Objavljeno u Nacionalu br. 346, 2002-07-03

Autor: Maroje Mihovilović

Povratak najvećeg brazilskog napadača

Ortoped koji je spasio Ronalda

Ronaldo, 26-godišnji brazilski reprezentativac čija su dva gola u finalu SP-a donijela Brazilu naslov svjetskog prvaka, posvetio ih je svojoj obitelji i dr. Gerardu Saillantu: taj najveći francuski stručnjak za sportske povrede, koji je napravio dvije operacije na Ronaldovu desnom koljenu te mu pomogao prebroditi psihičke krize, spasio je donedavno uništenu karijeru najboljeg nogometaša svijeta

Vratio se kao Svjetska zlatna kopačka i osvajač Svjetskog prvenstvaVratio se kao Svjetska zlatna kopačka i osvajač Svjetskog prvenstvaNakon pobjede Brazila nad Njemačkom na kraju SP-a u nogometu najsretniji je bio 26-godišnji brazilski napadač Ronaldo. Plakao je od sreće na ramenu pomoćnog trenera, potom razgaljen jurio travnjakom zaogrnut brazilskom zastavom, da bi na kraju ljubio zlatni Svjetski kup koji je njegova reprezentacija osvojila pobjedom od 2:0 zahvaljujući upravo njegovim golovima, prvom u 67. i drugom u 79. minuti. “Ta dva gola”, izjavio je, “posvećujem svojoj obitelji i profesoru Saillantu.” A profesor Saillant spasio mu je nogometnu karijeru, nakon što je prije četiri godine bio prisiljen da izađe na teren iako je samo nekoliko sati ranije – umalo umro.
On je 1998. na SP u Francuskoj došao kao velika zvijezda, a za njega su mislili da će svojim nogometnim umijećem lako dovesti tada vrlo moćnu brazilsku reprezentaciju do svjetske titule. Za Ronalda se tada s punim pravom govorilo da je jedan od najvećih talenata koji se ikada pojavio na nogometnim poprištima, ravan slavnom zemljaku Peleu, Portugalcu Eusebiju i Argentincu Diegu Maradoni, najvećim nogometašima u povijesti.
Pravo mu je ime Ronaldo Wiz Nazaruo De Uma. Rodio se 22. rujna 1976. u naselju Bento Ribeiro, siromašnom predgrađu Rio de Janeira, nastalom u prošlom stoljeću, kad se ondje gradila željeznička pruga. Tu su nastambe od cigle, bez vrata i prozora, u kojima žive najsiromašniji stanovnici brazilskog velegrada. Naselje je dobilo ime po veleposjedniku, koji je bio vlasnik terena u blizini, sada ima željezničku stanicu, ali malo pravih gradskih sadržaja, pa tamošnja djeca najviše vremena provode na ulicama, dječaci igrajući mali nogomet. I mali Ronaldo, kojeg su u mladosti zvali Dadado, jer mu je tako tepao mlađi brat, najviše vremena provodio je igrajući nogomet. Njegova majka Sonia, koja je obitelj prehranjivala perući po tuđim kućama, željela je da njen sin uči, ali on nije volio knjigu. Ona, međutim, nije imala vremena da mu se posveti, jer je bila sama, budući da ju je suprug Nelio, otac njenih sinova, po zanimanju telefonist, napustio zbog alkohola i skitnje.
Ronaldo je nogometni talent pokazivao već u najranijoj mladosti i želio je postati veliki nogometaš kao i njegov uzor Zico, koji je rodom iz susjednog naselja. Kao dječak prvo je počeo igrati za klub Valchari, potom je u sezoni 1990.- 91. zaigrao za nešto veći lokalni klub Social Ramos, gdje je prvi puta za igranje počeo dobivati malu novčanu naknadu. No uskoro je, kad mu je bilo samo 15 godina, prešao u San Cristovao koji je igrao u nešto višem rangu natjecanja. Zbog toga se preselio bliže središtu grada i živio u kući svog suigrača, poznatijeg brazilskog nogometaša Paula Roberta. U tom klubu često je boravio i poznati brazilski nogometaš Jairzinho, koji je shvatio da je Ronaldo igrač iznimne kvalitete. Ronaldo je trebao prijeći u jedan od najboljih brazilskih klubova, Flamengo iz Rio de Janeira, no stanovao je daleko od stadiona pa bi svakog dana trebao putovati autobusom. Flamengo je bio spreman uzeti Ronalda kao amatera, na probu, nije želio ništa u njega uložiti, čak ni platiti mu autobusnu kartu. Ronaldo nije imao novaca za kartu pa je transfer propao. No Jairzinho je ipak za Ronalda našao pravi klub, Cruzeiro iz grada Belo Horizonte i Ronaldo je postao profesionalac.
U 14 utakmica za prvu momčad u prvoligaškom natjecanju postigao je 12 golova! Ukupno je za Cruzeiro odigrao 54 utakmice i dao točno toliko
golova!
Prvi je put zaigrao za brazilsku nogometnu reprezentaciju kao 17-godišnjak 24. ožujka 1994. protiv Argentine. Ušao je deset minuta prije kraja, zamijenivši Bebeta. Nije postigao gol, ali je Brazil pobijedio sa 2:0. Prvi gol za reprezentaciju postigao je na svojoj drugoj utakmici u nacionalnom dresu, protiv Islanda 4. svibnja 1994., kada je Brazil pobijedio sa 3:0. Selektor ga je uvrstio i u momčad koja je otišla na SP u SAD 1994. Brazil je osvojio prvenstvo, no Ronaldo, kojem je tada bilo 17 godina, nije zaigrao ni minute, nego su blistala dvojica drugih vrsnih brazilskih napadača, Romario i Bebeto. Potkraj 1994. za 6,5 milijuna dolara prešao je u nizozemski PSV iz Eindhovena. Za taj klub odigrao je 42 utakmice i zabio 42 gola! Sljedeće godine prešao je u Barcelonu i s njom i postao najboljim strijelcem španjolskog prvenstva. Odigrao je za Barcelonu 45 utakmica i zabio 43 gola pa se na kraju sezone njegova cijena procjenjivala na nekoliko desetaka milijuna dolara.
Barcelona je bila spremna potpisati dugoročni ugovor, koji bi Ronaldu osiguravao nekoliko milijuna dolara godišnje, veliku početnu naknadu te osiguranu budućnost, neovisno o tome što bi se s njim dogodilo. No zainteresirao se i milanski Inter, koji već dvadesetak godina, ako se izuzme šampionska titula 1988., nije imao velikih uspjeha. Talijansko prvenstvo najjače je na svijetu, uprava Intera ponudila je 55 milijuna dolara ako Ronaldo ostane u klubu desetak godina. Na kraju je postignut načelni dogovor pa je Ronaldo zaigrao prvi put za Inter dvadesetak minuta protiv Manchetser Uniteda pred prepunim stadionom. No Barcelona se na transfer žalila, ali je Fifa presudila da Ronaldo nije vezan za Barcelonu i da ima pravo prijeći u Inter, no da se Inter i Barcelona moraju dogovoriti o odšteti. Bio je to najveći transfer u povijesti.
S reputacijom najskupljeg igrača u povijesti Ronaldo se u sastavu brazilske nogometne reprezentacije pojavio u Francuskoj. Briljirao je u prvim utakmicama u skupini. U prvoj utakmici protiv Škotske zabio je gol, dva gola zabio je u osmini finala Čileu (4:1). U polufinalu protiv Nizozemske zabio je jedan gol, ali su Nizozemci izjednačili, pa je Brazil ušao u finale nakon izvođenja jedanaesteraca. Ondje ga je čekala Francuska, koja je u polufinalu pobijedila Hrvatsku sa 2:1.
Finalna utakmica igrala se 12. srpnja 1998. na stadionu “Stade de France” u Saint Denisu pokraj Pariza. Toga prijepodneva, dok su se igrači odmarali neposredno prije večernje utakmice, Ronaldo je dobio grčeve i počeo se gušiti. Od grčeva jezik mu je ušao u grlo. Nastala je panika, neki su igrači počeli vikati: “On umire! On umire!” Neki su u strahu pobjegli, a navodno je najprisebniji bio Roberto Carlos, koji je uspio zaustaviti Ronaldovo gušenje prije nego što su dojurili liječnici.
Svi su bili šokirani, trener Mario Zagalo sat i pol prije utakmice objavio je momčad bez Ronalda. Time je narušio samopouzdanje drugih igrača koji su znali da bez Ronalda nisu tako jaki. Zato je Zagalo 55 minuta prije utakmice donio novu odluku i ipak ga je poslao na teren. Ronaldo je istrčao s ostalim igračima, koji su odmah vidjeli da od njega ne mogu ništa očekivati. Brazil je igrao kao da ima samo deset igrača. Tokom dijele utakmice Ronaldo je imao samo jednu šansu i Francuska je pobijedila s 3:0. Ronaldo je gorko plakao, vratio se u Brazil i sakrio u
Nikada nije objašnjeno što se toga dana zapravo događalo u Parizu. Da li se Ronaldo slomio pod psihičkim pritiskom, boluje li od teške bolesti mozga, je li on epileptičar, ili je to bila posljedica stimulativnih sredstava i loše prehrane? No kad se ponovno pojavio u Italiji na početku nove sezone u dresu Intera više nije bio onaj stari. Na ponekim utakmicama pokazao bi umijeće, brzinu, sposobnost da zabija golove, ali bilo je to relativno rijetko. Razočarao je i navijače i upravu.
Već 25. rujna 1998. na jednoj utakmici Intera ozlijedio je prvi put koljeno pa je nekoliko utakmica pauzirao. Ta se ozljeda ponavljala svakih nekoliko utakmica, a on nije htio na operaciju. Kad je 21. studenoga 1999. Inter u Milanu pobijedio Lecce sa 6:0, pri kraju utakmice, malo nakon što je zabio peti gol, Ronaldo je krivo stao i iskrivio koljeno pa su ga iznijeli s terena. Bio mu je ozlijeđen desni ligament. Hitno je prebačen u Pariz, k najvećem francuskom stručnjaku za sportske ozljede, ortopedu dr. Gerardu Saillantu. Prvi put je operirao Ronalda 30. studenoga 1999.
Četiri i pol mjeseca Ronaldo nije igrao, a na teren se vratio 12. travnja 2000. u Rimu, igrajući na Olimpijskom stadionu protiv Lazija. Na toj utakmici koljeno mu se ponovno iskrivilo pa je iznesen s terena. Ponovno mu je puknuo isti ligament. Već 13. travnja opet ga je u Parizu operirao Saillant i savjetovao mu da se ne žuri na teren kako bi ozljeda dobro zarasla. Slijedila je duga rehabilitacija u Francuskoj, Brazilu i SAD-u. Tek u ožujku 2001. Saillant je nakon pregleda obznanio da je ozljeda zaliječena. Vratio se u Italiju u travnju, godinu dana nakon što se ozlijedio, prvu trening utakmicu odigrao je tek u lipnju, a službenu 19. kolovoza 2001., vrlo bojažljivo, bojeći se da ponovno ne ozlijedi ligament.
Novi Interov trener, Argentinac Hector Cuper, i sam je bio oprezan pa ga nije uvrštavao u momčad na početku ovogodišnje sezone. Tek 4. studenoga 2001. zaigrao je protiv Leccea, istog kluba protiv kojeg se ozlijedio, samo 17 minuta, a tada je rekao da ga koljeno boli i izišao. Ovaj put lijevo koljeno.
Odigrao bi nekoliko utakmica, pa opet pauzirao. Stalno je odlazio u Pariz, na konzultacije k Sillantu, koji je shvatio da problem nije više toliko u Ronaldovim koljenima koliko u njegovu samopouzdanju.
Saillant ga je bodrio, uvjeravao ga da je tjelesno zdrav, da treba prebroditi psihičke tegobe, postao mu je prijatelj koji mu je pružao i psihološku pomoć. To je Ronaldu jako pomoglo i na kraju prvenstva počeo je redovito igrati za Inter, koji je kolo prije kraja prvenstva bio na prvom mjestu. Kad se već činilo da će osvojiti prvenstvo, Inter je u zadnjem kolu u Rimu izgubio od Lazija sa 4:2, tako da je Juventus, koji je pobijedio Udinese, postao prvak. Kraj utakmice u Rimu Ronaldo je dočekao nakon izmjene na klupi za rezervne igrače u suzama. U upravi Intera sve se više govorilo da Ronaldo nije ispunio očekivanja i da ga treba prodati.
Bile su to za njega četiri teške, nesretne godine, a činilo se da će tako biti i na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Japanu i Južnoj Koreji. Brazil se na SP u posljednji trenutak jedva plasirao kao četvrta momčad Prvenstva Južne Amerike. Trenera Luiza Felipea Scolarija kritizirali su i stoga što je stalno u momčad pozivao i slabo pripremljenog Ronalda, umjesto da uzme veterane Romarija i Bebeta, koji su ove sezone u dresu Vasco de Game briljirali u brazilskom prvenstvu. Scolari je, međutim, bio uvjeren da će Ronaldo ipak pokazati svoju vrijednost, a Ronaldo mu je zbog toga bio jako zahvalan, željan da pokaže Brazilcima da Scolari nije pogriješio. Bojao se ozljeda i na Svjetskom prvenstvu pa je onamo pozvao i svog kirurga Saillanta. Srećom, njegovo kirurško umijeće nije mu trebalo. Ipak, Ronaldu je i u Japanu pomagao u psihičkom smislu, davao mu je samopouzdanje. Cijelo prvenstvo Ronaldo je igrao odlično, zabijao golove, a i Brazil, za kojeg se smatralo da je autsajder, igrao je izvrsno te pobijedio u svih sedam utakmica. Zbog svega toga u finale je Ronaldo je ušao mnogo mirnije nego 1998. u Francuskoj. Neposredno prije finalne utakmice njih su se dvojica zagrlili, a Saillant je za sreću pomilovao neobičnu Ronaldovu frizuru. Preporođeni Ronaldo igrao je izvrsno i zabio dva gola. Proglašen je najboljim igračem Svjetskog prvenstva, a uprava Intera je objavila: “Nakon ovakvih igara u Japanu Ronaldo ostaje.”

Vezane vijesti

'Neuspjeh Rija+20'

'Neuspjeh Rija+20'

Susret na vrhu UN-a o održivom razvoju Rio+20 završio se u petak usvajanjem izjave koja otvara put zelenom rastu planeta, više ekološki i socijalno… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika