Ministar VujićNa filmskom festivalu u Puli, koji će se održati od 20. do 25. srpnja bit će prikazano sedam hrvatskih filmova. Međutim, već se na samoj njegovoj pripremi opravdalo pitanje, koje se posljednjih godina stalno postavlja, o samoj svrsi tog festivala. Naime, Vijeće festivala je samo mjesec dana prije njegova početka objavilo da ne zna ni program, koji je službeno objavljen ovog ponedjeljka. Svi filmovi nisu ni dovršeni, tako da ih umjetnički ravnatelj pulskog festivala Armando Debeljuh još nije pogledao. A razlog tomu je što su autori potrošili sav novaca, pa su s producentima od Ministarstva kulture tražili do 400 tisuća kuna kako bi ih završili i na vrijeme predali. Ministarstvo kulture, glavni financijer hrvatskih filmova, samo je djelomično pozitivno odgovorilo na te zahtjeve. Međutim, u medijima se već osuđuje odluka da se 200 tisuća kuna odobri Jakovu Sedlaru za prebacivanje na filmsku vrpcu filma “Sjećanje na Georgiju”. Film je po mnogočemu kontroverzan. Još se prije godinu dana pisalo da se u njemu Sedlar obračunava s najvećim svojim kritičarima. Naime, homoseksualce i alkoholičare iz filma je nazvao: Jurice Pavičić, Ivana Starčević, Nenada Polimac i Miljenko Jergović. Ministar Vujić je izjavio da on nije pogledao taj film, ali mu je Mato Kukuljica, predsjednik Vijeća za kinematografiju i član festivalskog vijeća, rekao kako film nikoga ne vrijeđa, a da je samo “posuđivanje” imena stvarnih osoba duhovito.
Filmovi koji će se prikazati na filmskom festivalu su “Ne dao Bog većeg zla” Snježane Tribuson, “Potonulo groblje” Mladena Jurana, “Prezimiti u Riju” Davora Žmegača, “Serafin – svjetioničarev sin” Vicka Ruića, “Fine mrtve djevojke” Dalibora Matanića, “Sjećanje na Georgiju” Jakova Sedlara i omnibus “24 sata”, koji se sastoji od dvaju filmova: “Sigurna kuća” i “Ravno do dna”, mladih autora Gorana Kulenovića i Kristijana Milića. Prva tri filma s ovog popisa Ministarstvo kulture je sufinanciralo s 4,2 milijuna kuna, film Vicka Ruića s tri milijuna kuna, a ostala su tri filma nastala u nezavisnoj produkciji. Gledajući u europskim okvirima 4,2 milijuna kuna je uistinu mnogo novca. Ali kako se približavao pulski filmski festival autori i njihovi producenti su pokušali sa starom metodom – prisiliti Ministarstvo kulture da im odobri još novca, jer se u protivnom neće moći pojaviti na festivalu. Većina producenata ovih filmova podrazumijeva traženje novca. Tako nam je producent filmova “Prezimiti u Riju” i “Ne dao Bog većeg zla” Damir Terešak, jednostavno rekao: “Pa takva je bila praksa zadnjih 10 godina”. Međutim, ministar Antun Vujić odlučio je pomoći samo nezavisnim filmovima koji do sada od Ministarstva kulture nisu dobili ni kune. To su “Fine mrtve djevojke” Dalibora Matanića (400 tisuća kuna), omnibus “24 sata”(200 tisuća kuna) i “Sjećanje na Georgiju” (200 tisuća kuna). Uostalom, i dotiranje samog festivala ministarstvo je ove godine srezalo s milijun na pola milijuna kuna, dok je filmski festival u Motovunu dobio 400 tisuća kuna. Naravno, to ne znači da se ostali filmovi zbog neuplaćenih sredstava u posljednjem trenutku neće pojaviti na festivalu. Njihov odgovor je bio jednostavan – novac za izradu jedne kopije će se nekako naći, tako da će film biti ipak prikazan na festivalu.
Iznos od 4,2 milijuna kuna koji pojedinim autorima daje država, nikako nije malen. Tako na Istok, primjerice u Srbiji, država dotira pojedini film sa 50 tisuća eura, a na Zapadu se primjerice američki redatelj Robert Rodriguez za svoj prvi kultni film “El Mariachi” podvrgnuo testiranju lijekova kako bi zaradio novac za snimanje. Financijsku stranu hrvatskog filma nam je objasnio ministar Vujić: “U Hrvatskoj su se svi navikli na dotacije, a filmski su producenti pri tom ‘protočni bojleri’. Dotacije su se do sada davale uz vrlo niske kriterije, i uz još manje poštivanja ugovora s Ministarstvom kulture. Bilo bi zanimljivo vidjeti što bi se dogodilo kad bi financijska policija istražila potrošnju novca koji je država dala za snimanje filma.
Da je Dalibor Matanić za film “Fine mrtve djevojke” zaslužio državnu financijsku pomoć, u to nitko ne sumnja. Njegov prethodni film “Blagajnica hoće ići na more” vidjelo je u kinima 48.200 gledatelja što je odlično postignuće, a i osvojio je tri zlatne arene na pulskom festivalu prije dvije godine. Glavne uloge dviju međusobno zaljubljenih djevojaka u filmu “Fine mrtve djevojke” glume Nina Violić i Olga Pakalović. One, naime, unajmljuju stan u jednoj zgradi kako bi pronašle mir, ali se zajednički život pretvara u pakao. Za scenarij se tvrdi da je kvalitetan. I logično je da je ministarstvo mladom redatelju (samo mu je 27 godina) odobrilo traženih 400 kuna za film koji do sad nije financiralo. Dodatni razlog za dotaciju je bio i taj što je Matanić za film digao kredit od 600 tisuća eura. Zbog gore navedenog, ovaj slučaj može poslužiti kao primjer ostalim hrvatskim filmašima. Jednako dobar razlog za dofinanciranjem filma ministarstvo je imalo i u slučaju omnibusa “24 sata”. Radi se o dva filma mladih redatelja – “Sigurna kuća” Kristijana Mikića (traje 30 minuta) i “Ravno do dna” Gorana Kulenovića (traje 42 minute). Prvi je u travnju na 11. danima hrvatskog filma dobio nagradu za najboljeg debitanta, a Mario Sablić je dobio nagradu za najbolju kameru. Drugi je dobio nagradu “Oktavijan” za srednjometražni igrani film. U filma “Ravno do dna” radi se o kvartovskoj priči gdje dvostruko ubojstvo kvartovskih silnika učvršćuje prijateljstvo četvero prijatelja. Glavne uloge glume Hrvoje Kečkeš kao kvartovska legenda Tom, Sven Šestak kao barmen u lokalnom kafiću, Janko Rakoš glumi sitnog kriminalca Juru, a Lucija Šerbedžija je školsku ljepotica Vanja. “Sigurna kuća” je krimić u kojem trojica policajaca čuvaju svjedoka-pokajnika. Ali svjedok zna mnogo o njima i uvjerava ih da su svi otpisani jer će ih jutarnja smjena likvidirati. U ovom tarantinovskom krimiću glavne uloge glume Marinko Prga, Kristijan Topolovec, Robert Roklicer i Igor Stiković. Proračun filma “Ravno do dna” iznosio je oko 400 tisuća kuna, a “Sigurna kuća” 300 tisuća kuna. Autori su se zajedno s producentom dogovorili da, zbog vrlo dobrih kritika, spoje ova dva filma u jedan, kako bi ga što više ljudi pogledalo. Kad se zbroje spajanje i tehnička obrada, cijenu filma iznosi 1,5 milijuna kuna, pa je mu je ministarstvo kulture odlučilo pomoći sa 200 tisuća kuna. A poznato je da su debitanti na pulskom festivalu do sada bili pozitivno iznenađenje, što dokazuju Vinko Brešan, Dalibor Matanića i Gorana Rušinović.
No, teško će se argumentirati 200 tisuća kuna danih Jakovu Sedlaru za dovršetak filma “Sjećanje na Georgiju”. Film je lani podigao veliku uzbunu kada je obznanjeno da se homoseksualci u filmu zovu Ivan Starčević i Jurica Pavičić, a alkoholičari Nenad Polimac i Miljenko Jergović. Imena su preuzeta od poznatih novinara i književnika, žestokih kritičara lika i djela Jakova Sedlara. Naime, redatelj tvrdi da se ne radi o osveti već da su to lijepa hrvatska imena za homoseksualce i alkoholičare. Radnja filma počinje u novogodišnjoj noći susretom glavnog lika homoseksualca Davora Telebuha (Boris Miholjević) i Sanje Šeparović (Almira Osmanović), časne sestre koja mu je došla pružiti psihološku pomoć, a na kraju se ispostavlja da mu je kći. Edvin Liverić i Robert Plemić glume homoseksualce Ivana Starčevića i Juricu Pavičića, dok Božidar Alić i Đuro Utješanović glume alkoholičare Polimca i Jergovića. Ujedno, Vida Jerman se u filmu trebala zvati Sina Karli, kao glavnu urednicu Nacionala, ali je od toga imena naknadno odustao argumentiravši da je lik predobar u odnosu na stvarnu osobu.
“Film je sniman novcem ‘dobrih ljudi’”, kako je redatelj izjavio, a kao jedan od glavnih financijera spominje se trener Dinama i bivši izbornik Miroslav Ćiro Blažević, koji je izvršni producent. Međutim, javnost smatra da je skandalozno što je Ministarstvo kulture dalo 200 tisuća kuna za film koji vrijeđa stvarne ljude. A protiv samog redatelja su podignute prijave zbog financijskih malverzacija i lažiranja potpisa na dokumentima. Njegove je filmove u kinima pogledao neznatan broj gledatelja (“Ne zaboravi me” manje od tisuću, a “Četverored” tisuću i pol ljudi). Pitanje je hoće li demokratski potez Antuna Vulića o financijskoj pomoći nezavisnim filmovima, biti prihvaćen.
Film “Serafin, svjetioničarev film” drugi je redateljski rad Vicka Ruića, glumca iz osamdesetih, koji je 1996. režirao svoj prvi film “Nausikaja”, art-horror film koji je bio hrvatski kandidat za Oscara i koji je upamćen po tome što su Ruić i Željko Vukmirica sami financirali film stavivši imovinu pod hipoteku, a na kraju ga je u kinima pogledalo manje od tisuću gledatelja. Radnja “Serafina” odvija se na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće i prikazuje odrastanje Serafina Skoka, svjetioničareva sina koji s ocem živi na svjetioniku Glavat. Kasnije se kao austrougarski časnik nesretno zaljubljuje u djevojku sumnjiva morala. Glavne uloge glume Vjekoslav Janković i Barbara Prpić, a proračun filma je nešto veći od četiri milijuna kuna, država je sudjelovala s iznosom od tri milijuna kuna, što je dokaz da se s državnim sredstvima gotovo može snimiti cijeli film.
Tri je filma država financirala sa 4,2 milijuna kuna, prvi je od njih psihološku dramu Davora Žmegača “Prezimiti u Riju”, u kojoj Mustafa Nadarević glumi Grgu, veterana Domovinskog rata, koji pokušava obnoviti vezu s kćeri koju glumi Leona Paraminski. Zatim fantastični triler “Potonulo groblje” Mladena Jurana, koji je nastao prema istoimenom romanu Gorana Tribusona, u kojem Sven Medvešek glumi Ivana koji se nakon godina lutanja Europom vraća kući kako bi riješio misterij svog nestanka u djetinjstvu. I humoristična drama Snježane Tribuson “Ne dao Bog većeg zla”, nostalgičan film o odrastanju u provinciji šezdesetih godina. Glavne uloge glume Ivo Gregurević, Mirjana Rogina i Luka Dragić. Ukupan proračun filma je milijuna kuna. Proračun filma “Prezimiti u Riju” je šest milijuna kuna, a “Potonulog groblja” šest i po milijuna kuna. Producenti tih triju filmova tražili su još po 380 tisuća kuna i svima je zahtjev odbijen. To, međutim, i ne čudi ako se uzme u obzir da je Juranov zadnji film “Transatlantic” u kinu vidjelo samo 800 ljudi, a Žmegačev zadnji film “Putovanje tamnom polutkom” dvije i pol tisuće ljudi. Ali je zato prethodni film Snježane Tribuson vidjelo 23.200 ljudi, pa se zaključuje da je otpala samo stoga što je ponestalo novca za dotaciju od 4,2s milijuna kuna.