Woody Allen i Nacionalov novinarWoody Allen, pravim imenom Allan Konigsberg, rođen je 1. prosinca 1935. u New Yorku, a prvi film za koji je napisao scenarij i glumio u njemu bio je ”Što je novo, mačkice?” 1965. Četiri godine poslije režirao je svoj prvi film, krimi-parodiju “Uzmi novac i bježi”, koja je bila vrlo hvaljena i osigurala mu stalan filmski rad. Ključni film u njegovoj karijeri bio je “Annie Hall” iz 1977., komedija s ozbiljnim pogledom na urbanu modernu ljubavnu romansu, za što je osvojio Oscara za režiju i scenarij. Sa sljedećim filmom “Interiors” ne doživljava takav uspjeh iako je ponovno nominiran za Oscara za najbolji scenarij i režiju, ali 1979. filmom “Manhattan” ponovno doživljava veliki uspjeh i još jednu nominaciju za Oscara za najbolji scenarij. Slijedio je niz sjajnih filmova poput “Stardust Memories”, “Zelig”, “Broadway Danny Rose” i “Purpurna ruža Kaira”, a 1986. režirao je svoj najkomercijalniji film “Hannah i njezine sestre”. I devedesete su za njega uspješne zbog filmova poput “Manhattan Murder Mystery”, “Meci iznad Broadwaya”, “Moćna Afrodita” i “Svi kažu volim te” da bi se nakon nekoliko slabijih filmova sada vratio s filmom “Hollywood Ending” u kojem glumi redatelja Wala Waxmana koji je oslijepio zbog psihosomatskog poremećaja a treba režirati novi film. Waxmanova bivša supruga (Tea Leoni) uvjerava svog zaručnika (Treat Williams), predsjednika filmske kompanije, da producira film a Waxman svojoj ljubavnici (Debra Messing) daje sporednu ulogu.

Woody Allen, rođen u New Yorku 1. prosinca 1935. kao Allan Stewart Konigsberg Izbačen s newyorškog sveučilišta Važniji filmovi 1969. Uzmi novac i bježi 1971. Bananas 1972. Sve što ste oduvijek htjeli znati o seksu 1973. Sleeper 1975. Ljubav i smrt 1977. Annie Hall 1978. Interiors 1979. Manhattan 1980. Stardust Memories 1983. Zelig 1985. Purpurna ruža Kaira 1986. Hannah i njezine sestre 1987. Rujan 1989. Zločini i prekršaji 1994. Meci nad Broadwayem 1995. Moćna Afrodita 1996. Svi kažu volim te 1997. Razarajući Harry 2002. Hollywood Ending Allenov brak s prvom suprugom Harlene Rosen trajao je od 1954. do 1960. Četiri godine poslije oženio se komičarkom Louise Lasser, s kojom je u braku ostao do 1969. Nakon razvoda, Louise Lasser pojavila se u njegovu filmu "Bananas" iz 1971. Veći dio 70-ih bio je u vezi s Diane Keaton, koja se pojavila u većini njegovih filmova iz tog desetljeća poput "Annie Hall" te "Manhattan". Već 1980. započeo je vezu s glumicom Mijom Farrow. Veza je trajala 12 godina, Allen je živio u stanu odvojenom od Mije Farrow i posvojene djece. Jedno dijete im je biološko – sin Satchel kojem je Mia Farrow nakon rastanka promijenila ime u Seamus. Veza je pukla kad je Mia Farrow 1992. otkrila fotografije gole posvojene kćeri Soon-Yi Previn, koju je posvojila s bivšim mužem, dirigentom Andrewom Previnom u Koreji. Allen i Soon-Yi Previn, tada 22-godišnjakinja, priznali su vezu. Mia Farrow odgovorila je optužbama na Allenov račun za seksualno zlostavljanje njihove posvojene kćeri Dylan, kojoj je promijenila ime u Eliza. Allen je oslobođen optužbi i 1997. se oženio sa Soon-Yi Previn u Veneciji, svom najdražem gradu nakon New Yorka. Trebala su proći desetljeća da se redatelj, scenarist i glumac Woody Allen (67) odluči na dolazak u Cannes, u Francusku, zemlju čiji su građani obožavali njegove filmove, koji su ga uvijek slavili, ali on im se nikada do sada nije odužio. Razloga je bilo više, Allen ne voli festivale, ne dolazi na dodjele nagrada, kada je dobivao Oscare, umjesto da dođe u Los Angeles, on je sa svojim jazz bandom svirao klarinet u nekom baru u New Yorku. Ipak, ove godine je napravio presedan i pristao doći na filmski festival u Cannesu koji je otvoren njegovim posljednjim filmom "Hollywood Ending".Allen je u Cannes stigao sa svojom trećom suprugom Soon-Yi Pervin s kojom je u skandaloznom braku pet godina jer je ona kći korejske prostitutke koju je posvojila Mia Farrow s kojom je Allen godinama živio. Iako je Allen ostario, njegova razmišljanja kristalno su jasna dok su njegovi pokreti jednako smušeni kao i likovi koje je tumačio u svojim filmovima.

NACIONAL: Zašto nikada do sada niste posjetili neki filmski festival i zašto ste ovog puta odlučili doći u Cannes?

– Nikada nisam posjećivao festivale, ni Cannes, ni Veneciju, ni festival u New Yorku koji se održava 10 blokova dalje od mjesta gdje stanujem. Nikada nisam volio filmska natjecanja pa su moji filmovi prikazivani na brojnim festivalima, ali ne u konkurenciji za nagrade. Volim koncepcije festivala, ali ne volim atmosferu koja se stvara na njima prije svega zato što vlada neopisiva gužva. Ja sam po svojoj prirodi pisac i volim biti u svojoj sobi kako bih pisao. Kada završim pisanje scenarija, snimim po njemu film koji se odvija negdje u mom susjedstvu u New Yorku i odlazak na festival za mene je izlazak iz realnosti. Svijet filmskih festivala za mene nije realan svijet, sva ta svjetla, mnogo ljudi, stotine fotografa, glazba, sve je to za mene luđačka atmosfera. Zato sam uvijek izbjegavao festivale iako sam na njih bio stalno pozivan. Francuzi već godinama cijene i podržavaju moje filmove pa sam smatrao kako ne bi bilo lijepo ne prihvatiti ovaj njihov poziv. Ujedno sam smatrao kako je moj novi film “Hollywood Ending” koji govori o nastanku filma idealan za prikazivanje na festivalu. Zato sam došao u Cannes kako bih Francuzima zahvalio što me podržavaju. Bio sam pomalo uplašen zbog dolaska, ali boravak na ovom festivalu nije mi tako grozan kakvim sam ga zamišljao, ponajviše zato što su ljudi koji vode festival pravi profesionalci.

NACIONAL: Mislite li da ovakve promocije mogu povećati broj gledatelja vaših filmova?

– Nisam imao sreće predstavljajući svoje filmove. Uvijek sam govorio filmskim kompanijama koje su ih distribuirale kako smatram da predstavljanja filmova ne pomažu njihovu gledanju. Uvijek su me uvjeravali u suprotno, ali nisam vidio činjenice koje su govorile tome u prilog. U Americi su mi na predstavljanja dovodili mnoge novinare, razgovarao sam s njima, održavao predavanja na fakultetima kada su to tražili od mene, svirao sam sa svojim jazz bandom kada su to tražili od mene, ali nisam vidio nikakve financijske pomake glede zarade na kinoblagajnama. Pitao sam se zašto troše novac na predstavljanja. Ako netko želi vidjeti moj film, on će ga doista vidjeti, ako ne želi, neće. To što ću ja objasniti novinarima kako sam došao na ideju da snimim novi film nikome neće ništa značiti.

NACIONAL: Mislite li da osvojena nagrada može potaknuti ljude na gledanje nekog filma?

– Mislim da jedino Oscar za najbolji film može dati takve efekte, ali ne i Oscar za najboljega glumca, najbolji scenarij ili slično. Zlatna palma iz Cannesa također vam neće pomoći, barem ne u Americi, možda u New Yorku i Kaliforniji, ali ne i u ostatku Amerike koja je golema i u kojoj većinu stanovništva čine ljudi koji žele filmove s puno specijalnih efekata.

NACIONAL: Publika često želi vidjeti glumačke zvijezde koje su se posljednjih godina počele pojavljivati u vašim filmovima.

– Uvijek biram one glumce koji odgovaraju ulogama koje sam zamislio. Može se dogoditi da izaberem pet zvijezda ili pet anonimnih glumaca, ali kao pisac tražim najbolju osobu koju sam zamislio za neku ulogu. Ako je to neki poznati glumac, sjajno, ali to se ne događa tako često pa u filmu “Hollywood Ending” imam Georgea Hamiltona, Treata Williamsa i ostale koji nisu velike zvijezde. U prošlom filmu “The Curse of Jade Scorpion” imao sam Helen Hunt, poznatu glumicu, ali to pomoglo da povećam broj gledatelja.

NACIONAL: Poznata je i Debra Messing kao glumica iz jedne od najpopularnijih američkih serija “Will and Grace”.

– Nikad nisam gledao ni jednu epizodu serije “Will and Grace”, ne gledam televiziju. Svojedobno mi je netko sugerirao da je Debra Messing vrlo zabavna glumica i prvo sam je bio odabrao za ulogu u filmu “Celebrity”. Bila je doista zabavna i zato sam je angažirao i za ovaj film, ali nikada je nisam vidio u toj tv seriji.

NACIONAL: Godinama ste govorili da je vaša filmsko-kulturološka prednost to što živite u New Yorku a ne u Los Angelesu. Je li se išta s godinama promijenilo?

– Mnogo se toga u Kaliforniji promijenilo nabolje, ali ne u filmskom biznisu. Arhitektura, slikarstvo, književnost, sve se popravlja, čak i hrana. Međutim, filmski biznis je sve gori i, po mojem mišljenju, došao je do najniže točke. Razlog tome je saznanje da se može zaraditi odvratno velik novac snimajući određenu vrstu filmova a da pritom većina takvih filmova nije interesantna. Danas neki hollywoodski filmovi zarade u prva tri dana prikazivanja više nego što su zaradili svi filmovi Fellinija, Bergmana i Kurosawe zajedno. Formula za zaradu je, dakle, pronađena i nastavlja se snimanje neinspirativnih filmova s puno specijalnih efekata.

NACIONAL: Godinama ste bez problema pronalazili producente koji su financirali vaše filmove dok se danas ipak morate potruditi da biste skupili novac za snimanje svojih filmova. Što za vas znači ta nova situacija?

– Ne bih rekao da mi je danas teško pronaći financijere jer sam uvijek imao skromne budžete i moji filmovi su se redovito isplaćivali kroz gledanost izvan Amerike. Ne trošim previše novca, “Hollywood Ending” stajao je 15 milijuna dolara dok su hollywoodski filmovi mnogo skuplji. Čak i ako moji filmovi nisu zaradili, gubitak je bio mali, milijun ili dva milijuna dolara. Problem je u tome što je danas teško naći dobru filmsku kompaniju koja će distribuirati filmove, ali ja imam sreće s kompanijom “DreamWorks”. U Europi nemam takvih problema, no u Americi imam jer ondje nisu zainteresirani za film kao umjetnost nego kao stroj za zaradu novca.

NACIONAL: Mislite li da se to može promijeniti? – U ovom trenutku ne vidim način da se to promijeni.

Postoje dobri mladi redatelji, ali oni funkcioniraju izvan hollywoodskog sustava na isti način na koji i ja radim. Moguće je da dođe do promjene, ali ne u skoroj budućnosti jer se danas jednim filmom može zaraditi bogatstvo.

NACIONAL: Što vas u takvim okolnostima tjera na daljnji rad jer vi i dalje snimate jedan film godišnje?

– Sa svojim filmovima zarađujem malo, ali dovoljno da nastavim snimati, no ne znam do kada će to trajati. Snimam filmove jer ne znam što bih radio u slobodno vrijeme. Završim snimanje jednog filma, pričekam nekoliko dana, ništa se ne događa, pa sjednem i pišem novi scenarij. Kada ga napišem, krenem na snimanje filma. Znam da zvuči čudno, ali doista je tako, ne znam što bih drugo radio. Ako ne bih našao financijere za film, pisao bih za kazalište ili bih pisao knjigu.

NACIONAL: U vašim filmovima dominiraju veze starijih muškaraca, i to kroz uloge koje vi tumačite, i mladih žena, što ponavljate i u filmu “Hollywood Ending”. Mnogi smatraju da time opravdavate svoju vezu sa Soon-Yi.

– Prihvaćam sve što ljudi kažu o tome i čini mi se da vidim kamo to vodi. Što se tiče filma, prihvatio bih činjenicu da više ne glumim te da samo režiram i pišem scenarije, tada u filmovima ne bih zavodio mlade žene. Međutim, veze starijih muškaraca i mladih žena ne vidim kao problem jer takvih veza u stvarnom životu ima jako mnogo. Kamo god da idem, viđam starije muškarce i mlade žene, povremeno vidim starije žene s mladim muškarcima, viđam i muškarce s muškarcima, žene sa ženama. Znam da takve veze nisu česte, ali nisu ni čudna pojava na Mjesecu. Sve u svemu, namjeravam se manje baviti glumom a više scenarijem i režijom pa se tada neću pojavljivati kao zavodnik mladih djevojaka.

NACIONAL: Slažete li se s tvrdnjama kako se posljednjim filmovima kao što su “Hollywood Ending” i “Sitni prevaranti” vraćate u svoju ranu fazu kada ste se bavili burleskom?

– Riječ je o čistoj koincidenciji. Evo, za koji tjedan počinjem snimati novi film u New Yorku, i to će biti mnogo ozbiljnija komedija. Kod filmova koje ste spomenuli imao sam neke simpatične ideje koje mi je bilo zabavno snimati i potrošiti nekoliko mjeseci na njih. Međutim, sada se vraćam u “depresivne” teme. Volim različite žanrove, mjuzikle, misterije, različite stvari utječu na mene u određenim razdobljima zbog čega se odlučujem na snimanje određenih filmova. Kada osjetim neki utjecaj, odlučim se na snimanje filma.

NACIONAL: Koje su teme za vas depresivne? – Sva egzistencijalna životna pitanja su depresivna. To su pitanja o životu i smrti, sva pitanja na koja ne možete dati odgovore su depresivna. Ako biste se cijeli život bavili tim pitanjima, cijeli bi vam život bio depresivan. Pokušao sam se i prije time ozbiljno baviti u svojim filmovima, ali valjda nisam imao dovoljno intelektualne snage i dubine, ipak je riječ o teškim filozofskim pitanjima koja zahtijevaju duboka razmišljanja pa je očito da mi je bilo lakše baviti se njima kroz komičnu stranu. Primjerice, Dostojevski i Tolstoj bavili su se takvim pitanjima i išlo im je mnogo bolje. Suočavali su se s tim životnim pitanjima i bili uznemireni zbog njih dok komičari zadržavaju distancu spram takvih pitanja a zatim od njih prave viceve. Ingmar Bergman se u svojim filmovima bavio tim pitanjima kao i Shakespeare koji se bavio i komedijom, ali ja ne volim njegove komedije.

NACIONAL: Uvijek ste tvrdili da vas je Bergman najviše inspirirao.

– Mislim da je Bergman najbolji redatelj mog vremena. Fellini i Kurosawa također su bili nevjerojatni, ali oni nisu imali intelektualnu kvalitetu koju je posjedovao Bergman. On se na genijalan način bavio dubokim problemima, što se meni jako sviđa. Ja nisam tako kvalitetan redatelj kao oni i volio bih biti netko tko snima tragedije. Volim komedije, volim Chaplina i braću Marx, ali ne toliko koliko volim Čehova i Bergmana. Mimo svega toga volim sport, veliki sam sportski navijač, osobito košarkaškog kluba New York Knicks.

NACIONAL: Jesu li događaji od 11. rujna, kada je napadnut New York, također utjecali na vas te hoće li se to vidjeti u nekom od vaših sljedećih filmova?

– Mogli bi, iako u ovom trenutku ne vjerujem u to jer nisam politički filmaš. Ti događaji nisu utjecali na mene i čini mi se da nisu utjecali ni na druge, osim na one koji su bili izravno involvirani u napad, odnosno na one koji su tim napadom izgubili voljenu osobu, što je grozno. Međutim, u mnogim zemljama diljem svijeta događale su se takve tragedije, ali gradovi su nastavljali živjeti, ruševine su očišćene, ljudi fotografiraju, kazališta održavaju predstave, snimaju se filmovi, turisti se vraćaju i sve će uskoro biti isto. New Yorku su se tragedije već događale i vjerojatno će se događati i u budućnosti. Tri dana nakon napada na New York došao sam u Europu i svi su me pitali može li New York ikada više biti isti, je li to smrt za komedije svih vrsta, hoćemo li se ikada više smijati. Na sva pitanja rekao sam isto – da će se život vratiti u normalu. Pa i John F. Kennedy je bio ubijen pa je Amerika nastavila živjeti. Vidim da napad od 11. rujna utječe na filmsku industriju tako što se snimke WTC-a digitalno uklanjaju iz filmova koji su tada snimani. Ne znam što misle, zar misle da će ljudi kada vide zgrade blizanaca na filmu umrijeti od tuge?

NACIONAL: Smatrate li i dalje da vas i vaše filmove u Europi doživljavaju ozbiljnije nego što to zaslužujete? – Mislim da je to točno jer Europljani filmove shvaćaju kao umjetnost. Nema sumnje da se i u Europi misli na zaradu, ali misli se i na umjetnost. U Europi, ali i u drugim zemljama izvan Amerike možete vidjeti sjajne male filmove kakve sam i sam gledao proteklih godinu dana. Primjerice, francuski “Taste of Others”, španjolski “Butterfly”, meksički “Amores Perros” i “Y tu Mama Tambien”, svidio mi se i film “Kandahar”. Od američkih filmova sviđa mi se “Vrtlog ljepote”, to je dobar američki film, kao i “You Can Count on Me”, ali nema mnogo dobrih američkih filmova.

NACIONAL: Smatrate li da postoji razlika između filmskog autora i umjetnika?

– Mislim da je vrlo važno biti filmski autor jer tada nastaju umjetnički filmovi koji imaju poruku i koje stvaraju ljudi koji imaju vizije o životu koje žele projicirati. Ako ste samo tehnički dobar stvaratelj filma i ako vas angažiraju za snimanje filma, onda tu nema dobra. Ako nisi autor, bez obzira na tehničku naobrazbu, u Hollywoodu ćeš snimati solidne filmove u kojima se neće prikazati vlastita vizija nečega. Osobe koje nemaju ideja o životu, ljudima i posljedicama onog što kažu trebale bi napustiti film i baviti se nečim drugim. Sebe smatram filmskim autorom ponajviše stoga što pišem scenarije te stoga što sam radim filmove, nitko me nije angažirao da snimam prema nečijim zamislima. Režiram zato što želim prikazati svoje scenarije, što automatski ne znači da se radi o dobrim nego o vrlo osobnim filmovima. Međutim, i oni moji filmovi koji su bili najlošiji barem nisu bili tvornički proizvedeni kako bi zaradili.