Dorino Manzin, predsjednik IskorakaDva sata po završetku Gay Pridea, kad su se policija i zaštitari razišli, jedna skupina skinheada i Bad Blue Boysa, koja je nastavila gradom potragu za svakim tko im je sličio na homoseksualca, upala je u Multimedijalni institut m.a.m.a. u Preradovićevoj ulici, u kojem je u tjednu prije parade održano nekoliko tematskih večeri posvećenih ljudskim pravima te gay aktivizmu i umjetnosti. Osam nasilnika napalo je osoblje Multimedijalnog instituta, newyorškog redatelja hrvatskog porijekla Ivana Talijančića fizički su maltretirali, kao i Nenada Sebastijana Vukušića, djelatnika Instituta, a Željko Blaće je pretučen završio na hitnoj pomoći, gdje mu je zadobivena rasjekotina zašivena s četiri šava. Zoran Oštrić, novinar i aktivist nevladinih organizacija, također je napadnut, a oteti su mu i dokumenti. Prema onomu što se moglo neformalno doznati, među nasilnicima koji su upali u Multimedijalni institut viđen je i jedan od nekadašnjih redara u klubu Močvara. Naime, prije nekoliko mjeseci isti su nasilnici upali u klub Močvara, gdje je također pretučeno nekoliko posjetitelja. Događaj se zbio baš kada je na redarskoj dužnosti u Močvari bio dotični, danas pripadnik skupine zagrebačkih huligana. U subotu ujutro, na dan održavanja Gay Pridea, na Kvaternikovu trgu pretučen je i Mario Kovač, koji je trebao voditi program na Zrinjevcu, pa su ga zamijenili Vesna Teršelić, osnivačica Antiratne kampanje Hrvatske, i Drago Pilsl, predsjednik Foruma 21.

Većina onih koji su se protivili Gay Prideu su maloljetni delikventi, dakle ljudi koji nisu formirani u svom stavu: najbolji dokaz za to je da su oni, kad sam u svome govoru spomenuo Dinamo, oni počeli pljeskati Najveći problem svake lezbijke i homoseksualca je priznanje seksualnih sklonosti na poslu: osobno, ne mislim da će svaki poslodavac koji me vidi biti sretan jer mnogo ih je koji govore kako 'ne žele imati posla s pederima' Prva gay parada održana u Hrvatskoj, nazvana Gay Pride Zagreb 2002., održana je pod iznimno jakim osiguranjem policije i zaštitara, no unatoč tomu nije prošla bez incidenata. Na samoj paradi je bilo više od tristo sudionika, a prosvjedna kolona je krenula sa Zrinjevca, preko Trga Bana Josipa Jelačića i Cvjetnog trga, te Teslinom ulicom natrag do Zrinjevca. Cijelom rutom povorka je od promatrača bila izložena brojnim dobacivanjima, vrijeđanjima, psovkama, pljuvanjem. A na samom kraju programa, u okviru kojeg su govorili brojni politički uglednici, na sudionike je bačen i suzavac. Povelika skupina nasilnika, koji sebe smatraju Bad Blue Boysima i skinheadsima cijelo je vrijeme pratila povorku, ali iznimno jako osiguranje spriječilo je nasilje. Pri pokušaju jednoga od kontrademonstranata da uđe na Zrinjevac, koji je za ovu priliku bio i posebno ograđen, policija je iznimno brzo reagirala, a nakon što je bačen suzavac, svi nasilnike su metrima udaljili daleko od zaštitne ograde.
Gay Pride Zagreb 2002., pod sloganom “Iskorak Kontra Predrasuda”, prošao je ustvari očekivano, pa se najvećim događajem može proglasiti samo njegovo održavanje. Iskorak, grupa za promicanje i zaštitu različitih seksualnih usmjerenja, osnovan je četiri mjeseca prije održavanja Gay Pridea. Drugi organizator, lezbijska udruga Kontra, postoji nešto duže, a zajednički su počeli djelovati pripremajući paradu. U svega nekoliko mjeseci javnog djelovanja dobili su iznimno veliku podršku medija, a velikim uspjehom smatraju i što je politička desnica promijenila negativnu retoriku koju je do tada vodila protiv homoseksualnosti.
Sam početak parade u Zagrebu nije nimalo sličio onomu što se može vidjeti u svjetskim metropolama koje imaju dugu tradiciju ovakvih manifestacija. Raskoš boja i kostima te živopisnost, koju ovim priredbama podaruju transseksualci i cross-dressing osobe, u Zagrebu je zamijenila decentnost. Koliko god su organizatori smatrali da je pametnije ne šokirati javnost, toliko je i sastav sudionika nametao jedan potpuno drukčiji ton. Ministar unutarnjih poslova Šime Lučin, glasnogovornica MUP-a Zinka Bardić, predsjednik saborskog Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Furio Radin, predsjednica Hrvatske narodne stranke Vesna Pusić, tajnica Liberalne stranke Helena Štimac-Radin, predsjednica saborskog Odobra za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost Đurđa Adlešić, predsjednik Građanskog odbora za ljudska prava Zoran Pusić, saborski zastupnik Vilim Herman, predstavnici UN-a i Veleposlanstva Nizozemske, dramski i likovni umjetnici, književnici, izdavači, brojni novinari i pripadnici nevladinih udruga, pogotovo ženskih, ali i Dijana Pleština, sveučilišna profesorica i supruga premijera Ivice Račana, došli su podržati mirni prosvjed kojemu je bio cilj skrenuti pažnju javnosti na neispunjavanje ljudskih prava značajnog dijela populacije.
Izuzme li se kontraskup, odnosno skupina skinheadsa i Bad Blue Boysa, među kojima su mnogi bili maloljetni, te Amerikanka koja je – kako je sama objašnjavala novinarima – s kipom Djevice Marije doputovala u Hrvatsku kako bi “spriječila širenje homoseksualnosti”, najzanimljivije su reakcije onih koji su ostali u publici. Kad je povorka krenula sa Zrinjevca, zbog sigurnosnih je razloga svako priključivanje bilo onemogućeno. No, stotine Zagrepčana koji su se našli na ulicama uglavnom su ignorirali povorku, a povremeno su je i pljeskom pozdravljali. Interes za povorku tako se sveo na puku znatiželju, no načelno se sve to njih i ne tiče.
Iako je na Gay Prideu bilo, ustvari, malo samih homoseksualaca, skoro bez iznimke su bili mladi. Zahtjevi homoseksualnih udruga, koji su upućeni Vladi i Saboru, uključujući i punu legalizaciju homoseksualnih brakova, u bitnom su različiti od zahtjeva kakve su do sada nevladine udruge postavljale institucijama. Umjesto da se traži prestanak kršenja njihovih ljudskih prava, homoseksualne udruge su postavile maksimalističke zahtjeve – brak, pravo usvajanja i odgajanja djece, nasljedna prava istospolnim nevjenčanim partnerima, zakonsko sankcioniranje homofobije… Ne svi, ali jedan dio tih zahtjeva bit će i usvojen, najavio je ministar rada i socijalne skrbi Davorko Vidović.
Pojava Iskoraka i Kontre i njihov izlazak u javnost, pogotovo kad su s aktivnostima posustale mnoge nevladine organizacije koje su značajno djelovale za vladavine HDZ-a, vrijedan je i stoga što borba za ljudska prava manjina nije prestala s odlaskom autokratskog režima s vlasti. Uostalom, i najrazvijenije demokracije imaju problema s poštivanjem ljudskih prava, ali su u prednosti utoliko što su toga svjesne i pokušavaju ispraviti takvo stanje. “Hrvatska je još uvijek na početku toga puta”, kaže Dorino Manzin, predsjednik Iskoraka.
NACIONAL: Prvi Gay Pride, Zagreb 2002., za koji je bilo najavljivano da će sudjelovati dvjestotinjak ljudi, očigledno je uspio, a prve procjene govore da je u povorci bilo gotovo dvostruko više sudionika. Jeste li zadovoljni odazivom i kako ga objašnjavate? – Stvarno sam zadovoljan. I prije Gay Pridea sam rekao da ću biti zadovoljan ako bude 200 ljudi, a očigledno ih je bilo i mnogo više. Zadivila me je većina građana koji su za vrijeme povorke stajali sa strane i pljeskali nam, izražavajući time svoju podršku. Tek je manji dio iskazivao svoje neslaganje, ali su oni uspjeli biti glasniji i nasilniji. Mislim da je mnogo ljudi došlo i stoga što smo im jamčili sigurnost jakim osiguranjem, a s druge strane, i građanima je dosta da ih se terorizira i da ne smiju na ulici izraziti svoje mišljenje jer se boje da će ih netko napasti. Mislim da su ta vremena nepovratno prošla, a protiv onih koji se protive različitostima, trebamo se boriti.
NACIONAL: Izuzmu li se brojni političari, pripadnici nevladine scene, pa i sami novinari, većinu sudionika Gay Pridea činile su doista mlade djevojke i momci, mahom u dvadesetim godinama. Čime to objašnjavate? – Mlada generacije je puno svjesnija svoje homoseksualnosti, ali i potrebe borbe za ljudska prava. Oni su odrasli u društvu koje više ne kriminalizira homoseksualnost, kako je to bilo u Hrvatskoj do 1977., kada se moglo završiti u zatvoru zbog homoseksualnosti. Od tada se društvo mnogo promijenilo. Kad je ukinuta ta monstruozna odredba ljudi, koji su do tada krili svoje sklonosti, osjetili su se slobodnijima, a današnje generacije, pa i mnogi koji su zašli u pozne godine, prihvaćaju da sklonost vlastitom spolu nije ni nastrana ni neobična. Više nema sustavne demagogije koja bi bila usmjerena protiv homoseksualaca. Mnogo je, međutim, onih koji su ostali sa strane, gledali su povorku, a nisu joj se usudili priključiti. Nadam se da će dogodine situacija biti još liberalnija, da će na sljedećem Gay Prideu biti još više ljudi, i mnogo manje incidenata.
NACIONAL: Je li vas iznenadila mržnja koju je dio promatrača iskazao dobacivanjem, psovkama pljuvanjem, suzavcem? – U nekim trenucima mi je bilo žao, u nekima sam bio ljut, ali ono što sada najdublje osjećao bilo je gađenje. Svakako treba primijetiti da su uglavnom huligani i maloljetni delikventi velika većina onih koji su iskazivali protivljenje Gay Prideu, a oni su uglavnom bez formirana stava. Najbolji dokaz tomu je što su mi počeli pljeskati kad sam u svom govoru spomenuo Dinamo.
NACIONAL: Jesu li incidenti mogli biti spriječeni, pogotovo zbog toga što je policijsko osiguranje bilo iznimno jako? – Najgori su se incidenti dogodili nakon Gay Pridea. Bilo je oko desetak incidenata: kod hotela Central je napadnut jedan heteroseksualni par, napadnuti su djelatnici kluba m.a.m.a., jedan aktivist nevladinih organizacija… Uglavnom, nasilne su grupe čekale na određenim mjestima i napadale koga su vidjele. Bojim se da to nije bilo moguće spriječiti ni s ovoliko policije.
NACIONAL: Gay Pride bio je javna manifestacija vašoj prisutnosti u društvu. No, ostaje vam borba s hrvatskim zakonima, koji bi se morali izmijeniti da bi se i homoseksualcima priznao makar dio prava u kojima uživaju heteroseksualci. Koje su sljedeće aktivnosti homoseksualnih udruga? – Svakako ćemo i sljedeće godine organizirati Gay Pride, i svake iduće godine. Mnogo će toga ovisiti o političkoj situaciji, ali bude li sve u redu, dogodine očekujem i mnogo veći skup, i još bolje osiguranje. A do tada, Iskoraku ostaje da se okrene svom unutarnjem ustroju, da poradimo na osnivanju podružnica u Splitu, Rijeci i Osijeku, što su prve tri od planiranih desetak. U tim gradovima imamo inicijativne grupe. Slijedi nam u devetom mjesecu nastavak rada na promjenama Obiteljskog zakona i uopće zakonodavstva u Hrvatskoj. Naravno, ako Vlada opstane ili ne dođe do nekih značajnijih poremećaja u političkom životu države.
NACIONAL: Javno otvoreno priznavanje homoseksualnosti, tzv. coming out, u Hrvatskoj do Iskoraka skoro bilo nepoznato, pretpostavljam najviše zbog odnosa u obiteljima. Kako su vaši najbliži reagirali na vaš istup u javnost? – Majka, skoro cijela rodbina i svi prijatelji su znali da sam gay. Kad se pojavio prvi tekst o Iskoraku u Večernjem listu, u veljači ove godine, nazvala me skoro cijela rodbina i brojni prijatelji. Rekli su kako to nisu očekivali i da se dive tomu što sam učinio, da će pomoći ako treba. Iako je većina mojih prijatelja i rodbine potpuno neopterećena tuđom nacionalnošću, vjerom ili seksualnošću, zadivila ih je hrabrost što se netko koga oni poznaju odlučio na ovakav korak, a slično je bilo i na fakultetu. Najveći problem u životu svake lezbijke i homoseksualca je priznanje seksualnih sklonosti na poslu. Osobno, ne mislim da će svaki poslodavac koji me vidi biti sretan, ne zbog mojih seksualnih sklonosti, već zbog mojeg aktivizma. Štoviše, mnogo je onih koji govore kako “ne žele imati posla s pederima”. No, zbog takvih će ljudi mnogi homoseksualci skrivati svoju seksualnost, što dodatno frustrira. Ali protiv toga ćemo se boriti.
NACIONAL: Iskorak je u vrlo kratkom vremenu dobio dosta pristaša. Kako to komentirate?
-Iskorak i njegove dosadašnje aktivnosti mnogo su bolje prihvaćene nego što smo očekivali. Danas je u udruzi 70 ljudi, ali mnogo ih je koji se, uglavnom zbog straha, nisu htjeli učlaniti, iako nas podržavaju. Ali to ne treba čuditi. Još u siječnju ove godine i sam sam mislio da ću morati tražiti vizu za Nizozemsku ili Ameriku, a danas sjedim i razgovaram s ministrima i saborskim zastupnicima. To, opet, potvrđuje moju tezu kako građani nisu homofobni, već neke stvari ne znaju. Mi živimo u seksualno nepismenu društvu, u kojem ni heteroseksualci nisu u ništa boljem položaju od homoseksualaca. I jedni i drugi žrtve su predrasuda.