Objavljeno u Nacionalu br. 866, 2012-06-19

Autor: Renato Baretić

Nacionalna klasa

Nek vise demokršćanske sise

Gdje su sad udruge za ravnopravnost spolovila koje bi zatražile da se istraži koje je to živinče stavilo na internet četiri krapinske sise, jer cure sigurno nisu željele postati planetarno poznate po prostačkom pijančevanju

Renato BaretićRenato BaretićPovijest licemjerja u Hrvata duga je i, jasno, bogata. Pače, sve ljepša i starija. Evo, recimo, ovo s bećarcem. Bećarac je stoljećima stara forma slavonske narodne pjesme, utemeljena na stihu od deset slogova koji je nama Hrvatima (a i inim susjednim te srodnim narodima) još u vrijeme opće nepismenosti, još i veće od ove današnje, nekako najbolje sjeo u jezik(e) i sluh(ove). Bolje čak i od osmerca - taj se opopulario tek kad je propisalo više od deset posto pučanstva, pa su se romantične misli znale posložiti i u dva sloga manje, pa je onda i Mihanoviću sinulo da napiše "Horvatsku domovinu", za kojom su onda uslijedile i "Evo zore, evo dana" i "Hej Slaveni" i štošta još, ali to je već druga priča.

Ovisno o podneblju i kroz stoljeća stjecanome mentalitetu, Hrvati su taj deseterac pjevali na različite načine. Dalmatinci iza gore, kao i Hercegovci, urlali su ga iz sve snage, natječući se u tome čiji će se eho više puta odbiti od okolnih brda i klisura, a Slavonci su spustili dinamiku i intenzitet zvuka napola, još i malo umekšali melodijski kanon, sve puni nade da se njihovi glasovi razliježu ravnicom skroz do kraja beskraja. Brđani su se razbacivali beskonačnim trzavim razvlačenjem zadnjega samoglasnika (kojeg je pisanjem nemoguće oponašati), a ravničari su, valjda zato što su bili malo bliži gradovima i školama, deseteračkom dvostihu uskoro dodali još i jedan osmosložni stih, onaj za poantu (to je ono klasično "jedan-dva, tra-la-la-la-la!")

Ali, bez obzira na te razlike, ima nešto što ih snažno povezuje, nešto što je i mene, čistog asfaltera, privuklo tom nesretnom seljačkom desetercu, bez obzira na to prate li ga tamburice ili vjetar s planine. Tri su stvari posrijedi. Prvo: stihovi su uvijek dvosmisleni, seksualno aluzivni, ali bez iznimke (ako govorimo isključivo o dobrim desetercima) lišeni bilo kakve proste riječi ili psovke.


Drugo: takvi su stihovi do danas preživjeli zahvaljujući činjenici da su se stoljećima, svake nedjelje, posvud pjevali pred crkvom, nakon mise, kad je još cijelo selo na okupu; oni su bili krajnji doseg zavodničke smjelosti tih vremena, da župnik ne poludi, i u momaka i u cura. Dosjetljivost u smišljanju stihova koji kažu sve premda ne govore ništa, ili obrnuto, bila je dokaz izvođačeve inteligencije i svojevrsno jamstvo djevojci da bi dijete rođeno iz veze s takvim darovitim stihoklepcem moglo biti inteligentno, ili barem snalažljivo. Iz takvih su situacija rođeni mnogi naši pradjedovi i prabake, dobrim dijelom i roditelji, ma koliko mi šutjeli o tome. I treće: i bećarac i ojkalica sa svim podvarijantama (ganga, rera...) od lani su pod UNESCOvom zaštitom, kao nematerijalno kulturno dobro cijelog ovog svijeta. Čemu bi mogao služiti toliki amatersko-etnološki uvod u kratku priču o jednoj običnoj reklamnoj kampanji, ni po čemu blesavijoj od gomile drugih kojima nas se svakodnevno rafalno tretira iz svih mogućih medija?

Pa eto, tome da se skine stigma s reklama za Osječko pivo (probao dvaput, nijednom mi se nije nešto svidjelo, pa nisam ni u kakvom sukobu interesa) o kojima se zadnjih dana govori i raspravlja u kontekstu seksizma, ravnopravnosti spolova i ne znam čega sve ne. Halo, Zemlja zove! Da radim u UNESCO-u, još jučer bih bio zatražio reviziju prošlojesenske odluke o štićenju bećarca te ojkalice i inih deseteračkih pjevanih formi kao hrvatskih vrijednosti globalnog značaja! Jer ako se sami Hrvati zgražaju nad onim čime se inače ponose i što im je cijeli svijet priznao kao nematerijalno kulturno dobro vrijedno zaštite na planetarnoj razini (a stihovi i melodija iz "spornih" reklama ni u jednom segmentu ne krše kanon bećarca kakav je UNESCO zaštitio!), što da drugo napravi UN, u kojemu je, da stvar bude zanimljivija, još i povjerenik za ljudska prava baš - Hrvat?

Slično licemjerje na snazi je i u slučaju onih četiriju (viđali smo i ljepše, tek da uđe u zapisnik) krapinskih sisa. Svi se sad odjednom užasno zgražamo na nacionalnoj razini, a riječ je najvjerojatnije samo o dvjema pijanim tukama koje su zaboravile tko su, gdje su i u kojem vremenu žive. Pokazivale su i naokolo nudile (ponavljam: najvjerojatnije pijane, što im također ne služi na čast) svoje sekundarne spolne atribute, demokršćanske sise, ali zapravo ništa strašno nisu učinile osim što su se predstavile kao totalne glupače koje pojma blagog nemaju što je to mobitel i YouTube, ali nema sad te ženske udruge ili institucije za ravnopravnost spolovila koja bi stala u njihovu obranu, koja bi zatražila da se istraži koje je to živinče stavilo na internet, jer cure sasvim sigurno nisu same željele postati planetarno poznate po svojem prostačkom pijančevanju. "Same su to tražile!", vjerojatno glasi tihi odgovor svih naših užasno važnih te učinkovitih ženskih udruga i svih za njih nadležnih institucija.

Da sam ja UNESCO, odmah bih u proceduru stavio zahtjev da se, kao autentično nematerijalno dobro, pod zaštitu stavi i hrvatsko licemjerje.

Vezane vijesti

Banana u državi

Banana u državi

Zamišljam očaj onih likova koji su otišli u Poljsku da bi se tamo pijani tukli, pijani švercali bengalke na stadione, pijani ih tamo bacali na teren… Više

Najnovije

Izbor urednika