Suzana Varga, jedna je od dobitnica vrijedne stipendijeSvih osmero dobitnika nagrade Top stipendija za top studente, akcije koju su organizirali VIPnet, Erste&Steiermarkische Bank i Nacional, nakon svečane dodjele prošlog tjedan u hotelu Sheraton tvrdili su kako su sretni ne samo zbog 40.000 kuna, koliko godišnje iznosi stipendija, nego i zbog potvrde da ulaganje u znanje nije uzaludan i jalov posao. A posjeti njihovim obiteljima bili su još jedna potvrda da su stipendije došle u prave ruke.
Novinari Nacionala obišli su domove najboljih osam studenata u državi, koji su to postali zahvaljujući ne samo ocjenama i radu, nego i izvanstudijskim aktivnostima. Od njihovih roditelja su saznali kako su razvijali svoje interese i koliko su oni utjecali na njihov izbor. Nismo uspjeli doći do Barbare Kvenić, odlične studentice šeste godine Medicinskog fakulteta u Rijeci, jer je odmah poslije proglašenja rezultata Nacionalove četveromjesečne akcije selekcioniranja najboljih studenata, krenula u obilazak jadranskih otoka.
Najbolji hrvatski studenti iskoristit će stipendije za kupnju stručnih knjiga, pomoć obitelji i štednju za stan Za izbor Pere Mrnarevića iz Dubrovnika, svi koji ga i površno poznaju, priznaju da nije mogla stići u bolje ruke. Apsolventa na grafičkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, koji u Sheratonu nije dobio samo stipendiju, nego i posao u odjelu marketinga VIPnet-a, zatekli smo u rodnom gradu u parku pokraj trokatnice u Ulici Điva Natalija, u kojoj je odrastao s majkom i sestrom u skromnom stanu u prizemlju.
“Oduvijek ga je zanimalo crtanje, ali je i mnogo čitao. Zato je često postavljao pitanja na koja nisam znala odgovor”,kaže Vinka Mrnarević, Perina majka, koja je radni vijek provela kao sobarica u Hotelu Libertas, sve dok je prije nekoliko godina uprava nije svrstala u “tehnološki višak”. A Peru je zanimalo sve, od nogometa, do povijesti, te kasnije sociologije, filozofije i teologije.
“Silno me živciralo jer nije znala što je ofsajd, a zanimalo me i kakva je to bila Dubrovačka republika kad joj je na čelu bio knez”, kroz smijeh nastavlja Pero, prekidajući majku u njezinim pohvalama. “Ma, nisam baš nosio uvijek petice, jer su me zanimali samo društveni predmeti. Stalno sam nešto zapitkivao i polemizirao, pa sam već odmalena dobio nadimak ‘filozof’”.
Na pitanje kako će potrošiti stipendiju odgovara kao iz topa: “Na knjige! Znate, moja mama je, od svih enciklopedija u životu kupila samo dvije – Dalmatinsku kuharicu i Recepte za spravljanje pizza na tisuću načina, i ja sam joj na tome jako zahvalan jer je njegovala kult hrane, pa smo sestra i ja uvijek jeli odlična jela. Ja sam, pak, sav novac koji bih zaradio trošio na knjige. A radio sam svašta. Da bih se školovao, bio sam konobar, čistač, čak sam jedno vrijeme radio u klaonici. Uvijek su me smatrali čudakom jer me nikad nisu zanimala materijalna dobra, niti savršeno lijepe djevojke. A najsretniji i najbezbrižniji sam bio kad sam imao jedne hlače i dvije-tri majice i kad mi je prijatelj posudio novac za autobusnu kartu da bih došao do Zagreba na prijemni ispit.»
U splitskom stanu na Pujankama, gdje živi Silvia Golem s roditeljima i mlađim bratom Davorom, saznali smo da se ona sama protivila slanju prijave za stipendiju. Nije joj, kako priznaje, bila draga pomisao na to da će joj se slika pojaviti u novinama, a njezin otac, poslovođa sektora za elektriku u Dalmacijavinu, nadovezao se: “Ona se ne voli eksponirati, ali se, ipak, prijavila zadnji dana produženog roka. Da nije bilo produženja, ne bi se ni kandidirala”.
Govoreći o tome što ih je ponukalo da kći nagovore da se prijavi, njezina majka Rita Golem, koja je prije nekoliko mjeseci morala napustiti posao u HŽ-u i otići u prijevremenu mirovinu, objašnjava: “Tražili ste da se javi student bez obzira na godine studija i da je bitan uspjeh, a ona je imala sve potrebne kvalitete.”Sama Silvia dodaje. “Na kraju sam rekla da nemam što izgubiti i bila sam svjesna da su to sve vodeće firme u Hrvatskoj te da je akcija ozbiljna.”
Silvia Golem je odslušala četvrtu godinu na ekonomskom fakultetu u Splitu, studira smjer makroekonomije, usmjerenje ekonomija i ekologija. “To je sasvim novi smjer na ekonomskom fakultetu i bila sam presretna kad su ga organizirali jer je to područje mog interesa”, govori Silvia kojoj je nakon srednje škole želja bila upisati studij pomorstva, no otac ju je ipak nagovorio na ekonomiju. Kako će iskoristiti stipendiju? “Moto akcije je bio ‘Take the money and run’. Nemam nikakvih obveza prema tvrtkama koje su me stipendirale i mogu s novcem što hoću. A kako nisam planirala da ću dobiti stipendiju nisam ozbiljno razmišljala ni kako ću je potrošiti. Strah me je i reći, ali voljela bih da to bude nešto konkretno. Nadam se autu, ali trebali bi mi pomoći i roditelja.” Sudeći po izjavi oca, postoji velika šanse da joj se želja ostvari: “Obećao sam da ću joj kupiti automobil ako dobije stipendiju i sad moram održati obećanje”.
Na pitanje je li je trebalo tjerati na učenje i polaganje ispita, otac Josip priča:”Ma ne, mi smo je trebali tjerati da ne uči toliko, da izađe van. Imamo sreće.” Silvia Golem negoduje tvrdeći da voli izaći s društvom, upućuje nas na poznata splitska mjesta za izlaske, ali i dodaje:” Kad imam ispit, on mi je prioritet, no daleko od toga da mi je učenje najvažnije. Jedan od kriterija za stipendiju bio je i da studenti nisu usko usredotočeni samo na studij, nego da imaju i što više izvanškolskih aktivnosti i interesa.” Tako se i Silvia Golem godinama aktivno uključivala u brojne tečajeve i projekte koji nisu vezani uz fakultet. “Početkom kolovoza, eto to još nisam stigla reći ni roditeljima, idem na Hvar zbog projekta o mehanizmima koji bi troškove zaštite okoliša uključili u ekonomske procjene raznih projekata. U uvali Vira na Hvaru postoji poduzetnički inkubator i cilj je da se razvija tako da bude ekonomsko, ekološki i društveno prihvatljiv za općinu Hvar. Ranije sam sudjelovala u zimskoj školi na Bjelolasici o uključivanju Hrvatske u ekonomske integracije Europske unije, a kao članica Cromara bila sam i na kongresu Hrvatske zajednice za marketing u Puli. U rujnu idem u Tursku na training program upravljanja priobalnim zonama.”
Silvia Golem je kao najbolja studentica četvrte godini ekonomskog fakulteta, te dobitnica rektorove nagrade, nedavno imala čast otvoriti i novu zgradu fakulteta u Splitu i održati govor. Njezina je ambicija da nakon diplome upiše poslijediplomski studij i ostane raditi na fakultetu kao profesorica.
Zbog žestoke konkurencije, roditelji Vjekoslava Kovača, odličnog studenta četvrte godine matematike na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, koji se ovih dana vratio iz Varšave, gdje je osvojio još jedno prvo mjesto na natjecanju iz matematike, nisu se ni nadali da će im se sin naći u tom uskom krugu. Majku Ljubu, zaposlenu kao korektor u tiskari Hrvatskog saveza slijepih i oca Slavka, telefonista u Hrvatskoj narodnoj banci, posjetili smo u maloj obiteljskoj vikendici na koprivničkoj Šoderici. Kažu da svog sina doživljavaju kao “vrijednog i pametnog, ali običnog i normalnog dečka”.
Njegovi roditelji pričaju da je Vjekoslav već kao dvogodišnjak pokazivao interes za brojeve, a mnogo prije polaska u školu znao je zbrajati i čitati. Otac Slavko se prisjeća: “Budući da smo oboje slijepi, nismo imali mogućnost širokog izbora igara s njim, pa smo smišljali matematičke zadatke, što mu se jako sviđalo. Supruga mu je na brailllovom pismu donijela slikovnicu, a on bi svaki dan tražio da mu je čita po nekoliko puta sve dok ne je ne bi sam ispričao. Mislili smo da ju je naučio napamet, ali kad smo donijeli drugu slikovnicu, iznenadili smo se kad je počeo slovkati, sam je dešifrirao slova.
Već u osnovnoj školi Vjekoslav je govorio da će biti matematičar, a roditelji ga nisu shvaćali previše ozbiljno. Njima je, priznaju oni, bilo važno da Vjekoslav završi školu bez većih ekscesa i da bude samostalan i odgovoran. Danas im je najvažnije što im je sin izabrao struku koju voli. Ljubav prema matematici razmahala se u MIOC-u, što Vjekoslav zahvaljuje i svom mladom profesoru koji ga je motivirao za rad i bodrio ga za natjecanja. Vjekoslav Kovač, koji ima ambiciju ostati na PMF-u kao znanstveni novak i upisati postdiplomski, kaže da nije tipičan potrošač, da ga novac ne impresionira i već zna kako će uložiti stipendiju: na stručne knjige i dijelove za kompjuter.
Janja Jularić, knjigovođa u LURI, majka Josipa, studenta druge godine Kineziološkog fakulteta i višestrukog državnog prvaka u atletici u svim dobnim kategorijama, koji sanja o nastupu na Olimpijskim igrama u Ateni 2004, kaže da joj je stipendija probudila nadu: “Kako se u ovoj državi sve događa naopačke i mimo reda, nisam vjerovala da će se glasovi pravedno brojati. Mislili smo da su nam sva vrata zatvorena, a sada su se, ipak, jedna otvorila.”
A znali su da glasova za Josipa ima mnogo. U glasačku mašineriju Nacionalovih čitatelja, koji su izabrali Josipa za stipendiju, bili su uključeni svi prijatelji, rodbina, susjedi i mnogi poslovni partneri – dobavljači Lure, koji su masovno slali kupone za Josipa. Uoči izbora, obitelj Jularić oborila je i rekord s telefonskim računom, koji nikad dotad nije iznosio 500 kuna. Na dan dolaska Nacionalovih novinara skromna obiteljska kuća u naselju Dumovec, nekoliko kilometara južnije od Sesvetskog Kraljevca, mirisala je po kolačima. Majka Janja pekla ih je za svoje kolege s posla, koji su glasovali za Josipa. Kolače je u LURU nosio Josip, koji tamo već godinama ljeti radi u skladištu preko student servisa i zarađuje novac za more. Sestra Ana Marija, studentica četvrte godine Medicinskog fakulteta, ovo ljeto neće vidjeti more, jer je zaradu od svog sezonskog posla u jednoj trgovini odlučila potrošiti na autoškolu. Oca Marka, koji je od prošle godine na burzi, jer je otpušten kao višak u RALU, sestrinskoj tvrtki Luke Rajića, nije bio kod kuće.
Izjava, koju je Josip dao na dan proglašenja stipendista, kako će stipendiju dijeliti sa sestrom Ana Marijom, koja je na upisu imala peh da bude 201, a prvih dvjesta studenata MF primao je bez plaćanja, taj dan je bila povod verbalnim zanovijetanjima između brata i sestre. Josip joj je u šali dobacivao, da sad kad je prespavao više i nije tako siguran.
Majka Janja svoju djecu navodi kao primjer čiste suprotnosti: Josip je živ i aktivan, stalno u pokretu, druželjubiv i otvoren, a Ana Marija tiha i mirna. Josip je oduvijek bio jako živo dijete. Čak ni kad bi ga kao dijete potkupljivali sladoledom da bude pet minuta miran, on bi se nakon minute digao i zaključio da mu sladoled uopće ne treba. Kad je u sedmom razredu počeo trenirati atletiku, mi smo napokon bili – spašeni.”
Svim članovima obitelji dan započinju vrlo rano. Bude se u šest sati ujutro, Josip prije fakulteta odlazi na treninge, a Ana Marija se sprema za predavanja, a ovih ljetnih mjeseci, mir od buke izazvane renoviranjem kuće u susjedstvu, pronalazi u Sveučilišnoj knjižnici. Nedjeljom redovno odlaze na misu. Osim zbog natjecanja, priča majka Janja, nikad svojoj djeci nije morala pisati ispričnice za školu.
Jesu li imali dilemu hoće li moći financijski izdržati plaćanje studija medicine, pitamo, a majka Janja kaže: “Jesmo, tim više što je Ana Marija na PMF- u položila prijemni za biologiju i kemiju bez ikakvih problema i mogla se upisati bez plaćanja. Ja sam se od prvog dana protivila medicini, nemamo nikog poznatog u liječničkim krugovima tko bi joj jednog dana mogao pomoći kod specijalizacije, a posao liječnice mi se za ženu čini teškim. Ali, onda me je Ana Marija ‘slomila’ kad me je pitala kako će trideset godina raditi nešto što ne voli. Doduše, tada nismo računali da će muž ostati bez posla, budući da smo već 1992. prošli fazu čekanja, straha od otkaza.” Ona tvrdi kako je za uspjeh i ambicije njihove djece zaslužniji otac Marko, koji ih je u djetinjstvu zarazio željom za znanjem, te im stalno pričao priče, izmišljao igre i natjecanja, rješavao križaljke. On je i sam oduvijek bio vezan uz knjige, dok se ona brinula za praktičnu stranu života i tri ‘ćoška u kući’.
Do Laure Maje Potočki, studentice četvrte godine Pravnog fakulteta, s prosjekom ocjena 4,9, ovih se dana nije moguće doći jer se nalazi u Grčkoj na trotjednom političko-ekonomskom seminaru.
Njezin životopis zato svjedoči o nevjerojatnoj svestranosti. Ona pjeva, pleše, svira klavir, planinari. Osvajala je nagrade i priznanja na natjecanjima iz matematike i fizike, logike, likovnog izražavanja, latinskog i grčkog jezika, sudjelovala i na povijesnoj olimpijadi na međunarodnom natjecanju. Radila je kao turistički vodič, volontirala je u dječjem izbjegličkom kampu, kao aktivistica GONG-a, volontirala je u Saboru za saborske zastupnike. U studentskom časopisu Pravnik, kojega potpisuje kao glavna urednica, problematizirala je obiteljsko nasilje te Ustav kao jamac principa pravne države. Od prve godine studija radi kao demonstratorica na katedri Opće teorije prava i države. U posljednjih deset godina, od rastave roditelja, živi u stanu s majkom Zitom, magistricom stomatologije, specijaliziranoj za bolesti usta, na zagrebačkom Črnomercu. Na dodjelu stipendije u hotel Sheraton poslala je svoju stariju sestru Tanju, liječnicu, koja je žensku obitelj napustila kad se udala. U kratkom razgovoru njezina majka Zita telegrafski kratko opisuje svoj odnos prema kćerinim uspjesima: “Oduvijek je bila znatiželjno i aktivno dijete, sretna sam što je sada kroz stipendiju dobila nagradu za svoj trud.” Zita Potočki ne taji da se držala principa čvrste ruke, koja je zahtijevala poštivanje rasporeda: najprije obveze, onda igra i zabava. Ali mi zato, unatoč radu u smjenama, nije bilo teško razvoziti je s jednog kraja grada na drugi da bi zadovoljila sve svoje interese.”
Dvadesetjednogodišnjeg Maria Vašaka, najmlađeg apsolventa na Fakultetu računarstva i elektrotehnike u Zagrebu i dobitnika triju nagrada FER-a “Josip Lončar”, za svaku od prve tri godine studija, posjetili smo u Severinu nedaleko od Bjelovara, gdje u obiteljskoj kući živi sa svojim roditeljima, sestrom i bakom. “Iznenađen sam dodijeljenom stipendijom jer je konkurencija bila jaka: bilo je mnogo studenata s različitih fakulteta, koji su se osim s odličnim ocjenama, mogli pohvaliti i dodatnim aktivnostima. Znam da je komisija morala napraviti neki “trade off” i izabrati ljude s različitih fakulteta. Sretan sam što su prepoznali koliko ulažem u svoje znanje, iako ne mogu proslaviti kako želim, jer još uvijek imam zdravstvenih problema”,govori Mario već na dvorištu ispred ulaza u obiteljsku kuću. Otac Branko ne krije ponos i uz osmijeh kratko dodaje: “Uvijek je bio uporan, nikad ne odustaje dok ne postigne ono što želi, pogotovo kad je u pitanju znanje. Još kada je krenuo u osnovnu školu govorio je da ne uči zbog ocjena, nego da nauči. Super aktivan, u svemu je morao biti najbolji, a posebno ga je zanimala tehnika i istraživanje, tako da nas ne čudi što se konačno odlučio za FER.”
Mario je, pričaju njegovi roditelji, uvijek bio samostalno dijete, jer su oni po čitave dane radili, tako da su on i starija sestra dosta vremena provodili zajedno. Iako je kao dječak volio igrati nogomet, posebno stoga što mu je odmah preko puta obiteljske kuće nogometno igralište, najviše je vremena provodio uz knjigu i ponekad se igrao s kućnim ljubimcima.
“Nekad smo se znali i potući, ali je to vrlo brzo prestalo, jer je postao jači od mene” – smije se sestra Maja i ne skriva oduševljenje što joj je brat uvršten među osam najboljih hrvatskih studenata, za kojeg kaže da je u osnovnoj bio kao spužva. Jednom bi nešto pročitao i bio u stanju to reproducirati. Današnja gradonačelnica Bjelovara Đurđa Adlešić bila mu je razrednica od petog do osmog razreda i danas se raspituje za njegove uspjehe. Majka Ankica, koja radi kao službenica u Erste Steiermarkische banci, kaže da jedva čeka da je sretne i da kaže joj za stipendiju. Priznala nam je da se potajno nadala nagradi: “Kao dijete jednom je rekao da će zamijeniti Teslu”.
Tipičan radni dan provodi u svojoj radnoj sobi uz knjigu i kompjuter, a brige oko obiteljskog posla – velike okućnica i polja na kojemu uzgajaju kukuruz, te domaćih životinjinja, Mario
pokušava izbjeći.
Novac od stipendije namjerava uložiti u stambenu štedionicu: “Htio bih jednom imati svoj stan u Zagrebu jer, ako se i dalje budem bavio znanstvenim radom, vjerujem da bi mi stan bila dobra investicija”. Nakon što se specijalizirao za automatiku, s naglaskom na znanstveno-istraživačkom radu, kao iznimno talentirani student, ove godine je boravio i na renomiranoj instituciji ETH u Zurichu gdje je pohađao intenzivan kurs. Po čitave dane zna igrati strateške kompjuterske igre i šah, a vidjevši njegove kombinacije otvaranja i igru, nedavno ga je izazvala i slovenska prvakinja u šahu s kojom uskoro namjerava odigrati partiju. Iako je najsretniji uz kompjuter, veseli se boravku preko ljeta u rodnom Bjelovaru i druženju sa srednjoškolskim prijateljima.
U domu Suzane Varge, studentice stomatologije, koja je sva 42 ispita položila odličnim, i nekoliko dana poslije dodjele stipendije, još se točilo piće. “Inicijativa za stipendiju je fantastična, jer postoje mnogi krasni mladi ljudi u raznim životnim situacijama, kojima treba poticaj da vide kako je znanje ipak korisno u životu”, tim nas je riječima dočekala majka Mara, trgovkinja. I obitelj Varga živi tipičnim životom hrvatskih građana, koji se “krpaju” od prvog do prvog, a otac Josip je građevinski inženjer na burzi rada, pa je Suzana novac za knjige, kompjuter i odjeću zarađivala sama.
Majka Mara ne može sakriti ponos zbog uspjeha svoje kćeri. Tvrdi da ne odgovara predodžbi kakvu ljudi imaju o studentima s 5,0: nije štreberica, ima široki krug interesa, a društveni život i prijateljstva su joj jednako važna kao i ambicije. Te tvrdi da je njezina kći još od malih nogu znala što hoće.”Mi je nismo forsirali, uostalom, ni ja sama nisam fakultetski obrazovana, da bih imala pravo pred nju postavljati visoke zahtjeve. Naredbe i zahtjevi kod moje kćeri ne pale, bilo kakvo inzistiranje u njezinu slučaju bi bilo kontraproduktivno. Zato smo suprug i ja zaključili da je najbolje da budemo tu, uz nju i pružimo joj podršku”, kaže majka. Ne smatraju se strogim roditeljima, koji su svojoj djeci propisali rigorozna pravila ponašanja, jer, kako objašnjava majka, to bi sa Suzanom teško prošlo – ona bi iz inata napravila upravo obrnuto. Jedino priznaju da su dugo bili nepopustljivi prema izlascima. Tek u prvom srednje “zamahala” im je odličnim ocjenama i uvjerila ih da se “psine i gadosti mogu raditi od kuće do škole, da joj zbog vječnog roditeljskog straha da će joj se nešto dogoditi nemaju pravo uskratiti druženje s vršnjacima”. Ali, od tada nije bilo vikenda da nije izašla s društvom. S obzirom da žive u Lučkom, udaljenom od centra Zagreba, roditelji i brat su nerijetko u sitnim jutarnjim satima glumili taksiste. Uz odlične ocjene i upornost da ostvari ono što je naumila, roditelji Suzane Varge najponosniji su na njezinu jednostavnost i srdačnost prema ljudima i nadaju se da će te osobine zadržati.