Canary Wharf u dva je desetljeća postao pravi mali grad, i to sve na privatnom posjeduProšloga tjedna u Londonu je za javnost otvoren Granary Square, jedan od najvećih urbanih javnih prostora tog tipa u Europi koji će veličinom parirati Trafalgar Squareu, jednom od najpoznatijih trgova smještenom u srcu britanske prijestolnice. Granary Square sastoji se od deset trgova i parka, tim velikim prostorom dominiraju ušminkani vodoskoci s 1120 vodenih šprica, preuređeni stari kanal koji i danas povezuje sjeverni i južni London te stepenasta terasa na kojoj će se ubuduće održavati koncerti i predstave, a zimi će se doseliti privremeno klizalište na otvorenom, što je uobičajena praksa diljem grada.

OTVARANJE PREUREĐENOG javnog prostora šlag je na vrhu torte obnove do prije koju godinu vrlo zapuštenog područja u neposrednoj blizini željezničkih stanica King's Cross i St. Pancras u sjevernom Londonu. Tim su dijelom grada do početka obnove cijelog kvarta carevali sitni dileri i svodnici da bi se danas ondje kočoperile obje preuređene željezničke stanice te modernistički dodatak: St. Pancras International, stanica s koje iz Londona prema Parizu i Bruxellesu kreće Eurostar. I bila bi to priča sa sretnim završetkom da javnosti pažnja nije skrenuta na to da će cijeli novi Granary trg biti u - privatnom vlasništvu. To će značiti privatno osiguranje, moguću zabranu pušenja na cijelom području trga, diskrecijsko pravo vlasnika da vas izbaci s bilo kojeg kutka ako ne poštujete njihova pravila... i Granary Square u tome neće biti jedini. Daleko od toga. Analitičari upozoravaju da Britaniji prijeti šuljajuća privatizacija javnih prostora. Sve je veći broj ulica i trgova definirano (i u vlasničke papire upisano) kao privatno zemljište. To jest brak iz računa - i u najbolja ekonomska doba novaca za izrazito ušminkavanje nekog zapuštenog kvarta imaju samo velike privatne tvrtke. Općine i gradovi prihvaćaju njihov novac, a zauzvrat dobivaju vrlo ulašteni kvart, ali gube vlasnički list.

TREND JE KRAJEM 80-IH započela konzervativna premijerka Margaret Thatcher koja je - zabrinuto prateći kako financijsko srce Britanije The City gubi klijentelu jer više nema fizičkog prostora primiti nove bankare i financijaše - odlučila da se City ima proširiti na istok grada. Samo koji kilometar zračne linije od Cityja - a ujedno i na putu za financijaše vrlo važan mali gradski aerodrom (prigodno nazvan City Airport) - nalazilo se vrlo veliko zapušteno područje bivših dokova i skladišta. U ime ogromnog zahvata regeneracije tog područja Thatcherica je osnovala privatnu korporaciju koja je pokrenula stvari s mrtve točke - počevši s novim instalacijama preko planiranja izgradnje nove željezničke pruge do urbanističkih planova za poslovne i stambene zgrade na širem području grada, a ne samo na zemljištu koje je dobiveno da se izgradi novi poslovni centar. U roku od dva desetljeća Canary Wharf je postao Cityju ravnopravno financijsko središte, pravi mali grad u kojem dnevno radi više od 100.000 ljudi i zarađuje milijune funti (i sebi i državi) - i to sve na privatnom posjedu. Na ulasku u kompleks Canary Wharfa stoje rampe, privatno osiguranje ima pravo pregledati svaki automobil i zabraniti vam fotografiranje... posjetitelji su tretirani doslovno kao gosti u nečijoj privatnoj kući. Uspjeh te regeneracije siromašnih istočnolondonskih dokova u financijskog diva pokrenuo je lanac sličnih projekata u svim kutcima Britanije.

DA JE PRIVATIZACIJA JAVNOG PROSTORA danas uzela maha, vjeruju i u listu The Guardian, ali je vrlo teško doći do točnih podataka najviše zato što svaki zahtjev za vlasničkim listom košta. List je zato odlučio zatražiti pomoć svojih čitatelja koje moli da im dojave za svaki sličan slučaj kako bi napravili interaktivnu mapu privatiziranih javnih otvorenih prostora diljem Britanije - od ulica i trgova preko riječnih obala do plaža i šetnica. Svih prostora, dakle, za koje bi se očekivalo da su javni. Južno od Canary Wharfa nalazi se Isle of Dogs, smješten u velikoj okuki Temze koji je s tri strane okružen rijekom. Dio je to grada koji je najviše profitirao rastom Canary Wharfa, a uz riječnu obalu sagrađeni su brojni luksuzni stanovi. Želite li se, međutim, diviti novim kvartovima i prošetati se uz obalu rijeke, to nije moguće punom dužinom Isle od Dogs. Iako i u Britaniji postoji pravo prolaska privatnim zemljištem uz rijeke i more, ono je relativno novijeg datuma pa su neke starije zgrade izgrađene tik uz obalu rijeke i često ćete tijekom šetnje morati zaći dublje "u kopno", zaobići privatni kvart i tek se nakon njega moći vratiti šetnji uz vodu. Za nedavno održane riječne parade brodova Temzom u povodu dijamantne 60. obljetnice krunidbe britanske kraljice Elizabete II. neke od najboljih točaka za gledanje bile su zatvorene za javnost. Pogled na kraljicu i tisuću brodova koji su plovili Temzom tijekom parade - s dva mosta i nekoliko ulica uz obalu Temze u samom središtu Londona - bio je rezerviran za pomno odabrane korporacijske goste koje su čuvale privatne zaštitarske tvrtke. Tower Bridge, koji dvije obale Temze spaja kod Tower of London, i pješački Millennium most, koji povezuje Tate Modern s katedralom Svetog Pavla, u vlasništvu su najveće londonske korporacije - The City of London. Dio je to grada koji je od davnina jedinica za sebe. Ima svoju policiju, a i kraljica prilikom posjeta Cityju mora tražiti dozvolu ulaska od tamošnjeg gradonačelnika. Granice Cityja prepoznatljive su po malim statuama zmajeva na sve četiri strane, a tu čudnu podijeljenost Londona u njegovu najcentralnijem dijelu izvrsno je zloupotrijebio najpoznatiji britanski ubojica svih vremena: Jack Trbosjek. Iako različito tumače tko je Jack zapravo bio, svi se stručnjaci za Trbosjeka slažu u jednome: činjenica da je Jack operirao na granici dvaju policijskih područja ometala je istragu i išla naruku nikad uhvaćenom zločincu koji je slobodno prelazio iz Cityja u London i natrag, iskorištavajući slobodu kretanja preko nevidljive granice koju policajci - ograničeni područjem vlastite ingerencije - u svojoj istrazi nisu imali.

Boris Johnson londonski je gradonačelnik od 2008.PRIVATNA KORPORACIJSKA PRIČA nad otvorenim, donedavno javnim, prostorom vezana je i za Olimpijski park. Iako se on nalazi unutar granica općine Newham i djelomice dotiče još dvije londonske općine - ni jedna od tri postojeće općinske vlasti nema ingerencije nad tim prostorom i njegovim vlasnikom, korporacijom nazvanom London Legacy Development. Nakon Olimpijade najveći dio naselja u kojemu će živjeti natjecatelji prijeći će u ruke investicijske korporacije male zaljevske države Katar, zvane Qatar Dari. I dok će manji dio naselja biti pretvoren u socijalne i stanove za takozvane "neophodne radnike" (kao što su učitelji, medicinske sestre, vatrogasci i policajci, a koji si ne mogu priuštiti skupe kvadrate u Londonu), velika većina bit će preuređena u luksuzne stanove od čije će se prodaje zarada slijevati u ruke Qatar Darija. Otvoreni prostor oko stambenih zgrada također će biti u rukama privatnih vlasnika, dok će općina Newham upravljati tek limitiranim prostorom pristupnih ulica i cesta. Samo kilometar i pol zapadno od Olimpijskog sela raste još jedno privatno mamut-naselje, Nine Elms, veće je od najvećeg londonskog parka, Hyde Parka, a u njemu će se, osim nove zgrade američkog veleposlanstva, kočoperiti tisuće novih stanova i ureda te najveća zelena tržnica u Britaniji. Otvoreni prostor u sklopu Nine Elmsa također će većinski biti u rukama privatne korporacije, što će sa sobom donijeti sva ograničenja privatnog posjeda. Kritičarima ove sve prisutnije politike korporacije odgovaraju da svojim novcem i angažmanom stvaraju novi otvoreni prostor na mjestima na kojima je dotad bilo veliko ništa, prostor koji nitko nije koristio. I činjenica je, dakako, da regeneracija tih ogromnih zapuštenih područja stvara nove šetnice, biciklističke i rekreacijske staze, otvorene javne prostore kojih dotad nije bilo i da za njih općine, dakle proračun, ne moraju izdvojiti ništa. Osim vlasničkog papira, naravno. Aktivisti Occupy pokreta tvrde da takav novi omjer vlasničkih snaga mijenja nešto znatno važnije i dublje u socijalnom tkanju britanskog društva. "To stvara viziju društva u kojemu samo radite, kupujete i povremeno jedete u restoranima. Možda ćete otići na kakav sponzorirani događaj, ali ta vizija ne predviđa da ljudi naprave nešto sami, ona onemogućuje spontana okupljanja i aktivnosti." Occupy London je prošle godine morao kampirati ispred katedrale Svetog Pavla jer im je pravno bilo onemogućeno da protestiraju ispred londonske burze na Paternoster trgu koji je u vlasništvu tvrtke Mitsubishi. Occupy London, osim toga, tvrdi i da postoji iznimno "nezdravi trend" političarskog zapuštanja dijelova grada, kako bi se poslije moglo ustvrditi da je toliko propao da mu svakako treba regeneracija, koja je skupa i za koju novac imaju samo bogate korporacije. I tako, malo-pomalo, Britanija ostaje bez društvenih javnih prostora koji pritom gube lokalna obilježja i postaju žrtvom "korporativne sterilnosti", kako je nazivaju Occupy aktivisti. Taj trend ima još jednu izravnu posljedicu. Kao što je pokazao primjer Occupy London, a on je samo jedan od mnogih prostora za demonstracije u današnjem Londonu, sve je manje takvih prostora. I može pravo na okupljanje, protestiranje i javno izražavanje mišljenja biti jedno od osnovnih ljudskih prava moderne zapadne demokracije, ali ako nema prostora na kojemu se ono može prakticirati - od njega će u bliskoj budućnosti ostati jedno veliko ništa, a to je samo jedan od primjera kako pužuće korporacijsko preuzimanje javnih prostora utječe na svakodnevni život Britanaca.