Kontroverzni roman “Hazarski rečnik” srpskog pisca Milorada Pavića, europski književni hit sredine osamdesetih, preveden na 30-ak jezika, krajem osamdesetih korišten je za poticanje srpskog nacionalizma, a ovih ga dana Slovenac Tomaž Pandur postavlja kao kazališnu predstavu u Sava centru u Beogradu. U predstavi koja se radi po tekstu jednog od najpoznatijih ideologa srpskog nacionalizma glumi međunarodna ekipa – iz Zagreba glumac Livio Badurina i baletan Ronald Savković – a dramaturg je zagrebački pisac i ravnatelj Teatra ITD Darko Lukić.
“Hazarski rečnik”, roman o Hazarima, narodu koji zbog vjerskih sukoba nikada nije imao svoju državu, pa danas njegovi potomci žive raspršeni po svijetu objavljen je 1984. U New York Timesu proglašen je jednom od sedam najčitanijih knjiga u 1988. U Engleskoj je u džepnom izdanju izišao u poznatom Penguinu, u Francuskoj je nazvan “prvim romanom 21. stoljeća”. Roman ima mnoge osobine književne postmoderne, koja je tada bila na vrhuncu popularnosti: struktura je “leksikonska” – roman se, naime, čita po pojmovima; sazdan je na povijesnoj mistifikaciji, jer je tobože rekonstrukcija izdanja stanovitog Daubmanusa iz 1691. godine; koristi fantastiku i legende. Uz to, ostao je do danas najpoznatijim Pavićevim djelom.
Krajem 80-ih Pavić je dao mnogo intervjua u kojima je hvalio Miloševića, govorio o ugroženosti srpstva, pravoslavlja, te potrebi da u “raspletu jugoslavenske krize” Srbi ostanu u jednoj državi. Jer, “Zašto bi se Nijemci smjeli ujedinjavati, a Srbi ne? Zašto bi Europi smetala velika Srbija, a ne smeta joj velika Njemačka?”
Primjerice, u intervjuu Miloradu Vučeliću u Politici u rujnu 1991. kaže da je “Milošević prvi i posljednji političar koji je usred antisrpski nastrojene komunističke Jugoslavije učinio nešto dobro i veliko za Srbiju. Ali ja ne vidim njega samog. Kao vladu srpskog naroda vidim i Rašakovića i Babića i Karadžića i Hadžića,
i Jovića i Draškovića, i Šešelja i Mićunovića, i Košutića i Paroškog i tolike druge…”
Jugoslaviju vidi kao “tvornicu za proizvodnju srpske štete”, a na pitanje novinara kako vidi ‘srpski interes u samoj završnici raspleta jugoslavenske državne krize?’ odgovara: “Prvo, da Srbi ostanu zajedno, tj. da žive u istoj državi.” Tezu da Srbi trebaju živjeti u istoj državi elaborirao je na mnogo mjesta. Primjerice, u “Die Zeitu”, u članku “Vjerski ratovi pod plaštem ideologije” u kolovozu 1991. piše: “Ako Europa danas, u trenutku raspada Jugoslavije, želi da spriječi novi građanski rat u ovoj zemlji, onda se srpske oblasti moraju vratiti Srbima…” Veliku pomoć pri tome predstavljat će, po Paviću, pravoslavna crkva, a besmisleno je pozivati se na to da “Srbi treba da žive u miru sa svojim susjedima, jer će morati i poslije ratova živjeti s njima. Neka o tome malo vode računa i drugi: Hrvati, Bugari, Albanci, Mađari. (…) Ne smije se u ime tzv. mirne budućnosti žrtvovati vlastiti interes…”
Neka od objašnjenja uloge samog “Hazarskog rečnika” u nacionalnoj euforiji ponudio je sam Pavić, koji je i sam više puta eksplicitno izjavio da su Hazari zapravo Srbi te da on u toj knjizi piše o sudbini srpskog naroda. U intervjuu u povodu izraelskog prijevoda 1990. Pavić kaže da se on može čitati kao “metafora svakog malog naroda čija je sudbina bila podređena nadmetanju velikih sila. Mali narod kao što smo mi Srbi uvijek je pod prijetnjom njemu stranih ideologija”. Na pitanje može li podrobnije obrazložiti svoju tezu da se u osnovi najkrupnijih sukoba u stvari nalazi vjerski rat, kaže: “Čitajte ‘Hazarski rečnik’. Te iste snage su i danas u igri…”
Sam “Hazarski rečnik” na nekoliko mjesta može pružiti objašnjenje zašto je u vrijeme nacionalističke euforije u Srbiji bio jedno od mjesta inspiracije intelektualnih nacionalističkih krugova – dok je tu ulogu kod “običnog naroda” imala, primjerice, “Knjiga o Milutinu” ili, kod nekih, “Nož” Vuka Draškovića, zatim knjige Antonija Isakovića ili Dobrice Ćosića.
Primjerice, pod natuknicom Hazari (str 139-144, Prosveta, 1985.) piše: “U carstvu su najbrojniji Hazari, svi ostali su u sasvim malim grupama. Administrativna podela carstva, međutim, ide za tim da ovo ne pada u oči… samo jedan od čisto hazarskih okruga nosi naziv hazarskog okruga, a ostali su ime i mesto u državi dobili na druge načine. Na severu je, na primer, izmišljen ceo jedan nov narod koji se odrekao hazarskog imena…”
Teze identične onima kojima su se u to vrijeme služili srpski nacionalisti nastavljaju se u tada omiljenoj tezi o Srbima kao onima koji dobijaju u ratu a gube u miru: “Hazari nose najveći teret vojnih obaveza kao najbrojniji, ali su zapovednici iz ostalih naroda podjednako… u vreme ratnih opasnosti, iz pojmljivih razloga opisani odnosi u carstvu se menjaju. Tada se Hazarima daju veće slobode, gleda ima se kroz prste, obnavljaju se sećanja na njihove slavne pobede u prošlosti, jer oni su dobri vojnici, koplje i sablje mogu hitnuti i nogom, seku s dve ruke odjednom…”
Sredinom 90-ih prestala je Pavićeva eksplicitna podrška Miloševiću, promijenila se njegova retorika, ali demokratski krugovi u Srbiji zadržali su distancu prema njemu.
“Mislim da su to čiste spekulacije, čiste manipulacije”, odgovara Pandur na pitanje, je li mu uloga romana u buđenju srpskih nacionalnih mitova osobno smetala, stvarala nelagodu u radu. “Ako je ‘Sto godina samoće’ nacionalna Biblija Kolumbije, onda to može biti i Hazarski rečnik. Mislim da se radi o vrhunskoj literaturi s kojom se dakako može manipulirati kao što se manipulira uvijek s velikim knjigama i velikim piscima”, kaže Tomaž Pandur.
“Ako govorimo baš i samo o knjizi u trenutku kad je izišla, sigurno je ne bih uvrstio u korpus književnosti koja je doprinijela bujanju nacionalizma”, kaže Darko Lukić. “Kad se stavljaju takve primjedbe, uglavnom se učitava ideja da su Hazari zapravo Srbi. Međutim, Hazari mogu biti bilo koji narod na svijetu, oni zaista mogu biti bilo koji postojeći ili nestali narod na svijetu, jer je u pitanju metafora za narod, ideju naroda kao takvog. Dakle, ta knjiga nije među onima koje su doprinijele bujanju nacionalističke svijesti, kojih inače ima jako puno. Naravno, na stranu autorove osobne izjave”, kaže Lukić i dodaje:
“Izjave Ive Andrića meni ni najmanje ne umanjuju vrijednost romana ‘Na Drini ćuprija’. Tko zna kakve je sve Shakespeare izjave davao u životu?” pojašnjava Lukić. “No, to su osobne stvari za koje svatko snosi odgovornost kao osoba, a njegovo djelo ne smije zbog toga biti ni pozitivno ni negativno vrednovano. Mislim da djelo ne treba dobiti ni aureolu ni doći na crnu listu zbog autorovih političkih stavova”, kaže Lukić.
Tomaž Pandur bavi se “Hazarskim rečnikom”, kako kaže, već desetak godina. Razmišljao je, paralelno, o njegovu prenošenju na film i u kazalište, “jer knjiga je toliko pitoreskna da upravo sama traži realizaciju u nekom novom mediju”. Za njega je ta knjiga nešto posebno, izuzetno, daleko više od samog romana. Pomiče granice književnosti, baš zbog toga jer se radi o jednom rječniku, o zbirci biografija i likova. Ona je neka “reverzibilna literatura, koju čovjek može doživljavati sa svih strana. Za mene je ona čista energija, pretočena u knjigu, a ja je pokušavam pretočiti u kazalište. Rekao bih da je jedna od onih svetih knjiga koje čovjek gdje god otvori dobije nešto. Za mene je to prva knjiga novog milenija. Jako dugo sam čekao mogućnost da je postavim, izgleda da je ona s novim milenijem i došla”, kaže Pandur.
S Pavićem se, kaže Pandur, počeo dogovarati 1996., a Pavić je bio oduševljen idejom. “Kao neki znak koji kao da pripada samom romanu protumačio sam mali ključić, koji sam u blatu našao ispred njegove kuće. Pavić me pitao: ‘Imate li vi ključ za moj roman?’ Nismo se dugo trebali ‘tražiti’. On je znao za moj kazališni rad, ja obožavam njegov roman. To je najidealnija moguća suradnja pisca i redatelja, jer mi je on rekao otprilike: ‘Knjiga je završena, izvoli, uzmi i napiši novu… u kazalištu ili na filmu.” Odmah sam to shvatio kao veliki privilegij, da se mogu otvorenih ruku baviti djelom.”
“Pavića nisam upoznao do prve probe”, kaže Lukić, “dok sam radio nismo kontaktirali, i cijelo vrijeme se osjećao pomalo nelagodno, misleći kako će reagirati na transformiranje njegove priče. Međutim, rekao je da je on svoj roman napisao, da sad ja pišem nešto drugo, a da Tomaž radi nešto treće… Sam je, međutim, sumnjao da se od leksikona može napraviti kazališna predstava, pitao se kako, iako je i sam napisao neke dramske tekstove, a izvode se i druga njegova djela. Nedavno mu je u Moskvi premijerno izveden jedan drugi roman, ‘Pozorišne za uvek i dan više’”.
Darko Lukić napravio je nekoliko verzija dramatizacija tog romana, a sve je završilo jednim “dekomponiranjem samog scenarija”, kao što je i knjiga zbir leksikografskih jedinica. Dakle, kazališna struktura prati tu dramaturgiju sekvenci, skoro filmsku, koju bismo mogli nazvati i dramaturgijom snova. “Kao da je impuls u svijetu snova, kad se čovjek ujutro probudi i pokuša na javi povezati priču svog sna. Naravno, ostaju samo najsnažniji doživljaji”, kaže Pandur.
Osnovni odnos u drami je između princeze Ateh i njenog ljubavnika Mokadase al Safera, to je okosnica predstave kroz koju se sve prelama. Tu su tri istraživača hazarskog pitanja, kršćanski, židovski i islamski. Drama se odvija na tri vremenska nivoa, u 21. stoljeću, 9. stoljeću, dakle vremenu Hazara i 17. stoljeću, “baroknom međuprostoru”. Svi se likovi kazališno “reinkarniraju”, jedan glumac glumi u sva tri vremena. Livio Badurina, dosljedno igra lik židovskog rabina, zatim židovskog književnika u 17. stoljeću i židovsku znanstvenicu u 21 st., a Petar Božović istražnog suca, trebinjskog pašu i hazarskog kagana (vladara).
“Zanima nas i njihova vjera koja je bila specifična, poganska, bazirana na kultu soli, prakticirali su lov na snove kao vrhunsko majstorstvo, jer su bili uvjereni da na dnu svakog sna leži bog, kao i u dubinama duše. Zato je predstava i putovanje po našim dušama”, kaže Pandur, koji se, kako kaže, trudi postaviti tu predstavu na više nivoa, jer “svaka moja predstava je sinteza, stvarnosnog, nadnaravnog, filozofskog… itd. Postoji jedan kod, jedna kategorija između straha i ljubavi, koja bi predstavu možda najcjelovitije opisala”, kaže Pandur.
I dok velika scena Sava centra, kao i Festivalska dvorana u Ljubljani gdje će predstava biti izvedena 3. rujna, sugeriraju spektakularnost, Lukić najavljuje, za razliku od dosadašnjih Pandurovih spektakla, predstavu u kojoj je sve krajnje reducirano.
Princezu Ateh glumi Jelena Đokić, mlada beogradska glumica Ateljea 212; njenog ljubavnika Sergej Trifunović. Sotonu glumi Lee Holmes, mlada hollywoodska zvijezda u usponu iz generacije Leonarda di Caprija, kako ga je opisao Pandur. Iz New Yorka dolazi i kompozitor, Richard Horowitz, autor muzike Bertoluccijeva filma “Čaj u Sahari”, te zadnjeg filma Olivera Stonea “Samo igra”.
Iz Zagreba su Livio Badurina i baletan Ronald Savković, u stalnom angažmanu u Berlinu. Avrama Brankovića, jednog od “autora knjige” glumi Dragan Mićunović, beogradski glumac koji živi u Londonu. Od glumaca Ateljea212 nastupaju Petar Božović, Seka Sablić i Svetozar Cvetković. Koreografi su Edward Clug iz Rumunjske i Valentina Turcu, kostimografi su Pandurovi stalni suradnici Leo Kulaš i Svetlana Visintin, a scenograf je Slovenac Marko Japelj. Produkcija je međunarodna: glavni producent je kazalište “Pandur Theaters” a u koprodukciji sudjeluju Festival Ljubljana, festival Ex Ponto iz Ljubljane, i Atelje 212 iz Beograda te Sava centar. Njima se se kasnije priključili kazališni festivali u Ateni, Madridu i Berlinu. Iz Zagreba nema službenog poziva, ali neki pregovori su u toku, doznajemo od Pandura, koji je zadnjih nekoliko godina živio u New Yorku gdje je, između ostalog, pokušao pribaviti novac za filmsku verziju “Hazarskog rečnika”. On je sad na stand by poziciji, do nekog izvjesnijeg rješenja, pa Pandur sad ne želi o njemu govoriti.
Premijera predstave je 29. lipnja, pa se u Sava centru već postavlja posebna zatvorena “kutija” za gledaoce, jer će se predstava gledati iz ptičje perspektive. Zašto – odgovorit će predstava. Svakako, Pandur isključuje mogućnost jednostranog tumačenja: koliko pari očiju, toliko tumačenja. Hoće li postojati mogućnost “povijesnog” tumačenja, da su Hazari Srbi, a svi događaji u romanu njihov martirij kroz povijest?
“Za to tumačenje nisam čuo”, kaže Pandur. “Hazare doživljavam kao specifičan literarni svijet, potpuno nezavisan od bilo kakve politike. Jasno, kao što Čehov danas budi razne asocijacije, i predstava će ponuditi više mogućnosti. Sloj na kojem ja najviše inzistiram svijet je osobnog mikrokozmosa”, kaže Pandur.

Nacionalovi novinari prisustvovali su u Beogradu probama 'Hazarskog rečnika', predstave koja se radi po svjetskom hit romanu koji je preveden na 30-ak jezika, ali koji su srpski nacionalisti pa i sam autor Milorad Pavić krajem 80-ih koristili za raspirivanje srpskog nacionalizma, te razgovarali s redateljem Tomažom Pandurom i dramaturgom Darkom LukićemZagrebački dramaturg i pisac Darko Lukić bavi se “Hazarskim rečnikom”, zajedno s Livijom Pandur, sestrom Tomaža Pandura i samim Pandurom šest, sedam godina. Radili su nekoliko verzija, uključujući i filmsku. “Roman mi se jako sviđao u trenutku kad je izišao. Bio je nešto potpuno različito od svega što se pisalo, a svaki put kad ga pročitam nešto novo otkrijem, svaki put povežem neke nove odnose. Kao da ga ne možeš do kraja dočitati, nego uvijek ‘po malo’”, kaže Lukić, kojega je zanimala tema romana, ali prije svega struktura.
“Kad me Tomaž pozvao da to radimo, bio sam upravo oduševljen, ali mi se u isto vrijeme činilo da je to nemoguće. Bio sam uvjeren da je dramaturški nemoguće ‘prepisati’ tu književnu strukturu. Međutim, upravo to smo napravili zahvaljujući prije svega tome da je Pandurova režijska ideja bila da radi ‘enciklopedijske jedinice’. To mi je pomoglo, jer tu bi dramatizaciju bilo nemoguće napraviti kao tradicionalnu kazališnu priču budući da u romanu postoji desetina različitih priča koje se međusobno preplići, dotiču… Mislim da će ova predstava pokazati da je Tomaž uspio izmisliti jednu novu kazališnu tehnologiju upravo za takvu vrstu kazališta”, kaže Lukić.