Objavljeno u Nacionalu br. 351, 2002-08-05

Autor: Željka Godeč

Pulska slavodobitnica

'Olga Pakalović je sjajno odigrala lezbijku, ali ja sam zaslužila Zlatnu arenu'

Leona Paraminski (22) nagrađena je u Puli Zlatnom arenom za ulogu Monike u filmu 'Prezimiti u Riju', ona je nova zvijezda hrvatskog filma

“Ne smeta mi što su u Puli favorizirali Olgu Pakalović. Kao i vašem filmskom kritičaru, i meni je ona bila favorit kao glavna glumica u Matanićevu filmu ‘Fine mrtve djevojke’. Strašno mi se sviđa kako radi Dalibor Matanić, a Olgu jako volim i kao osobu i glumicu i mislim da je sjajno odigrala lezbijku. Ipak, ne mislim da sam ja nezasluženo dobila nagradu. U Moniku sam unijela cijelu sebe, znam da to nije razlog da se dobije nagrada, ali bila sam zadovoljna na snimanju, i čini mi se da se to vidi i na filmu. ‘Odvalila’ sam kad su me izabrali i baš smo lijepo proslavili moju nagradu.” Tako je u jednom dahu zgodna i energična 22-godišnja glumica Leona Paraminski prokomentirala nagradu što ju je dobila na pulskom festivalu za ulogu Monike u socijalnoj triler-drami Davora Žmegača “Prezimiti u Riju”.
Leona Paraminski, koju samo jedan ispit dijeli od diplome Akademije dramske umjetnosti, s pravom može reći da je ovo njezina godina: dobila je Zlatnu arenu za svoju prvu glavnu ulogu u životu i upravo je dovršila snimanje filma ‘Ispod crte’ u režiji Petra Krelje u kojem igra Zrinku, također glavnu ulogu. Dosad je uglavnom imala male role u “Bogorodici” Nevena Hitreca, Sedlarovu “Četveroredu”, filmu “Nebo sateliti” Lukasa Nole, “Polaganoj predaji” Brune Gamulina i “Seksu, piću i krvoproliću” Antuna Nuića. Ipak, najšira javnost pamti je iz prijelomne izborne godine kao zaštitno lice predizborne kampanje SDP-a, koje građanima poručuje da želi “živjeti kao i sav normalan svijet”.
S Nacionalovom novinarkom susrela se uoči odlaska na godišnji odmor u Dubrovnik, gdje je već čekao Kristijan Potočki, dečko s kojim dijeli stan u Zagrebu i strast prema glumačkoj profesiji. Atribute zbog kojih je još u djetinjstvu bila uvjerena da će jednog dana biti glumica, pokazalo se u razgovoru, ima i danas: voli osvajati i biti u središtu pažnje, i pritom ostavlja dojam vedre i vrckave osobe.
Ali, opisuje ona sebe, “i ja imam buntovničku crtu u sebi, pa mi je Monika baš sjela”. Monika je dijete razvedenih roditelja, koja nakon krize s majkom s kojom živi u Njemačkoj dolazi u Hrvatsku upoznati svoga nepoznatog oca: a on, pak, živi klošarski na društvenoj margini okružen sebi sličnim sumnjivcima. “Ona je pametna, mlada i samosvjesna cura koja traži sebe, buntovnica po prirodi, koja sa 18 godina zna što hoće. Na snimanju sam se odlično zabavljala. Osjećala sam da svaki dan sve više postajem Monika, i to bez nekih većih teškoća. Ne mislim da glumci nužno moraju ulagati veliki napor da bi uloga bila dobra. Meni je Monika jednostavno legla i ništa mi nije bilo teško. Bilo je izvrsno raditi s Davorom Žmegačem, jer on glumcima dopušta da uloge prilagode sebi, prihvaća tuđe prijedloge. Najveći problem su bili dijalozi, neke rečenice su bile dosta šture i nije ih bilo lako izgovoriti, a Žmegač je pristao da ih mijenjamo. Na snimanju je vladao pravi timski duh”, opisuje Leona Paraminski i dodaje kako joj je drago što je imala priliku glumiti s Mustafom Nadarevićem. Za nju je Nadarević prava glumačka mjera: “Točno zna što hoće od lika i kako ga treba odglumiti, ima glumačku ludost u očima, kad gledam njega, pomislim: to je to.”
Za razliku od filmske Monike, Leona Paraminski od svoje pete godine, otkad su joj se roditelji razveli, živjela je u rodnom Vrbovcu s ocem, njegovom suprugom i polusestrom Ines. Sa sedamnaest godina i statusom problematične u školi, a tu su joj etiketu priskrbili vječni popravci iz matematike i fizike, govori ona uz osmijeh, došla je u Zagreb postati glumica. Kad je došla na ADU na prijemni, bila je načistu sa sobom: ako padne, znači da, ipak, nije stvorena za glumicu i stoga više nikad neće pokušati upisati Akademiju. Taj svoj fatalizam ovako tumači: “Zašto pokušavati pet puta, talent ili imaš ili nemaš, a na Akademiju odlaziš da radiš na sebi, pokretima svladavaš dikciju.” Jedino glumačko iskustvo koje je imala bilo je, priča ona, “glumatanje ispred ogledala, čitanje novinskih tekstova na glas, šminkanje i preodijevanje”, čemu je oduvijek bila sklona. Sebe svrstava u krug glumaca-intuitivaca, a ne tehničara. Voli osjećati stvari, ljude i događaje, voli istu rečenicu izgovarati na različite načine, improvizirati. Kad glumi, osjeća se kao riba u vodi i svoj odnos prema glumačkoj profesiji ovako sažima: “Osjećam se fantastično kad čitam scenarij, kad zamišljam kako bi nešto trebalo izgovoriti… Takav feeling valjda imaju sportaši kad osvoje medalju.”
I nastavlja: “Znam da neki smatraju ludim tvrdnje da je u glumačkom svijetu najprivlačnije što možeš živjeti mnogo tuđih života, te da pretjerano uživljavanje u ulogu za glumca može biti jako opasno. Već sada mislim da sam korektna i profesionalna glumica, ali sigurna sam da me ne bi baš zadovoljilo da dođem na scenu ili snimanje, odradim svoje i zaboravim. Ja, ipak, živim s likom, razmišljam o njemu kroz dan, malo od njega i pokupim, ali konkretnu ulogu mogu zaboraviti tek kad je posao gotov. I držim se pravila da radim na samo jednom projektu.”
Ipak, na ispit na ADU došla je tek na drugi, jesenski rok, nakon što je već ispunila uvjete za studij defektologije. Prijemni koji na ADU traje nekoliko dana ne pamti kao traumu, nego kao mjesto na koje je došla i opustila se: “Nisam imala ni najmanju predodžbu o tome kakva sam bila. Tonko Lonza mi je prišao i rekao da sam talentirana, da imam nešto u sebi i velike šanse za upis, a onda me za pet dana špotao da sam izgubila energiju i koncentraciju. Činilo mi se da je to kraj. Kad sam poslije vidjela svoje ime na popisu primljenih, mislila sam da će me nazvati za dva dana i reći da su se zabunili. Ni dandanas se ne sjećam ni što sam pila, ni gledala, s kim sam razgovarala u iščekivanju rezultata…”
Prve dvije godine studija pamti kao “čudno razdoblje u kojemu je teško nalazila valne dužine s profesorima i sama sa sobom”. Nije joj odgovarao, priča ona, “uštogljeni sustav koji se sada na svu sreću mijenja”: “Akademiju sam zamišljala kao kreativnu instituciju, koja to i jest u odnosu na neke druge, ali moja su očekivanja bila veća. Divno je to što na Akademiji ljudi nisu brojevi, na godini nas je bilo 12 i svatko je uspio izgraditi odnos sa svim profesorima. Trebalo mi je vremena da shvatim da sam od Tonka Lonze mnogo naučila, u odnosu prema njemu prošla sam čitavu skalu emocija.”
Leona Paraminski uvjerena je da dobar glumac ne može biti onaj tko nema talent, izgled i dušu i vjeruje u teoriju: kakav si čovjek i kakvim načinom života živiš, takav si i glumac. “Ako imaš loš karakter i loše živiš i pritom si sav bezvoljan i nikakav, teško ćeš biti dobar glumac. Moraš biti jak da bi se mogao nositi s ljudima oko sebe, sa sobom, s taštinama, i pritom biti stalno pod povećalom. Trebaš se naviknuti da ćeš se nekome svidjeti, a nekima, bogami, ne. Glumci su u pravilu podijeljene ličnosti: i jako senzibilni i prilično egocentrični”, objašnjava ona.
Što je pogađa? “Loši ljudi, koji ti rade iza leđa, a toga u našem poslu ima jako mnogo. Razočaraš se kad shvatiš da imaš jako malo prijatelja. Ja sam tip osobe koja ne može biti sama, trebam prijatelje koji će me voljeti.”
Sa 18 i pol godina u filmu “Nebo sateliti” Leona Paraminski prvi se put skinula na sceni. Iako priznaje da joj je trebalo hrabrosti za to, smatra da onaj tko se nije u stanju skinuti, tko se srami sebe i svog tijela, ne može biti glumac. I samoj joj idu na živce filmovi u kojima se glumci skidaju radi skidanja, ali podjednako joj smetaju i filmovi u kojima su protagonistu u krevetu odjeveni. Ona kaže: “Ako je golotinja u funkciji priče, onda se treba skinuti. Ako se cura diže ujutro, tušira i oblači gaće, zašto se to ne bi vidjelo na ekranu?” U konkretnom slučaju, priča Leona Paraminski, riječ je o ljubavnoj priči: ona i Filip Nola vode ljubav, s prekrasnom predigrom, sve je jako lijepo i senzualno. Lukas Nola brinuo se da scena bude stilizirana, pa sam i ja bila opuštena.” Njezini bližnji u takvom stavu je podržavaju: Kristijan je također glumac i bilo bi mi čudno da to ne razumije, a tatu sam pripremila da ću biti razodjevena. Rekao mi je: u redu, znaš što radiš, neću se petljati u tvoj posao. Ne znam kako mu je bilo kad je gledao film, samo se nasmijao i otišao…” Ipak, da je sljedeći redatelj imao iste zahtjeve prema njoj, ona bi ga odbila, zbog straha od etiketiranja.
Je li liberalizam posljedica njezine mladosti, hoće li se s godinama teže odlučivati izlagati svoje tijelo pogledima? “Jedini strah koji imam nije vezan uz to što godine čine tijelu, nego da ću ostarjeti i ostati sama. Ne mislim da bi godine trebale imati odlučujući utjecaj na to hoće li se netko skinuti ili neće. Gledala sam u Puli ‘Intimnost’ u kojoj je glumica pola filma gola i izgleda prekrasno, a ima više od 45 godina. Nema savršeno tijelo, niti je mišićava, ali je naprosto toliko prirodna da nakon određenog vremena više nitko i ne primjećuje da je gola, nego samo ono što se događa između nje i njega”, priča Leona Paraminski.
U novom filmu Petra Krelje “Ispod crte” opet se pojavljuje u ulozi djeteta razvedenih roditelja. Ovaj put to je Zrinka, koja odrasta bez oca, s majkom na rubu siromaštva, i koja polako doživljava transformaciju prijateljske veze u ljubavnu sa susjedom Tonijem. Dok se ona i majka muče s preživljavanjem, Toni, pak, proživljava mnogo teže obiteljske drame – ima oca oboljelog od PTSP-a, njegovi djeda i baka, nekoć dobrostojeći građani, suočavaju se s činjenicom da im se obitelj raspada… Zrinka je jača strana para, emotivno zrelija, koja Tonija izvlači iz depresije. Tko je jači u njezinoj životnoj vezi? “To se mijenja, nekad ja, nekad Kristijan. Oboje smo jaki i osjetljivi, pa ovisi o tome u kakvoj smo formi, kako nam se poklope okolnosti i događaji”, odgovara uz osmijeh Leona Paraminski.
Premda tvrdi da nema predrasuda prema ulogama, nema onih koje bi po svaku cijenu željela glumiti i dapače, nada se da će u svojoj karijeri odigrati široku lepezu likova. Priznaje da joj uloga Zrinke odgovara. “Volim jake, kompleksne likove žena, malo otkvačene i pomaknute, one s kojima na prvi pogled nisi na čisto kakve su, nego ih tek s vremenom razotkrivaš.”
I kao što Zrinka u Kreljinu filmu odlazi trbuhom za kruhom u Italiju tražiti posao, tako i Leona Paraminski nije imuna na san o američkom uspjehu i planira u budućnosti okušati glumačku sreću u Americi. “Volim rizik i svaki put kad mislim da igram na sigurno, redovito izgubim, a kad riskiram, dobijem. Spremna sam raditi na sebi. Zanima me što je to što postoji vani, a nema kod nas. U Americi, navodno, cijene i talent i rad, a kod nas je glumačka pozicija neizvjesna. Meni se posrećilo, ali vidim oko sebe ljude koji su vrijedni i talentirani, a još nitko nikada nije čuo za njih jer nemaju priliku raditi. Mi smo mala država, pa se oko projekata okupljaju isti ljudi. Ako si izvan kruga, onda ti je jako teško. Voljela bih barem probati… A s pedeset godina, kada budem slavna, poznata i bogata, onda ću putovati”, zaključila je Leona Paraminski.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika