Michael DobbsOKVIR
Biografija
Kao novinar s 22 godine novinarskog staža u uWashington Postu, Michael Dobbs se svrstao u ponajbolje analitičare Istočne Europe. Zadnja dva desetljeća svjedočio je najvažnijim događajima oko rušenja komunizma. Iz Beograda je izvještavao od 1977. do 1980., zatim odlazi u Poljsku gdje od prvog dana prati događaje u gdanjskom brodogradilištu, a od 1988. do 1993. šef je dopisništva Washington Posta u Moskvi.
Autor je dviju knjiga – “Down with Big Brother”, u kojoj opisuje raspad Sovjetskog Saveza, i autorizirane biografije bivše američke državne tajnice “Madelaine Albright – The Twentieth Century Odyssey”. Prva knjiga je uvrštena u najvjerodostojnija svjedočanstva o događajima iz bivšeg SSSR-a i zemalja Istočnog bloka, jer se autor upoznao i razgovarao s najvažnijim akterima spomenutih događaja, od Mihaila Gorbačova i Lecha Walense do Vaclava Havela.
Za vrijeme rata na Balkanu, pratio je američku administraciju na prostoru bivše Jugoslavije, kao i bivšu državnu tajnicu Madelaine Albright.

Razgovor s urednikom u američkom dnevniku Washington Post koji se na Titovu sprovodu ušuljao među strane državnike, prvi izvještavao sa štrajkova Solidarnosti u Poljskoj i iz Moskve svjedočio rušenju SSSR-a, a trenutačno se s obitelji odmara u četverokatnici u središtu Korčule koju je kupio i obnovio 'Jugoslavija je bila naprednija i otvorenija od ostalih zemalja istočne Europe, pa je ustvari bila spremnija za tranziciju'Nakon Veronice Maclean, supruge pokojnog britanskog diplomata Fitzroya Macleana, kuću na Korčuli kupio je i Michael Dobbs, reporter i urednik Washington Posta. Rođen je u Belfastu a otac mu je početkom 70-ih bio britanski generalni konzul u Zagrebu. U udobno preuređenoj četverokatnici u starom dijelu Korčule ljetuje od početka lipnja sa suprugom Lisom i troje djece – 13-godišnjom Alex, 12-godišnjom Olivijom i 10-godišnjim sinom Jojom. Često je ljetovao u tom gradu, najprije s roditeljima, zatim kao turistički vodič koji je ovamo dovodio strane turiste, pa kao turist i na kraju kao mještanin koji hrvatski jezik odlično razumije i nešto slabije govori.
Posljednjih dvadesetak godina uglavnom je proveo u bivšoj Jugoslaviji, Poljskoj i SSSR-u. Od 1978. do 1980. izvještavao je iz Beograda, a na pogrebu Josipa Broza bio je jedini novinar koji se, unatoč brojnom osiguranju, neprimijećeno ušuljao među svjetske državnike i od njih dobio izjave. Neposredno potom otputovao je u Poljsku gdje je kao jedini strani novinar već drugog dana štrajka u gdanskom brodogradilištu sjedio za pregovaračkim stolom uz Lecha Walesu i predstavnike komunističke vlasti. Šef dopisništva Washington Posta u Moskvi postao je 1988. a uskoro i svjedok propasti SSSR-a. Sredinom 90-ih pratio je za Washington Post američku administraciju na području bivše Jugoslavije. Posljednjih godina povremeni je predavač na američkim sveučilištima Princeton i Harvard.
Novinarsku karijeru počeo je kao izvjestitelj za BBC i londonski Guardian, a 1980. postao je dopisnik, pa stalni reporter Washington Posta za Istočnu Europu. Napisao je dva bestselera, biografiju bivše američke državne tajnice – “Madelaine Albright: A Twentieth Century Odyssey”, i “Down With Big Brother” o nestanku Sovjetskog Saveza.
NACIONAL: Na Korčuli ste stekli mnoga poznanstva? – Počevši od 70-ih upoznao sam mnoge mještane s kojima sam danas prijatelj. Ovdje sam upoznao i Fitzroya Macleana i njegovu suprugu Veronicu, a čim mi se kao stranom državljaninu pružila prilika da kupim kuću, to sam i učinio. Ovdje ću u idućih godinu dana raditi na svojoj novoj knjizi o Drugom svjetskom ratu.
NACIONAL: Zašto ste knjigu o propasti SSSR-a počeli Titovim pogrebom? – Jer je on i simbolički i vremenski označio početak velikih promjena u Istočnoj Europi. Osim toga, na pogrebu su bili mnogi od najvažnijih ljudi svijeta, Brežnjev, Gromiko, Schmidt, Ceausescu, Živkov, Gierek i uspio sam razgovarati s većinom njih. Titovim pogrebom počeo je kraj komunizma. Nekoliko mjeseci poslije počeli su događaji u Poljskoj.
NACIONAL: Možete li usporediti zbivanja u Jugoslaviji i SSSR-u? – Obje su države bile višenacionalne. Srećom, Jeljcina je dopustio da se zemlja raspadne bez primjene sile. Da se kojim slučajem u SSSR-u situacija rješavala ratom, bilo bi mnogo gore nego u Jugoslaviji. Analitičari znaju reći da je SSSR bio Jugoslavija s nuklearnim oružjem. Vođe SSSR-a su u rješavanju nacionalnog pitanja postupili mnogo inteligentnije od vodećih ljudi bivše Jugoslavije. Osim toga, SFRJ se prva raspala i ona je bila dobar primjer kako ne treba rješavati stvari.
Zanimljivo je i da su se promjene najprije očekivale u Jugoslaviji, a to se nije dogodilo. One su se tu počele događati mnogo kasnije i, što je najvažnije, suprotno očekivanjima, nisu bile uzrokovane vanjskim utjecajem nego su počele iznutra. Jugoslavija je ekonomski bila mnogo naprednija od ostalih zemalja istočne Europe. U Titovo doba bila je otvorena zemlja, ljudi su mogli putovati, a ekonomija se nije temeljila samoo na državnom vlasništvu, pa je bila spremnija za tranziciju.
NACIONAL: Kako vam je bilo potkraj 80-ih u Moskvi? – Zanimljivo. Gorbačov je uvodio reforme i cijeli se sustav počeo rušiti, slično kao u SFRJ. Tek tada ljudi u SSSR-u prvi su put mogli otvoreno progovoriti o povijesti, o Staljinu, o logorima, o mnogim stvarima o kojima je bilo zabranjeno govoriti više od pola stoljeća. U razgovoru s američkim novinarima svi su bili vrlo otvoreni.
NACIONAL: Kakvih ste problema imali s njihovim tajnim službama? – Kad sam stigao u Moskvu, KGB nas je stalnno pratio, prisluškivao naše razgovore, bez odobrenja nismo mogli putovati izvan Moskve, a svako putovanje morali smo najaviti 48 sati unaprijed.
NACIONAL: Vaš list Washington Post otkrio je aferu Watergate. – Ta afera stvorila je Washington Post. Afera se dogodila u Washingtonu i otkrili su je lokalni novinari. A objavivši otkriće preuzeli smo rizik na koji New York Times nije bio spreman. NYT ima mnogo dulju tradiciju, on je zapravo pučki list. Može ga se kupiti u cijeloj Americi, dok Washington Post čita mnogo manje ljudi. NYT se obraća čitateljima u cijeloj Americi, dok naše novine uglavnom čitaju samo ljudi u Washingtonu. NYT je i mnogo veći, ima više dopisnika iz iz inozemstva, oko 50, a mi samo 20-25, pa moramo raditi dvostruko.
NACIONAL: Je li ta afera promijenila odnos političara prema medijima? – Otada su postali mnogo oprezniji. Prije su mislili da mogu potpuno kontrolirati novine, no dokazalo se da mediji doista mogu djelovati neovisno. Afera je srušila Nixona. No Watergate je bio samo prva u nizu afera koje smo otkrili. Nakon toga i New York Times i Washington Post odigrali su važnu ulogu objavljivanjem tajnih dokumenata Pentagona iz vijetnamskog rata. Vlada nas je tužila, vodila se velika bitka na sudu, no te dvije epizode važne su za odnos političara prema novinama i ulogu novinarstva uopće.
NACIONAL: U čemu je razlika između Clintonove i Bushove administracije i njihove vanjske politike? – Bush više nije tako zainteresiran za događaje na Balkanu kao što je to bio Clinton jer ovdje više i nema tako velikih problema kao za Clintonova mandata. Danas je mnogo veći problem Osama bin Laden. Ali ni Clinton se isprva nije htio upletati u događaje na Balkanu. Na kraju je shvatio da mora nešto učiniti i njegova administracija zapala je u veliku krizu kad je odlučio ovamo poslati američke vojnike. Bush je isprva jako zagovarao nemiješanja SAD-a u krizu na Balkanu i vraćanje američkih trupa iz BiH, no ubrzo je da će, povuče li američku vojsku, rat ponovno početi.
NACIONAL: Kao autor biografije Madeleine Albright vjerojatno znate koliko je bila presudna njezina uloga? – Ona se pojavila nakon Daytonskog sporazuma. Prije toga bitnu ulogu imao je Richard Holbrooke, koji je uvjeravao Clintona da mora sudjelovati u rješavanju krize na Balkanu. No ona je bila jedna od malobrojnih u Clintonovoj administraciji koji su se zalagali za američku intervenciju. Pritom je bila vrlo osjećajna jer je vezana za istočnu Europu svojim podrijetlom. No tada nije mogla presudno utjecati na konačnu odluku jer je bila američka veleposlanica pri UN-u. Tek kad je postala državna tajnica događaji na Balkanu bili su u središtu njezine pažnje – posebno BiH, Kosovo i u Srbija.
NACIONAL: Kako je ona doživjela rat na području bivše Jugoslavije? – Događaje na Balkanu proživljavala je vrlo emotivno. Njezini su roditelji protjerani iz Čehoslovačke u Drugom svjetskom ratu i naučila je da se mora suprotstaviti diktatorima. Zato je htjela da se ovdje intervenira što prije. Vrlo je dobro razumjela što se događa u Srbiji i Hrvatskoj i zato je napadala politiku i Miloševića i Tuđmana. Imala je i podršku Jamieja Rubina, koji se također zalagao za intervenciju. No njezina je uloga bila mnogo veća u doba kosovske krize i beskompromisno je tražila da SAD napadne Srbiju.
NACIONAL: Pratili ste je i na susretima s Tuđmanom i Miloševićem? – Putovao sam s njom u Zagreb na sastanak s Tuđmanom, ali nikad nisam ni s jednim od njih napravio intervju jer oni ne bi nikad sa mnom htjeli razgovarati. No kao diplomat u Zagrebu moj je otac upoznao Tuđmana u doba Hrvatskog proljeća. Tuđman mu je darovao svoju knjigu “Velike ideje i mali narodi” koju imamo u kućnoj biblioteci.
NACIONAL: Jeste li je pročitali?
-Ne baš.
NACIONAL: Što smatrate najvećim pogreškama američke politike prema Balkanu? Je li Amerika nespremna dočekala raspad komunizma? – Još su i otac Georgea Busha za svog mandata i Baker bili usredotočeni na događaje u SSSR-u i slutili su kolaps komunizma, ali mislim da nisu uviđali sve veći problem nacionalizma. Nisu se htjeli u to petljati, a time su se trebali pozabaviti od samog početka. Na kraju su ipak su morali intervenirati. Moglo se barem spriječiti da poginu toliki ljudi. SAD je trebao intervenirati 1991. ili 1992. , a ne kad se ovdje već prolilo toliko krvi. Ne mislim da se Jugoslavija nije trebala raspasti, ali to se moglo dogoditi na miran način. Stoga su odgovorni i američki, ali i europski političari, jer su europske zemlje bile vrlo podijeljene u sukobu. Primjerice, Njemačka je podupirala Hrvatsku, a Francuska Srbiju.
NACIONAL: Kako objašnjavate nedavnu Bushovu najavu moguće intervencije SAD-a protiv Irana, Iraka i Sjeverne Koreje? – Nakon 11. rujna ljudi u SAD-u postali su vrlo osjetljivi na terorizam i žele reakciju. Čini mi se da Bush u svojim javnim nastupima reflektira raspoloženje prosječnih Amerikanca. Naravno, intelektualci shvaćaju da je trpanje Irana i Iraka u isti koš smiješno. Jer oni su međusobno neprijatelji, a te dvije zemlje razlikuju se poput Hrvatske i Srbije. Osim toga, Europljani su podržali napade na Afganistan, ali mislim da nikad ne bi tako složno podržali napade na Iran i Irak. Meta broj jedan u ovom je trenutku Irak. Ali stvari u Afganistanu s talibanima išle su lako, a Saddam Hussein je mnogo veći zalogaj. Stanje dodatno komplicira situacija u Izraelu. Ako se SAD u ovom trenutku odluči za napad na Irak, arapske bi zemlje to mogle shvatiti kao potpuni rat SAD-a protiv muslimanskog svijeta. SAD zato ne može nastaviti takvu politiku prema svim arapskim zemljama. Mislim da je Bush shvatio veliku razliku između retorike administracije i praktične politike.
NACIONAL: Jesu li veliki financijski skandali Enrona i AOL-a znak ekonomske nestabilnosti i slabljenja moći SAD-a? – To u ekonomiji uobičajen ciklus. Prije godinu dana dolar je bio jak, sad je euro jači a dolar slabiji, za godinu dana dolar će opet ojačati. SAD je moćna država baš zato što se kroz povijest nosila s krizama. Kad je riječ o Enronu, Amerika nije nikakva iznimka. I u svakoj drugoj zemlji to bi bio jednak skandal. Svuda u svijetu među poslovnim ljudima ima kriminalaca. Snaga američkog sistema upravo je u tome da se takve stvari otkriju i postanu veliki skandal. To je dokaz snage, a ne slabosti našeg sustava. Ekonomski je SAD vrlo dinamična zemlja i pati od mnogih ekonomskih padova, ali zato ima i mnogo odskoka. Kad zemlja stagnira kao SSSR u doba Brežnjeva, sve funkcionira, ali samo na površini. Čim malo zagrebete ispod površine, vidite da je pred kolapsom. Zato u ovom trenutku ne vidim nikakvu alternativu vodećoj ulozi SAD-a. Vjerojatno će to jednog dana postati Europa ili možda Kina, jer u povijesti imperiji nastaju i nestaju, ali mislim da će najmanje idućih 40-50 godina SAD ostati moćna i stabilna država.
NACIONAL: Je li NATO izgubio smisao nestankom SSSR-a? – Uloga NATO-a promijenila se kad je nestao Sovjetski Savez, ali NATO je uvijek imao dvostruku ulogu. S jedne strane bio je stvoren kao obrana od SSSR-a, ali bio i faktor stabilnost među svojim članicama u Europi. Sjetite se samo Njemačke i Francuske nakon Drugog svjetskog rata. Njihov je odnos bio poput Hrvatske i Srbije danas. Bilo je mnogo neprijateljstva, ali otkad su obje zemlje postale članice NATO-a i došle pod američki zaštitni kišobran, nestali su antagonizmi. Mislim da je primjer Njemačke i Francuske poučan za Hrvatsku i Srbiju. Da je nakon Drugog svjetskog rata samo jedna od tih zemalja postala članica NATO-a, a druga nije, Europa ne bi bila tako mirno područje. Stabilnost na Balkanu bila bi velik uspjeh. Ali dio uvjeta za ulazak u NATO za svaku pojedinu zemlju jest i taj da u njega ne ulaze zemlje koje imaju bilo kakav teritorijalni spor ili su u sukobu sa susjednim zemljama. Jer NATO se ne želi naći u situaciji da se svrsta na stranu, primjerice, Hrvatske protiv Srbije.
NACIONAL: Ipak, ulazak Hrvatske u NATO zajedno s ostalim zemljama bivše Jugoslavije prilično razočaranje za Hrvate. – Hrvati su oduvijek htjeli imati vlastitu državu i u tome su napokon uspjeli, ali, paradoksalno, upravo u trenutku kad je cijela Europa krenula prema ujedinjenju. Zemlje poput Francuske, koje imaju višestoljetnu tradiciju samostalnih država, mnogo lakše pristaju na ujedinjavanje i dobrovoljno odricanje od nekih državotvornih obilježja, no to ne mora značiti i gubitak samosvojnosti. Istodobno mogu biti i Englez, ali i Europljanin, također ne vidim zašto se ujedno ne može biti Hrvat i Europljanin. Zato model Europske unije i jest jako dobar za jugoistočnu Europu i Balkan jer u posljednjih 50 godina u zapadnoj Europi sve su veće integracije i mogućnosti da se ljudi slobodno kreću i putuju iz zemlje u zemlju, da Nijemac radi u Engleskoj, Francuz u Njemačkoj.
NACIONAL: Nije li i bivša SFRJ funkcionirala na sličnom načelu? – Tajna Miloševićeva lukavstva upravo je u izvrsnom razumijevanju načela na kojima funkcionira EU. Milošević je imao mnogo iskustva s bivšim jugoslavenskim nejedinstvenim predsjedništvom i dobro je znao da jedna osoba može onemogućiti bilo koju odluku. U tome i jest problem Europe, jer se EU ne može dogovoriti ni o jednoj odluci kad se o vanjskoj politici mora usuglasiti 12 ili 15 ljudi. Utoliko to jako podsjeća na bivšu Jugoslaviju. Zato Europi uvijek na kraju treba SAD. Ne zato što je moćna zemlja, nego zato što SAD može donijeti odluku. Europljani ne mogu donijeti nikakvu odluku jer o svemu trebaju konsenzus, što je bio i problem bivše Jugoslavije.
NACIONAL: Zar mislite da i Europskoj uniji treba predsjednik? – To ipak nije tako jednostavno. To je dugoročan proces, slično kao i uvođenje eura koje se pripremalo deset godina. Proći će još barem 20-30 godina prije no što Europljani na neposrednim izborima izaberu svog predsjednika. Titov je problem bio taj što je bio diktator i zato je sve funkcioniralo dok je on bio živ, ali čim je nestao, više ništa nije bilo u redu.