IlustracijaNew York Times nedavno je objavio rezultate istraživanja Federalnih rezervi o bogatstvu i prihodima američkih obitelji. Istraživanje je pokazalo da se bogatstvo Amerikanaca između 2007. i 2010. godine smanjilo za 40%, a glavni je razlog pad cijene nekretnina koje su velikoj većini njih glavna ili jedina imovina. Prihodi američkih obitelji pali su u istom razdoblju za 7%, no njihov kreditni položaj ostao je isti: niti su prestali posuđivati niti su u stanju smanjiti postojeće dugove.

Na nedavnom predavanju o globalnom kapitalizmu, profesor ekonomije Richard D. Wolff istaknuo je da je Amerika danas u goroj ekonomskoj situaciji nego ikada. Kriza je 2007. i počela jer su građani imali više nagomilanih dugova (kredita, hipoteka...) nego što su ih mogli pokriti svojom imovinom i prihodima; danas su još siromašniji, plaće su im još niže, a dugovi su i dalje jednako visoki. To je osobito loše za predsjednika Baracka Obamu koji je sam pogoršao svoj položaj obećanjima o oporavku; većina će na njega kao aktualnog čelnika države svaliti svu krivnju za svoju sve nepovoljniju situaciju, što će svakako ići na ruku njegovu protukandidatu Mittu Romneyju.

Bit će još gore

Uobičajena je priča da se recesija u Europi i gospodarsko usporavanje Kine prelijevaju u SAD i šire "zarazu" te da su glavni uzročnici američkih problema. To je samo dijelom istina, ističe profesor ekonomije. U svakom slučaju, više se ne čuju priče o oporavku koje su kružile početkom godine. Institucije koje predviđaju ekonomske trendove prognozirale su uspon u drugoj polovici 2012., ali sada su od toga odustale. Wolff sa sigurnošću tvrdi: bit će nam još gore, nitko ne zna koliko gore ni koliko dugo će to trajati, ali posve je izvjesno da će se stvari pogoršati.

Izbori u Wisconsinu i dva kalifornijska grada (San Diegu i San Joseu) koji su se održali 5. lipnja, označili su nove poraze za javne službenike u SAD-u. Demokratska stranka i sindikati u Wisconsinu udružili su se u pokušaju smjenjivanja republikanskog guvernera Scotta Walkera, ali bez uspjeha. Dva grada u Kaliforniji, pak, nadmoćnom su većinom izglasala odluku o smanjenju mirovina za javne službenike, ne samo buduće nego i one već zaposlene. Ti događaji najnoviji su udarac radničkom pokretu i javnom sektoru i pokazatelj sve slabijeg položaja radničkih sindikata u SAD-u.

Idioti

Sindikati danas zastupaju svega 7% radnika u privatnom i oko 30% u javnom sektoru. Svatko tko tvrdi da su sindikati uzrok ekonomske krize stoga je, Wolffovim riječima, idiot: oni su danas premali, rascjepkani i predstavljaju minoran dio radne snage, a dokaz za to je i napad na mirovine u Kaliforniji, nešto što snažan sindikat nikada ne bi dopustio. Wolff podsjeća da je 1930-ih godina, u doba Velike depresije, ekonomska situacija bila još lošija nego danas, ali sindikati su tada bili puno jači. Tih je godina osnovan Kongres industrijskih organizacija (CIO), najveće udruženje sindikata u američkoj povijesti koje je okupilo milijune radnika. A predsjednik Franklin D. Roosevelt utemeljio je usred krize sustav mirovinskog osiguranja, sustav naknada za nezaposlene i otvorio 12 milijuna novih radnih mjesta u federalnoj vladi. Radni je narod time dobio ogroman poticaj, za razliku od današnje situacije u kojoj dobiva upravo obrnuto.

Razlog tome je što je 1930-ih godina postojalo nešto čega danas nema: masovan i organiziran radnički pokret udružen s jakim socijalističkim i komunističkim strankama čiji su brojni članovi radili i u CIO-u. Taj savez učinkovito je prisilio bogate biznismene da poslušaju glas ljudi s ulice, nanio golemu štetu Republikanskoj stranci i učinio Roosevelta jedinim četverostruko izabranim predsjednikom u američkoj povijesti. On je kriznu situaciju vješto iskoristio, izvukavši novac od poslovne zajednice i bogataša za ispunjenje zahtjeva ljevičarskih radikala od kojih je zauzvrat zahtijevao da utišaju svoju antikapitalističku retoriku.

Novi grabež kapitalista

Njegova politika podijelila je kapitaliste, ali i radničku klasu. Brojni socijalisti počeli su slaviti Rooseveltovu socijalnu državu i "kapitalizam s ljudskim licem", a dio kapitalista koji je mrzio Roosevelta krenuo je u uništenje saveza koji ih je porazio. Simultani napad na sindikate i socijalističke stranke nakon Drugog svjetskog rata, oličen u makartizmu i hajci na komunističke simpatizere 50-ih godina, u nadolazećim desetljećima gotovo je posve ukinuo nasljeđe New Deala.

Kapitalisti su do danas vratili sve što su izgubili u Velikoj depresiji, ostvarivši drastično smanjenje poreza korporacijama i najbogatijim građanima, ali bez jakih sindikata i lijevih stranaka koji bi im parirali kriza je sve dublja. 1930-e godine važna su povijesna lekcija: sindikalni pokret i antikapitalistički militanti zajedno su izvršili pritisak na vlastodršce i doveli do ekonomskog oporavka zemlje. Želimo li da radnička klasa u SAD-u opstane, smatra Wolff, moramo iznova izgraditi taj savez.