Objavljeno u Nacionalu br. 341, 2002-05-29

Autor: Mirjana Dugandžija

Veliki povratak Đorđa Novkovića

Hitmejker koji je Severinu pretvorio u megazvijezdu

Skladatelj koji je pisao pjesme za Mišu Kovača, Nedu Ukradeni Zdravka Čolića, što su u bivšoj Jugoslaviji prodane u više od 100 milijuna primjeraka, nakon višegodišnje izolacije u Rovinju, vratio se na hrvatsku estradu u velikom stilu: pišući pjesme za zadnja dva Severinina albuma pretvorio ju je u najveću hrvatsku estradnu zvijezdu

U studijuU studijuGotovo da drukčije nije moglo biti. Đorđe Novković (58), najveći hitmejker bivše države, autor pjesama Miše Kovača, Nede Ukraden, Zdravka Čolića, Duška Lokina, grupe Pro arte i drugih čije su ploče s njegovim pjesmama prodane u više od 100 milijuna primjeraka, autor je većine pjesama na zadnja dva Severinina albuma. Zahvaljujući njima, pjevačica čija je karijera bila u padu postala je megazvijezdom kojoj je teško zamisliti nasljednicu. Po popularnosti s njom se jedino donekle može mjeriti Danijela Martinović, također u angažmanu Croatia Recordsa, za čiji je zadnji CD Novković napisao tri pjesme.

Novković se vratio u velikom stilu. Zadnje desetljeće živio je u Rovinju, doduše, početkom 90-ih osvojio je Porina za životno djelo, nakon što su desetljećima za njegove superhitove svi govorili “fuj, ljiga”, a 1993. njegova skladba “Don’t Ever Cry” u izvedbi riječkih Putokaza bila je prva hrvatska zastupnica na Eurosongu. Ipak, 90-e su bile razdoblje hibernacije estradnog vrača. Za to vrijeme iščahurili su se Severinini hitovi “Mala je dala”, “Da si moj” i “Krivi spoj”.

NACIONAL: Reinkarnacija? – Moja treća mladost, glazbena. Dok god čovjek ima feeling da neka energija postoji, može raditi. Osjećam da bih u sljedećih pet godina mogao napraviti još 50 hitova. Ali nemam više preveliku želju za skladanjem. Želim biti u glazbi, da se kao čovjek od 58 godina oduševim pjesmama mladih, da ih korigiram, ali, na žalost, ne ostvaruje mi se ta želja jer današnji mladi autori nemaju takav osjećaj za hit.
NACIONAL: Kako je počela vaša suradnja sa Severinom? – Nakon raskida s njezinom skrbničkom kućom, Tutico, Severina je gotovo stidljivo došla u Croatia Records i uz kavu rekla: “Zašto mi ne bismo surađivali?” Tad sam izrekao rečenicu za koju mislim da je bila presudna u njezinu daljnjem radu na estradi – da Severina treba raskrstiti sa svojim djevojaštvom. Severina djevojka treba se pretvoriti u Severinu ženu i to je ona apsolutno shvatila. On je darovita pjevačica koja svojom energijom, zračenjem, izgledom, ekspresijom osvaja ljude. Zna usredotočiti ljude na sebe, kao da ju je mati rodila baš na estradi. Severina je pokušala s nekim anglosaksonskim tinejdžerskim pop-rockom, “To je moja stvar”, oponašanjem Alanis Morissette, što nije dalo bogzna kakve rezultate, jer ne možete sa 24, 25 godina krenuti u to, nego sa 17 i onda biti predvodnik te generacije. Kod Severine smo se zato odlučili za visoku razinu zabavne glazbe, birajući pjesme koje se svima sviđaju, kao “Virujen u te”, i neke kojima su neki oduševljeni, a drugima su grozne, kao “Krivi spoj” i “Mala je dala”. Crno-bijela tehnika.
NACIONAL: “Mala je dala” je, kažu, primitivna… – Zrinko Tutić nije dao da se izvede na Porinu, što je trebala biti hrvatska “obrana pred primitivizmom”. A baš ta pjesma nema nikakve veze s Istokom, to je smiješno. Ona se bazira na standardnim europskim harmonijama i, da budem malo prost, ima dalmatinsku šlagersku zajebanciju. Takvih pjesama nema ni u Srbiji, ni u Bosni, ni u Makedoniji, ta je pjesma najbolje i prošla u Dalmaciji.
NACIONAL: A zabrana izvedbe na Porinu? – To me apsolutno ne uzbuđuje. Ja sam dobio Porina za životno djelo pa je osporavati da budem ondje izvođen smiješno. Drugo, ja sam napravio toliko “velikih” pjesama, “Starog Pjera”, “Nadu” i “Hrabre ljude” s Gabi Novak, “Ostala si uvijek ista” s Mišom Kovačem, “Tamburaša s Dunava” sa Željko Bebekom, “Laku noć, svirači”, pjesama koje imaju antologijsku vrijednost, a što sam uz put napisao i neke komercijalne, pa što? Tko je inače neuspješan, taj se ima potrebu opravdavati.
NACIONAL: Skladali ste za zvijezde i stvarali ih. Kako vi prepoznajete potencijalnu zvijezdu? – Gotovo nema hrvatskog izvođača za kojeg nisam radio. Radio sam i s Čolićem, Nedom Ukraden koja je sada u Beogradu, ali je praktički hrvatska državljanka, rođena u Imotskom. Radio sam s Duškom Lokinom, Đanijem Maršanom, pokojnim Tomislavom Ivčićem, Džoom Maračićem, Mišom Kovačem, Terezom Kesovijom, Ivicom Šerfezijem, Ljupkom Dimitrovskom, to su generacije s kojima sam prošao svoj put. Ta su vremena bila apsolutno drukčija, vremena pjesme i glazbe, mogao je proći i jako lijep i jako ružan pjevač, bitna je bila pjesma. Današnji agresivni imidži senzualnosti i seksualnosti nisu bili presudni. Bilo mi je bitno kako mi tko donosi pjesmu. Ako je digne, oživi, znao sam da je uspjeh zajamčen jer su ljudi tražili pjesmu. I danas ljudi traže pjesmu, ali pjesma se događa ako se dogodi čovjek. Ne može se danas dogoditi hit ako se ne dogodi čovjek. Problem je nekih pjevača starije generacije što to ne razumiju. Mnogo je toga “pometeno” u proizvodnji novih imena, pojavi koja zahvaća i naše prostore. Ako bismo pitali postoji li u Hrvatskoj superstar koji traje 30 godina, kao što postoji vani, to je Oliver Dragojević. Ako je ženska osoba u pitanju, treba vidjeti je li zgodna, seksepilna, kakve ima grudi, noge, i još važnije, ima li šarm, zrači li, ima li prirodnost, nešto što osvaja, što sve ima Severina, i, naravno, kakva je pjevačica. Dakle, jako je teško.
NACIONAL: Jeste li vi inicirali Severininu promjenu imidža iz plavog u smeđe? – Nisam. Ona je ona životno talentirana, pa tako i za te stvari. Prati suvremena zbivanja, zna se medijski postaviti, pravodobno reagirati, izazvati medije.
NACIONAL: Danijela je Severinin vizualni antipod. Što ona utjelovljuje? – Kod Danijele sam samo suradnik. Danijelu je formirao Tonči Huljić. On je izmislio Danijelu i tomu se ja mogu manje ili više prilagoditi. Kod Danijele, jedne od najboljih hrvatskih pjevačica, vrhunske pjevačice, dovoljno je 5 do 10 posto vašeg začina pa da to bude malo drukčije.
NACIONAL: Vratimo se spomenutim starijim pjevačima. Što je bio presudan moment kod svakoga od njih? – Kod pjevača tadašnjih generacija uvijek sam birao najveći adut pa sam mu se prilagođavao. Mišo Kovač je čovjek koji grize, koji ima fantastičnu dikciju. Vi mu vjerujete kad kaže “Dalmacijo zemljo, maslinova grano”. Govorim o njemu nekoć. Tekst ne mora biti bogzna što, ali on će ga tako čvrsto izgovoriti da mu svi vjeruju. Za Nedu Ukraden govorili su da je folk pjevačica, ali ona je bila prva etno pjevačica. Gabi Novak je fantastična pjevačica, pet puta u studiju otpjeva istu stvar i svaki put bez greške.
NACIONAL: Sastav Pro arte, popularan u cijeloj bivšoj državi, vi ste osnovali. – Indeksi i Pro arte, to je moja mladost. Diplomirao sam dirigiranje na Muzičkoj akademiji u Sarajevu. U isto sam vrijeme svirao u Indeksima, što je bilo pomalo blasfemično. Trebao sam odlučiti, ili ću u operu, ili na estradu. Odlučio sam se za estradu. Sa šest godina pošao sam u glazbenu školu. Nisam iz glazbene obitelji, ali otac je svirao violinu u nekim KUD-ovima. To je bilo kao moje obvezno školovanje, a usput sam počeo komponirati, krijući, naravno, od profesora, jer su oni to pljuvali. Odgovarali su me od estrade, predlagali da idem na postdiplomski, ali estrada je u to vrijeme bila droga. Vrijeme entuzijazma, Shadowsa, Beatlesa, poistovjećivanja. Mogli su mi biti uzor Mozart i Beethoven, ali kako kad su Paul McCartney i Mick Jagger bili živi, a oni mrtvi? Dvije godine bio sam s Indeksima, osnovao Pro arte, s njima bio četiri-pet godina, nakon toga postao samostalni autor. S Pro arte smo prodali album rock glazbe u 50.000 primjeraka. Mislim da je bilo više prodanih albuma nego što je tada bilo gramofona. Svirali smo mjesec i pol dana na Vrbiku u Zagrebu i već smo bili senzacija: to je bilo od krvi i mesa, vrlo žestoko, za razliku od Grupe 220 ili Crvenih koralja koji su bili uredni i fini.
NACIONAL: Što je najviše smetalo ljudima oko vas 1991., kad su vas počeli napadati? To što ste kao Srbin u Zagrebu bili uspješni u cijeloj Jugoslaviji, što ste imali puno novca, slavu? – Ako mislite na “bijeg” u Rovinj, ja sam tamo otišao još 1989. Dolazio sam u Rovinj osam godina na ljetovanje, a o kući sam počeo maštati 1982., 1983. Onda sam je 1988. kupio, sprijateljio se s Mirkom Cetinskim koji mi je pričao o našoj glazbenoj suradnji, osnivanju televizije i to je bila šansa da se izdvojim iz silnog estradnog i diskografskog aparata, pobjegnem od tog ludila, a računao sam i na velik prihod izvana. No počele su političke frke, novac izvana postao je upitan, situacija kod nas bila im je dobro opravdanje da ga ne pošalju, pa shvatiš da moraš praktički početi iz početka. I onda sam počeo s tom istarskom scenom. Šezdeset posto pjesama su bile moje, 70 posto pjevača je surađivalo sa mnom, istarsku scenu sam oživio, podigao. E sad, kako su to shvatili nedobronamjerni ljudi, ne znam. U tom trenutku to sam shvatio kao realnost, sad sam tu, tu ću raditi, došao sam igrati tenis, ploviti barkom, a usput sam radio pjesme i mogao preživjeti. Kad sam se umorio i od takve vrste života, kad su se pojavile perspektive da okrunim svojih 30 godina i postanem jedan od suvlasnika Croatia Recordsa, morao sam o tome razmisliti. To je težak put, mnogo rada, ali sam se odlučio i došao. Usporedo sam se aktivirao kao kompozitor, suvlasnik, urednik.
NACIONAL: Rekli ste da ste se prije raspada Jugoslavije deklarirali kao Jugoslaven, sada kao neopredijeljen. Što upisujete u rubriku nacionalnost u zahtjevu za vizu? – Ništa. Zato što nikad nisam imao osjećaj nacionalne pripadnosti. Evo, kad radimo jedan osjetljiv intervju, jedne priče koju nikad nisam ispričao. Majka moje majke je folksdojčerica, a otac joj je Srbin. Majka moga oca je Hrvatica iz Sarajeva, Sofija. Otac mu je Srbin. Moja žena je Hrvatica. Kakvu bih ja nacionalnu pripadnost mogao imati? A moj sin je definitivno Zagrepčanin, dijete koje je došlo sa 6 mjeseci u Zagreb.
NACIONAL: Ipak vam se “omaklo”, skladali ste “Danke, Deutschland”, najljigaviji domoljubni kič 90-ih. – Nije mi se omaklo. Pjesma je nastala u Rovinju i nije bila moja ideja. Napisao sam je na molbu i nagovor, jer sam autor koji zna pisati na gotov tekst. A njemački tekst je bio gotov. Ljudi koji su je radili imali su, kako su rekli, u mene povjerenja da to neću nikomu reći, jer su smatrali da će s “Danke, Deutschland” prodati milijun ploča u Njemačkoj. Meni se, naravno, činilo vrlo upitnim da će Nijemci pasti u nesvijest i kupiti milijun ploča i svi ćemo se uz domoljublje obogatiti, pokušao sam reagirati, kod Nikice Kalogjere, tekstopisca Tea Trumbića. To su bila euforična vremena, teško je bilo ljude spustiti na zemlju. Stidljivo sam predložio “Danke, Freundin”, a kad bi mene pitali, ja bih to vrlo globalno sveo na “Thank You, Friends”. Ono čega sam se bojao i obistinilo se , da će posljedice biti na moju štetu, kao da sam ja napisao tekst. Pokazalo se da je to malo preservilno. A onda su reagirali krajinski Srbi, pa su mi na televiziji prikazali sliku s crnim okvirom.
NACIONAL: Vaše pjesme često nazivaju “ljigama”, ali ljudi kupuju i slušaju vaše pjesme. Koje je to mjesto koje vi “gađate” u ljudima? – To biste u ovoj zemlji mogli pitati još dva čovjeka, Zdenka Runjića i Tončija Huljića. Oni bi vam vjerojatno dali isti odgovor. Radi se o feelingu, ali preduvjet je veliko znanje, iskustvo, sposobnost analize, a svemu tome morate dodati čak i nešto telepatsko, neku energiju koju osjetite dok pišete pjesmu, i da ste je poslali drugim ljudima, natkrilili se nad njih. Ako sam se emotivno ispraznio, ako me je pjesma umorila, shrvala, znam da sam napisao veliku pjesmu, komercijalnu ili ne. Ja to znam, dok drugi pogađaju.
NACIONAL: Na primjer? – Možemo kronološki. Prva moja velika pjesma, “Stari Pjer”, dobila je 1968. na Zagrebačkom festivalu prvu nagradu. Napisao sam je u vlaku Zagreb – Sarajevo, apsolutno siguran da je odlična i sanjario da mi je pjeva Nana Mouskuri, i taj mi se san ostvario. Igrom slučaja na Zagrebački festival došli su ljudi iz Francuske, čuli pjesmu, sklopili smo ugovor koji nisam ni pročitao, nisam znao francuski, bio sam sarajevski provincijalac. Dobio sam samo četvrtinu autorskih prava. Brzojavom su mi čestitali: “Nana Muskuri snimila pjesmu.” Je li to telepatija?
NACIONAL: Mišu Kovača ste na neki način lansirali. – Pjesma “Više se neću vratiti”, koju je on pjevao, dobila je prvu nagradu na Vašem šlageru sezone 1969. Dakle, sjetim se ja da sam na tom istom Zagrebu, 1968., čuo tog Mišu Kovača. Pjevao je pjesmu Zvonka Špišića. Jednu verziju pjeva Zvonko, sve uredno, fino, a Mišo, jest da ima pokoji falš, ali pjesma živi. Kad sam 1969. napisao “Više se neću vratiti”, rekao sam – pjevat će je Mišo. Jugoton kaže – Ivica Šerfezi. Ja moram slušati, ali Šerfezi ode u Kanadu. Iz Jugotona javljaju – Toma Zdravković. E, tu se ja usprotivim. Nisam mogao kod Šerfezija, jer to je bilo ogromno komercijalno ime, ali za Tomu nisam znao ni tko je, jer se narodnom glazbom nisam bavio. Ja sam “pobijedio”. Ili, Pro arte. U to vrijeme, u diskotekama se vrtjela samo strana glazba. I dok pišem pjesmu, ja stalno imam ispred sebe sliku te diskoteke, što je diskoteka, kako da se uvalim u atmosferu, i ja se praktički fizikusom prenesem u tu dioskoteku. Tad je nastala “Lola”. I to je prva domaća pjesma koja je ušla u diskoteku.
Ili “Don”t Ever Cry”, pobjednica na prvoj hrvatskoj Dori. Bio sam u Rovinju. Kad sam u glavi čuo glazbeni motiv koji je poslije postao pjesma “Don”t Ever Cry”, rekao sam ženi – pobijedit ću na Dori. Ali nešto mi je u tom motivu smetalo, a ja nisam znao što. Dva mjeseca to sviram, žena mi kaže – molim te, možeš li nešto drugo svirati? Jedan dan je napravila juhu, pa znate ono kad se iz juhe izvadi junetina i malo posoli. Ja to pojedem, vratim se ponovno za klavir. Sviram isti motiv ponovno, i prst, koji je ostao malo mastan, posklizne mi se baš na noti koja je višak. I ja shvatim što je bilo loše. Jedna nota viška. Što je to, sudbina?
NACIONAL: Kakva je danas hrvatska estrada? Bolja ili gora nego prije 20 godina? – Paralele se teško mogu vući, ali glazbeno je svakako slabija. Jer glazba je svoje funduse iskoristila, ona se sad nadograđuje produkcijom, elektronikom, kompjutorom. Ta glazba traje već stoljećima i ne možete vi crpiti, kako kaže moj sin Boris, iz tih “sedam nota sto divota”. Kombinacija je mnogo, ali one se počinju ponavljati. Pionirskih ideja nema. U interpretacije mlade generacije daleko su ispred. I u svijetu je kriza rukopisa, nekoć je estrada bila i biznis i nešto drugo, danas je samo veliki biznis. Mi u Hrvatskoj se, na žalost, igramo velikog biznisa, ali nemamo za njega ljudi: 4 milijuna ljudi su predgrađe Londona. Bivša država je imala 24 milijuna ljudi, znali smo da možemo prodati možda i milijun ploča. Danas znaš da ne možeš 5 tisuća.
NACIONAL: Što je najveći problem hrvatske estrade? – U Hrvatskoj su svi počeli pjevati. Mame i tate su mislili da je to biznis, pogotovo ‘92, ‘93, ‘94. Dolazili su s hiljadu maraka k poluproducentima, nažalost, i HTV je olako dopuštao da se taj “spot” zavrti prije Dnevnika, tako da su ljudi prestali razabirati u čemu je razlika između Danijele i Maje Šuput.
NACIONAL: Vaš glazbeni talent otkriven je slučajno, s vašim sinom Borisom Novkovićem bilo je, naravno, drukčije. – Gotovo da je baš to bio njegov najveći problem. Kad biste me pitali tko je od nas dvojice talentiraniji, teško bih rekao, ali talent je samo jedan segment. On nije obrazovan kao ja. Kad sam vidio da ima smisla za glazbu, rekao sam mu da ide u glazbenu školu, ali on nije htio, a ja sam unaprijed bio frustriran da će netko reći da mu ja kao glazbenik nešto namećem. Sad mi je žao što ga nisam prisilio, makar netko to i rekao. Nisam dopustio profesionalizaciju do 18. godine. Tako da su i prve snimke on i Duško Mandić napravili krišom od mene. Vojin Kundić je prihvatio snimanje albuma a da ja to nisam znao. Tada se dogodila ta njegova “Tamara”. Naravno, kad je već ušao u profesionalizam, nisam mogao gledati na to kao da me se sve skupa ne tiče. Nekad je prihvatio moj savjet, nekad nije. Sjećam se da ja nisam htio ime Tamara, jer mi je već bilo malo isprofanirano pjesmom “Tko mi tebe uze, Tamara”, no on je inzistirao. Danas mi to nabija na nos, kaže, da je izbacio to ime, pjesma ne bi bila hit. Kad je napravio taj svoj album s 18 godina, svi su rekli – to je njegov stari. Kad mladom čovjeku s 18 godina kažu “Nisi ti to napravio”, vrlo je vjerojatno da ga to frustrira, da pomisli “Ne bih se ja trebao previše petljati sa svojim ocem”. On je morao “izrobijati” 3, 4 albuma da mu ljudi priznaju da on radi te pjesme. Na njegovu novom albumu “dopustio” mi je da budem supervizor. Ali i tu je dosta krvi poteklo.

Vezane vijesti

Veliki poklon fanovima povodom rođendana

Veliki poklon fanovima povodom rođendana

"Na kraju 30-ih... Ja sam ipak samo vaša, vama pripadam i ovu i sve ove godine... Kad sam bila tužna, vi ste me tješili svojim pljeskom i voljeli… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika