Hoće li Orsat Miljenić nakon Zlatka Komadine i Mirele Holy biti sljedeći ministar koji će otići iz Milanovićeve vlade?Hrvatska je u 22 godine imala deset premijera, 12 vlada, 14 ministara pravosuđa, barem šest predsjednika Vrhovnog suda i - sve to vrijeme – reformu pravosuđa koja će, čini se, nadživjeti i one najambicioznije među imenovanim funkcionarima. Aktualni ministar pravosuđa Orsat Miljenić na tu je dužnost imenovan 23. prosinca 2011. Za nešto više od šest mjeseci uspio je održati novinarsku konferenciju na koju je zakasnio, predložiti dvije promjene propisa (o ovršiteljima i o seljenju stečajeva iz sudskog u upravni djelokrug) koje su ga izložile nesmiljenom napadu. Najprije 68 ovršitelja, zakon o kojima je prošloga ljeta još jednom Sabor odgodio s 1. srpnja na kraj ove godine. Zatim i dijela odvjetnika, branše iz koje je izišao trenutkom imenovanja. Zatim i dijela medija kojima se baš "sviđa" da smjene u Milanovićevoj vladi ne stanu na Zlatku Komadini i Mireli Holy. Čak je i sam premijer, na prošlotjedni upit tko je sljedeći, slegnuo ramenima. Zbog zakona o stečajevima oluja tek slijedi.

ZATIM, MILJENIĆ JE U ŠEST MJESECI mandata uspio u javnosti dobiti ocjenu 2,78, najnižu u kabinetu, jer "najomraženiji" ministar, Radimir Čačić (2,24), ionako je zasebna kategorija. Dobro, Čačić, on je prolazio dvaput na izborima i dvaput stigao u kategoriju nevoljenih političara. Ali zašto Miljenić, ministar pravosuđa, za kojeg 57 posto građana nema pojma tko je, em osobno, em ministarski? Čime je to Orsat Miljenić zaradio samo dvojku u zemlji u kojoj se i ne zna za njega? A već drugi put je nositelj državne funkcije, prvi put je bio ravnatelj Državnog ureda za odnose s Međunarodnim sudom za ratne zločine na području nekadašnje Jugoslavije u Haagu. Kako bi se razumjela pozicija aktualnog ministra pravosuđa, mora se znati: ni jedan od 13 dosadašnjih gazda u sudskom resoru nije navršio puni mandat. Od prvoga, Branka Babca, (11 mjeseci) do posljednjeg, Dražena Bošnjakovića (17 mjeseci). Dva mjeseca i šest dana taj je resor 1992. vodio Ivan Milas. Čak i najpopularniji ministar pravosuđa Ivica Crnić (kao nestranački čovjek, što je od kolovoza 1992. do svibnja 1995. bio nezamisliv presedan) nije izdržao dulje od dvije godine i devet mjeseci. Još jedan stranački nesvrstani, Ivan Šimonović, pod Sanaderom nije bio dulje od dvadesetak mjeseci. Zlatko Mateša, premijer od kraja 1995. do siječnja 2000. promijenio je tri ministra, Miroslava Šeparovića, Milana Ramljaka i Zvonimira Šeparovića. Združenim snagama Ivo Sanader i njegova nasljednica Jadranka Kosor imenovali su četiri ministra: Vesnu Škare Ožbolt, Anu Lovrin, Ivana Šimonovića i Dražena Bošnjakovića.

POVIJESNO GLEDAJUĆI, takva seoba ministara u tako važnom resoru ne treba nikoga začuditi. Pa i Hrvoje Šarinić bio je premijer samo sedam mjeseci, a Stjepan Mesić jedva tri. Zato Sanaderov mandat izgleda kao golem politički opus, sve do njegove abdikacije 12. siječnja 2008. Čitavo to vrijeme, bez obzira na ministre i premijere, trajala je hrvatska pravna reforma. Reforma? Možda čak i nije najbolji primjer, ali svaki, ali baš svaki ministar pravosuđa mijenjao je Kazneni zakon barem jedanput. Valja zamisliti situaciju u kojoj verzija dr. Ksenije Turković, čija se jedna odredba tek treba primjenjivati od 1. srpnja 2013. (kad Hrvatska formalizira ulazak u EU) već ide na remont. Neka ranija iskustva, posebno iz vremena dok je Vladimir Šeks priznavao da vodi i Sabor i stranku i pravosuđe, bilo je moguće da se svaka reforma kaznenih propisa "slavi" posebnim presicama autora, redovitih profesora te struke s hrvatskih pravnih fakulteta. Štos je u tome što su svaku izmjenu zakona radili isti profesori (u maloj zemlji nema toliko doktora znanosti za kazneno pravo) koji su okončanje rada na novom zakonu slavili skupa s novinarima. Zašto je to tako išlo? Zato što je svaki profesor, i svaki ministar, naravno, htio imati "svoju verziju" KZ-a. A zašto se to omogućavalo u zemlji u kojoj je i funkcija predsjednika Vrhovnog suda čisti politički rulet.

Prvi hrvatski šef "zrinjevačkog sudačkog stola" Vjekoslav Vidović najuren je iz kabineta jer je odbio poslušati (u konkretnom predmetu, da ne bude zabune) Josipa Manolića, tadašnjeg premijera, koji je prenosio poruku Franje Tuđmana, tadašnjeg šefa države. Sve se rasplelo, naravno, daleko od očiju javnosti, a Vidović je ispraćen natrag u Varaždin u kojem ga je Tuđman i pronašao. A što je vrhunski sudac radio u rodnom gradu? Tamo su ga smjestile bivše vlasti, jer nije htio suditi i postupati po nalogu komiteta. U predmetu protiv - Tuđmana.

I ORSATA MILJENIĆA JE PREMIJER Milanović našao u njegovoj odvjetničkoj pisarnici. I pustio ga u pravosudnu džunglu da dobro pazi što će reći europskim promatračima koji "monitoriraju" hrvatske poslove nakon dovršetka pregovora. Jer Miljenić govori jezike, diplomat je s karijerom koju svaki čas prekida neka državna obveza, općenito je fin dečko koji će znati s Europljanima izići na kraj. Posebno s onima koji, kad ne znaju što bi drugo napisali u izvješćima za Europsku komisiju ili poručili hrvatskoj javnosti doli da napadnu (prije) ili upozore (danas) da još treba poraditi na reformi pravosuđa.

ZBOG SVIH TIH OSOBINA Miljenić je zahvalna meta domaćim razbijačima na javnoj sceni. Oni će već naći autora ustavne tužbe kojom se želi srušiti Zakon o kaznenom postupku, a ako usput padne i Mladen Bajić, glavni državni odvjetnik, još bolje. I u pisanju te tužbe iskoristiti, za novac, naravno, profesoricu sa zagrebačke katedre koja je bila članica radne skupine koja je "napadani" ZKP izradila. Sad je Miljenić došao pod udar zbog navodnog sukoba interesa, jer je sklopio ugovor o zastupanju poduzeća u ovrhama, čijeg je direktora zaposlio kao svog tajnika u Ministarstvu. I uzalud ministar govori da je odvjetnički ured "zamrznuo", da je ugovor sklopio u vrijeme kad još ni Milanović nije znao da mu baš Miljenić treba u kabinetu. Iz iskustva, fini dečki ne podnose tu vrstu objeda s lakoćom. Milanović se, osim slijeganjem ramenima, o konkretnom slučaju još nije izjasnio.

SLIČNO, ALI 11 GODINA RANIJE, postupio je i Ivica Račan, prema još jednom finom dečku, profesoru Stjepanu Ivaniševiću. Ovaj je uz pravdu u resoru imao i upravu, pa otkrio da dvije trećine državnih činovnika nema položen stručni ispit. Ni šest mjeseci nakon "otkrića" morao je otići, jer je administrativni lobi bio prejak. Moćnom Sanaderu su dva ubojstva bila sasvim dobar povod da najuri odanu Anu Lovrin i pregrize nestranačkog Ivana Šimonovića. Ovaj je pak u džepu već imao prijavu za mjesto u UN-u. Ministrom je ostao taman toliko (dvadesetak mjeseci) koliko je bilo potrebno da se spora procedura na East Riveru dovrši, a on dotad ostane u milosti i Jadranke Kosor. Ništa neobično, kad je predsjednika Vrhovnog suda Krunislava Olujića smjenjivala ista ona tajna služba koju je vodio prije dolaska na Zrinjevac. Čitavo vrijeme, sve 22 godine, postoje dvije konstante. Jedna je da ugled sudačke funkcije pada i da se suci smatraju "lijenim, neukim i potkupljivim tipovima". U skladu s tim je i sve niže mjesto sudaca na skali tzv. narodnog povjerenja. Druga konstanta je pak gotovo svakogodišnji priljev novih predmeta - oko 1,5 milijuna spisa. Što to dokazuje? Da narod vjeruje sucima, pa još malo više vjeruju u sudački žig na kraju presude, koji priznaju kao konačnu potvrdu svoje pravice. Je li Orsat Miljenić spreman na reforme koje bi smanjile taj pritisak na sudačke stolove? Malo vjerojatno, u diplomatskim školama se ta stvar ne uči. Je li ministar spreman, za razliku od Branka Hrvatina, predsjednika Vrhovnog suda, pohvaliti suce koji već petu-šestu godinu smanjuju broj neriješenih spisa? Tko zna ide li pohvala uz ideju da se na tzv. starim predmetima zaposle umirovljeni suci. Posebno oni koji su pobjegli u penziju pred lustracijom Milana Vukovića, jedinog pripadnika nomenklature 90-ih koji je reformu pravosuđa shvaćao kao obračun s nepoćudnim kadrovima u sudnicama. Orsat Miljenić sačuvat će svoj mandat iz dva razloga. Prvi, ako Milanović zaključi da su batine koje trpi ministar potrebne kako bi zakoni o stečajevima i ovršiteljima prošli, onako kao potonji u Saboru. Drugi, ako tihog ministra pravosuđe bude htjelo zadržati kao zastupnika u financijskim pitanjima države koja nema para, i pravosuđa koje pare treba. Dakle, tamo negdje do jeseni, kad se bude pripremao proračun. Bude li stavka sudova nedirnuta, sve u redu, bude li niža, ćao Orsate. Orsat Miljenić odletjet će pokažu li europski monitorinzi da reforma pravosuđa stoji, a borba protiv korupcije ne miče se dalje od Sanadera. Milanović neće htjeti da mu nitko, pa ni ministar u njegovoj Vladi ugrozi 1. srpnja 2013.