kad sam radio na Svetom Duhu, bilo mi je najprirodnije da svako jutro u pola osam sjednem s kolegama i da međusobno referiramo što je bilo prethodni dan i najavimo što ćemo taj dan raditi. Kad netko uđe u sustav, a vi ste šef odjela ili klinike i nemate pojma o tome, onda nešto definitivno ne štima. U tom slučaju za mene su krivi voditelji tih odjela. Nepojmljivo mi je da se uopće netko mogao motati po odjelu, a da se nije došao predstaviti šefu, da on s njime nije popio kavu i razgovarao o tome što je dosad radio i kakvi su mu planovi. Takvo nešto nije moguće u uređenim sustavima, nego samo u našoj anarhiji, gdje su pojedini liječnici privatizirali pojedine klinike, krevete, i napravili sitne male feude, uzdajući se u maksimu: ne diram tvoj feud, ali ne dozvoljavam da itko dira u moj.
NACIONAL: Nedavno velikogorička Hitna pomoć nije htjela doći po pacijenta koji je doživio infarkt, a kad je on sam došao do njih, nisu mu postavili dijagnozu, nego su ga uputili da sam potraži pomoć na Rebru. – Nažalost, priča iz Nacionala na određeni način oslikava stanje hrvatskog zdravstva. Na Zapadu u roku 48 sati bi znali sve relevantne stvari iz tog slučaja i krivci bi snosili sankcije. Nereagiranje prije svega ravnatelja, a zatim i “viših zdravstvenih instanci” ostavlja dojam pravne i socijalne nesigurnosti za male ljude, a bahate potiče na još veću bahatost.
NACIONAL: Kako tumačite optužbe niza pacijentica protiv Asima Kurjaka, čija se lista navodnih propusta svaki dan sve više širi? – Jako mi je žao što se to događa profesoru Kurjaku. Poznajem ga vrlo dugo i od njega sam naučio mnogo o timskom radu – a to je u bolnicama rijetkost. On je velikom broju mladih ljudi pružio šansu za napredak, omogućio im educiranje u inozemstvu, a svojim objavljivanjem radova po svijetu i organizacijom kongresa napravio je veliku promociju Hrvatske. Ali, ako su optužbe istinite, o čemu ja ne mogu suditi, onda je to naprosto prestrašno. Dakle, profesoru Kurjaku treba odati priznanje za sve ono što je dosad napravio, ali isto tako ga te zasluge ne oslobađaju od obaveze da bude podvrgnut zakonski reguliranim postupcima, jer je, naposljetku, i on samo građanin ove zemlje. Ako se optužbe u tom postupku protiv profesora Kurjaka pokažu neutemeljenima, onda je isto tako prestrašno što su uopće javno iznesene i što je profesoru Kurjaku napravljena nepopravljiva šteta. Da su sve te silne optužbe, koje su dio anonimnih prijava, a navodno kolaju već dvije godine po kabinetima Vlade, Predsjednika, Ministarstva, Komore, na vrijeme dobile svoju stručnu ocjenu, da nisu završavale u ladicama, onda ta priča ne bi dobila ovakav epilog u javnosti. Da je struka na vrijeme analizirala optužbe ozbiljno i pošteno, danas o profesoru Kurjaku ne bi raspravljali laici i čitava javnost.
NACIONAL: Povjerenstvo za medicinsku etiku i deontologiju Hrvatske liječničke komore zatražilo je da se očitujete zbog tvrdnje da jedno rodilište vodi alkoholičar, izrečene u HTV-ovoj emisiji Forum. – Neugodno sam iznenađen tim zahtjevom da se očitujem zbog sumnje da sam počinio etičke propuste nastupajući u Forumu. Odgovorio sam im da je moj govor bio politički principijelan i inspiriran željom da mi liječnici među sobom sami riješimo svoje probleme. Ne slažem se s idejom da se negativne pojave u zdravstvu skrivaju pod tepih, jer taj ceh šutnje onda plaćaju svi liječnici koje se anatemizira kao korumpirane i neprofesionalne. No, HLK misli drugačije. Iskreno žalim zbog toga, Povjerenstvo doživljavam kao mjesto na kojemu će se rasvijetliti nečasni postupci kolega, a ne da ono sankcionira ljude koji samo žele razdvojiti većinu kolega koji časno i dobro rade svoj posao od onih koji krše etiku.
Uostalom, predsjednik Povjerenstva je u jasnom konfliktu interesa u ovom postupku, i ne može objektivno sagledati tko zapravo hrvatskim liječnicima čini štetu, a tko korist. Zbog toga sam zatražio da obustave postupak protiv mene i okrenu se istraživanju onih koji se prepoznaju u optužbama. Ako to ne učine, predlažem da mi se omogući usmeno saslušanje, jer ne pristajem da se u krajnje nedemokratskoj maniri donosi sud o meni bez ikakve rasprave. Ako se ni to ne dogodi, bit ću prisiljen javno iznijeti svoju obranu.
NACIONAL: I vas su pokušali diskvalificirati kad ste postali predsjednik Upravnog vijeća jednim slučajem nekorektno obavljenog posla. – Prema pismu što sam ga dobio iz Večernjeg lista doista postoji pacijentica koja je nezadovoljna rezultatom operacije. Spomenuta gospođa je u zrelim godinama, ima određene smetnje uvjetovane sklerozom žute pjege i naprosto je u takvim godinama kad operacije ne donose stopostotno poboljšanje, nego ispravljaju dio poteškoća. Naprosto je čudno da se nakon više od 15 godina rada (do sada sam napravio više od 15 000 operacija) nezadovoljni bolesnici javljaju u novine. Inače, taj napad je organizirala jedna grupacija ljudi nakon što se u kuloarima pojavila teza da ja stojim iza napada na profesora Kurjaka, pa je to bio pokušaj da se pažnja odvuče od njega na mene.
NACIONAL: Vi ste se odlučili za privatnu praksu. Jeste li tom svojom odlukom pokazali da paralelni rad treba ukinuti, jer je izvor nepravednog tretmana pacijenata i nelegalnog bogaćenja liječnika? – Nisam se ozbiljno angažirao oko razdvajanja privatnog od državnog zdravstva da mi se ne bi imputirao konflikt interesa, premda smatram da je država napravila dobar potez kad je liječnicima pružila šansu za dodatni rad u privatnim ordinacijama. Na taj im je način pružila mogućnost da poprave svoje financijske prilike. Ali, Hrvati su poznati majstori za iskrivljavanje pravila, pa je u praksi jedan dio liječnika zloupotrebljavao te mogućnosti: nije ih bilo za “obične” pacijente u toku radnog vremena u bolnicama, ali su ih bez ikakvih problema primali privatno. Država je to loše upravljanje i zloupotrebu u zdravstvu sama poticala jer je doktore zadužila za sve, osim za količinu rada. Na istom odjelu u istoj bolnici postoje liječnici koji rade sto operacija, drugi koji rade 50, a neki jedva dvije. I svi su jednako plaćeni! A nitko se nije dosjetio da ljude privatna praksa uvjetuje određenom količinom posla u državnim bolnicama, da ih se zaduži da pregledaju određeni broj ljudi, naprave dijagnostičke postupke i operacije. I tako se događalo da su se pobrkali lončići: liječnici su radili i u bolnici, i privatno, na dva fakulteta, i nitko ih nije mogao uhvatiti ni za glavu ni za rep.
NACIONAL: Je li uopće realno da jedna osoba obavlja toliko poslova? – U Americi i zapadnim zemljama je moguće naprosto zato što je kontrola vrlo rigorozna i nema te veze ili poznanstva zbog koje bi komora nekome oprostila prijestupe u toku radnog vremena.
NACIONAL: Zašto ste se odlučili za privatnu praksu? – Prije svega zbog vlastitog napretka i želje da radim s najboljom opremom na osnovi novih tehnologija, što nije bilo moguće u bolnici, a ja se u svojoj struci želim mjeriti sa svojim kolegama na Zapadu. Usto, rad u državnoj bolnici je podvrgnut strogoj hijerarhiji, a to predstavlja strašnu gnjavažu. Stalno ste o nekome ovisni: hoće li šef odjela kupiti nekakav aparat, hoćete li dobiti šansu da koristite taj aparat, pa onda hoćete li operirati i koliko, jeste li šefov miljenik ili niste, hoće li vas pustiti na edukaciju… A novac koji dobiju liječnici tzv. neuvjetovanim zahvalama je mnogo manji od onog koji možete sasvim legalno zaraditi kao privatnik.
NACIONAL: Koliko su vaši prihodi sada veći od plaće u bolnici? – Veći su sigurno deset puta, ali druga strana medalje je da su privatnici na tržištu izloženi stalnom riziku da sutra možda više neće imati pacijente. Velika je razlika imati redovan status u državnoj bolnici i usput raditi privatno i biti isključivo privatnik na slobodnom tržištu, napustiti mjesto šefa, privilegiju da imate svoje tajnice, asistentice, čistačice, cijeli niz suradnika koje država plaća da biste vi mogli funkcionirati.
NACIONAL: Što je to što pacijenti mogu dobiti kod vas privatno, a nisu mogli dok ste radili na Svetom Duhu? – Organizacija posla u bolnicama je takva da svi pacijenti dolaze kolektivno u šest ujutro i čekaju podne da se liječnik vrati s operacije. U privatnim ordinacijama pacijenti dobivaju neusporedivo više: ne čekaju dulje od 15 minuta, naručeni su u točno određeno vrijeme, sigurni su da će ih pregledati najmodernijom i najboljom opremom, u ugodnom ambijentu, gdje osoblje ima samo jedan posao – da bude ljubazno i njima na usluzi.
NACIONAL: Hoćete reći da ste sada ljubazniji nego prije? – Ne, nego je ukupna atmosfera koja dočekuje pacijenta dijametralno suprotna od one u bolnicama. U državnoj bolnici zbog siromaštva se ne koriste uvijek najbolji materijali, a u privatnoj praksi se radi isključivo s najboljim materijalima. Te usluge, naravno, koštaju.
NACIONAL: Podmićivanje liječnika na neki je način postalo dio hrvatskog mentaliteta: većina ljudi smatra da se liječniku mora zahvaliti nekim poklonom samo zato što je on radio svoj posao. – To je problem zemalja u socijalizmu. Nikada nisam ni vidio ni čuo da pacijenti u zapadnim zemljama nose liječnicima nešto za zahvalu.
Dok sam radio u bolnici i sam sam dobivao različite vrste zahvala, ali otkad operiram u svojoj poliklinici i uredno naplaćujem svoje usluge, više nikome ne pada na pamet da se dodatno zahvaljuje. To samo govori kako su ljudi svjesni da su liječnici potplaćeni i podcijenjeni. Gužve su velike, pa se pacijenti “zahvaljuju” ne bi li zapravo osigurali intimniji odnos sa svojim liječnikom, jer će im on jednog dana opet možda trebati.
NACIONAL: Kakva je vaša suradnja s potpredsjednicom Vlade Željkom Antunović, o čemu je i kako savjetujete? – Današnjoj se Vladi spočitava nekompetentnost, s čime se i sam donekle mogu složiti, ali ni ministri u drugim vladama nisu super kompetentni, ali imaju brojne savjetničke timove koji ih pripremaju u vezi s tim kakvi su politički rizici kad donose određene odluke. Osobno se ne mogu požaliti na suradnju s potpredsjednicom, naše rasprave znaju biti i burne i žučne, ali su iskrene, poštene, bez dodvorničkog mentaliteta. Oboje nas karakterizira osobina da “možemo reći javno ono što drugi misle ali se ne usude javno kazati”. Nažalost, od mojih savjeta u protekle dvije godine nije bilo neke velike koristi, jer se nije ništa promijenilo u sustavu zato što je bivša administracija u Ministarstvu zdravstva doživljavala kritike ne kao dobronamjerna upozorenja i savjete, nego kao plod osobne netrpeljivosti. A iskustvo dokazuje da ljudi koji misle da su nepogrešivi i ne rade na sebi nemaju mogućnosti da se promijene nabolje. Kad se prije dvije godine počelo s reformom zdravstva, nitko od nas nije imao licencu za reformu, nitko od nas nije školovan za taj posao. Danas je kriza ove zemlje kriza upravljanja. Mi ne znamo kako upravljati sustavima, kako formirati projektne zadatke, metodologiju, kako okupiti ljude… Dok ne shvatimo da nam je upravljanje sustavima jedna od najvrjednijih stvari za spas ove zemlje, stvari se neće maknuti s mrtve točke.
NACIONAL. Koji su prioriteti reforme zdravstva, hoće li ona unijeti reda i u problem nabave medicinske opreme, koja je nekima, navodno, omogućila da na nezakonit način ubiru provizije? – To je jedan od oblika korupcije koji vlada u zdravstvu, najlakši način za “muljanje”, i uopće ga ne bi bilo teško dokazati da se vode aktivne, a ne pasivne istrage, koje započinjemo tek onda kada nas javnost pritisne i vodimo ih tako da sigurno nikada nećemo pronaći odgovorne. Država je među prvima koja potiče korupcije u zdravstvu. Kako? Tako što je svima zagarantirala iste plaće i omogućila ravnateljima da odlučuju o 15 milijuna kuna mjesečno, a oni sami imaju plaću od deset tisuća kuna. Pitanje je momenta kada će im netko ponuditi da zarade deset puta više ako proguraju određenu tvrtku i opremu.
NACIONAL: To podrazumijeva da su liječnici struka koja je sklonija korupciji od drugih? – Korupcija je prisutna u svim segmentima društva i to predstavlja stanje duha jedne nacije. U zapadnom sustavu korupcija je također prisutna, ali u znatno manjoj mjeri zato što sustav to ne dozvoljava. Tamo su ljudi plaćeni ovisno o tome kako i koliko rade. Kod nas još vlada licemjerni mentalitet koji ne priznaje da neki rade bolje, a drugi dobro ili lošije. Kod nas je sramota da netko ima deset puta veću plaću zato što je naprosto bolji. A to je zato što plaća nije vezana za rad. U zapadnim zemljama liječničke plaće imaju dvije osnovice: prvom osnovicom se jamči socijalna i radna sigurnost, a drugom se stimuliraju oni koji uspješno vode bolnicu i postižu dobre rezultate. I tamo onda liječnici nemaju ni poriv primati zahvalnice i uzimati proviziju.
NACIONAL: Namjerava li HZZO sklapati ugovore s privatnim ordinacijama o refundiranju dijela troškova liječenja? – Sve dok sam predsjednik Upravnog vijeća i ne pomišljam da sklopim ugovor sa samim sobom. U ovom času takav ugovor ima samo bolnica “Magdalena”. Mislim da će HZZO u budućnosti trebati sklapati ugovore i s privatnicima. Jer, više nema nikakvih razloga da neke zahvate dobijete jeftinije, bolje i kvalitetnije privatno, negoli u bolnici. Želimo da HZZO u budućnosti prestane biti institucija koja financira zdravstvo i postane institucija koja od ustanova kupuje usluge, a ne sanira stalno gubitke u zdravstvu. Zdravstvena osiguranja će u budućnosti raspisati, na primjer, natječaj za 1500 operacija na srcu, 2000 kukova, 10.000 mrena itd. Na tržištu će se tražiti najpovoljniji ponuđači, a bolnice i privatne institucije će imati jednako pravo na natjecanje. Zdravstveno osiguranje će kupiti usluge od onoga tko ponudi najbolje usluge, a država, županije i gradovi, koji će biti vlasnici bolnica, morat će brinuti o investicijskom održavanju, politici zapošljavanja, nabavi nove opreme…
NACIONAL: Poslali ste javno upozorenje protiv samoga sebe, ustvrdivši da najnovija odluka o pokrivanju troškova lijekova može povećati gubitke u zdravstvu. – Mene je Vlada angažirala kao predsjednika Upravnog vijeća da promijenim način razmišljanja o tome kako se raspolaže državnim novcem, da ljudi shvate da nije svejedno kako se on troši, jer je to, napokon, naš vlastiti novac. Dužan sam upozoriti da se institucija, na čijem se čelu nalazim, ipak nije dobro pripremila za dopunsko zdravstveno osiguranje. Omogućiti ljudima da neograničeno troše lijekove za osamdeset kuna, isto je kao da mome dvanaestogodišnjem sinu date zlatnu American Express karticu. To je takav nivo rizika. Stručne službe Zavoda za zdravstveno osiguranje i Ministarstva zdravlja nisu proračunale rizike: ne znaju kolika je ljudi potrebno da se osigura da bi osiguranje pozitivno poslovalo a zdravstveni rizici solidarno raspodijelili. Nije isto hoćemo li osigurati dvjesto tisuća ljudi s dopunskim policama ili milijun ljudi. U ovome času u Hrvatskoj dva milijuna ljudi oslobođeno je plaćanja participacije, što znači da pola države ne mora ništa platiti, a drugoj polovici je sada omogućeno da plate policu 80 kuna i onda im je sve besplatno. Postavlja se pitanje je li gospodarski trenutak zemlje takav da si to možemo priuštiti. Tko će pokriti moguće gubitke koji bi nastali takvom odlukom: naša djeca, ili unuci?
NACIONAL: Što bi se, konkretno, moglo dogoditi? – HZZO je institucija koja ima monopol dopunskog osiguranja dvije godine zato što je zajedno s Ministarstvom zdravstva do sada ulagalo u bolnice, pokrivalo gubitke, rješavalo višak zaposlenih, a sada ispada da će se na kraju prvi osigurati – oni koji su bolesni. Takvom politikom HZZO će privući sve rizične skupine i omogućiti im policu liječenja za samo 80 kuna. Nakon dvije godine, kada se na tržištu pojave privatni osiguravatelji, oni će “osvojiti” zdravu populaciju nižom cijenom od HZZO-ve, koja spada u znatno manje rizičnu skupinu i koja u dopunskom osiguranju vidi šansu za ostvarivanje beneficija, koje inače ne bi ostvarili, a državno zdravstvo će zbog jedne nepromišljene odluke gomilati gubitke. Osiguranje je posao kao i svaki drugi, ne mogu ga raditi volonteri i skupina ljudi koja za to nije obrazovana. Moramo se početi ponašati domaćinski prema državnom novcu koji i nije baš mali: 12,5 milijardi kuna građani Hrvatske izdvajaju za zdravstvenu zaštitu. Smatram da se taj novac mora pravednije i poštenije raspodijeliti kako bi i mali čovjek dobio najbolju moguću zdravstvenu uslugu, a ne da stalno financiramo one koji ne rade. Ako građani moraju sve rješavati vezama i poznanstvima, podmićivanjem, onda ova zemlja nema budućnosti.

Vezane vijesti

Nade u turističkoj sezoni

Nade u turističkoj sezoni

Predsjednik vlade Zoran Milanović, govoreći sinoć o prvih šest mjeseci svoje vlade, ustvrdio je kako bi nas iz sadašnje teške gospodarske situacije… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika