Snježana Tribuson“Raditi film ‘Ne dao Bog većeg zla’ nije bio samo užitak nego i poseban intimni doživljaj, jer se u njemu otkriva dio našeg djetinjstva”, kažu nam Snježana i Goran Tribuson, koji su se u subotu na 49. Pula film festivalu u velebnoj Areni predstavili prvi put sa zajedničkim projektom. Scenarij za nostalgičnu priču o odrastanju u provinciji za vrijeme socijalizma u kojoj glavne likove tumače djeca napisao je Goran Tribuson (53), jedan od najplodnijih hrvatskih pisaca, autor više od 25 romana i profesor scenarija na Akademiji dramske umjetnosti. Njegova osam godina mlađa sestra Snježana Tribuson film je režirala, “ali i dodavala nešto u scenarij”. Dok smo razgovarali oboje su tvrdili da još nisu vidjeli gotov film i da ga ne mogu komentirati, no otkrili su nam svoje strahove vezane uz njega. Snježanu Tribuson najviše su plašili tehnički detalji, na primjer, hoće li ton biti dobar i hoće li svi biti potpisani na špici. Goran Tribuson najviše se mučio pitanjem hoće li publika ovaj film uspoređivati s nekad kultnom serijom “Grlom u jagode” Srđana Karanovića i Rajka Grlića, koja se bavila sličnom temom.
Tribuson je dosad napisao tri filmska scenarija, a za “Crvenu prašinu” Zrinka Ogreste dobio je Zlatnu arenu za scenarij. Na ovogodišnjem festivalu u Puli predstavit će se s još jednim filmom: to je “Polagana predaja” Mladena Jurana, za koji je scenarij napisao po svojoj istoimenoj knjizi. “Ružno zvuči, ali to je bio čisti posao”, otkrio nam je. Usput, u izdanju “Mozaika” najesen se objavljuje novo izdanje tog romana. Zlatnu arenu za scenarij dobila je i Snježana Tribuson za film “Tri muškarca Melite Žganjer”.
Oboje su naglasili da film “Ne dao Bog većeg zla” nije autobiografski i da u glavnim likovima nipošto ne treba tražiti scenarista i redateljicu. Film je hommage njihovim roditeljima, a naslov “Ne dao Bog većeg zla” dan je po omiljenoj uzrečici njihova oca, koja je, po njihovu mišljenju, fenomenalna jer opravdava sve što se dogodi, a uz to sugerira da se moglo dogoditi još nešto gore. Likovi roditelja i bake, koje tumače Mirjana Rogina, Ivo Gregurević i Semka Sokolović-Bertok, po karakteru podsjećaju na njihove roditelje i baku, a lik ujaka, kojega glumi Goran Navojec, nalik je problematičnom stricu iz stvarnog života: voli kockanje i stalno upada u nevolje. No događaji nisu autentični, iako mnogi imaju ishodište u njihovu djetinjstvu. Oni se u filmu čak zovu kao njihovi roditelji. “Naš otac Milan imao je nadimak Branko, pa se i u filmu zove Branko. Bio je klesar, ali je vodio bjelovarsko poduzeće ‘Pobjeda’, koje je propalo jer je u to vrijeme teško bilo voditi privatno poduzeće. Majka je bila nastavnica i zvala se Nevenka. Oboje više nema pa se nitko neće veseliti filmu…”, kaže Snježana Tribuson.
Film “Ne dao Bog većeg zla” opisuje odrastanje glavnog lika Frule u provincijskom gradiću, kojeg pratimo od osnovne škole do mature i odlaska na fakultet u Zagreb. Nadimak mu je Frula jer svira flautu, ali – loše. Njegovo sazrijevanje prikazano je kroz dva bitna odnosa – s djevojkom, u koju se zaljubio još kao dječak od 12 godina, i s ocem. Za razliku od prva dva filma Snježane Tribuson “Prepoznavanje” i “Tri muškarca Melite Žganjer”, ovo nije tipični ženski film – glavni lik nije žena i ne propituju se ženski problemi. No ona misli da je Frula zapravo nalik ženskim likovima u njezinim prethodnim filmovima: on je introvertiran i suzdržan, ne zna se izboriti za svoje ciljeve i teško uspostavlja kontakte s djevojkama, a kad to konačno uspije, vezu gotovo upropasti zbog stidljivosti. Drugi lik je djevojčica Biba, njegova mlađa sestra, koja ima sporednu ulogu, no kako napominje Snježana Tribuson, trudila se da taj lik bude upečatljiv. “Ona je zajebant, ona je ta koja se u obitelji usuđuje prigovoriti i suprotstaviti drugima te reći što misli”, objašnjava.
Film evocira uspomene na život u provinciji šezdesetih godina u bivšoj Jugoslaviji i veže se uz specifične fenomene tog razdoblja kao što su pojava televizije, procvat američkog filma, pogotovo vesterna, rock muzika… Podijeljen je na pet dijelova: Vrijeme šuškavaca, Vrijeme filma, Vrijeme televizije, Vrijeme rocka i Vrijeme zrelosti, a kraj je dvosmislen pa ga svaki gledatelj može shvatiti kako mu odgovara – kao sretan ili kao tragičan završetak. U prvotnoj verziji scenarija postojao je i šesti dio, epilog, ali je filmski teoretičar Hrvoje Turković, inače suprug Snježane Tribuson, sugerirao da ga izbace jer je suvišan. Iako su oboje rođeni u Bjelovaru, a u filmu glumi još troje Bjelovarčana – njihov zajednički prijatelj Bogdan Diklić, koji živi u Beogradu, i braća Goran i Bojan Navojec, priča ne opisuje život samo u Bjelovaru, nego se bazira na fenomenima koji su bili jedinstveni u cijeloj bivšoj Jugoslaviji, te u ostalim zemljama nekadašnjeg socijalističkog bloka. Grad Bjelovar u filmu se uopće ne spominje. Jedino se na kraju na autobusu koji odlazi prema Zagrebu vidi ploča na kojoj piše Bjelovar – Zagreb.
Goran Tribuson naglašava da je scenarij za ovaj film izvorni. “To nije adaptacija mojih knjiga, iako sam koristio neke elemente i likove iz svojih ranijih romana kao što su ‘Rani dani’, ‘Trava i korov’, ‘Legija stranaca’ i ‘Povijest pornografije’. Određene stvari je dopisivala moja sestra Snježana ili je tražila da napravim nešto što bi bilo u skladu s njezinom režijskom koncepcijom. Zapravo više ne znam što se nalazi u svakoj mojoj knjizi jer mnoge govore o odrastanju u šezdesetima pa mi nastaje kaos u glavi i hvata me od toga užas. Osim toga, pošto sam svoje odrastanje i mladost racionalizirao u nekoliko knjiga, na proslavama mature uglavnom šutim, a ni u društvima prijatelja ne govorim o tome jer mi u protivnom kažu da ih prestanem gnjaviti jer sam sve to već opisao”, kaže nam Tribuson.
Njihovo je djetinjstvo zapravo bilo određeno – grobljem. Stanovali su odmah pokraj groblja, njihov je otac imao radionicu na groblju, na groblju su igrali nogomet i groblje im nije bilo neko mistično nego sasvim normalno mjesto. Tako i likovi iz filma stanuju preko puta groblja, dok ručaju slušaju muziku sa sprovoda, kad su ljuti osamljuju se na grobovima. No groblje u filmu nije tretirano patetično, kao simbol smrti, nego jednostavno kao susjedstvo. Uz to, njihov pradjed Giuseppe Tribusoni, podrijetlom iz Italije, također je bio klesar, a došao je u ove krajeve početkom 20. stoljeća iz Furlanije. Poslije je promijenio ime u Josip pa se i danas na bjelovarskom groblju mogu naći njegovi radovi. I djed Angelo Tribusoni bio je klesar. Oni su zapravo bili Furlani ili Retoromani, koji su prihvatili talijanski jezik.
“Mi smo tako poput lovačkih pasa genetski postali predisponirani na – groblje”, zaključuje Tribuson i dodaje da je i on kao student žbukao iznutra grobnice i postavljao ”šalunge”. “Znao sam napraviti grobnicu, što je puno isplativije od pisanja romana: više se zaradi, a i trajnije je. Ja sam prekinuo tu tradiciju i otišao u književnost, što se s vremenom pokazalo kao loša odluka”, zaključuje.
Tvrdi da su njihovi dosadašnji pokušaji zajedničke suradnje bili kao ukleti, “valjda zbog te vezanosti uz groblje”. Prvo je 1989. napisao scenarij za film po svom krimiću “Siva zona”, koji je trebala režirati njegova sestra. Već su bili dobili novac za snimanje, ali zbog hiperinflacije novac je propao i od projekta nije bilo ništa. Potom je napravio, opet za nju, scenarij nazvan “Doviđenja u Nuštru”, no producent je zaključio da režiju neće dati Snježani Tribuson “jer nije provjerena”. “Kod nas je neprovjeren režiser onaj koji nema ni jedan film, a provjeren je onaj koji ima šest loših”, komentira Tribuson. “Na kraju se Branko Schmidt dočepao tog scenarija, promijenio ga do neprepoznatljivosti, čak i naslov i žanr, i napravio od njega komediju. A znate i sami kako je prošlo ‘Srce nije u modi’”, zaključuje. Uslijedio je scenarij za tv dramu, koju je ipak trebala režirati njegova sestra. Na kraju je i to propalo.
Na pitanje kako je izgledala suradnja između sestre i brata, Snježana Tribuson je sa smiješkom odgovorila da “Tribuson ne može s nekim raditi, jer mu to užasno ide na živce; on je pisac i želi raditi sam, pa kad bi pisao scenarij u suradnji s nekim, vjerojatno bi ga istukao”. Dodaje da je uživala čitajući Tribusonove autobiografske knjige, koje su, po njezinu uvjerenju, vrlo dobra literatura, ali je imala svoju viziju. Na isto pitanje njezin brat Goran Tribuson priznaje da on nije osoba s kojom je lako surađivati: on je mrgud, gunđalo, po naravi nalik na njihova oca. “Kako moja sestra ima iskustvo i s njim i sa mnom, pronašla je odličan način suradnje: nije htjela puno diskutirati nego mi je pismeno pobrojala izmjene, na primjer, u sceni broj pet promijeni ovo i ubaci ono. Kako je to bilo matematički precizno, kao kod krojača koji kaže skrati rukav, to sam napravio. Dopisivanje je završilo odlično! Naime, surađujući s raznim redateljima naslušao sam se apstraktnih primjedbi tipa ‘Tu fali malo mesa!’, ili ‘Daj to malo začini!’, koje ne znače baš ništa”, objašnjava Tribuson.
Na pitanje da li film kritički govori o razdoblju socijalizma, Snježana Tribuson je odgovorila da je nastojala da u filmu nema nikakvog obračuna s komunizmom, jer je to kao tema nije zanimalo. Iako postoji i lik političkog aktivista, nema kritike socijalizma i komunizma. “Bez obzira na sve priče o komunizmu, svoje sam djetinjstvo uvijek smatrala lijepim”, zaključuje. Njezin brat još je konkretniji pa kaže: “Od 90-ih na ovamo bilo je puno političkih obračuna s bivšim sustavom, a najžešće su vodili njegovi bivši pobornici, vjerni partijci i komitetlije. Takav motiv uopće ne smatram vrijednim da bih na njega trošio rad i vrijeme. Nisam bio nikakva žrtva režima i nemam nikakvih razloga da se obračunavam s bivšim režimom. Uostalom, i režimi nakon 90-ih pokazali su drugu vrstu nakaznog lica i čini mi se da čovjek ne bi mogao živjeti bez opraštanja.”
Film “Ne dao Bog većeg zla” snimljen je za 54 dana, na tri lokacije – u Bjelovaru, Samoboru i u Zagrebu, gdje su snimali interijere. U rodnom Bjelovaru snimali su 17 dana, najviše u središtu grada – parku i okolnim ulicama koje se nisu puno mijenjale pa su u filmu glumile šezdesete godine. Jednom je nakon snimanja ostala kulisa s natpisom Kino Partizan, što je među Bjelovarčanima izazvalo konsternaciju. Također, morali su kamionima dovesti umjetni snijeg da bi mogli snimiti snježnu atmosferu i taman kad su završili te scene, pao je pravi snijeg, što ih je rastužilo. Budući da u Bjelovaru nisu mogli snimati “njihovo groblje”, koje se nalazi uz magistralnu cestu po kojoj jure brojni automobili, te su scene snimali u Samoboru.
Snimanje je proteklo u vrlo ugodnoj atmosferi. Kako je Bjelovar mali, tihi grad, snimanje je svima bilo zanimljivo i svi su htjeli pomoći jer su imali iskustva s filmskim ekipama. Tu su se već prijašnjih godina snimali “Zločin u školi” Branka Ivande, a u obližnjem selu nastala su “Razmeđa” Kreše Golika. Bjelovarčani govore specifičnim narječjem, između podravskog i slavonskog, imaju duge vokale, pa su glumci Bjelovarčani povukli ostale glumce tako da se i u govoru osjeća bjelovarski naglasak. “Kad sam čula Ivu Gregurevića, pomislila sam: Bože, točno tako je govorio naš stari!”, kaže Snježana Tribuson.
Prije snimanja najviše ju je mučio izbor djece glumaca, jer prva tri dijela filma nose klinci. Prije konačnog izbora razgovarali su s više od 600 djece u Zagrebu i Hrvatskoj, ali na kraju su bili jako zadovoljni izborom. Dječaka Frulu glumi Filip Ćurić iz Lipika, a adolescenta Luka Dragić; lik njegova prijatelja odigrao je Ozren Martinović, a velikog je utjelovio Bojan Navojec; Iva Šoštarić je igrala malu klinku u koju se zaljubljuje, a veliku Dora Fišter. “Bili su sjajni i ponašali su se kao pravi profesionalci”, zaključuje.

U 'Ne dao Bog većeg zla' glumi troje Bjelovarčana: uz Gorana i Bojana Navojca, u filmu se pojavljuje i Bogdan Diklić, beogradski glumac rodom iz Bjelovara S obzirom da sam ja mrgud i gunđalo, Snježana nije sa mnom htjela diskutirati oko scenarija: pismeno mi je slala svoje primjedbe, i to je dopisivanje odlično završilo OKVIR
Kad je Goranu Tribusonu redatelj Mladen Juran ponudio da napiše scenarij po vlastitoj knjizi “Potonulo groblje”, kaže da ga je ta ponuda dovela u očajnu situaciju: vlastiti roman morao je iznova pročitati nekoliko puta kako bi bio na razini znanja, koje mu je potrebno za pisanje scenarija. Kad je završio svoju verziju, na njoj su radili još neki, na primjer, Juran, pa čak i oscarovac Jiri Menzel, koji u filmu igra značajnu ulogu.
Na kraju je nastala priča o Ivanu koji se nakon dugogodišnjeg lutanja Europom vraća u rodni kraj gdje želi istražiti dramatičnu sudbinu svoje obitelji. No u gradu ga dočekuju razorene kuće, potopljeno groblje i čudni stanovnici, a među njima i lijepa Marilyn. Film je na repertoaru u utorak, a uloge tumače Sven Medvešek, Barbara Nola, Asim Bukva i Ksenija Pajić.
“Bilo mi je jako drago što je Juran pozvao oscarovca Menzela, možda najvažnijeg europskog redatelja, da odigra ulogu uvrnutog Čeha. On glumi i u svojim i tuđim filmovima, cijenim ga kao glumca i sviđa mi se njegova sklonost prema stilizaciji i karikiranju, što bi u ovom pomalo horor filmu moglo donijeti ironijski odmak”, kaže i dodaje da je i u ovom filmu važno groblje: ono se nalazi na obali rijeke koja plavi okolicu, a poplava prijeti da odnese cijelo groblje. “Tako je u romanu, ali to ne postoji nigdje u stvarnosti jer bi voda odnijela grobove pa su oni bili prisiljeni napraviti umjetno groblje na Bundeku,” kaže.
Na pitanje je li i on pratio snimanje filma kao što su Miroslav Krleža i Ranko Marinković nadgledali nastajanje predstava u HNK, odgovorio je da ni jednom nije bio na setu za vrijeme snimanja jer bi mu to bilo neugodno, a osim toga bi se samo iznervirao. “Ispalo bi da je bedak došao kontrolirati što su mu napravili od teksta, koji nije bezgrešan”, kaže i dodaje da se u kazalištu tekst rijetko mijenja i da se zato uopće ne može uspoređivati s filmom.
Posljednju verziju filma nije vidio, no kaže da je to u ovom poslu uobičajeno, jer scenarist ima status malo viši od šminkera i kostimografa. No zbog toga se ne osjeća ni prikraćeno niti uvrijeđeno. Pisanje scenarija ne smatra velikim autorskim poslom, ali financijska satisfakcija je dva do tri puta veća nego kod knjiga. To je paradoks jer se zna dogoditi da njegovu knjigu pročita barem tri puta više ljude nego što ih pogleda film.