Hrvoje HitrecIako je predizborna procedura za mjesto Predsjednika društva književnika, u kojoj je dosadašnji predsjednik, pjesnik i akademik Slavko Mihalić tri puta promijenio o odluku o svojoj kandidaturi, dobila već pomalo farsičan oblik, izborna skupština 23. lipnja ipak će se održati, a kao dvojica glavnih kandidata osvanut će Slavko Mihalić te književnik i publicist Dražen Katunarić.
Prema Nacionalovim izvorima, Mihalić će se predomisliti još jednom i sasvim sigurno ući u nadmetanje za predsjedničko mjesto: dijelom zato što je u ovih nekoliko dana dobio dosta znakova da će pobijediti, a malo zato što mu je njegova struja u DHK zamjerila odustajanje od kandidature, i prepuštanje Društva ideološki neobojenom, ili liberalnom, vodstvu koje bi sa svojim suradnicima utjelovio Dražen Katunarić.
Naime, Društvo hrvatskih književnika, usprkos kozmetičkim promjenama nakon posljednjih izbora na kojima je predsjednik postao Slavko Mihalić, i danas se doživljava kao jedan od posljednjih bastiona HDZ-a u kulturi (uz HAZU i Maticu Hrvatsku). Sam je Slavko Mihalić za svoje podpredsjednike predložio Vlatka Pavletića i Antu Stamaća, pri čemu je, po mišljenju mnogih, Ante Stamać pokretač svih akcija za očuvanje desničarske vlasti u DHK.
Dražen Katunarić (48) glavni je urednik časopisa Most/The Bridge i Europski glasnik u nakladi DHK. Objavio je petnaestak knjiga, pored ostalih “Paučina”, “Kuća dekadencije”, “Nebo/zemlja”, “Crkva, ulica, zoološki vrt”, “Lijepak za slavuja” “Priča o špilji”, “Načitano srce”; dobitnik je više književnih nagrada, a dodijeljen mu je red Viteza umjetenosti i književnosti francuskog Ministarstva kulture; preveden je na više jezika.
U razgovoru za Nacional komentirao je predizbornu proceduru, iznio svoje viđenje uloge Slavka Mihalića u dosadašnjem vođenju Društva te uloge Društva u budućnosti.
“Ne poznavajući pravne finese jedan je dio medija nesvjesno nasjeo na Mihalićevu tezu da sam jednog dana prihvatio tzv. Mihalićevu listu, a sutradan na Plenumu se pojavio kao njegov protukandidat. Što je notorna laž. Ja sam stavio svoj potpis uz ime kandidata za Upravni odbor, a ne na nepostojeću Mihalićevu listu. A sutradan sam imao legalno pravo po statutu, da se odreknem te kandidature u korist predsjedničke ukoliko me netko predloži. I to sam pravo iskoristio veoma dosljedno s obzirom da sam se prethodno na sastancima Upravnog odbora sukobio s Mihalićevom željom da se predloži samo jedan kandidat i tako članstvu smanji pravo izbora. E, da sam ja na tim sastancima Upravnog odbora bio kao bubica i podržao Mihalića kao jedinog kandidata a sutradan kod slobodnog izabiranja kandidata za Predsjednika bio njegov protivnik, onda bi to bilo nemoralno. A bilo je upravo suprotno, lege artis.

NACIONAL: Tko čini Upravni odbor? Tko su Mihalićevi pobočnici, kako ih imenujete u priopćenju za javnost? – Sadašnji Upravni odbor čine Hrvoje Hitrec, Ante Stamać, Jakša Fiamengo, Andrija Vučemil, Andriana Škunca, Božidar Petrač, Anđelko Novaković, Božica Jelušić, Tonko Maroević, Nedjeljko Fabrio, Miro Gavran, Veljko Barbieri, Višnja Stahuljak i ja. Ne smatram da su članovi Upravnog odbora, osim troje, četvoro njih, koji su bili za to da Mihalić bude jedini kandidat za predsjednika u idućem mandatu u DHK “pobočnici” uvaženog akademika. Nego mislim da su uspjeli nametnuti takvo jedno nedemokratsko rješenje da bi spriječili da mu se pojavi valjani protukandidat.
NACIONAL: Govorili ste da su se situacije u kojima vas je Mihalić htio izbaciti iz Uprave Društva već pojavljivale. Koje su to bile situacije? – U ljeto prošle godine zajedno s Hrvatskim centrom PEN-a radili smo “Zagrebačkeknjiževne razgovore” i “Regionalnu konferenciju Pena”. Predložio sam kao voditelja Seida Serdarevića, on je odlično obavio taj posao, pogotovo u odnosu na prethodne koje je vodio sam Mihalić i koji su bili čisti fijasko. Tada sam usred ljeta pozvan na neku izvanrednu sjednicu proširenog Upravnog odbora na kojoj je izgovoreno da ja “zapostavljam interese DHK”, a zapravo je to bila želja da me se smijeni. Zatražili su da ostavku podnese Seid Serdarević kao voditelj, jer se nisu usudili, zbog mogućeg odjeka, izravno mene smijeniti. Ja sam zbog toga dao ostavku, kao direktor Zagrebačkih književnih razgovora nisam se htio odreći čovjeka kojeg sam sam predložio da bih ostao na funkciji. Kako mi se čini, oni su se bojali da ne pukne bruka, i zahvaljujući posredništvu objektivnih i tolerantnih ljudi, poput Tonka Maroevića i Tee Benčić, povukao sam ostavku pod uvjetom da Serdarević ostane, što je i ostalo tako.
NACIONAL: Zašto im je Seid Serdarević smetao? – Smetao je samome Mihaliću iz smiješnog razloga što ga nije uvrstio u jedan katalog za Jeruzalemski sajam knjiga, što je smiješno, jer to je bila priručna publikacija, vezana za prigodni nastup. Smetala mu je, dakako, i Serdarevićava suprotna ideološka orijentacija.
NACIONAL: Zašto je Mihaliću i “pobočnicima” toliko stalo da zadrže vlast u DHK? – To je, čini mi se, posljedica autoritarnog, ideološkog nasljeđa posljednjih 50 godina, utoliko što su intelektualci uvijek bili dijeljeni na poštene i nepoštene, podobne i nepodobne, i što su intelektualci svakoj autoritarnoj svijesti opasni, i zato ih žele držati pod kontrolom. DHK ima više od 500 članova, mnogi od njih sudjeluju u javnom životu i imaju stanoviti utjecaj. To je nešto što se političarima, jer robuju onoj staroj svijesti, čini veoma važnim, i zato se konačno, ako gledate ovu aferu u cjelini, digla i tolika prašina oko svega toga. Zašto se ne digne oko izbora predsjednika nekih strukovnih udruga, povjesničara umjetnosti ili glumaca? Zbog toga se Društvo književnika teško može laboratorijski očistiti od otrova, gustih naslaga ideologije.
NACIONAL: Kako opisati tu ideološku podlogu?
-Ona je prikrivena. Sastoji se u suptilnom međusobnom protežiranju na različitim razinama. I u tihoj diskriminaciji jednih u korist drugih kad su u pitanju neke važne pozicije, žiriji, odbori, prijedlozi za nagrade, sudjelovanje u vijećima drugih institucija poput HTV-a, a vezane su i za društveni prestiž.Tu kvalitet književnoga rada nije presudan nego izvan-književna orijentacija pisca koji je “naš” a ne “njihov”. Igra je suptilna i zbog traženja ravnoteže, jer da bi se prikrila igra, ponekad se istakne i netko drukčije orijentacije, ili najčešće „nesvrstan”.
NACIONAL: S druge strane blizu je istini da je DHK prestalo igrati bilo kakvu ulogu u društvu, da je marginalna, pomalo komična udruga, a mlađi pisci za nju potpuno nezainteresirani… – Oni ne nalaze interes u tom ideologiziranom Društvu u kojem samo učlanjenje već znači jednu vrst svrstavanja uz takvu politiku. Umjesto da se Društvo okrene izvornim zadaćama, a to je zaštita pisca i njegovih prava, koja su, kao što danas vidite, itekako ugrožena, umjesto da DHK bude nezaobilazan partner u kreiranju kulturne politike, koji će postaviti uvjete drugima, državi kao glavnom izdavaču, i drugim izdavačima koji od države dobivaju novac, a da ne plaćaju ni minimalnu tarifu autoru, umjesto da se izbori za posudbeno, isto autorsko pravo prilikom dodjele sredstava za otkup knjiga bibliotekama, i da pisac koji ništa od toga nema dobije neki postotak, umjesto da se poput skandinavskih društava ustroji i da se izbori za poseban status zemalja sa malom distribucijom, čime se bave sva europska društva književnika… mi smo zarobljenici starih ideoloških floskula tko je više lijevo a tko desno itd…i u tome rasipamo svu energiju.
NACIONAL: Jedan od prijelomnih trenutaka u diferencijaciji bio je 1994., nakon Praške deklaracije, kada se DHK raskolilo na “belosvetske protuve” i prave Hrvate”. Kako ste vi tada postupili? – Mislim da je u tome srž problema, zato što je tada nakon Praške deklaracije izvršena jedna tipično partijska diferencijacija na pisce odane domovini, ispravne i državotvorne, i na izdajnike, nepoštene sumnjivce. Tada je 27 pisaca potpisalo jednu sramnu peticiju protiv svojih kolega, optužujući ih za gotovo kriminalne radnje. Od tog momenta, a do tada je postojala kakva-takva sloga i solidarnost, došlo je do segregacije na one odane HDZ-u i one druge. S obzirom da sam tada u prostorijama DHK uređivao časopis Lettre Internationale i na sasvim desetu temu polemizirao s Slobodanom P. Novakom koji je bio, uz Vladu Gotovca i Željku Čorak glavna meta bjesomučnih napada, oni su me, u atmosferi usijanja, pozvali da potpišem peticiju, pretpostavljajući da ću iskoristiti zgodnu priliku za osvetu. To me zapanjilo i ogorčilo. Kad sam je pročitao, ne samo da je nisam potpisao nego sam je javno osudio u intervjuu «Pečatu» rekavši da sam se sledio od tog tvrdog komesarskog i policijskog rječnika, da je djelo agit-propovaca koji traže nove izdajnike i zato “nepodnošljiva”, da njome pisci svoje kolege tjeraju pred zid . Sada kad razmišljam retroaktivno o toj peticiji, i u svjetlu ovih događaja, jasno mi je da je sjeme razdora među hrvatskih piscima posijano upravo tada i da se periodički vraća u drugim oblicima i s drugim akterima. S moje strane, shvatio sam da sam od tog trenutka upravama DHK u kojima su bivši potpisnici peticije vodili glavnu riječ bio nepoćudan ali su me koristili kao primjer demokratičnosti Društva kad im se prigovarala konzervativnost i stranačka uskogrudnost. I s obzirom na činjenicu da su časopisi, publikacije, koje sam uređivao imali uspjeha, bili otvoreni, da je u njima sudjelovao širok krug intelektualaca, a najviše onih koji su se javno usprotivili DHK-u, to im je bio važan argument kojim su maskirali svoju poziciju.
NACIONAL: Međutim, Slavko Mihalić tvrdi da su vam upravo te publikacije koristile da ostvarite vlast u Društvu književnika. – Moj odgovor je da se moja vlast sastoji od pola jedne sobice gdje potpisujem ugovore s piscima na koljenima, jer nemam ni radnog stola. Ima, u bukvalnom smislu, i rezervni izlaz, kroz koji ulazim i izlazim. Ja sam otprije znao da je laž moćno sredstvo političara, ali nisam znao da su i među knjževnicima šanse za zbiljsku istinu minimalne. Mihalić je javno rekao da uređujem devet časopisa, a ja uređujem dva, zatim je povodom ovog slučaja na Radio Zagrebu izjavio da je dobio pismo od FAK-ovaca gdje ga hvale i smatraju svojim predvodnikom. Zatim je u istoj emisiji rekao da nikad nije ni spomenuo Miljenka Jergoviću i da ga jako cijeni kao pisca, kao da su 14 članova Upravnog odbora koji su čuli da se odlučio kandidirati zato što sam ja rekao da bi i Jergović trebao biti u Upravnom odboru, gluhi i nijemi. Izgleda da je Mihaliću istina kao takva odbojna kategorija, ili je posve izgubio osjećaj za realnost. Očigledno da te laži kao što je ova o mojoj tobožnjoj vlasti, imaju za svrhu da prikriju njegovo častohleplje koje ga je podrovalo. I da skriju samu bit problema, a to je politička instrumentalizacija jedne književne udruge.
NACIONAL: Zašto ste s tim odlučili izići van tek sada? Za to ste znali i prije. – Odlučio sam prvo prihvatiti kandidaturu zato što sam htio spriječiti cinizam, ciničnu režiju cijelog događaja o kojoj članstvo nije imalo pojma. Ali kad sam prihvaćao kandidaturu nije bio pogodan trenutak da izađem sa svim ovim okolnostima. Cijelu kronologiju slučaja iznio sam tek post-festum, jer da me Mihalić nije komesarski napao moje riječi bi imale sasvim drugu težinu, ne bi imale snagu autentičnosti. Izvan konteksta njegovih optužbi, mogle bi se protumačiti kao da od sebe pravim žrtvu konspiracije kao njegov protukandidat.. Zatim, ušao sam u igru u zadnji čas i prihvatio kandidaturu tek kad sam vidio da nitko drugi neće biti predložen, jer pričalo se da će biti predloženi sjajni pisci s kojima se ja ne bih uopće natjecao. Primjerice, Zdravko Zima mi je u prijateljskom razgovoru rekao da će nazvati Željku Čorak, neki su pričali da će predložiti Branimira Donata. Bilo mi je stalo da pravi čovjek bude kandidiran za predsjednika.
NACIONAL: Na početku svog mandsta Mihalić je najavljivao poziv književnicima-disidenbtima da se vrate u Društvo. No, to nije ostvareno.
-To je bio samo celofanski poziv da se vrate disidenti u Društvo, a oni se nisu vratili jer je Društvo ostalo iznutra isto. A Društvo se kao i uvijek koristilo lansiranjem inicijative koja je lažna e da bi imalo alibi da ju je pokrenulo, a u biti je nije pokrenulo jer se samo nije promijenilo. U tom smislu sam ja, ne poznajući tada dobro Mihalića, povjerovao da će se nešto zaista i promijeniti. U početku sam podržao tu inicijativu dok nisam shvatio da je sve veo himbe.
NACIONAL: Kako procjenjujete svoje šanse? – Na godišnjim skupštinama pojavi se nešto više od stotinjak ljudi, drugi ih pisci bojkotiraju ili im se ne da doći, upravo zato jer se osjećaju loše u tom društvu, ne osjećaju nikakvu potrebu za participacijom jer se njih ništa i ne pita. Da su izbori održani na dan Plenuma, ja bih sigurno izgubio, zato što je većina ljudi koji su toga dana došli sklona Mihaliću i njegovoj opciji, oni kojima ustajala atmosfera u Društvu odgovara. Prema tome, nedolazak pisaca je zapravo glas za Mihalića, i za konzerviranje postojećeg stanja. Međutim, sada, ukoliko se zbog revolta na ovu sadašnju situaciju koja je dobila i publicitet u javnosti članovi trgnu i požele nešto izmijeniti iznutra, moje su šanse nešto veće. Puno toga ovisi i o sastavu Upravnog odbora, jer ako imaju većinu ništa ne znači biti predsjednik, a stalno biti nadglasan. Zato sam za potpredsjednike predložio ideološki neobojene i istaknute autore Teu Benčić i Andrianu Škuncu, a prijedlog Upravnog odbora su Veljko Barbieri i Anđelko Novaković.