Objavljeno u Nacionalu br. 344, 2002-06-19

Autor: Nenad Polimac

Prepolovljena hrvatska filmska baština

Najvažniji filmovi hrvatskih filmaša mogu se vidjeti samo u Beogradu

Raspadom Jugoslavije Hrvatskoj je odsječen pristup filmskim arhivima kinematografija kojima su hrvatski filmaši dali neprocjenjiv doprinos: u Hrvatskoj danas tako nigdje ne postoje kopije filmova hrvatskih filmskih velikana Branka Bauera, Tomislava Pintera, Rade Šerbedžije, Borisa Dvornika, Kreše Golika, Mire Furlan... : možete li zamisliti da francuska kinoteka ne posjeduje filmove koje je Jean Renoir snimio u Hollywoodu

U vruće ljeto 1971., u srpskom selu podno Dinare ljudi su se uznemirili. Prašnjavom cestom prolaze autobusi s istaknutim hrvatskim obilježjima jer se u susjednom mjestu sprema miting Matice Hrvatske. Kod mnogih su još svježe uspomene na tragična događanja iz 1941., kada je mali odred ustaša na prijevaru uhitio pedesetak srpskih muškaraca, vezao im ruke i udarcem pijuka u glavu sunavratio ih na dno jame zvane Golubnjača. Sprema li se opet novi pokolj Srba? Dvojica najhrabrijih dječaka iskrala su se na hrvatski miting, što se isprva doima poput običnoga seoskog sajma, samo što se umjesto slatkiša i svakovrsnih drugih tričarija posvuda dijele značke i zastavice sa šahovnicama. A kad s mikrofona odjekne pjesma “To je moja zemlja” i okupljeno mnoštvo počne prijeteći toptati u ritmu glazbe, klincima postade jasno da je ta priredba samo uvod u nešto puno zloslutnije.

Istodobno, podalje od tog mjesta, ali u istom kraju, cestom promiče luksuzni automobil s dvojicom putnika. Mlađahni naočiti vozač je šutljiv i u jednom trenutku samo izusti da su došli po zadatku što ga se treba obaviti, dok je drugi puno brbljaviji: sjeća se da je tu rođen i razmišlja je li mu majka još živa. Ubrzo suvozač napušta automobil, uzima kanistar s benzinom i upućuje se u dinarsku vrlet te počinje potpaljivati suho raslinje. Postaje jasno da su njih dvojica pripadnici hrvatske emigracije, a terorističkim akcijama nastoje još više podjariti nemir u zemlji.

Spomenuti prizori su iz filma Zdravka Šotre “Braća po materi”, snimljenog 1988., koji iz razumljivih razloga nikad nije prikazan u hrvatskim kinima, budući da je u formi epske kronike prilično jednostrano analizirao odnose Hrvata i Srba u Dalmatinskoj Zagori. Uostalom, koautor scenarija bio je Jovan Radulović, čija je drama “Golubnjača” iz vrlo sličnih razloga u prvoj polovici 80-ih izazvala žestoke proteste hrvatskih kazališnih kritičara. Ipak, “Braća po materi” danas bi mogao biti zanimljiv proučavateljima hrvatske kinematografije ne samo zbog činjenice što glavnu ulogu patnice, koja se najprije uda za Hrvata a zatim za Srbina i sa svakim ima po jednog sina, glumi Mira Furlan nego i zato što u maloj epizodi, u ulozi mladog vozača, pripadnika “zloglasne” hrvatske emigracije, prepoznajemo – Gorana Višnjića! Film se snimao u okolici Šibenika, odakle je rodom danas najpopularniji hrvatski filmski glumac te ga je očito tamo zapazio neki poduzetni lovac na talente. Višnjić je tada imao 16-17 godina, nije ga baš lako ni prepoznati jer je u kadrovima u kojima se pojavljuje uvijek u drugom planu, a glavna pažnja usredotočena je na njegova, znatno poznatijeg partnera Žarka Lauševića. Međutim, na odjavnoj špici je potpisan, pa je očito da je s njim snimljeno i malo više materijala, što je najvjerojatnije otpao u montaži. U Višnjićevoj filmografiji “Braću po materi” nećete naći (njegova filmska karijera službeno počinje tek 1995., nastupima u koprodukcijskom trileru s Pierceom Brosnanom “Noćna straža” i hvaljenoj srednjometražnoj tv drami Gorana Salaja “Vidimo se”), a ustanoviti da je glumac u tom filmu zapravo debitirao nije ni lako jer film je proizveo Beograd film i u Hrvatskoj nema kopije.

U našim filmskim arhivima nećete pronaći ni vojničku melodramu “Najbolji” iz 1989., realiziranu u koprodukciji beogradske Avale i Zastava filma, poduzeća specijaliziranog za proizvodnju namjenskih filmova za potrebe JNA. Glavni protagonist “Najboljeg” je mladi potporučnik koji napušta rodni Beograd i svoju curu te – unatoč tomu što je bio najbolji u svojoj klasi – odlazi na službu u daleko Trebinje. Momak se “ispucava” u brzoj vožnji svog yugo corala, neprestanim odlascima u Dubrovnik (s Trebinja je za Domovinskog rata vojska JNA nesmetano gađala drevni grad) i udvaranjima mjesnoj muslimanskoj ljepotici, ali i uvodi red u svoju jedinicu opterećenu problemima te se dokazuje kao uistinu vrhunski vojnik. Očit uzor filma bio je američki “Top Gun”, koji je milijune mladih diljem svijeta naveo da priželjkuju službu mornaričkih pilota, ali uz skromnu produkciju i priču (scenarist je dramatičar Siniša Kovačević) “Najbolji” je krahirao u kinima i potpuno promašio svoj propagandni cilj. Ipak, za nas nije potpuno nezanimljiv, budući da ga je režirao ugledni hrvatski filmaš i pisac Dejan Šorak, odmah nakon velikog uspjeha ratne melodrame “Oficir s ružom”, očito kao naručeni projekt koji se, međutim, nikome nije učinio osobito poticajnim. Glavnu ulogu mladog potporučnika glumio je naš Vicko Ruić, njegovu majku Božidarka Frajt, a djevojku iz Beograda od koje se junak rastaje na samom početku filma – Mia Begović.

Kad bi se zahtjev za omogućavanjem uvida u opuse hrvatskih filmskih djelatnika ostvarene u drugim republičkim kinematografijama bivše Jugoslavije zasnivao samo na ovakvim filmskim naslovima, zasigurno bi vas otpisali kao gnjavatora koji iskapa bizarnosti, neugodne za većinu aktera koji su u njima sudjelovali. Problem je, nažalost, puno složeniji. Raspadom Jugoslavije Hrvatskoj je odsječen pristup filmskim arhivima kinematografija kojima su naši filmaši dali ponekad neprocjenjiv doprinos. Problem je utoliko složeniji što je u odnosima Hrvatske s najbogatijim od tih arhiva, Jugoslavenskom kinotekom, zasad prioritetno potraživanje potkraj 50-ih duzete filmske građe, u kojoj su najvažniji materijali nastali u razdoblju od 1903. do 1941. te filmski fond NDH. A što je s filmovima nastalim nakon tog razdoblja koje nisu proizveli hrvatski filmski producenti? Možete li zamisliti da bi Francuska kinoteka mogla sačuvati svoj renome da ne posjeduje kopije filmova koje su Jean Renoir, Rene Clair i Julien Duvivier režirali u Hollywoodu? Dakako da ne, no u nas je takva politika zasad nerealno priželjkivanje, jer, popis filmskih naslova čije bi kopije trebalo nabaviti uistinu je golem. Već prvi cjelovečernji film nastao u socijalističkoj Jugoslaviji, ratna melodrama “Slavica” iz 1947., iako ga je realizirala beogradska Avala, uglavnom je djelo hrvatskih filmaša, redatelja i scenarista Vjekoslava Afrića te glumaca Irene Kolesara, Marijana Lovrića, Dubravka Dujšina, Joze Laurenčića, Dejana Dubajića, Ivke Rutić i mnogih drugih. Svi su osim Dujšina kasnije našli domicil u Beogradu, no njihove veze s hrvatskim kulturnim zaleđem time nisu odsječene. Afrić je za predložak svoga drugog filma “Barba Žvane”, također realiziranom u Beogradu, izabrao novelu Drage Gervaisa “Volovi dolaze”, priču o snalažljivu seljaku koji dovodi stoku iz Istre partizanima u Gorski Kotar, ne skrivajući da ga i dalje zanima podneblje iz kojeg je ponikao, a Kolesarica (koja danas životari u Domu za umirovljenike na zagrebačkom Ksaveru) i pokojni Lovrić često su nastupali u hrvatskim produkcijama. Ipak, u Hrvatskoj bi se svakako morala čuvati kopija “Slavice”, najživopisnijega socrealističkoga filmskog pamfleta iz tog razdoblja, koji uz obilje prigodnosti nudi i proplamsaje plakatne intrigantnosti – od netipična postuliranja glavne junakinje kao srčane ratnice do završne parade u Splitu s golemim posterima Josipa Broza Tita.

Za kolekcionare hrvatskoga filmskog blaga pravi problemi počinju 50-ih godina kad hrvatski redatelji već rade u drugim republikama: Fedor Hanžeković režirao je i napisao scenarij za “Stojana Mutikašu” po Svetozaru Ćoroviću, realiziranom u Bosna filmu, Branko Belan autor je ideje za slovenski ratni triler “Trenuci odluke”, ovjenčan prvom nagradom u Puli, a zatim je za Bosna film režirao ratnu dramu “Pod sumnjom”, donekle upropaštenu socrealističkom cenzurom (prigušeni su provokativniji tonovi priče o mladiću iz kolaboracionističke građanske obitelji koji mora dokazati odanost revoluciji). Mlada montažerka Radojka Ivančević (kasnije Tanhofer) često je radila u Sloveniji (“Trenuci odluke”, “Dobro more”), scenograf Vladimir Tadej bio je posvuda iznimno tražen, direktor fotografije Hrvoje Sarić snimio je izvrstan crnogorski film Velje Stojanovića “Zle pare”, u kojem su glavne uloge igrali hrvatski glumci Antun Nalis i Dubravka Gal. Frano Vodopivec također je snimio dva crnogorska filma, Stojanovićeva “Lažnog cara” te “U mreži” u režiji kazališne zvijezde Bojana Stupice, Fran Lhotka skladao je glazbu za bosanski ratni film “Major Bauk”, a Ivo Tijardović za srpske produkcije “Mali čovjek” i “Jedini izlaz”. Najzaposleniji skladatelj tog razdoblja bio je Krešimir Baranović, hrvatski skladatelj s beogradskim domicilom, u čijoj su filmografiji tako raznorodna ostvarenja kao glazba za popularnu pustolovnu bajku “Čudotvorni mač” ili za ekranizaciju Nušićeve komedije “Gospođa ministarka”.

Potkraj tog desetljeća započinje još žešće natjecanje republičkih filmskih poduzeća za najzanimljivije filmaše. Čim je film “H-8” pobijedio 1958. na pulskom festivalu i postao velik hit u kinima, Nikolu Tanhofera odmah je pozvala Avala i ponudila mu projekt “Osma vrata”, ne baš inspiriranu reciklažu ranijeg uspjeha Vladimira Pogačića “Veliki i mali”, dramu o neideologiziranu građaninu koji je protiv volje uvučen u pomaganje ilegalcima. Suscenarista “H-8” Zvonimira Berkovića također je primamila Avala i otkupila njegovu filmsku prilagodbu Gervaisove komedije “Karolina Riječka”, ali je zbog krute Pogačićeve režije film ostao bez odjeka. Nasuprot njima, Branko Bauer režirao je svoj možda najbolji film “Tri Ane” za makedonski Vardar film, dok je Krešo Golik – nakon što su ga u hrvatskoj kinematografiji proskribirali zbog proustaške pjesmice iz razdoblja NDH – dobio priliku za kakav-takav kontinuitet karijere kad je u Sloveniji zajedno s dramatičarom Andrejom Hiengom potpisao solidnu ratnu dramu “Kala”.

Početkom 60-ih zbilja se teško moglo govoriti o nacionalnim kinematografijama u bivšoj Jugoslaviji. U Zagrebu su režirali Slovenci France Štiglic (odlična ratna melodrama “Deveti krug”), Jane Kavčič (blijed ratni film “Potraga za zmajem”) i Jože Babič (grozna bračna komedija “Sudar na paralelama”) Srbi Žika Mitrović (uzbudljiv ratni triler “Signali nad gradom” i suviše patetična povijesna freska “Nevesinjska puška”), Marijan Vajda (kultni kič ”Šeki snima, pazi se”) i Vladan Sljepčević (modernistička bračna drama “Pravo stanje stvari”), no zato je Beograd bio otvoren hrvatskim filmašima: Veljko Bulajić režirao je za Avalu u Puli prvonagrađenu radničku epsku dramu “Uzavreli grad”, zanimljivu zbog netipičnih likova posrnulih rukovodilaca i prostitutki, Branko Bauer uspio je tamo realizirati svoj veliki hit “Prekobrojna” – nakon što su mu scenarij odbili u Jadran filmu kao “naivnu propagandu radnih akcija” – a slično se posrećilo i 50-godišnjem Obradu Gluščeviću koji je odnio u Avalu scenarij za film “Lito vilovito” (napisan u suradnji s Vančom Kljakovićem), prethodno odbijen u Zagrebu, i dobio “zeleno svjetlo”: istina, ta dražesna vinjeta o dalmatinskim ljetnim ljubavima imala je hrvatski štih samo po lokacijama i glazbi Nikice Kalođere, jer su na ekranu dominirali beogradski glumci (uz iznimku Borisa Dvornika), no to kao da nikoga nije smetalo, jer je film i u nas bio iznimno gledan. S Avalom je odlično surađivao i Fadil Hadžić: s Borom Ćosićem napisao je scenarij za “Desant na Drvar” i taj plakatni ratni spektakl iz 1963. – inspiriran godinu dana ranije nastalom, neusporedivo ambicioznijom “Kozarom” Veljka Bulajića (realiziranom za Bosna film) – postao je jedan od najgledanijih filmova u tadašnjoj Jugoslaviji. Hadžić je za Avalu režirao i svoje sljedeće ostvarenje, politiziranu dramu “Službeni položaj”, opet očito inspiriranu ranijim ostvarenjem, Bauerovim “Licem u lice”, no Zlatna arena u Puli bila je dokaz da se na problem originalnosti ne isplati gubiti vrijeme. “Služebni položaj” bio je snimljen u Zagrebu, sa srpskim glumcima u glavnim, a hrvatskim u sporednim ulogama, ali njegova je važnost ponajprije u izvrsnoj Hadžićevoj režiji. Filmaš koji je ponekad znao biti vrlo šlampav, svojim je najboljim ostvarenjima tog razdoblja (“Abeceda straha”, “Druga strana medalje”) zavrijedio mjesto u panteonu: redatelja s takvim smislom za dinamiku i detalj hrvatska kinematografija nikad nije imala.

Od sredine 60-ih nacionalne kinematografije opet povlače granice, koje uspijevaju preskočiti jedino iznimno dominantne umjetničke ličnosti, poput direktora fotografije Tomislava Pintera (snimio je filmove Aleksandra Petrovića “Tri” i “Skupljači perja”, oba nominirana za Oscara). Hrvatski glumci često nalaze posla u drugim republikama (Boris Dvornik, Jagoda Kaloper, Slobodan Dimitrijević, Relja Bašić, Renata Freiskorn, Zdravka Krstulović i dr.), a poprilično je ezoteričan podatak da se 1967. prvi put kao scenarist okušao naš ugledni književnik Slobodan Novak, u crnogorskom filmu Mila Đukanovića “Palma među palmama”, s Mirom Stupicom u ulozi ostarjele prostitutke koja pokušava dokazati svoj “minuli rad”, ali nijedna od njezinih bivših mušterija ne želi o tome svjedočiti.

Pa dok je u drugoj polovici 60-ih i početkom 70-ih dominantni autorski val u svim republikama imao naglašeno nacionalno obilježje ili bar tzv. lokalni kolorit, u tom je razdoblju procvao podžanr skupih partizanskih spektakala (začet “Kozarom” i “Desantom na Drvar”), izrazito općejugoslavenskog karaktera. Hrvatski su filmski djelatnici u svim tim superprodukcijama imali ključnu ulogu. Veljko Bulajić je režirao, a Tomislav Pinter snimio “Bitku na Neretvi”, u čijoj su produkciji zajednički sudjelovala sva važnija republička filmska poduzeća. Film je dočekan prezirom kritike sklone modernističkome autorskom izričaju, ali je međunarodni uspjeh bio izniman, potvrđen čak i nominacijom za Oscara. Spomenik partizanskoj revoluciji Bulajić je nastavio dizati i u svom sljedećem projektu, spektaklu “Sutjeska”, u kojem je Richard Burton pristao glumiti Josipa Broza Tita, ali je u natezanjima oko priprema otpao kao redatelj, a posao mu je preoteo Splićanin Stipe Delić, njegov pomoćnik režije iz “Bitke na Neretvi”. Taj film u bosansko-crnogorskoj produkciji opet je snimio Pinter (i dao najsuvisliji doprinos inače razvučenoj i patetičnoj cjelini), međutim, uspjeh “Bitke na Neretvi” nije ponovljen. Ni treći najskuplji projekt tog razdoblja, “Užička republika” Žike Mitrovića iz 1974., nije bio bez udjela hrvatskih filmaša. U namjeri da izbjegne glumačka lica koja su prodefilirala “Bitkom na Neretvi” i “Sutjeskom”, redatelj je angažirao Zagrepčane Borisa Buzančića, Božidarku Frajt i Radu Šerbedžiju, te osigurao svom trosatnom epu svježinu koju je gušila tek ideologiziranost.

Snažno prepletanje republičkih kinematografija opet je počelo potkraj 70-ih i nastavilo se tijekom sljedećeg desetljeća, jer filmaši su shvatili da se istodobnim cijeđenjem dvaju ili triju republičkih fondova znatno povećava budžet pojedinog projekta. Zagrepčani Zoran Tadić (“Ritam zločina”) i Živorad Tomić (“Kraljeva završnica”) debitirali su kao redatelji samo zato što je beogradski Centar film pristao biti koproducent njihovim filmovima. Filmske su ekipe opet postale vrlo mješovite: jedan od najvećih hitova 1980. bila je komedija Milana Jelića “Rad na određeno vrijeme”, snimljena na Novom Beogradu, a kao dokaz da je u pitanju srpsko-hrvatska koprodukcija u glumačkoj su se postavi uz Ljubišu Samadržića, Milenu Dravić i Batu Živojinovića našli Vlasta Knezović i Relja Bašić. Dvije godine kasnije snimljen je i nastavak, “Moj tata na određeno vrijeme”, s Borisom Dvornikom kao glumačkim pojačanjem. Potonji tada baš nije birao angažmane, pa ste ga mogli gledati u srpskim burleskama ”Špijun na štiklama” i “Tijesna koža 2”, uostalom, kao i njegovu zagrebačku kolegicu Miru Furlan – neprikosnoveno prvu zvijezdu tog razdoblja – koja je uz prestižnija gostovanja (“Otac na službenom putu” Emira Kusturice, “Ljepota poroka” Živka Nikolića, “Ljubavi Blanke Kolak” Borisa Jurjaševića, “Za sada bez dobrog naslova” Srđana Karanovića, serija “Bolji život”) također i nesmiljeno tezgarila (“Ćao inspektore”, ”Špijun na štiklama”, “Poltron”). Zahvaljujući nastupima u filmovima drugih republičkih kinematografija i Mustafa Nadarević je postao zvijezda (ključni filmovi – “Miris dunja” Mirze Idrizovića, Kusturičin “Otac na službenom putu”, “Već viđeno” Gorana Markovića), a Semka Sokolović nikad nije snimala toliko puno kao 80-ih – uglavnom zato što ju je Goran Marković angažirao za gotovo svaki svoj film. Jugoslavensko tržište nudilo je hrvatskim filmašima priliku kao Austrijancima njemačko: ako posla nije bilo kod kuće, bilo ga je u susjedstvu. Zahvaljujući dobrim vezama s kolegama s praške filmske akademije Živko Zalar tih je godina zasjenio Tomislava Pintera (snimao je Goranu Markoviću i Srđanu Karanoviću, ali i Dejanu Karaklajiću i Slobodanu Šijanu), da bi nakon raspada Jugoslavije dodatne poslove potražio u Zapadnoj Europi.
Na posljednjem pulskom festivalu u bivšoj Jugoslaviji 1990. pobijedio je film “Gluhi barut” Bosanca Bate Čengića, ekranizacija svojedobno kontroverznoga partizanskog romana Bate Čengića. Iako je jedan od producenata Jadran film, snimatelj je Tomislav Pinter, a među glumcima su Mustafa Nadarević, Mira Furlan, Fabijan Šovagović i Zvonimir Lepetić, i ne pomišljajte da “Gluhi barut” negdje u nas možete vidjeti. Nominalno, taj naslov ne pripada opusu hrvatskog filma, iako su mu upravo hrvatski filmski djelatnici dali neizbrisiv pečat.

Filmsko blago iz Knez Mihailove

Od svih filmskih središta bivše Jugoslavije, beogradske filmske kuće jedine sustavno objavljuju stare filmove na videu. U predstavništvu Zeta filma u Knez Mihailovoj na ponudi je gotovo sve – od “Slavice”, “Prekobrojne”, “Lita vilovitog” i “Službenog položaja”, do “Kozare”, “Desanta na Drvar”, “Sutjeske” i “Užičke republike”.

Videokasete su razmjerno jeftine – stoje između 40 i 60 kuna – no kvaliteta snimki varira: ponekad su u pitanju slabe presnimke, widescreen slika nespretno je prilagođavana, a kopije korištene za prebacivanje na video znaju biti vrlo loše. Ipak, ako ste zainteresirani za pojedini film, to je jedino što vam se nudi. Budući da je potražnja solidna, popis objavljenih starih filmskih naslova sve se više povećava.

Posljednja zvijezda jugoslavenskog filma

Iako je prve uloge imao u hrvatskim filmovima “Iluzija” i “Gravitacija”, Rade Šerbedžija veći je prestiž dobio nastupima u slovenskim ratnim dramama “Pozdravi Mariju” i “Crveno klasje”. Osamdesetih zasigurno najprestižnije glumačko ime jugoslavenske kinematografije, Šerbedžija je izvan Hrvatske ostvario najzapaženije uloge u “Varioli veri” Gorana Markovića, “Zadahu tijela” Živojina Pavlovića, ”Život je lijep” Bore Draškovića te “Uni” Miše Radivojevića.

I nakon raspada Jugoslavije, Šerbedžija je nastavio glumiti u srpskim filmovima – Pavlovićevom “Dezerteru” i Markovićevoj “Urnebesnoj tragediji”, a nastupu u makedonskom filmu “Prije kiše”, nagrađenom u Veneciji, duguje svoju danas vrlo uspješnu međunarodnu karijeru.

Vezane vijesti

U Beogradu pronađena Cezanneova slika vrijedna 100 milijuna eura

U Beogradu pronađena Cezanneova slika vrijedna 100 milijuna eura

U akciji Službe za borbu protiv organiziranog kriminala i Tužiteljstva za organizirani kriminal u Beogradu i Čačku uhićeno je troje osumnjičenih za… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika