Marin BurelaMarin Burela (41) jedan je od najuspješnijih menedžera globalne ekonomije hrvatskog podrijetla. Rođen u Ninu nedaleko od Zadra, Burela se kao četverogodišnjak s roditeljima preselio u Australiju, gdje je odrastao u Geelongu nedaleko od Melbournea. Na australskom sveučilištu Deakin diplomirao je tehničke znanosti, a već je osamnaest godina u korporaciji Ford. Prošao je sve odjele i poslove, od prodaje i marketinga, dizajna i razvoja novih automobila, vodio je i proizvodne pogone, a donedavno je bio član Uprave Land Rovera zadužen za proizvodnju. Od prošlog mjeseca je član Uprave Premier Automotive Groupa korporacije Ford zadužen za tri prestižne marke: Aston Martin, Jaguar i Land Rover. To su tri najpoznatije i najprestižnije engleske marke automobila, pa ne čudi što se Burela kreće u engleskom visokom društvu – u središtu tvrtke u Birminghamu posjetili su ga princ od Walesa Charles sa sinovima, engleski vratar David Seaman, a česti su mu gosti razni šeici i drugi bogati ljudi svijeta koji svoje automobile kupuju u nekoj od tvrtki kojima upravlja.
Burelu smo zatekli na godišnjem odmoru u Ninu. Na dogovoreno se mjesto za sastanak dovezao u najnovijem Land Roveru, Range Roveru, koji mu je na korištenje dao lokalni distributer Tomić & Co. S ponosom nam je pokazao glavne tehničke novotarije i izume na novom Range Roveru, prije nego što smo se u središtu Nina sastali s njegovom obitelji, suprugom Stephanie – Slavonkom iz Županje, kćerima Adrianom, Melissom i Biancom te sinom Christopherom. Dok smo prolazili Ninom Burela se na svakom drugom koraku zaustavljao u razgovoru s mještanima, govoreći hrvatski u pravom lokalnom dijalektu. Kako nam je kazao, nikome od mještana ne govori čime se u životu bavi, nego ga svi prije svega poznaju po roditeljima.
“U Fordu radim već osamnaest godina. Počeo sam u Australiji, a zatim sam imao priliku raditi na mnogim lokacijama diljem svijeta. Dvaput sam bio u Europi, tri puta u Americi, a malo vremena proveo sam i u Indiji. Posljednje dvije godine bio sam u Land Roveru, kao član uprave i direktor za proizvodnju, na tu sam poziciju došao kad je Ford kupio tvrtku od BMW-a prije otprilike dvije godine. Dobro sam se zabavljao vodeći globalnu proizvodnju za tvrtku. Prije mjesec dana korporacija me, na moju veliku sreću, odlučila postaviti u upravu Jaguara, Land Rovera i Aston Martina. Moje su dužnosti tamo mnogo šire, pokrivaju sve tri tvrtke, i uključuju sve aspekte poslovanja, ne samo proizvodnju, nego i marketing, financije i sam posao.
Još sam smješten u Birminghamu, to je središte svih triju kompanija, i odande vodimo posao. Odgovaram za proizvodnju u Velikoj Britaniji, gdje se nalazi središte naše proizvodnje, za pogone za sastavljanje u Južnoj Africi, Brazilu, Maleziji, Tajlandu i Turskoj, te male operacije u nekim drugim zemljama. Moja je potpuna odgovornost za proizvodnju, inovacije, tehnologiju, proizvode, način na koji proizvodimo i distribuiramo automobile na tržišta. Kad sam počeo kao direktor proizvodnje, imao sam pod sobom 10 tisuća ljudi, uključujući i kompletnu proizvodnju motora, osovina, prijenosa. Danas ih imam 26 i pol tisuća. Vrlo uzbudljivo.”
NACIONAL: Nije li to što radite posao snova za svakog muškarca? Ranije ste rekli da ste posudili Aston Martin Vanquish i Aston Martin DB7 iz tvrtke da ih malo provozate. – Za mene to definitivno jest posao snova. To je kao da su dijete pustili u trgovinu igračaka. Uz iskustvo koje sam stekao prije ulaska u taj posao, a radio sam u proizvodnji u cijelom svijetu, radio sam na inženjerskom dijelu, dizajnu i razvoju automobila, uz mojih godinu i pol, dvije koje sam proveo u prodaji i marketingu Forda, došao sam u Land Rover s velikim iskustvom, što je kompanija vidjela kao najveći resurs.
NACIONAL: Kako vi vidite tri marke kojima upravljate? – Vrlo se razlikuju, vrlo su prestižne i nose vrlo jaku simboliku. Land Rover je cijeli u avanturi, robna marka koja sugerira da možete učiniti bilo što, otići bilo kamo bez straha od kvara. Uzbudljiva stvar kod Land Rovera je to što se možete voziti kroz Amazonu, oprati auto i parkirati ga ispred “Ritz Carltona”, i vozilo i marka će opet biti na svome mjestu. U najzabačenijim dijelovima svijeta ili najekskluzivnijim gradovima, Londonu, Tokiju, New Yorku i Zagrebu. To je Land Rover, marka avanture i iskustva.
Jaguar je stil, klasični dizajn, luksuz na najvišem nivou što se tiče stylinga i performansi. Prije deset godina prodavalo se oko 15 tisuća Jaguara godišnje. Ove ćemo godine prodati oko 160 tisuća automobila. Mnogo smo postigli s tom markom.
Aston Martin je vrhunac po performansama, sportskim osobinama i tehnologiji. Predstavlja sve što bi netko mogao poželjeti od tehnologije u kombinaciji s izvrsnim performansama. Ne čudim se što se 007 odlučio vratiti Aston Martinu u novom filmu.
NACIONAL: Dojam je kao da se Aston Martin cijelo vrijeme zasniva na superiornoj engleskoj zanatskoj obradi. – Mislim da sve tri marke imaju tu osobinu. Ako pogledate dizajn, vrlo su prepoznatljive, smione i posebne. Dijete od 5-6 godina može nacrtati Land Rover Defender, jer je toliko specifičan. Jaguar je sam po sebi simbol superiorne zanatske obrade. Spoj drva i kože na način koji nijedna druga kompanija ne može ponoviti. Aston Martin je sve što čovjek može poželjeti. Da me pitate što bih htio u svojoj garaži, rekao bih Aston Martin Vanquish i Range Rover. To su moja dva auta iz snova. NACIONAL: Ne brine li vas hlađenje globalne ekonomije? – Pa, brine nas, nema sumnje da to utječe na odluke ljudi o kupnji. Možda će razmisliti je li pravi trenutak za kupnju takve vrste. Ipak, Land Rover još ima veliki rast, globalno od 25 do 35 posto. Prodajemo u 140 zemalja u svijetu. Jaguar je tijekom 12 mjeseci narastao 60 posto, a Aston Martin je sve jači. Iako su globalni uvjeti teški, uspjeli smo narasti.
NACIONAL: Vaš je uspjeh u automobilskoj industriji velik. Vidite li se jednog dana na mjestu prvog čovjeka Forda? – Mislim da sam imao sreće, imao sam vrlo dobre roditelje koji su me izveli na pravi put. Moj je uspjeh ovisio o mnogim stvarima koje su se dogodile u mom životu. Vjerski odgoj je bio vrlo važan. Bio sam ministrant u Ninu, s četiri i pol godine bih otišao u zvonik i pokušao povući konopac od zvona. Onda bi me sakristan naganjao jer nisam smio to raditi. U Australiji sam bio prvi hrvatski ministrant u Geelongu. Uvijek sam težio stvarima za koje sam mislio da mogu. Ali voditi Ford Motor Company na globalnoj razini, to je vrtoglava visina. Iskreno, nadam se izazovu koji imam s ove tri kompanije i bilo bi glupo sada razmišljati o izazovima iza toga. S druge strane, mlad sam, tek sam napunio 41… Ne bavim se predviđanjima, ali vrlo sam sretan s time gdje sam sada.
NACIONAL: Sjećate li se odlaska u Australiju? Koja su vaša najranija sjećanja iz djetinjstva? – Moj je otac napustio Hrvatsku 18 mjeseci prije nego smo mu se mama i ja pridružili. Autobus je polazio od malog ninskog mosta i vozio putnike u Zadar. Sjećam se da sam imao tri godine i nekontrolirano plakao dok sam gledao oca kako odlazi. Nisam mogao shvatiti zašto odlazi. Tek se bio vratio iz vojske i proveo nekoliko mjeseci s nama. Godinu i pol poslije, majka i ja smo čekali isti taj autobus. Sjećam se da su svi plakali, a ja sam bio sretan jer sam znao da idem vidjeti oca. Otputovali smo u Zagreb, bilo je hladno i sniježilo je, bili smo kod ujaka koji je tada živio u Zagrebu. Dva dana poslije otišli smo na kolodvor i napustili Zagreb s prvog perona. Bilo je to nevjerojatno: 1994., mnogo godina poslije, ja, supruga i troje djece vratili smo se u Hrvatsku, i to upravo na prvi peron, a ujak koji nas je ispratio nas je i dočekao. Stigli smo, sjećam se, a vijorile su se hrvatske zastave, još je bilo vojske naokolo, nismo imali vizu, samo australske putovnice. Vidio sam ujaka iz vlaka, on se popeo gore, plakao je kao dijete, trebalo nam je neko vrijeme da dođemo k sebi. Još imam tu putovnicu jer ima hrvatski žig, onaj iz tih vremena, koji su lijepili. Zadržao sam to kao suvenir. Vratio sam se u svoju lijepu zemlju i nikad to neću zaboraviti.
NACIONAL: Jeste li od tada često boravili u Hrvatskoj? – Peti put sam u Hrvatskoj. Godine 1996. vratili smo se s mojim roditeljima, prvi put svi zajedno kao obitelj. Kakvo je to bilo iskustvo! Moj je otac imao priliku s našim najmlađim dijetom, u to vrijeme trogodišnjom Biancom, prošetati ninskim stazama kojima je šetao sa mnom kad sam bio dijete. Bilo je to nevjerojatno – kao da proživljavamo san. Pitao sam kćeri kamo bi htjele na godišnji odmor ove godine i jednoglasno su pristale da idu u Hrvatsku. Ja se nisam bunio. Otkad smo se preselili, puno nam je lakše – iz Engleske je to kratak let.
NACIONAL: Kad ste stigli u Australiju, vaša imovina bili su, kako ste rekli, samo prazni kovčezi. Kako je izgledao vaš iseljenički život? – Bilo je teško. Otac je radio koliko je mogao, kad god je mogao. Sjećam se da je neko vrijeme lovio tri različite autobusne linije da bi se dovezao na posao, sat i pol mu je trebalo. Onda bi odradio 12-satnu smjenu, pa bi sat i pol putovao natrag. Šest dana tjedno radio bi tako, a nedjelja mu je bila slobodna i tada bi vodio obitelj u crkvu. Obitelj je postala vrlo bliska. Bili smo u stranoj zemlji, nismo razumjeli jezik. Sjećam se prvog dana u školi. Svi su govorili strani jezik, a ja sam mislio da sam ja normalan, i nisam mogao razumjeti što s njima nije u redu. Hrvatska je zajednica vrlo jaka u Australiji i s vremenom smo se uklopili u nju, a tamo ljudi imaju naviku da jedni drugima pomažu. Hrvatske škole, opatice i svećenici, hrvatski klubovi, nogometni klubovi, to je okruženje u kojem sam odrastao. Bilo je teško. Diskriminiralo nas se, morali smo raditi vrlo teško za sve što smo htjeli postići u školi, sportu i na poslu. Imao sam sreće, jer teško sam radio, Bog mi se nasmiješio i sad sam tu gdje jesam.
NACIONAL: Jeste li oduvijek bili tehnički nadareni? – Da, malo jesam. Sve što vam mogu reći je ovo: mama i tata bi otišli na posao a ja bih ostao doma tijekom školskih praznika. Dok su oni bili na poslu, ja bih rastavio televizor i pokušao ga sastaviti prije nego se vrate. U nekoliko prilika nisam bio uspješan, tata je pokušao uključiti televizor i nije radio. Jer sam ja još imao nekoliko dijelova viška. Ne znam koliko me puta stresla struja jer sam gurnuo prst u krivi sklop. Tehnički nadaren, da, ali me kao dijete nije zanimala samo tehnologija, nego i teorija, posao, sjećam se da sam kao mali htio čitati poslovne novine, znati kako razne kompanije posluju. Kad sam imao oko 12 godina, s ocem sam se provezao pokraj Fordova pogona u Geelongu i rekao mu: “Jednog dana ja ću voditi ovo mjesto.” A bila je to golema tvornica, s oko pet tisuća zaposlenih, u kojoj je tata radio kao običan radnik. Okrenuo se prema meni i rekao: “U tvojim snovima, dečko.” Dvadesetak godina poslije, otac se našao s nekoliko prijatelja i čavrljali su se. Jedan od njih je rekao da mora biti ponosan na svog sina jer ima lijepu obitelj, ide u crkvu nedjeljom, vrlo je domoljuban, podržava Hrvate, inženjer je, radi, svira u bendu. Otac i ja nikada ne razgovaramo o poslu, ali tata je tog vikenda došao k meni i nakon ručka me pitao što radim. Kazao sam: “Sjećaš se prije 20 godina kad smo prošli pokraj Forda, a ja sam rekao da ću jednog dana voditi to mjesto?” “Da.” “Točno to radim.”
NACIONAL: Recite nešto o svojoj obitelji. – Vrlo sam sretan, jedino žalim što ne provodim dovoljno vremena s obitelji. U konstantom sam dodiru s poslom, nema godišnjeg odmora. Nosim laptop i mobitele, a mislim da je to najgori izum čovječanstva. Katkad se osjećam kao da mi je laptop dio tijela.
Roditelji su u mirovini, mama ima 63 godine, a tata 62. On je jedan od onih koji su mislili da su starije žene “prikladnije”. Bili su tu prošle godine, posjetili su nas u Engleskoj, pa smo zajedno došli u Nin. Ove godine nisu mogli. Mojoj sestri Marijani su 34 godine i pravi je dinamit. Vrlo je dobra, radi u ugostiteljstvu, vodi većinu korporativne zabave na australskoj Velikoj nagradi plus mnoge druge događaje visokog profila.
Ne znam kako moja žena izdrži sa mnom. Radoholičar sam, odlazim ujutro u 6, vraćam se u 8-9 navečer. Češće sam u avionu ili hotelu nego doma. Žena pazi na obitelj bolje nego bih ja ikad mogao. Nikad se ne bih mijenjao s njom za posao. Moj je posao lagan u usporedbi s njenim. Imamo četvero djece. Adriana ima 16, Melissa 14, Bianca devet, a Christian je napunio tri godine prije tri dana. On je sjajan, siguran sam da će igrati nogomet, ne može bez lopte.
NACIONAL: Baš nogomet, ne australski nogomet? – Da, jedino što razumije je nogomet. Ne bih imao ništa protiv da igra za hrvatsku reprezentaciju ili Manchester United. Mogao bih to preživjeti.
Kćeri sve idu u školu, Christian također, jer u Engleskoj školovanje počinje rano. Za djecu koja su se tako često selila, a Adriana je u zadnjih 12 godina išla u 11 različitih škola, ide im jako dobro. Globalni su građani, njihova je sposobnost za prilagodbu različitim kulturama i načinima razmišljanja zadivljujuća.
NACIONAL: Kako vaši kolege gledaju na vaše hrvatsko podrijetlo? – Ponosan sam što sam Hrvat. Prije nekoliko godina u Detroit Free Pressu na cijeloj stranici su objavili priču u kojoj sam se opisao kao Hrvat. Predsjednik Uprave Forda poslao mi je mail u kojem je napisao da je ponosan na mene zbog te priče. Kazao je da to pokazuje da sam strastven, da nisam zaboravio otkud sam, i to poštuje.
Kad pogledam Hrvatsku, ne mogu vjerovati koliko se prilika ovdje pruža i ne znam kada će ih netko ostvariti. Vidim ih u tri područja: poljoprivredi, turizmu i maloj proizvodnji dijelova. Na kratki do srednji rok ne vidim da će itko u Hrvatskoj uspostaviti veliku proizvođačku operaciju, ali proizvodnja dijelova mogla bi biti velika prilika za Hrvatsku. Vlada bi trebala lobirati da privuče tu vrstu investicija i posla. Na tim bi temeljima Hrvatska mogla uspjeti.