Goran Bregović“Ovo je vaša privatna ploča na kojoj sam vam napisao sedam vaših vlastitih komada za filmove u vašoj glavi. I daljnjih sedam koje možete eventualno pjevati ili čuvati za svadbe ili sahrane. A hoće li se ona svirati na radiju ili ne, to mi je najmanje važno”, kazao je Goran Bregović kada smo mu prošlog tjedna, na početku intervjua za Nacional kazali kako se glazbeni urednici u Zagrebu ne usude emitirati na radiju ni jednu pjesmu s njegova novog albuma. Riječ je o prvom Bregovićevu albumu nakon raspada Bijelog dugmeta i prvom nakon šest godina pauze tijekom kojih je izdao nekoliko kompilacija filmske glazbe. O novom albumu nazvanom “Pjesme i priče sa svadbi i sahrana”, njegovu prvom glumačkom iskustvu u norveškom filmu koji će biti prikazan na filmskom festivalu u Veneciji, te nastupu na Festivalu sakralne glazbe Saint Denis koji je ove godine nosio naziv “od Bacha do Bregovića”, s nekadašnjim vođom najuspješnije jugoslavenske rock grupe Bijelo dugme, a već cijelo desetljeće jednim od najeminentnijih europskih suvremenih world music skladatelja, 51-godišnjim Goranom Bregovićem, razgovarali smo u Parizu kamo je stigao tek na dan-dva kako bi dao 15-ak intervjua za neke od najpoznatijih europskih medija. Zbog promotivnih je obveza nakratko prekinuo europsku turneju sa svojim Orkestrom za svadbe i sahrane, s kojim godišnje održi i po 150 koncerata diljem Europe. Prije nego što ćemo početi intervju, s Bregovićem smo otišli na fotosession za francuski Le Monde, za koji je izdvojio tek 15-ak minuta u stanu svoje agentice Marije Rankov. U komunikaciji s francuskim novinarima Bregović je neprepoznatljivo tih, skroman i povučen. “Ne volim pričati o sebi, nelagodno mi je, ne volim se razmetati”, kazao je za kratke šetnje do njegova stana nadomak Bastille. U tom neformalnom razgovoru doznali smo i da je prije godinu i pol postao djed i da se njegova najstarija kći udala u Beču. Prije godinu dana je pak po treći put postao i otac. Sedam i pol godina nakon prve kćeri Eme, supruga Dženana rodila mu je i drugu koju su nazvali Una. Iako škrto priča o privatnom životu, s nama je ipak manje povučen nego sa stranim novinarima. Iako je njegov francuski tečan, još uvijek ono što govori na, kako ga je sam nazvao, “našem” jeziku, ipak je sočnije, otvorenije i puno rečenica koje su mu i priskrbile epitet medijskog lisca. Dok prolazimo Maraisom, četvrti poznatoj po okupljanju homoseksualaca, pa preko Bastille do njegova stana, Bregović se prisjeća kako je prvi put u Pariz stigao s 25 godina u posjet prijatelju, a već je sljedeće godine tu kupio stan i otada svako proljeće provodio u Parizu. “Tada sam bio impresioniran životom u njemu. Razdoblje između 70-ih i 80-ih bilo je najluđe doba Pariza. Vidim da danas mnogi vrte film unazad i s nostalgijom se sjećaju tih vremena. To je bilo najslavnije doba nekih pariških klubova, kao što je Regine, doba ludog noćnog života. U to su doba Pariz pohodile Grace Jones, mlade princeze od Monaca, bilo je to vrijeme svih modnih kreatora koji će kasnije postati slavni. Iz tog doba zapravo izlaze kasnije 90-te”, govori, i dodaje kako sada puno racionalnije doživljava Pariz. “Danas shvaćam da se stranci osjećaju komotno u Parizu. Teško je naći umjetnika emigranta koji nema Pariz u biografiji. Pariz je uvijek nekako lukavo znao proglasiti svojom umjetnost emigranata. To sam shvatio tek tijekom rata.” U tom istom Parizu danas nije nimalo čudno ući u trgovinu i čuti Bregovićevu pjesmu s radija, ali je zato nemoguće nabaviti ulaznicu za ijedan od njegovih koncerta koje će održati u Teatre du Champs Elysee, najvažnijoj pariškoj dvorani za klasičnu glazbu. Iako su koncerti tek u studenom, ulaznice su, kao uostalom i za cijelu Bregovićevu europsku turneju, već odavno rasprodane. Krajem godine bi, kaže Bregović, volio održati i koncerte u Zagrebu, Sarajevu i Beogradu, a do tad će neprestano biti na putu. Na turneji će početi i pisati operu koja će se zvati “Bregovićeva Carmen sa sretnim završatkom” i za koju već ima potpisanig 60 izvedbi u Italiji u ožujku sljedeće godine. Govori da mu nije teško raditi i živjeti na putovanjima, štoviše, drukčije više i ne zna.”Vjerojatno da nije bilo rata ne bih toliko relativizirao potrebu življenja na jednome mjestu. Ovako vidim da živimo u sto nepotrebnih konvencija, od toga da trebamo živjeti stalno na jednome mjestu, do raznih organizacija, poput obitelji. A može se živjeti i na putu, s kovčegom, dok promiču krajolici. Nije to ništa strašno. Dapače, ja više ne mogu ni pisati na jednome mjestu, ako mi ne promiču krajolici ne mogu ni misliti”, govori dok sjedamo na veliku crvenu sofu koja zauzima središnje mjesto u prostranom dnevnom boravku Bregovićeva pariškog stana i počinjemo službeni dio razgovora pitanjem zašto je na albumu izmiješao vesele, euforične pjesme, i prilično teške i depresivne glazbene teme koje je nazvao pričama. – Album je pomalo shizofrena, kao vjerojatno i moji prethodni albumi. Kako više ne znam točno ni što bih trebao ni na koga ciljam, pišem prirodno. A onda to nekad bude jednostavno, nekad složeno. Jer kao što ni na koncertima ne računam na publiku, tako ni kad radim album ne ciljam na konkretnu publiku nego mi je cilj napisati još nešto solidno. A ovaj je album otprilike moj sadašnji odraz. Ja sam tu, između sasvim jednostavne forme, što su na albumu pjesme koje teže biti pjesmama za svadbe i sahrane, a priče su kao male filmske muzike za filmove kojih nema nego su u vašim glavama. Ploča jest shizofrena i u nekim će zemljama, primjerice u Njemačkoj, Engleskoj i još nekima, izaći u kategoriji klasike i jazza, u Francuskoj će izaći u Mercuryju, koji je pop etiketa Universala.
NACIONAL: Zašto su svi tekstovi na albumu na romskom jeziku? – Kako ja više ne pišem na srpsko-hrvatskom jer taj jezik više ne postoji, zadnjih godina kad pišem za zbor pišem na izmišljenom jeziku, stavljam suglasnike i samoglasnike gdje mi paše, a ovu sam ploču pisao na ciganskom. Ne iz protesta što ne postoji srpsko-hrvatski nego zato što se ne osjećam komotno pisati ni na hrvatskom ni na srpskom a ni na tom nekom bosanskom koji je neka nova izmišljotina u koju se ne mogu uklopiti.
NACIONAL: Kojim jezikom vi govorite? – Pa ja govorim našim. To je taj mrtav jezik koji bi se mogao zvati naš. A na ciganskom mi je bilo slatko pisati, osjećao sam se kao na početku. Jer na početku uvijek pišete gluposti jer ste impresionirani vezom između muzike i riječi. Zato su prve ploče Bijelog dugmeta onakve gluparije, zato su prve ploče Beatlesa onakve gluparije. Jer u prvo vrijeme je to igra. Ipak sam ja bio četvrta godina filozofije kad sam pisao prve pjesme Dugmeta, nisam tada bio ništa gluplji nego što sam danas. Nije me zanimalo da kažem nešto veliko jer sam bio tako impresioniran tom vezom jezika, ritma i glazbe. E sad, kako sam pisao na novom jeziku, pjesme su isto vrlo jednostavne, više su radost što otkrivam vezu između tog jezika i glazbe.
NACIONAL: Možete li ugrubo prevesti neke od pjesama? – Budući da na albumu ima citata mojih starih pjesama, tako ima i prijevoda tih tekstova. Ali mogu vam prevesti i druge, primjerice, pjesma “Seks” koja je jednostavna i svodi se na dvije rečenice koje kažu: “Ti mi izgledaš previše bistra cura da bih ti pričao gluposti. Mene zanima samo seks.”
NACIONAL: Koliko vam je godina trebalo da skupite hrabrosti i to kažete na albumu? – Ne vjerujem da je to nešto hrabro, osim toga, nitko ne razumije. Osim kolega Cigana kojima je to normalno. Inače, ciganski jezik ima manje tabua nego naš. Ima primjerice, pjesma “Maki Maki” koju pjeva Šaban Bajramović i koja kaže: “Učiteljica je imala velike sise a ja sam bio mali, imao sam samo sedam godina i nisam znao ništa. A sad sam veliki, imam skoro sedamdeset.” I onda pjeva nekoj mladoj ženi tepajući joj Maki, Maki. Kad sam radio te tekstove s jednim Ciganom koji je pisao ciganski rječnik vidio sam da oni nemaju tabue kakve mi imamo pa sam i zato bio tako komotan. Ali ti tekstovi nisu važni, oni se više vesele vezi između glazbe i riječi nego što bi htjeli nešto važno reći. Ja sam svoje pjesme otpjevao: one ljubavne koje su me zanimale i tih nekoliko djetinjastih koje su obilježile jedno razdoblje, danas više nisam ni zainteresiran nešto posebno govoriti kroz tekstove. Prirodno je da ste s pedeset godina već otpjevali svoje pjesme, u tim godinama možete samo rutinski pjevati i kao dobar zanatlija prežvakavati stare teme.
NACIONAL: U pjesmi “Hop,hop,hop” razumljiva je jedino riječ peder, o čemu ona govori? – Taj tekst kaže:”Stojim i gledam grupu mladića koji često idu u centar grada, nema nikad djevojaka s njima”, to je mala pjesma koja sa simpatijama govori o tim momcima i kaže: ”Žene su s Venere, muškarci su sa Marsa a oni su s treće planete.”
NACIONAL: Angažman Šabana Bajramovića mnoge je začudio jer ste vas dvojica navodno dugo bili u svađi. – Ma to je izmišljotina, nismo nikad bili u svađi. Pa nas dvojica smo se sveukupno vidjeli dva put u životu, zašto bih se svađao sa Šabanom koji je najslađi bombon u toj ciganskoj glazbi i koji je vjerojatno jedan od najvećih ciganskih umjetnika svoje generacije. Milo mi je da smo uspjeli surađivati jer sam ga tražio još davno, još na početku rata sam htio da radimo zajedno ali nitko ga, od ljudi s kojima radim, nije mogao pronaći. Slučajno sam ga pronašao u Beču gdje je pjevao u nekoj kavani i rekao mi da ne ide kući u Niš jer ima previše djece. Onda smo se pogubili, a kad sam ja uzeo citat iz jedne njegove pjesme za “Mjesečinu” neki su od toga napravili dramu iako je on je potpisan kao koautor samo što to nitko ne gleda.
NACIONAL: Na prvim albumima filmske glazbe imali ste slavne goste – od Iggyja Popa do Scotta Walkera i Cesarije Evore, na novom su zvijezde Šaban Bajramović, Zdravko Čolić, Goran Demirović i Vaska Jankovska. – Na ovoj ploči sam radio s mojim omiljenim umjetnicima koji sviraju svadbe i sahrane. Svidjelo mi se što sam pregrmio u sebi opće predrasude i dopustio si vidjeti da su ti ljudi jednako talentirani kao i ti veliki megapoznati. Jedino što dolaze s kraja svijeta gdje je i inače sve anonimno i nepotpisano. Mi smo na toj granici Istoka i Zapada a ako baš želite racionalizirati glavnu razliku između umjetnosti Istoka i Zapada vidjet ćete da su na Zapadu stavljali svoja imena i kad su Bogu posvećivali djela. Taman posla da se Leonardo DaVinci ili Palestrina ne bi potpisali a od nas prema Istoku odjednom sva glazba postaje tradicionalna, nepoznati ljudi oslikavaju crkve, grade. Mi dolazimo s kraja svijeta gdje je umjetnost depersonalizirana, gdje nikad nije bilo imena. Iz tog svijeta su moji umjetnici, te tri-četiri osobe koje mi pjevaju na albumu, to su veliki umjetnici, iste klase kao i oni s kojima sam radio na četiri prethodne ploče, samo što dolaze iz svijeta anonimnih.
NACIONAL: Onda u taj svijet anonimnih umjetnika dođe Goran Bregović i potpiše se? – I to. To tomu i služi. Na žalost, ja nisam izmislio to da krećem od tradicije. Teško je u povijesti glazbe naći bilo kojeg skladatelja, čak i lošijeg, a kamoli ove bolje, koji se nije oslanjao na tradiciju. Od Bartoka do Stravinskog i Mozarta, od McCartneyja do Goreckog.
NACIONAL: Kako ste postali skladatelj sakralne glazbe? – Počeo sam dobivati narudžbe kao skladatelji u stara vremena. U zadnje vrijeme tako najviše volim raditi. Nakon narudžbe iz Vatikana na kojoj sam surađivao s Olivierom Toscanijem, kad nam je pomagao papin savjetnik za liturgiju, prošle sam godine dobio narudžbu da napišem liturgiju za baziliku Saint Denis, koju sam izveo ljetos, a nedavno sam po narudžbi pisao glazbu za milansku izložbu fotografija Giuseppea Tornatorrea koji je režirao filmove kao što su Cinema Paradiso i Malena. Narudžbe mi sad najviše odgovaraju zato što imam rok i malo ograničenu slobodu. Ne volim imati potpunu slobodu, ne znam što bih s njom.
NACIONAL: Kako se zove djelo koje ste nedavno izveli u bazilici St Denis? – To je laička liturgija koja se zove “Moje je srce postalo tolerantno” i napisana je za tri religije. Jer u osnovi je liturgija svih triju monoteističkih religije – judaizma, kršćanstva i slama, ista. Dakle, i u džamiji i u crkvi i u sinagogi svećenik prvo kaže temu, zbog čega smo se sastali, onda je u srednjem dijelu razvije s mnogim pogledima u povijest i na kraju se razilazimo s jednim pogledom u budućnost. Taj laički dio svake liturgije je u tim trima religijama isti. U ovaj sakralni dio nisam ulazio jer zbog njega već 2000 godina imamo problema. Pogotovo mi na Balkanu. To je dakle, jedna laička liturgija koja zadržava formu o kojoj sam govorio, i ima složeniji središnji dio, jer je tu riječ o pogledu u povijest koju pokušavamo prepričati, o 2000 godina suživota triju velikih religija. Djelo je prvi put izvedeno u bazilici St. Denis, a za tu prigodu sam sastavio orkestar od orkestra Arabo-andalus iz Maroka u kojem je glavni pjevač službeni čitač Kur’ana marokanskog kralja. Zatim sam imao kvartet gudača iz Poljske, pa muški zbor moskovske patrijaršije, svoje trubače i kao tri svećenika imao sam tri pjevačice. Koncept s njih tri je bio višestruko zanimljiv jer su predstavljale tri manjine – pjevačica iz Tunisa Amina je predstavljala Islam, Dana International judaizam, a Vaska Jankovska kršćanstvo. Zanimljivo je bilo što je Vaska Ciganka i predstavljala je kršćanstvo, Dana je transvestit i predstavljala je judaizam.
NACIONAL: Tri žene kao svećenice, među njima transvestit i Romkinja, nisu doživljene kao provokacija? – Pa mi se nalazimo u Francuskoj koja je naučila ovaj svijet kako se tolerantno živi. S drugog mjesta je nezamislivo da uopće dođe takva narudžba, ipak se tu radi o Parizu.
NACIONAL: Je li vam bilo lakše pisati takvo djelo upravo zato što intimno ne pripadate ni jednoj religiji? – Ne vjerujem da postoji ljudsko biće koje nije religiozno. Nisam institucionalno religiozan. Kao što mi je bilo teško biti komunist u Komunističkoj partiji, a to ne znači da nisam ljevičar. Isto tako pretpostavljam da su u ludnicama ljudi koji nemaju nikakav metafizički osjećaj. A to je vjerojatno nešto zbog čega se ide u ludnicu.
NACIONAL: Vaša liturgija je odnedavna izložena u Muzeju suvremene umjetnosti u Sarajevu? – Oni su kupili tu liturgiju i stavili je u kolekciju projekta Ars Aevi. Tom sam prigodom liturgiju i izveo u Sarajevu, a zamolili su me i da napišem mali predgovor za cijeli program. Kako se djelo zove “Moje je srce postalo tolerantno”, a riječ je o stihu iz jedne arapske poeme, kad sam pokušao reći tolerantno na našem jeziku, vidio sam da ta riječ kod nas ne postoji. Zato sam u predgovoru napisao – ja sam kompozitor iz jezika u kome riječ tolerantan ne postoji nego kad je poželimo koristiti, moramo upotrijebiti strani izraz. Već na toj alegorijskoj razini bilo mi je još više stalo da liturgiju izvedem u Sarajevu. Jer zamislite jezik u kome nikad nije trebalo izmisliti riječ tolerantan. Ponekad se umjesto stranog izraza koristi riječ slična trpljenju. Kod nas je tolerancija nešto što se mora pretrpjeti i to ako se baš mora. U Sarajevu smo nastupili u malo drukčijoj postavi. Sudjelovali su gudači iz Sarajevske filharmonije i zbor iz beogradske pravoslavne crkve. Tako je taj alegorijski dio zadržan, možda je za Sarajevo čak i važnije da je izveden u toj postavi nego da su došli Arapi i Rusi. Ne mislim da to izaziva bilo kakve promjene, nemam tih iluzija, ali vjerojatno je sudbina ovog čovječanstva da se na kraju pomirimo i živimo zajedno s razlikama. Ali to je dugačak put koji treba osvijetliti i svako malo svjetlašce na tom putu je dobrodošlo.
NACIONAL: Počinjete li se doživljavati kao ozbiljnog klasičnog skladatelja? – Ne. Ma kakvi. Ni glazbu ne doživljavam kao nešto ozbiljno, ne mislim da ima išta u glazbi tako strašno ozbiljno, nije to kirurgija niti nešto što spašava ljudske živote. To je samo glazba. To se netko sprda kad kaže ozbiljna glazba. Kao i od Bijelog dugmeta, ako išta ostaje, to su ti mali citati. Isto je i s ovim što danas radim. Sve što valja je samo to što je izašlo iz te kapsule iz koje smo svi eksplodirali. Ako nije iz te kapsule, ne valja ništa. E sad, na trenutke to ima složenu strukturu jer pripada jednom složenom vremenu kojem i ja pripadam.
NACIONAL: Na novom albumu je pjesma “Cocktail Molotov”, što podsjeća na nastavak “Kalašnjikova”. Zašto ste toliko fascinirani vojskom, oružjem, agresijom? – Nemamo mi u našoj tradiciji puno solidnoga, a od tog malo imamo vojsku. Ako počneš baratati arhetipovima, a time se uvijek u umjetnosti barata, neizbježno se susrećeš s vojskom. Nemoguće je ne biti opčinjen njome. Vojne parade su lijepe, imao sam čak i stih: “Lijepa kao armija ispod zastava.” Vojska je, naravno, grozna kad se treba upotrijebiti.
NACIONAL: Zanimljivo je da u vremenu kad smo svi istraumatizirani vojskom vi ne zazirete od tih arhetipova. – Ipak je velika razlika između toga kad se napiše “Kalašnjikov” i kad se zapuca iz njega. Velika je razlika i dobro ju je naglašavati.
NACIONAL: O čemu govori “Cocktail Molotov”? – To je jedna mala seksi pjesma o tome kako da zamiješamo molotovljev koktel. Pisana je kao uputa: prvo se popnemo na stolove, pa onda polako vrteći guzama miješamo koktel. To su pjesme za ples, da se pleše na stolovima. Nije to uputa za pravi molotovljev koktel, da se stavi benzin u bocu, nego uputa da smutimo nešto eksplozivno našim tijelima.
NACIONAL: Nedavno ste glumili glavnu mušku ulogu u jednom norveškom filmu? – Da, film se zove “Muzika za svadbe i sahrane”, režirala ga je Unni Straume kojoj je to treći film, prvi joj je bio nagrađen u Cannesu, a drugi nitko nije htio otkupiti, kupio ga je samo Museum of Modern Art u New Yorku. Sama je napisala i scenarij. Kad me je pronašla, rekla mi je naslov filma koji će se početi snimati za dva mjeseca te da nije znala da postoji netko tko zaista ima orkestar s takvim imenom. Jer u njezinu scenariju postoji lik, Bogdan, koji je pobjegao od rata u Skandinaviju i ima orkestar s kojim svira na svadbama i sahranama. Pristao sam glumiti glavnu mušku ulogu koja nije velika jer je film uglavnom ženski. Tri su žene glavne uloge. Film je ovih dana primljen na festival u Veneciji u konkurenciju avangardnog filma. To je vrsta filma kavu volim, jer ne spada ni u kakvu industriju, to je jedan od onih filmova koji još uvijek imaju iluziju da je moguće da film bude umjetnost. Ovaj film je rađen u tradiciji Bergmanovih filmova u kojima se kao i u životu, puno priča, bez bespotrebnih stilizacija. Zato sam i prihvatio ulogu. I ranije su mi i u nas i u inozemstvu nudili uloge u filmovima, ali nisam prihvaćao jer znam da nisam dobar glumac. Ne mogu sto puta ponavljati jednu rečenicu s istim uvjerenjem i žarom, za to se treba školovati. Ali u filmu “Muzika za svadbe i sahrane”, to nije bilo potrebno.
NACIONAL: Odakle opčinjenost svadbama i sahranama? – Mi dolazimo iz civilizacije gdje su svadba i sahrana dva najvažnija momenta u životu, gdje ćete vidjeti najviše prijatelja i neprijatelja. Kako je to važno, tako je i glazba vezana uz ta dva momenta najvažnija glazba. Kad bih znao da će se za sto godina još uvijek negdje na svadbi ili na sahrani izvoditi pokoja moja pjesma, znao bih da nisam badava tolike godine pisao. To je moja krajnja skladateljska ambicija. Talijanima i Francuzima je to vjerojatno bilo važno prije sto godina. Ja sam se vjenčao u Parizu i imao sam svadbu s 20 prijatelja. Moj trubač koji je iz sela na rumunjskoj granici od oko 150 stanovnika imao je tisuću i pol gostiju kad se prvi put ženio i svadba je trajala tri dana. To je razlika između nas i Europe koja oduvijek postoji. Još davno sam bio opčinjen time da su se poznavali Vuk Karadžić i Goethe koji je prevodio neke naše narodne pjesme na njemački. Sad zamislite susret Vuka Karadžića koji piše prvu našu gramatiku i Goethea koji piše Fausta. Uvijek je postojao taj i toliki civilizacijski razmak između nas i Europe koju mi teško stižemo.
NACIONAL: Kada bismo vas stavili na mjesto današnjeg Vuka Karadžića, tko bi bio Goethe? – Od ovih novih muzika koje ja volim iz civiliziranog svijeta, to je kao kad biste stavili Eminemovu ploču i moju jednu pokraj druge. Tada sam ja zbilja Vuk Karadžić, jer predstavljam nešto gdje su oni bili davno. Te neke male patetične melodije, s malim privatnim pričama, to više nigdje drugdje ne postoji.