JEDAN OD PROSTORA tvrđave Minor u kojem će se ove godine odigrati 'Medeja' u režiji Lenke Udovički s Mirom Furlan u glavnoj ulozi“Hoću li doći u Zagreb? Doći ću da poletim iz njega u Los Angeles, eto, prisiljena sam da se vratim u Zagreb samo da bih iz njega poletjela. Bila sam u Zagrebu dva dana kad sam došla u Hrvatsku. Od ta dva dana jedan sam provela na Mirogoju, obilazeći grobove, jer to je jedino što je od moje familije ostalo, grobovi. Drugi dan sam otišla na Sljeme sa svojim starim prijateljicama. Sljeme mi je bila velika ljubav i to je nešto što mi zaista nedostaje. Dok sam živjela u Zagrebu redovito sam išla na Sljeme. Sama bih se popela do vrha i natrag…”
Tako nam priča Mira Furlan, dok sjedimo na drvenim, upravo podignutim tribinama brijunske tvrđave Minor. Ona je već odjevena u narančastu haljinu s okrutno krutim korzetom i dugom suknjom, obavijena u crni plašt jezovite Medeje. Na hladnom večernjem zraku, toplina plašta godi.
Teatar 'Ulysses' u petak, 16. kolovoza, na Brijunima će premijerno izvesti Euripidovu 'Medeju' u kojoj će, nakon 12 godina, ponovno u Hrvatskoj glumiti Mira Furlan: Nacional je pratio jednu od posljednjih proba i razgovarao s glumicom koja je osamdesetih bila najpopularnija hrvatska glumica, a devedesetih je u SAD postala televizijska zvijezda Ove godine, naime, probe za novu predstavu Teatra “Ulysses”, Euripidovu “Medeju”, prate hladnoća i kiša. Oko tvrđave Minor, u svijetu jedne od najpotresnijih tragedija ikad napisanih, na cijeni su nepromočive jakne, traperice, koje glumci na probi odijevaju preko, ili ispod kostima. Traže se gležnjače, a ako njih nema, dobre su i sokne u plastičnim natikačama. Kišobran, naravno. Jer predstava se mora završiti, Odiseja nastaviti.
Njezina je ovogodišnja zvijezda Mira Furlan. Medeja, fatalna čarobnica, lik je s kojim će ta zagrebačka kazališna i filmska glumica koja je krajem 80-ih otišla u Beograd, a početkom devedesetih u Ameriku, prvi put nakon 11 godina igrati u kazalištu i na hrvatskom jeziku. Mira Furlan u Los Angelesu je postala televizijska glumica. O njezinu gostovanju ili čak povratku u Hrvatsku govorilo se mnogo, pokatkad žučno, i godinama.
Mira Furlan vratila se na kratko, ne u HNK nego na Brijune, s Teatrom “Ulysses”. Igra Medeju, ženu koja ubija svoju djecu da bi se osvetila mužu koji ju je ostavio i ženi se drugom. Predstava, dakako, neće biti lišena i političkih aluzija. Medeja je izgnana, korintski kralj Kreont u bijelim hlačama i s bijelim lopticama u ruci – jer, upravo se vratio s golf-terena – tjera je iz njezine kuće. Na njezino pitanje, što je skrivila, nema odgovor.
Razgovaramo u rijetkim slobodnim trenucima koje glumcima, a osobito zvijezdi ovogodišnje produkcije, ostavljaju horde novinara koje, kao i prošle godine za “Kralja Leara”, pohode Teatar “Ulysses”.
“Od prošle smo godine naučili da treba zgrabiti svaki slobodan trenutak, jer nikad se ne zna kad će nas što spriječiti”, kaže redateljica Lenka Udovički. “Svaka je predstava svijet za sebe. U tom smislu, ne može se ništa naučiti iz lanjskog ‘Kralja Leara’. Ali u tehničko-logističkom, mnogo. Znamo da nema one sigurnosti kao u teatru, kad znaš da možeš unaprijed planirati, ili se zatvoriti pa ostati ako treba cijelu noć. Malo smo lukaviji i u smislu akustike, prostora, kako se sam otok ponaša. Galebovi su se namnožili, pa je i to jedan fon koji prati izvedbu. Ne znamo da li to ignorirati, ili se s time igrati. Sve je jako živo, valja ostati koncentriran unatoč stalnim iznenađenjima…” kaže redateljica Udovički.
I kao što je prošlogodišnji projekt “Kralj Lear” okupio mnoge glumce koji su nekad glumili zajedno ili se poznavali, Lenka Udovički ovih se dana s Mirom Furlan prisjetila kako su se davno upoznale. “Miru sam upoznala prije nego Radeta. Ona i njezin suprug Goran Gajić putovali su u Boliviju krajem osamdesetih. Njega sam poznavala. Sjećam se da sam jednom pripremila bolivijsku večericu na koju su oni došli poslije svog putovanja, tako smo se i upoznale u Beogradu. Poslije toga se dugo nismo vidjele, iako smo bile u kontaktu. Ona i Rade bili su bliski jer su radili skupa, mi smo odlazili u LA, kad je Rade tamo radio neke filmove”, kaže Lenka Udovički.
I redateljica i Rade Šerbedžija inzistirali su da Medeju igra Mira Furlan. “Medeja je jedan od rijetkih tako višeslojnih likova. Put koji ona prijeđe, od početka komada gdje je ostavljena žena i stigne do toga da ubije vlastitu djecu, to je proces koji zahtijeva duboko traganje za tminama koje nosimo u sebi. Nekad one isplivaju na površinu, srećom, obično ne”, objašnjava Lenka Udovički i nastavlja: “Stvari nisu jednostavne, iza svakog novinskog naslova koji nas zgrozi, iza primarne senzacije postoje svjetovi, motivi, okolnosti, nema odgovora na pitanje o ubojstvu djece iz osvete u jednoj rečenici. U ‘Medeji’ je ubojstvo djece postavljeno jako radikalno, jer riječ je ipak o grčkoj tragediji. Ali svaka obitelj ima svoju patologiju. Od svakodnevnih stvari do razvoda braka odnosi muškarca i žene jako se često lome preko djece. Emocije su jake, odnosi komplicirani. Ubojstvo djece osnovni je akcent predstave, a okvir u koji je sve stavljeno sudar je dvaju svjetova, svijeta Grčke i svijeta Kolhide iz kojeg je došla Medeja. Na početku imamo dvoje iznimnih ljudi iz oba svijeta, Jazona, grčkog heroja i ratnika, i Medeju koja je bila kći kralja, svećenica i žena fantastičnih moći i talenata, moći da liječi, koji su jedno drugo privukli. U jednom trenutku ta se energija privlačnosti i ljubavi, koja je proizlazila iz njihove iznimnosti, različitosti pretvorila u energiju destrukcije…”
S povojem oko ruke prilazi nam Aleksandar Cvjetković, alias Jazon, koji je ozlijedio rame dok je s motorom, na skliskoj zemlji, pokušavao biti Jazon na motoru. “Jazona smo koncipirali kao tip modernog čovjeka, ne bih rekao pokvarenog, jer onda bi svi muškarci koji grade karijeru na ‘američki’ način, brzo, s puno novca, bili pokvareni. Tragedije se u familijama događaju iz raznih razloga, ovo je tragedija u kojoj Jazon žrtvuje sebe, ženu i djecu zbog lakog i brzog uspjeha. Ostaju mu ipak sve karakteristike čovjeka zaljubljenog u Medeju…” kaže Cvjetković koji živi u Genovi i također nakon 11 godina prvi put glumi na hrvatskom jeziku.
Doznajemo da mu je prva dva tjedna bilo dosta teško. “Izgovarao sam ‘takua’ umjesto ‘takva’, ‘tikuice’ umjesto ‘tikvice’, puno sam mekši u vokalima, u ‘l’, govorni aparat mi se promijenio”, priznaje.
No barem se riješio motora, kojeg ni inače ne vozi. “Izbacili smo motor radi sigurnosti dvoje djece koju bih trebao na njemu voziti. Sada vidimo da sve funkcionira čak i bolje: motor je bio od 125 kubika, pa je taj simbol muškosti, faličnosti i tako dalje bio dosta slab. Ako to nije nešto od 800 do 1000 kubika, mali je efekt, ili čak obrnut, sugerira nesigurnost”, objašnjava Cvjetković.
Cvjetkovićeva uloga Jazona nije nagovještaj povratka u Hrvatsku. U Italiji je potpisao ugovore za tri godine unaprijed, dosta se posvetio filmu i televiziji. Aleksandar Cvjetković, koji je nedavno glumio u tri nastavka popularne sapunice “Čarolija” koju su vidjeli i hrvatski gledatelji, ne želi reći točno o čemu se radi. Zbog “scaramanzije”, kako kažu Talijani, “da ne bi urekli”. Dana 19. rujna snima prvu klapu filma koji režira Stefano Reali. Otkad je otišao iz Hrvatske, 1991., jer su zbog rata njega i suprugu Talijanku u Italiju pozvali njezini roditelji, Cvjetković je radio u mnogim predstavama. Glumio je u “Robertu Zuccu”, 1992., tako je i ostao u Genovi. Tri godine je igrao Stanleyja Kowalskog u predstavi “Tramvaj zvan čežnja” s Mariangelom Melato, zatim u Marieauxovim “Lažnim ispovijedima”. “Bile su to mnogo važnije stvari od ‘Čarolije’, ali sapunica je vrlo popularna u Italiji, kao i u Hrvatskoj. Nadam se da će u Hrvatsku doći mini-serija ‘Svjedok’. Jazon mi je zahtjevan, ali pravi glumac, u kakve valjda spadam, shvaća to kao izazov. I vrlo mi je lako raditi s Lenkom i Mirom, s kojom sam uostalom davno i glumio, u ‘Novim patnjama mladog Werthera’ Radovana Marčića”, kaže Cvetković ponosan na svoju dobru memoriju.
Slovenski glumac Boris Cavazza, koji je na Brijunima sa svojom mladom suprugom, u predstavi se našao u ulozi koju bi, kako kaže, “morao raditi Rac, Radko Polič. On je zbog problema sa srcem otkazao i ‘Hazarski rečnik’ u Beogradu i neke druge predstave, pa mi je rekao – ako ti nije ispod časti biti kralj, a ti dođi”, govori Cavazza koji, odjeven sav u bijelo, igra Kreonta, Jazonova oca koji protjeruje Medeju. “Uloga je mala, ali dramaturški vrlo značajna. Kreonta vidim više kao mafioza, njemu je do toga da kći bude udana bez suviše moralnih dvojbi, i da se tu drugu ženu eliminira, i sve će biti u redu…”
Lenka Udovički priča nam o specijalnoj gošći predstave – Birlyant Ramzaevoj, pjevačici i prognanici iz Čečenije koja sada živi u Groznom. Dok slušamo kako ju je zanimljivo imati u predstavi, jer vrlo je vjerojatno da je Medeja došla u Grčku baš s Kavkaza, jer su slano more i tjesnac kroz koji dolazi zapravo Crno more, i kako je mit o Medeji vrlo živ u Čečeniji, gdje ga je Ramzaeva slušala od svoje bake… neočekivano se uvjeravamo koliko je sve na Brijunima i oko “Medeje” vrlo “živo”.
Pokvarila se Krasnica, koja svakog dana vozi na Mali Brijun, poprište predstave. Kako prevesti četrdesetak sudionika projekta?
Rade Šerbedžija, kojeg se od prošle godine sjećamo kako u pauzi probe svlači svoj kraljevski kostim da bi svojim gumenim čamcem dovezao glumcima za večeru grah i faširane šnicle, opet može dokazati svoju odanost projektu Ulysses. Policijski brod povezao je deset glumaca; ostale, pa i nas novinare, Šerbedžija na Mali Brijun prevozi svojim gumenjakom. Prvi, drugi, treći put. Po našim kontinentalnim kriterijima, čamac je već opasno utonuo u more. Šerbedžijine kćeri bez straha uskaču u već pretrpan čamac. “Moja su djeca vukovi”, objašnjava Šerbedžija.
Iako nema ulogu u Medeji, Šerbedžija je, kako kaže redateljica, sastavni dio projekta. Dolazi na probe. “Uvijek vjerujem da predstavu čini tim, i volim imati to treće ili četvrto oko i uho”, objašnjava redateljica.
Jedno treće uho, po dolasku na mali Brijun, dočekuje nas na tribinama: Radko Polič, prošlogodišnja Luda u “Kralju Learu”. Ove godine avanzirao je od Lude do “gurua predstave”. Premda znamo da je “guru” – duhovni vođa, ipak pitamo, što znači biti guru Medeje.
“U travnju sam imao dosta jak napad angine pektoris, sve sam morao otkazati, jedino nisam otkazao Ludu u ‘Learu’”, kaže ozbiljno Polič. “Lenka me zamolila da na svaki način budem u Medeji kao Kreont, onda sam ja zamolio svog velikog prijatelja i velikoga glumca Borisa Cavazzu da ga odigra umjesto mene.”
Na kraju je ostalo da bi Polič mogao, svojim glumačkim znanjem i energijom, pomoći “Medeji”. Ali, kako to nazvati? “Lenka je imala ideju da me nazovu ‘guru’. I doista, mislim da imam poseban feeling za glumce i kad radimo zajedno, ali i kad sam s druge strane bine. Gledam sve probe, razgovaram s glumcima, savjetujem im da razmisle o ovom ili onom. Ja sam, eto, duhovni vođa glumaca, nikako predstave… Ali znate što, zapravo vam se to svodi na to da ako predstava uspije, zaslužni će biti Rade i Lenka, a ako propadne, kriv će biti Rac!” kaže Radko Polič.
S Mirom Furlan, sad pred samu premijeru, svaki dan “prolazi” ulogu. “Kaže se da redatelji po cijeli život čekaju svoju Medeju, pa je ne nađu. A ja sam bio vrlo, vrlo sretan kad sam čuo da će Medeja biti Mira. Ta se uloga ne može glumiti, treba je naprosto odživjeti, a mislim da je ona živi baš kako treba”, kaže Polič.
“Ne znam, vidjet ćemo još, još ni ja ne znam”, kaže Mira Furlan, koju sada vidim prvi put nakon njene zadnje uloge u HNK, i u tom trenutku nije mi lako postaviti prvo pitanje. “Nadam se da će biti žestoka, jaka. To je jedan od najžešćih, najkrvoločnijih komada ikada napisanih. Strahovito je teško doći do Medeje, a ostati čovjek. Osjećam se kao trkač uoči utakmice, jer Medeja trči od početka do kraja prema cilju, bez oklijevanja.”
Ulozi su prethodila duga, višegodišnja dogovaranja sa Šerbedžijom i Lenkom Udovički. Nije bila sasvim sigurna da to mora učiniti, vratiti se u Hrvatsku i glumiti. Ali prekrasno joj je već samo zbog jezika koji nije na sceni govorila 11 godina.
“To te tako snažno vraća u prošlost. Sjetiš se svog bivšeg života, preispituješ sam sebe, radiš ono što je vrlo popularno u Americi, ‘tražiš svoje korijene’”, smije se Mira Furlan, koja si ne dopušta previše patetike. “Ali to je ljudski. I vidiš da, kako ponekad treba otići, tako se ponekad treba vratiti da vidiš gdje si. Mislim da je to glavni razlog zbog kojeg sam ovdje.”
Nije imala problema s hrvatskim jer, kako kaže, “moj suprug i ja kod kuće govorimo hrvatski, to je jezik intiman i naš, a ‘vani’ je engleski. Tako i ovdje, čim su tu neki ljudi s broda, u dućanu, ja im odmah kažem ‘Sorry’, ‘Hello, how are you’…”
Kaže da ju je “na njenu sramotu”, tek Kajo, kako zovu Cvjetkovića, podsjetio na njihovu predstavu “Nove patnje mladog Werthera”. “Sjećam se toga kao u snu. Užasno puno toga izbrisano mi je, što nije čudno. To je valjda jedina šansa da se ne razboliš od bivših stvari. Moraš brisati, kao kompjutor.”
Za vrijeme proba troipolgodišnji sin Mire Furlan je u Medulinu, s bakom i sa stricem, bez kojih, kako kaže, “ovaj posao ne bi bio moguć. Ali mislim da je to i za mog sina bitno, prvi put smo se u njegove tri i pol godine razdvojili. On je mali, ali sad već kaže: ‘Ne mogu sutra doći, doći ću preksutra’, pa sam pomalo u šoku od njegova odrastanja”.
Život Miru Furlan neumoljivo veže za Los Angeles. “Tamo nastavljam svoj život”, kaže. “Ovaj posao, na žalost, nema nekog utjecaja na moj daljnji život. To je bio iskorak, eksces iz tog života. Daješ si slobodu koju si rijetko tko daje u Americi, zapravo, moraš biti lud ako živiš u Americi da odeš na tri mjeseca, malo se prestaneš brinuti o svojim računima… i radiš nešto što je za dušu, sigurno ne za novac ili karijeru. Postoji projekt koji želim raditi sa svojim mužem Goranom, dug koji imam i prema njemu, i prema nama dvoma u Americi. Sve ću učiniti da napravim nešto što će biti moje. To je naravno strahovito teško, jer riječ je o nezavisnoj produkciji, ali budući da Goran upravo završava svoj prvi nezavisni film, tako se polako skupljaju iskustva, i želim se upustiti u tu avanturu. Film koji je završio zove se ‘Potluck’, ‘potluck’ je ime za party, večeru, na koju svaki od uzvanika donese jedno jelo”, govori Mira Furlan, koju Lenka Udovički već nekoliko puta poziva: počela je proba.
Nakon probe, po sve dolazi trajekt brijunka. Radu Šerbedžija vraća se svojim gumenjakom. “Vozio sam iza trajekta, nemam na čamcu svjetlo”, objašnjava Šerbedžija. Zadovoljan je jer, kako kaže, “ove godine smo napravili dvostruki posao i vidjeli da imamo ljude koji su se već uhodali, i novu odličnu, profesionalnu pomoć od našeg prijatelja Duška Ljuštine i njegovih ljudi, pomoć od vojske. Teatar se ozbiljno zahuktao. A s ‘Medejom’ mislim da smo napravili vrlo interesantnu predstavu”.
O planovima za sljedeću godinu “Ulyssesa”, koji nisu dokraja definirani, nije želio govoriti. Što će sam raditi kaže da ne zna. “U zadnji čas sam odbio jedan talijanski film koji sam trebao raditi, tako da ne znam što ću sad. Ovaj put neću reći da ću na jesen sigurno u Ameriku. Reći ću, možda ću ići. Ili, kako moja Lenka kaže, kud nas život ponese”, rekao je Šerbedžija.