Zašto dolazi do prekida veze i koja je to točka u kojoj sve kreće nizbrdo u odnosu između dvoje ljudi, pokušala je odgonetnuti Aleksandra Orlić u svom romanu „Bio jednom kraj“. Osim anatomije emotivnih odnosa, Lošinjanka sa zagrebačkom adresom, inače urednica i novinarka u magazinu Cosmopolitan, opisala je i kako je odlazak s otoka i dolazak u Zagreb na studij komparativne književnosti početkom 90-ih godina izgledao iz vizure njene junakinje, brucošice Tamare Ivanović.
“Devet priča o prekidima, rastancima i rečenicama zbog kojih smo odustajali”, kako glasi podnaslov romana, povezana je prozna cjelina u čijem se središtu nalazi tematika ljubavnih rastanaka i fatalne ljubavi obilježene neprekidnim prekidima i pomirenjima. Ovih devet priča – a svaka predstavlja jedno poglavlje romana – donosi gotovo jednako toliko anatomija odnosa koji su duboko obilježili emocionalni, ali i onaj drugi, naizgled rutinski i svakidašnji život protagonistice.

U romanu je vrlo živa slika Zagreba 90-ih u kojem je, prema riječima autorice, sve bilo življe nego danas jer je ljudima nakon rata trebao neki ispušni ventil i bijeg od depresije koja se uvukla u sve pore društva. Aleksandra Orlić, naime, u svom je romanesknom prvijencu opisala kako se nekad do jutra plesalo u zagrebačkim klubovima poput Gjure i Fanatica, a potom odlazilo u Kašinu ali i kratku avanturu s Dubravkom Ivanišem Ripperom frontmenom grupe „Pips, Chips i Videoclips“. Aleksandra Orlić napisala je zbirku poezije “U mjerilu 1:100.000” (Naklada MD). Osim pisanjem, bavi se i fotografijom. Njezine fotografije, ciklus “Ptica na žicama” bile su izložene u klubu Gjuro II, a prije dvije imala je izložbu Blue(s) u Muzejsko-galerijskom prostoru Kula u Velom Lošinju.

Zašto tema o prekidima?
- Valjda su mi roditelji u djetinjstvu previše čitali bajke, ili su mi pružali previše ljubavi, pa sam od dana kada sam prvi put s otoka stupila na zagrebačko tlo očekivala da će me svi ti dečki bezuvjetno voljeti poput njih i da ćemo barem biti vezani telefonskom, ako ne i pupčanom vrpcom. No, negdje duboko u sebi zapravo nikada nisam shvaćala zašto dolazi do prekida između dvoje ljudi koji se zapravo vole te sam htjela istražiti koja je to točka pucanja njihovog odnosa. Konkretnije rečeno, kad je sve krenulo nizbrdo, zašto, zbog koje točno rečenice, zbog koje djevojke... Znate nas cure, nikada ništa ne može biti dovoljno precizno i nikada previše razgovora i analiza. A da bih to istražila, krenula sam od sebe i vlastitih ljubavnih dogodovština, da bih malo iskoristila i zavrzlame mojih prijateljica i tako je postepeno nastalo tih devet priča o prekidima i rastancima koje se poput nekog filma vrte unazad, od 2010. do godine rođenja glavne junakinje Tamare Ivanović. A s druge strane, možda sam podsvjesno željela, pišući o propalim vezama na neki način konzervirati sve te meni vrijedne odnose i spremiti ih kao školjke koje sam ronila kao klinka i spremiti u staklene bočice.

Jesu li svi prekidi traumatični?
- Ne nužno, jer kao što se vidi iz romana iz nekih se prekida glavna junakinja izvuče vrlo brzo i bez posljedica, a neki je fatalno i nerazumno privlače kao živo blato sa svim tim multiplim orgazmima i višestrukim prekidima. No, čini mi se da nema pravila koji će prekid boljeti, a koji ne, no svima njima je zajedničko da ostavljaju neku prazninu u srcu. Najbolji primjer za to je platonska ljubavna veza koju Tamara započinje u taksiju s potpunim strancem kojeg mora intervjuirati i koja doslovce traje par minuta. Ali kada taj taksi konačno stigne na odredište, junakinja ipak ima osjećaj da je nešto izgubila.

Koliko je roman autobiografski?
- Evo, javno priznajem da sam bila ludo zaljubljena. Naglasak na ludo, ali Tamara Ivanović, moj alter-ego je doista puno luđa od mene i ovaj roman je zapravo neka vrsta fikcionalizirane stvarnosti. Osjećaji su proživljeni i snažni, ali je radnja posve izmišljena. Uostalom, i Frédéric Beigbeder je u svom romanu "129,99 kn" koji se bazira na njegovoj karijeri u marketingu na kraju romana napravio pokolj pa ga nitko ne pita gdje su leševi.
Koliko vam je pisanje romana bila određena terapija?
- Svako pisanje je neka vrsta terapije, jer kada se malo izvučeš iz vlastite kože i pokušaš sagledati širu sliku, stvari više nisu snimane uskokutnim objektivom, a javlja se i razumijevanje za tuđe postupke. Ukratko, pisanjem sam izbacila na papir sve ono što me dugo vremena tištilo, ali ono mi je pomoglo i da malo bolje upoznam sebe, prepoznam svoje šprance, skužim kakav tip muškaraca biram, ponavljam li jedne te iste greške u vezama i ostavljaju li me možda svi ti dečki na isti način, i ne manje bitno, kako se od svega toga u budućnosti zaštititi.

Glavna junakinja Tamara u opsesivnoj je ljubavničkoj vezi koja se neprestano prekida i obnavlja. Zašto su te "zabranjene veze" uvijek tako inspirativne za literaturu?
- Možda sam predoslovno shvatila Milana Kunderu koji se drznuo tvrditi da ljubav koja nije luda, nije ni ljubav, iako bi znanstvenici o tome imali štošta reći. Eto, nedavno sam čitala da zabranjene veze sa svim svojim usponima i padovima, neprestanim uzbuđenjima, uskraćivanjima, iščekivanjima uvelike mijenjaju neurološku sliku mozga i da se u našem organizmu doista drugačije izlučuju dopamin, adrenalin, kortizol i serotonin nego kad si u sretnoj vezi i kada nakon kina odeš na čaj i fino zaspiš. A vjerojatno se malčice promijeni i taj centar u mozgu koji nadzire potrebu za izbacivanjem rečenica na papir. Uostalom, to dokazuje i teorija klimavog mosta koja se zasniva na eksperimentu koji su prije dvadeset godina radili u Americi. Uglavnom, poslali su dečke na klimavi most u lošim uvjetima - padala je kiša, most se tresao, puhao je jak vjetar i oni su u tim uvjetima trebali tražiti od djevojaka broj telefona i dogovoriti izlazak. Istraživanje je na kraju pokazalo da su dečki skupili više telefonskih brojeva u tim nenormalnim uvjetima nego kada su samo stajali na mostu koji se nije tresao i bilo je divno vrijeme. Dakle, neizvjesnost i opasnost ipak stvaraju neku zavodljivu vrstu uzbuđenja. Uostalom, primijetila sam i na vlastitoj koži da se pretvaram u najveću lijenčinu kad sam u sretnoj vezi i kad je sve dobro i sigurno te da u takvim idealnim uvjetima nemam potrebu pisati o tom odnosu i tako ga zauvijek sačuvati od bura i oluja.

U knjizi ima dosta opisa seksa. Jeste li se bojali kako će vaša najbliža okolina reagirati na to?
- Svaki izlazak na scenu i ogoljavanje nosi određenu vrstu treme i osjećaj neizvjesnosti, ali s obzirom na to da sam godinu i pol čekala na objavljivanje romana, mogu reći da sam imala i dosta vremena razmisliti o svakom detalju i svakoj rečenici, kao i to da sam se tu i tamo znala probuditi usred noći s idejom da sve to izbacim. A onda sam na kraju ipak zaključila da nema smisla pisati o ljubavi i završavati poglavlja rečenicama "a onda su vodili ljubav...", jer život nikada ne nalikuje retuširanim slikama iz naših slikovnica.

Glavna junakinja u vezi je s oženjenim muškarcem, no u romanu nema lažnog moraliziranja, pokušaja da se opravda njena pozicija?
- Mislim da većina nas u svojoj biti ne odobrava preljub, no u pojedinim situacijama života odluči napraviti ustupak. I to ne zato što mu je dosadno u životu ili bi kruha preko pogače, nego zato što kao Tamara vjeruje u tu ljubav i misli da je ona vrijedna takvog rizika. Meni kao autorici bio je velik izazov opisati takav jedan odnos, nastojati razumjeti svoju zaljubljenu junakinju koja bi učinila sve za ljubav, sve kocke stavila na jedan broj, ali i postupke muškarca s kojim je u vezi i koji kod kuće ima ženu i dvoje djece i koji se za nju ipak na kraju ne može odlučiti, ma koliko je volio.

Vrlo su žive slike Zagreba 90-ih. Može li se reći da je Zagreb jedan od najvažnijih sporednih likova u vašoj prozi?
- U Zagreb sam došla iz Lošinja s 19 godina na studij germanistike i povijesti umjetnosti, a budući da sam i u Zagrebu provela isto toliko godina mogu, iz današnje perspektive, reći da je to bio jedan vrlo uzbudljivi dolazak, jer su se moja prva ljubavna i seksualna iskustva pogodila s onim gradskim "krštenjima". Konkretnije rečeno, s upoznavanjem grada, s tim osjećajem da je sve oko vas potpuno novo i uzbudljivo. Od toga kako se ljudi drže u tramvajima, kako balansiraju između stolaca kao neki surferi u odijelima, kako užurbano hodaju gradom pa sve do zakona džungle koji su vladali u noćnim klubovima pa sam sve to željela zabilježiti kao kakav ushićeni antropolog koji dolazi u neko pleme i ne može se prestati čuditi i oduševljavati izgledom šankova u zagrebačkim klubovima, laserima, konobarima, mirisom umjetnog dima...

Koliko se Zagreb 90-ih razlikovao od ovog danas, bar kad je o izlascima riječ?
- E, sad će možda ispasti da sam već ušla u godine kada se počinje žaliti za mladošću i kukati da je nekada sve bilo bolje, ali meni se doista čini da je tada sve bilo ako ne bolje, onda uzbudljivije, dinamičnije i nepredvidljivije. Uostalom, sjećam se da su tada postojali dućani specijalizirani isključivo za klupsku odjeću, kao tada popularni alternativni butik “Super Stuff” gdje sam i ja kupila vrlo važan modni dodatak za ples u Kašini - električno plave sunčane naočale bez kojih se nije mogao zamisliti izlazak. Da ne spominjem posebne kostime u kojima smo išli na Future Shockove i provode od dva dana. Dakle, izlazak bi započeo u Gjuri, zatim bismo se prebacili u Fanatic, oko šest ujutro nastavljali s prijevozom u Kašinu, plesali do devet, malo se odmorili na livadi, tj. afteru oko deset, a onda se vratili kući u podne. Tko zna, možda smo u tom poratnom vremenu imali veću potrebu za tehno maskaradama i ispušnim ventilima pa smo se zato ponašali kao da je svaki dan norijada. Danas mi se čini da vladaju neka druga pravila. Dođe se u noćni klub sređen od glave do pete, namjesti se poza, okine par fotki za fejs i svi se pravimo da je sve super i sve za pet. Ukratko više se bavimo stvaranjem privida užitka nego uživanjem.

Moda je tada, čini se, bila puno skromnija, ali i kreativnija?
- Možda smo nekada više pazili da furamo svoj film nego brendove pa smo se ponašali kao članice tada popularne grupe Spice Girls, iako smo imali manje novaca. Dakle, odabereš svoj stil i furaš ga do kraja kao da si u nekom stripu. Jer, ako si sporty, ne možeš biti i spacey. No, osim izgleda više se pratila i kulturna scena pa se tako živo sjećam da su Eurokazove pressice bile podjednako posjećene kao i njegove predstave i da se uvijek tražila karta više. Danas u globalnom selu svi manje više imamo iPhone, raybanke i starke i mislimo da smo strašno originalni. Da ne spominjem ono da neki klinci u osnovnoj izbacuju iz društva i teroriziraju one koji nemaju adekvatne ulaznice na elitno društvo.

Zanimljivo je i kako je opisano vrijeme prije pojave mobitela, pa glavna junakinja neprestano trči po gradu u potrazi za telefonskim govornicama ili telefonira iz kafića kako bi dogovorila ljubavni susret. Kako su se onda ljudi uopće nalazili?
- Da, živo je čudo kako smo se uopće mogli susresti bez tih malih antenica, ali s druge strane, kada danas pogledam kako sva ta komunikacija zvuči, pitam se i trebaju li nam uopće telefoni. Dečko čeka curu na Trgu, a ona mu već pet minuta ranije javlja da će kasniti, onda da je ipak čeka na drugom mjestu, jer ona bi umjesto u kino radije u Vincek, a onda mu još i treći put zvrcne, par sekundi prije iskrcavanja da mu da do znanja da gleda u drugo vozilo, a ne u prvo i da mu ona eto upravo maše. Na kraju će stvarno ispasti da mi telefon više koristimo u nekom filozofskom nego praktičnom smislu i da danas doista vrijedi ono apsurdno: "telefoniram, dakle jesam". Pa ipak, usprkos svem tom napretku tehnike i dalje se svako malo dogodi neki bug ili pad sistema pa neka cura mora uletjeti u prvi birc i potražiti pomoć nekog oldtimera od fiksnog telefona. Ili počinje u panici pitati prolaznike gdje su, dovraga, nestale te javne govornice. Što se mene tiče, vrlo rado bih uvela dan bez telefona.

U romanu je opisana i kratkotrajna ljubavna avantura s Ripperom, frontmenom grupe Pips, Chips & Videoclips. Jeste li mu poslali primjerak knjige?
- Ripper u romanu funkcionira kao mali stvarnosni začin i neka vrsta glazbene kulise 90-ih, a s druge strane njegovu priču sam zapisala jer mi se učinilo da se izvrsno uklapa u koncept naprasno prekinutih bajki po kojima je roman i dobio ime. Dakle on je neka vrsta modernog princa, koji iako fura imidž buntovnika u dubini duše je nježan i sladak i ulijeće curama romantičnim rečenicama koje zvuče kao da su ispale iz Pepeljuge: "Jesi li ti ta cura koja je imala one posebne cipelice na tri remenčića?" Svom epizodnom liku poslala sam mejl i pozvala ga na promociju u Muzej prekinutih veza, ali nisam dobila odgovor. Tko zna, možda ni danas svi ti mejlovi i SMS-ovi nisu tako sigurni kao što se čini pa bi bilo bolje da sam otišla u neki kafić, potražila njegovog prijatelja i zamolila ga da nazove i dogovori susret na licu mjesta. A možda je kvaka u tome da danas više jednostavno nemam cipelice koje otvaraju sva vrata.