Objavljeno u Nacionalu br. 350, 2002-07-30

Autor: Nenad Polimac

Festival bez koncepta

Fine mrtve djevojke - najbolji hrvatski film od Maršala

Zahvaljujući Mataniću i Snježani Tribuson ovogodišnji je Festival ipak ponudio znatno više od katastrofalnog lanjskoga, a organizatori će zadovoljno istaknuti kako je i gledalište bilo znatno popunjenije, ali to je i dalje festival bez koncepta i atmosfere

Scena iz filma "Fine mrtve djevojke"Scena iz filma "Fine mrtve djevojke"Dvije potpuno gole djevojke mazno se dodiruju na krevetu, a kamera im nimalo ne skriva tijela. Netko kuca na vrata njihova podstanarskog raja. To je gazdarica, koja je doznala da je jednoj od njih umro otac i želi joj izraziti sućut. Unesene u strasna milovanja, one ni ne čuju kucanje. Uporna žena ipak želi unutra: tko zna, možda su cure mrtve! Lijepo je vidjela da su obje ušle u stan! Odlazi po rezervni ključ i tiho otvara vrata. Kad se naviri u spavaću sobu, zanijemi od užasa: djevojačka ljubavna igra upravo je na vrhuncu! Brzo se išulja van, klone na kauč uz svog supruga i zastenje: “Strašno! Ližu jedna drugu! Lezbače!”
Ne biste vjerovali, no to je scena iz hrvatskog filma, kinematografije koja je dosad jedva zamjećivala da postoje osobe homoseksualnih sklonosti. U “Ruskom mesu” Lukas Nola tek je dao naslutiti da je briga prostitutke Ksenije Ugrine za mlađu kolegicu Dijanu Bolanču nešto više od zaštitničke skrbi, Jakov Sedlar je u “Agoniji” pokušao skandalizirati javnost uvođenjem lezbijskog podzapleta u izvornu dramu Miroslava Krleže (zagrljaji Zoje Odak i Nives Ivanković, međutim, bili su tako diletantski režirani, da su prije nasmijavali nego provocirali), a isti je filmaš na ovogodišnjem pulskom festivalu predstavio u “Sjećanju na Georgiju” lik homoseksualca koji se voli preodijevati u ženu – dakako, na potpuno vodviljskoj razini. U filmu “Fine mrtve djevojke” Dalibora Matanića, redatelja čiji je prvijenac “Blagajnica hoće ići na more” najgledaniji proizvod hrvatske kinematografije u zadnje dvije godine, lezbijska romansa središnji je dio zapleta i dočarana je u svoj punoći – emocionalno i erotski. Dvije glumice koje igraju zaljubljeni par, Olga Pakalović i Nina Violić, iznimno su uvjerljivi antipodi (jedan od preduvjeta za uspjeh mnogih ljubavnih veza): prva je krhka i eterična, druga čvrsta i sportski nabrijana, ali također na svoj način ženstvena. Kad to situacija zahtijeva, one se pred kamerama ljube, kasnije i razodijevaju, kao da je to najprirodnija stvar na svijetu.
Iako “Fine mrtve djevojke” nisu tipičan gay film, koji se samodostatno udubljuje u skrivene nijanse homoseksualnih odnosa, nego metaforični triler o nesnošljivosti društvene sredine (stanari kuće u kojoj se odigrava radnja su nasilnici, rasisti, nekrofili, prostitutke, ubojice nerođene djece, no jedino su lezbijke među njima žigosane kao nepoželjne), uvjerljivost tog iznimnog ostvarenja – najdojmljivijeg u hrvatskom filmu nakon “Maršala” Vinka Brešana – upravo je u realističnom prikazu središnjeg odnosa dviju glavnih junakinja. Matanićev je film pritom i izvrsno režiran, a zbog vrlo atraktivnog widescreen formata i fotografije živih boja doima se kao da je ponikao iz neke druge, recimo, španjolske kinematografije. S potonjom ga filmskom sredinom veže i osjećaj za makabrično (tri smrti i niz ozljeda ljudskog tijela), autor je očito gledao i “Susjede” Alexa de la Iglesie, a u spretnom spoju društvene kritičnosti i filmofilske upućenosti kao da se podsjećamo na ranog Fassbindera. Ipak, i uz sve usporedbe i svjesne citate, “Fine mrtve djevojke” su punokrvni original koji će imati zasluženo velik odjek u domaćim kinima i popriličan odjek na međunarodnoj festivalskoj sceni (preporučuje se izbjegavanje blještavila Cannesa, Venecije i Berlina te usmjeravanje na žanrovski profilirane, ali prestižne festivale).
Da je riječ o malo drukčijem filmu bilo je očito već i iz činjenice da je čitava Pula oblijepljena fino dizajniranim plakatima koji su ga predstavljali (jedini takav trud na ovogodišnjem festivalu), a novinarima je bio na raspolaganju i web site dalibormatanic.com, s kojeg ste mogli uzimati obavijesti o snimanju i fotografije. Pritom, “Fine mrtve djevojke” uopće nisu ponikle kao projekt Ministarstva kulture, nego kao privatna produkcija Alka filma, čiji je vlasnik Jozo Patljak lani predstavio svoj prvi, ne baš osobito uspješan film “Sami” Lukasa Nole. S ukupnom cijenom koštanja od 450 tisuća eura (kada se podmire svi troškovi), “Fine mrtve djevojke” jeftinije su od bilo kojeg domaćeg filma koji su sufinancirali Ministarstvo kulture i Hrvatska televizija, a izgledaju neusporedivo bolje. Posve dostatan argument da shvatite da u domaćoj kinematografiji puno toga ne štima.
Što ne štima, najbolje pokazuje film Mladena Jurana “Potonulo groblje”. Po navodnom priznanju povjerenika za film pri Ministarstvu kulture, dr. Ante Peterlića, scenarij za ekranizaciju istoimenog romana Gorana Tribusona bio je jedan od najboljih koji su pristigli na natječaj, a kako je glavni kriterij za dodjelu financijskih sredstava (u ovom slučaju četiri milijuna i 200 tisuća kuna) vrijednost teksta, nije bilo razloga da mu se novac uskrati. Premda mi baš nisu jasni razlozi po kojima se “Potonulo groblje” može okvalificirati kao dobar scenarij (iz onoga što sam iz filma mogao razaznati prije je riječ o staromodnom istočnoeuropskom koketiranju s metafizikom i hororom), nijedan pametan producent ne bi uložio novac u ostvarenje redatelja koji bi mu kao svoju osobnu kreativnu iskaznicu pokazao prvijenac “Transatlantik”. Da stalno ne optužujemo Jakova Sedlara za diletantizam, takvu ocjenu svog rada zaslužuje i Juran, međutim, njemu je unatoč tome iz državne blagajne povjeren budžet za režiju priče iz koje bi nešto eventualno mogao izvući Matthieu Kassovitz (“Grimizne rijeke”). Glavni junak (Sven Medvešek) svjetski je lutalica koji se vraća u rodni gradić kako bi razriješio zagonetku svog djetinjstva, no uviđa da u toj sredini nije jedina osoba s tajnom. Nju ima i vlasnica samotne kuće (Barbara Nola), koja je u potrazi za skrivenom obiteljskom ostavštinom, ali i drugi uvrnuti žitelji toga gradića. Možete samo zamisliti kao Juran gradi tjeskobni ugođaj filma, koji uključuje i temu uskrsnuća mrtvaca (unatoč naslovu, potonulo groblje nema vidniji dramski značaj), a što bi kao od šale pošlo za rukom čak i petorazrednim američkim i talijanskim štancerima – mehaničkim nizanjem ukočeno režiranih prizora u kojima nema apsolutno nikakve napetosti. “Potonulo groblje” dosadan je film, napravljen bez ikakva stila (svaka čast povremeno dojmljivoj glazbi Igora Kuljerića i finoj scenografiji Marija Ivezića; fotografija uvijek pouzdanog Slobodana Trninića upropaštena je lošim prebacivanjem sa 16mm na 35mm vrpcu), očajnog rada s glumcima (Juran je čak uspio nagovoriti Jirija Menzela da mu stane pred kameru) i s mizernim izgledima za bilo kakav odjek u kinima.
Peterlićeva je prvogodišnja žetva prema tome i više nego problematična. O četiri prikazana filma koja je odobrio za produkciju samo jedan zaslužuje pohvale (“Ne dao Bog većeg zla” Snježane Tribuson, a i taj je kao projekt dvojben, jer je suviše sličan prošlogodišnjoj “Kraljici noći”), jedan je provincijska art ezoterija (“Serafin, svjetioničarev sin”), jedan je slabašna socijalna triler-drama (“Prezimiti u Riju”), a jedan čista katastrofa (“Potonulo groblje”). U kinima bi dobro mogao proći samo prvi, što je vrlo skromno za standarde kinematografija koje financira država. Prije se čini da je kinematografski sustav koji se zasniva na entuzijazmu skribomana da šalju scenarije za cjelovečernje filmove potpuno besmislen. Zašto se pri Ministarstvu kulture ne bi ponašali poput fleksibilnog producenta koji stalno smišlja nove ideje kako bi opstao u filmskom biznisu? Na primjer, pogleda se omnibus “24 sata” , s dva srednjometražna filma Kristijana Milića i Gorana Kulenovića (oba smo vidjeli na Danima hrvatskog filma) te se procijeni da dečki imaju dosta modernog urbanog senzibiliteta, znaju fabulirati (O.K., tu i tamo kruto), vole uzbuđenja u scenama i po svemu su bliži današnjoj generaciji koja ide u kino od fantomskih filmaša poput Sedlara ili Jurana. Od njih se, zatim, naruče cjelovečernji radovi i možda neki od njih postigne uspjeh. Film “24 sata” uglavnom će se prikazivati na filmskim tribinama i neobvezatnim projekcijama, što ne znači da takva sudbina očekuje prave prvijence Milića i Kulenovića. Ako za njih ikad dobiju priliku!
U odnosu na prošlogodišnji festival, neosporno kreativno dno u zadnjih šest godina, hrvatska je filmska produkcija ipak ove godine ponudila znatno više, ponajprije zahvaljujući Mataniću i Snježani Tribuson. Unatoč tome, ima li smisla taj festival i dalje organizirati u Puli? Organizatori će zadovoljno istaknuti kako je u svom 49. izdanju festival bio znatno popunjeniji nego lani i preklani, jer se svake večeri bar prvi film na programu mogao pohvaliti krcatim parterom (tribine su bile prazne čak i na spretno reklamiranom Matanićevu trileru). Vremena kada se u pulskoj areni uzaludno tražilo slobodno mjesto nepovratno su prošla ne samo zbog činjenice što se vojsku više ne vodi na projekcije (ročnici JNA obično su zaposjedali tribine), nego i stoga što je devedesetih video desetkovao kinopubliku, o čemu je svjedočila i sedmogodišnja voditeljica festivala Lucija Mrđen. Na pitanje starijeg kolege Željka Vukmirice što je zadnje gledala u kinu, odgovorila je “102 dalmatinca” (znači, u proljeće prošle godine), no zato je na videu znala sve recentne naslove. I zasigurno nije jedina mala Puljanka s takvim gledateljskim navikama! Ispuniti prostor od sedam tisuća mjesta s tjednim programom filmskih predstava danas je puka iluzija. Osim toga, ako publika i pohrli na prvi film, posve će sigurno otići s drugog, jer ta predstava počinje najčešće pola sata prije ponoći. To je iskusio i Jakov Sedlar sa “Sjećanjem na Georgiju” koja se našla na programu nakon hermetičnog Ruićeva “Serafina”. Nije pomogao ni golem publicitet koji smo tom filmu osigurali mi novinari (povrijeđeni i nepovrijeđeni): u areni nije ostalo više od 200-300 ljudi.
Najveći je problem što organizatori pulskog festivala znaju jedino za koncept projekcija pod vedrim nebom. Nakon što su prošle godine prozvali festival europskim i natrpali ga stranim filmovima kako bi ispunili devetodnevni program, otvorili su još jedno mjesto za projekcije, na pulskom Kaštelu sa stotinjak mjesta, na kojem je zadnja, redovito atraktivnija predstava počinjala u jedan poslije ponoći. Ostati budan i pribran na film do tri ujutro nije baš jednostavno, međutim, umjetnički direktor festivala Armando Debeljuh misli da je to moguće. Drugi je problem koncept stranog programa. Stječe se dojam da strani filmovi stižu u Pulu samo zato što su njihovi producenti (ili domaći distributeri) povoljno osigurali festivalu kopije. Dva najefektnija naslova s ovogodišnjeg popisa – “Intimnost” Patricea Chereaua i “Učiteljica glasovira” Michaela Hanekea –iz prošlogodišnje su filmske sezone te da je malo više sreće, kao što se to dogodilo u Srbiji i Sloveniji, već smo ih odavno mogli gledati u hrvatskim kinima. A u Puli je za njih bio rezerviran samo Kaštel – i to u sitne sate.
Uživao sam, recimo, gledajući jedan vrlo friški naslov, “Ponedjeljak ujutro” Otara Iosselianija, nagrađen ove godine u Berlinu, virtuozno režiranu komediju detalja, čiji je glavni protagonist francuski Odisej, kojeg zasićenost radnim mjestom, zabranama pušenja i obitelji odvode na pustolovine po Italiji (sam Iosseliani nastupa u urnebesnoj epizodi prevarantskog talijanskog aristokrata koji prije nego što mu dođu gosti uključuje kasetofon sa snimljenom glazbom i pretvara se da sam svira na glasoviru). No zašto bih gledao taj film na otvorenom, umjesto u nekom finom kinu s odličnom slikom i zvukom?! Najgroteskije je pritom što je i žiri uzeo tako sklepani strani program mrtvački ozbiljno te ga odlučio vrednovati, dodijelivši glavnu nagradu upravo Iosselianiju. Kao da je nekoga briga što misli pulski žiri, nakon što je većina tih filmova prošla puno strože sudove u Cannesu, Veneciji i Berlinu. Tko je taj koji će rangirati zbilja izvrsna i reprezentativna ostvarenja Iosselianija, Chereaua i Hanekea?! Svakako ne pulski žiri! Ako je već očito da je taj program skupljen zbrda-zdola, bar se organizatori nisu trebali sramotiti uvođenjem nagrada.
Dok Iosselianija vjerojatno nećete vidjeti u hrvatskim kinima (prefina ezoterija za zemlju s tako upropaštenim filmskim repertoarom), “Intimnost” i “Učiteljicu klavira”, na sreću, vjerojatno hoćete. Bit će nam sigurno uskraćen i dokumentarac oscarovca Maximilliana Schella “Moja sestra Maria”, koji bih vam svakako preporučio (zasigurno će se vrlo brzo naći na nekom od njemačkih satelitskih programa). Film je posvećen redateljevoj sestri, nekad velikoj njemačkoj filmskoj zvijezdi Mariji Schell: ne izdvajam ga zbog osobite vrijednosti (katkad je nepodnošljivo narcisoidan: brat se hvali kako je sestru izvukao iz dugova, a njegova joj supruga beskrajno dugo čita patetično pismo naklonosti), nego stoga jer nas podsjeća na glumicu koju smo nekad obožavali. Ona je danas ruina koja nije u stanju ni rasuđivati (u jednom trenutku kupila je 11 skupih televizora kako bi na njima mogla gledati svoje stare filmove), no u insertima iz svojih nekadašnjih uspjeha iskrsava u svoj glumačkoj sugestivnosti. Jedan od tih ulomaka je iz sjajnog filma “Posljednji most” Helmuta Kautnera, snimljenog 1954. u koprodukciji s beogradskim UFUS-om, koji, uzgred, počinje snimkama tada još neporušenog Starog mosta u Mostaru i sevdalinkom “Kad ja pođoh na Bembašu” (Maria Schell glumi njemačku bolničarku koju otmu partizani, kako bi liječila njihove ranjenike). Da netko oštrouman priprema program stranog filma u Puli, on bi iz štosa uz film “Moja sestra Maria” nabavio i kopiju “Posljednjeg mosta”, koji je svojedobno u našim kinima imao velik uspjeh i pribavio Mariji Schell nagradu za najbolju ulogu u Cannesu. Za tako nešto, međutim, treba koncept, a sadašnja ekipa koja priprema pulski festival ga nema.

Fine mrtve djevojke jeftinije su od bilo kojeg domaćeg filma koji su sufinancirali Ministarstvo kulture i HTV, a izgledaju neusporedivo bolje: to je dovoljno da shvatite da u domaćoj kinematografiji puno toga ne štima
Dodjelom pet Zlatnih arena filmu Dalibora Matanića “Fine mrtve djevojke” žiri ovogodišnjeg pulskog festivala – u kojem su, među ostalim, bili stručnjak za istočnoeuropski film Ron Holloway, glavni i odgovorni urednik Ekrana Simon Popek te programski savjetnik prestižnog Festivala istočnoeuropskog filma u Cottbusu Bernd Buder – nije povukao nijedan od krupnijih krivih poteza (kao što se događalo proteklih godina), no zato je učinio nekoliko manjih. S četiri Zlatne arene Žmegačev “Prezimiti u Riju” ispao je drugi najbolji film festivala, što je uvredljivo prema filmu Snježane Tribuson “Ne dao Bog većeg zla”, koji je dobio dvije zaslužene nagrade (Gregurević za glavnu mušku ulogu i Marina Barac za montažu) i jednu nezasluženu (za scenarij).
Najveći kaos odigrao se u kategoriji sporedne ženske uloge. Nagradu je dobila Olga Pakalović za “Fine mrtve djevojke” iako je glumila čistu glavnu ulogu, no netko je procijenio da je u toj kategoriji (bez većeg razloga) trebala pobijediti Leona Paraminski (“Prezimiti u Riju”). Prije bi bilo fer da su nagradu za glavnu ulogu podijelile odlične Olga Pakalović i Nina Violić (tako to često biva na svjetskim festivalima kad dvije glumice dočaravaju blizak par), a nagrada za sporednu ulogu trebala je pripasti Inge Appelt, koja je obavila najdojmljiviji glumački posao u Matanićevu filmu. Također, Krešimir Mikić u istom filmu čini se nešto uvjerljivijim u ulozi negativca nego Vidović kao jedini muški pozitivac.

Vezane vijesti

Ove godine neće se održati Libertas film festival

Ove godine neće se održati Libertas film festival

Nakon sedam uzastopnih izdanja, Libertas film festival ove se godine neće održati premda je bio planiran za kraj travnja. "Žao nam je što smo morali… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika