Ničija Zemlja“Ne, nemojte me slikati, mrzim sebe na fotografijama, zato sam glumac, da ne bih morao biti ono što jesam”, uzviknuo je, i ostao uporan Mustafa Nadarević u odluci da ne pozira Nacionalovu fotoreporteru, nakon intervjua u kojem smo se borili za svaku njegovu riječ i rečenicu u prekratkom vremenu, a sve to u povodu ovogodišnje glumačke nagrade HNK za ulogu Nikolaja Petroviča Kirsanova u “Očevima i sinovima” u režiji Ivice Kunčevića.
Mustafa Nadarević odglumio je mnoge najvažnije uloge u hrvatskom teatru i glumištu uopće: bio je Hamlet, Pomet u “Dundu Maroju”, Leone u “Gospodi Glembajevima”, Bogdan u “Hvarkinji”, Cyrano de Bergerac, Figaro u “Figaro se ženi” i “Figaro se rastaje”, McMurphy u “Letu iznad kukavičjeg gnijezda”. Obilježio je neke od najuspješnijih filmova u bivšoj Jugoslaviji: “Otac na službenom putu”, “Već viđeno”, “Miris dunja”, “Glembajevi”. Osvojio je sve najvažnije glumačke nagrade u Hrvatskoj i Jugoslaviji te glumio u dva filma koja su dobila Grand prix u Cannesu.
Jedina uloga koju sam u životu želio igrati i na koju sam nagovarao Kunčevića bio je Cyrano de Bergerac: sad još želim napraviti priču o konjima u kojoj ću ja naravno biti konj, jer i sam sebe često vidim kao teglećeg konja na kojemu se ore, a povremeno, da ga se dotuče, upregne ga se u neku kočiju NACIONAL: Nagradu ste dobili za ulogu Kirsanova ovog proljeća. Koliko dugo prije toga niste glumili u HNK? – Od “Smrti trgovačkog putnika”. Kad je to bilo, zbilja sad ne znam… Ali nije to bitno. Radio sam neke druge stvari u međuvremenu. Nisam od ljudi koji precizno znaju datume.
NACIONAL: Što ste radili u međuvremenu? – Recimo, u isto vrijeme kad i Kirsanova, snimao sam film kod Davora Žmegača, vrlo tešku ulogu s dna društva, mentalnog i ekonomskog, a istovremenu radio tu lijepu ulogu Nikolaja Kirsanova. Nevjerojatno je da možeš cijeli dan snimati, a navečer imati probe, ali to mi je dolazilo kao spas od jedne teške uloge. Zabavljao sam se s Kirsanovom, zbog njegove dobre duše, ljepote lika. Tako sam zajedno s partnerima, i Ivicom Kunčevićem, ako mogu neskromno reći, oživio taj lik. A toliko je često na našim scenama, uključujući i moje kreacije, mrtvih likova.
NACIONAL: Koje su vaše “mrtve duše”? – One na kojima nisam dovoljno radio. Treba mnogo vremena i truda da bi se napravila uloga, da lik ne bi bio općenit, jer općenitost je smrt teatra. Treba koncentracije, bolnog oduzimanja od privatnog, ulaženja u nešto što je podosta bolesno – da si netko drugi, a ne više ti. U dugom glumačkom vijeku kao što je moj, sada već 35 ljeta, dogode se i takvi “mrtvi likovi”. Pogotovo na filmu, televiziji, u tv serijama, ima uloga kojih me je sram, koje su toliko općenite, tek da izgovoriš tekst i da izgledaš kako-tako. Dohvatit’ se glume na filmu i u teatru, to je najteža stvar, to je dohvatit’ se najljepše voćke, popeti se jako visoko i da pritom paziš da ne tresneš. A loših uloga ima jer mi glumci podosta tezgarimo, kako bismo zadovoljili osnovne životne potrebe.
NACIONAL: Kakav lik tumačite u Žmegačevu filmu? – To je priča o našem prolupalom ratniku, koji ima kćer u Njemačkoj, rastavljen je i baš je došao do dna, pati od tog vijetnamskog sindroma, kako se već zove, i pokušava kćer zvati kao spas. Nisam vidio film, ali znam da je to posao koji je mene i moje kolege oduševljavao upravo dok smo radili.
NACIONAL: U Žmegačevu filmu prolupali ratnik ste vi. Zašto redatelji upravo vama daju uloge “vijetnamaca”, labilnih ljudi poput Leonea, Kirsanova. I vi ste sami sebi dali ulogu luđaka McMurphyja u “Letu iznad kukavičjeg gnijezda”? – To morate njih pitati. Ja o tome nisam nikada razmišljao. Ali nastojat ću misliti! A ja volim svaku dobro napisanu ulogu, ako je lik kompaktan, ako imaš mogućnosti da ga oživiš i igraš se. U našim filmovima jako je malo takvih punih, jedrih likova. Možda zato što se taj scenaristički dio ne poštuje dovoljno. Kad bi se to harno plaćalo, i ja bih pisao scenarije, pa ako mi uspije, znam da pola godine ili godinu imam od čega živjeti. Ovako, da bih pokrio mjesečnu i dvomjesečnu neimaštinu… ne.
NACIONAL: Ali vi ste pisali i scenarij, recimo, za “Hasanaginicu”, čak ste i najavili snimanje filma. – Jesam. Ali sam od onih ljudi, inertnih, nevoljak da bilo što radim dok ne dobijem posao. Da živim u nekoj drugoj sredini, vjerojatno bih ga davno snimio, jer bi postojali ljudi koji bi radili za mene kao producenti. Kad dobijem posao, onda sam radoholičar, radim 24 sata i ne odustajem. Dijelom to ima veze sa znakom bika u kojem sam rođen, inače nisam ambiciozan ni da igram uloge, ni da ih tražim. Jedinu ulogu u životu koju sam želio igrati i na koju sam nagovarao Kunčevića bio je, prije stotinu godina, Cyrano de Bergerac. Nikad me nije interesirala nijedna uloga da bih je želio igrati, nijedna. A Cyranoa sam odigrao s ljubavlju.
NACIONAL: “Prije sto godina” je bilo 1984. Zašto baš Cyrano? – Zato što je to romantičan tekst o ljubavi. Meni je to cijeli život bilo na prvom mjestu, ljubav, počevši od najbližih do ljubavi prema teatru. To je za mene predivna priča, jer je u jednom liku ljepota, u drugom pamet. Svaki od njih pati, jedan što nije lijep, drugi što nije pametan. To je priča o ljudskom nedostatku, manama, prgavosti, nesreći, zaljubljenosti. Partnerica mi je bila Dubravka Ostojić, tek izišla s Akademije, i Dragan Despot je bio mlad, a i ja sam, eto, nekoć bio mlad. Tempi passati. Više se ne smijem ni sjećati nekih datuma. Barem za sedam-osam godina pogriješim, jer mi je zadnjih desetak godina nekog naopakog življenja tako brzo proteklo da više nemam odnos prema vremenu. Ja kažem da je nešto bilo prije 12 godina, a onda čujem – dragi moj, bilo je to prije 20.
NACIONAL: Trideset pet godina ste glumac. Koje su vaše zaokružene, žive, životne uloge? – Znam gdje sam se najviše, ali samo, samo dotaknuo, ne onako da sam je milovao, glume. U filmu Gorana Markovića “Već viđeno”, pa u pokojoj rečenici i sceni “Glembajevih”, u Pometu u “Dundu Maroju”, u jednom monologu u “Cyranou”, u “Ludim danima” Magellija. Ali tko bi to znao, ja ništa od toga nisam poredao, nemam ništa zapisano, nemam svojih uspomena, nemam svojih slika…
NACIONAL: Neki glumci imaju čitave arhive. – Dok sam živ, to mi uopće ne treba. Nisam čovjek koji živi od uspomena. Poslije, kad me više ne bude, mene se to više uopće ne tiče. Obično te spominju po dobru kad te više nema. A zar mi je to potrebno? Po naravi svojoj živim za danas, za sljedeći sat, i tko zna koliko još… A kako mi sada vrijeme, ne da hita, nego urla od brzine, vrišti, nemam vremena predavati se uspomenama.
NACIONAL: Prošle godine glumili ste u Kenovićevu filmu “Lavlja usta”, jednom od najskupljih europskih filmskih projekata. – Film stoji 30 milijuna dolara, u Luxembourgu je izgrađen kilometar venecijanskog kanala, koji je fenomenalno napravio Kreka Kljaković, Kusturičin scenograf. Kenović me zapravo uzeo u taj film da statiram, to je neki njegov revanš meni za posao koji smo obavili 1995. filmom “Savršeni krug” u Sarajevu, jer mi tada nije mogao platiti. Producentima se dizala kosa na glavi, jer mene u filmu gotovo i nema. U jednom sam kadru, onako u daljini prolazim, s perikom, ni rođena majka ne vidi da sam ja, a natrpao mi je dana snimanja… da zaradim neki novac. I bilo mi je lako, jer poslije ovoliko godina, valjda znam statirati.
NACIONAL: Odglumili ste stotine uloga. Što vas je 90-ih uvuklo u režiju? U “Let iznad kukavičjeg gnijezda” u “Gavelli”, u “Mrdušu” u “Kerempuhu”, “Hasanaginicu” u Sarajevu? – U režiju me uvukao rat. Uza sve veliko dužno poštovanje svih žrtava ovog prokletog rata, ja razmišljam kao Kirsanov: svako zlo za neko dobro. Mira Furlan i Rade Šerbedžija morali su otići, a zatim su postali vrlo uspješni glumci. Otišli su ljudi koji su sjajni pisci, slikari, glazbenici, i oni su uspjeli. Ja sam režijom pobjegao od strahota, da se sačuvam, iako sam išao sam u nešto potpuno suludo, da postavim “Let iznad kukavičjeg gnijezda” Kena Keseyja, kojeg sam adaptirao još davno, davno, 15 godina prije, i još glumim glavnu ulogu. Izvan pameti. No taj bijeg bio je podosta uspješan, jer je bilo nekih 90-ak predstava u godinu dana. Onda sam režirao “Hamleta u Mrduši Donjoj”, koji je igrao već više od 200 puta. I radio sam “Hasanaginicu” u vrijeme kad sam u Sarajevu htio pomoći svojim kolegama. Vrlo neuspjelo za sarajevske prilike, a vrlo uspjelo za Marulove dane gdje smo doživjeli ovacije. Ja nisam takve ovacije doživio u svojoj glumačkoj karijeri.
NACIONAL: Vidim da vas motiv Hasanaginice trajno zaokuplja. – Tema me zainteresira, povuče. U Hasanaginici, recimo – koji su moji korijeni, ili naši, ili svih nas. Ne znamo otkud smo došli, zaboravljamo da smo prije kratkog vremena izašli iz zla muške tiranije. Niti poznajem feministice niti se družim s njima, ali me zanima jesam li ja još uvijek u sebi takav ili nisam, i kako to da možeš otjerati svoju ljubav, ubiti svoju ljubav, a to znači i samoga sebe. Što je to u našoj prirodi da iz nekog svog inata uništimo svoju ljubav?
NACIONAL: Mislila sam da je riječ o istraživanju nacionalnih, vjerskih korijena. – Ne, ja sam vam ateist. Ja vjerujem u nebo, kao Zganarell. Ja znam o islamu koliko znam Kur’an, koliko znam Bibliju, koliko znam Talmud, i koliko znam budizam. Znanje o vjerama je krhko, a moje je posebno krhko. Ja za sebe zapravo mislim da sam bogumil. To mi je drago da bogu mogu mio biti, a volio bih biti mio i ljudima… jer su bogumili, ili patareni, bili protiv nasilja, zato ih je izopćio papa. I oni su negdje sa sjevera došli. Drago mi je da sam ja baš taj neki Šveđanin, tko zna, Irac.
NACIONAL: Inteligentno ste ironizirali hrvatsku nacionalnu opsesiju zadnjih desetak godina. – Ne, ne šalim se. Jer otkud mi znamo tko smo? Tko je Nadarević? Po mami sam Memić. Tko su Memići? Ne mogu znati, ali mogu si utvarati da sam Irac. Njih jako poštujem i mislim da su oni nama bliski. Jer prave dobre predstave, dobre filmove. A ne mislim da sam previše inteligentan. Čovjek sam iz naroda, i stalno bih htio razgovarati tim bistrim jezikom. Htio bih napraviti jednu predstavu samo kroz poslovice. Jer kad uzmete sve naše poslovice, samo kad bismo živjeli po desetom dijelu poslovica, super bismo živjeli. U pravu ste da su kontradiktorne, ali to je kako iz čijih potreba, iz čijeg mozga. Nekomu je vuk bliži od ovce. Ja nisam daleko od te teorije da, kad bi nas mogao netko premijesiti nekako, da smo svi pomalo životinje.
NACIONAL: Jeste li sebi izabrali svoju životinju? – Nisam, samo znam da sam stara i ćelava. Jako optimistična, ali podosta umorna. No morao bih biti neki konj. Tegleći konj. Onaj pomoću kojeg se ore, a povremeno, da ga se dotuče još jače, upregne se u neku kočiju, ili u sanjke kad je već nestalo snijega. Muči me, a nikad neću doznati tko je prvi upregao, a još više uzjahao konja ili kobilu, tu predivnu životinju. I ako bude zdravlja, napravit ću priču o konjima. Prije 20 godina gostovali su ovdje Rusi s predstavom o konjima. Jedni glumci su igrali gospodu, drugi konje. Ja ću, naravno, u toj predstavi biti konj. Možda za neko opraštanje od same scene. Treba se znati povući na vrijeme. Ali i lijepa je borba do kraja. Ne kažem da se neću boriti. Ja sam trebao slaviti 30 godina u HNK sa “Smrću trgovačkog putnika”, ali toga se, na sreću, nitko od službenih osoba nije sjetio. A ja sam šutio, sad mogu reći kad je sve gotovo. Ne volim proslave. Samo, kada budem igrao priču o konjima, znat ću da sam se oprostio službeno od HNK, svoje ljubavi, ove žute šašave kuće, u kojoj sam najviše naučio, upoznao velike glumce i glumice.
NACIONAL: Oproštaj je, na sreću, još daleko. Što ćete raditi ovog ljeta? – Ja sam ovog ljeta u Dubrovniku. Nisam nikad radio s Vitom Tauferom, sjajnim režiserom. Radit ćemo tekst talijanskog autora Acinta Buonaventea “Povezani interesi”, što je briljantno preveo Luko Paljetak. Priča je to o dvoje ljudi koji bježe od dugova, sluga i gospodar, dolaze u grad gdje uspijevaju sve svoje dugove prenijeti na društvo.
NACIONAL: Sad živite u Ljubljani. U jednom trenutku, negdje 1997., činilo se da ćete početi živjeti u Sarajevu. – Već desetak godina, iz privatnih razloga, živim između Ljubljane i Zagreba. A kako sam pomagao u našem ratu, tako sam pomagao i u Sarajevu, od filma “Savršeni krug” Ademira Kenovića, koji nikad nije pokazan u Hrvatskoj, pa sam tamo radio i tu “Hasanaginicu”, i “Let”. To je bila neka moja karitativna-benevolentna-merhametli akcija.
NACIONAL: Ali i danas morate objašnjavati da ne živite u Sarajevu. – Da, onima koji se ne druže sa mnom. U vrijeme hrvatsko-muslimanskog rata idealno je bilo staviti u novine naslov: “Zašto je Mustafa Nadarević napustio Zagreb i otišao u Sarajevo?” Ljudi u novinama čitaju samo naslove, a ja sam otišao tamo točno onoliko mjeseci koliko mi je trebalo za posao. Sarajevo je za mene kao i neki drugi grad u bivšoj Jugoslaviji, jer me za njega vežu samo moji dani snimanja, druženja s ljudima i iz pijeteta prema žrtvama tog grada otišao sam pomoći svojoj kasti.
NACIONAL: Govorite o povlačenju, a zapravo neprestano radite i puni ste planova. – Jesam. I naravno da ću raditi do kraja života. Dok god budem moćan. Sam ću, nadam se, na jesen režirati jedan mali film u kojem bih htio prepoznati sebe kao filmskog redatelja. Bilo bi glupo da takvu sjajnu tema kao Hasanaginica, takav sjajan scenarij upropastim ako ne znam režirati. Ali mislim da sam poslije svih tih godina završio neku akademiju filmskog režisera. Od svih svojih prakorijena, i ovih nedavnijih, od mame i tate, naslijedio sam osjećaj za mjeru. U životu nemam mjere, ali imam na sceni.
NACIONAL: Što radite u Ljubljani? – U Ljubljani sada snimam jedan film kao, što Slovenci malo pogrdno kažu ali meni je slatko, kao “Ćifur”. Za Slovence su Ćifuri južnjaci, svi od Hrvatske preko Bosne do Srbije, igram dakle čovjeka s akcentom, Bosanca. I igrao sam, s četiri izvrsna glumca, predstavu koja je bila najuspješnija u Sloveniji u prošloj sezoni, “Balkanskog špijuna” Dušana Kovačevića. E, tu ću predstavu režirati na jesen u Zagrebu. A Balkanskog špijuna, kojeg je glumio Danilo Bata Stojković, glumit će žena. Neka ostane iznenađenje koja.
NACIONAL: Zašto “Balkanski špijun” u Zagrebu? – Zato što nam je paranoja još uvijek tako bliska, i tako se već uvukla u nas, a vrijeme je da više ne mislimo o Čehovu da je Rus, i o Kovačeviću da je Srbin, nego su to veliki pisci. I već smo bili tako bolesni da je Shakespeare bio Englez, jer Englezi nas u neko vrijeme nisu baš priznavali previše, a Rusi su bili na strani Srba. Kovačević je sjajan pisac komedija, i ja bih htio da se smijemo ljudskom ludilu, da to bude rasna komedija, i to će biti.