Objavljeno u Nacionalu br. 353, 2002-08-21

Autor: Maroje Mihovilović

Nogometna diplomacija libijskog predsjednika

Ghadafijev nogometni pohod na Europu

Nakon što je kupio 5 posto Juventusa, Ghadafi želi kupiti drugoligaša Triestinu te grčki PAOK

Ghadafijev novac spasio je "Fiat"Ghadafijev novac spasio je "Fiat"Tjedan dana prije prvog kola nogometnog prvenstva, kako je to već godinama uobičajeno, 25. kolovoza, odigrat će utakmicu za talijanski superkup prvak i pobjednik kupa iz prethodne sezone. Bit će to ovaj put torinski prvak Juventus i Parma, koja je osvojila kup. No mnogi su Talijani zaprepašteni jer se ta utakmica ove godine neće igrati u Italiji nego u Tripoliju, glavnom gradu Libije. To je samo logičan rezultat uspješnog napora libijskog vođe Moamera Ghadafija i njegova sina Al Saadija da libijski kapital uđe u talijanski nogomet. Od siječnja ove godine Libija je 5-postotni suvlasnik Juventusa. Logično je da je Juventus podržao prijedlog Libije, svog značajnog dioničara da, uz visoku naknadu za oba kluba, utakmica, umjesto pred talijanskim, bude odigrana pred libijskim ljubiteljima nogometa. Moamer Ghadafi toliko voli nogomet da je podržao čak i želju svog sina Al Saadija da postane profesionalni nogometaš.

Utakmica talijanskog superkupa između talijanskog prvaka Juventusa i osvajača kupa Parme održat će se 25. kolovoza, ali ovaj put ne u Italiji već u libijskom glavnom gradu Tripoliju, i to na zahtjev libijskog predsjednika Moamera Ghadafija koji je odnedavno suvlasnik torinskog kluba Ghadafi želi ući u talijanski nogomet kako bi razbio razbio blokadu svoje zemlje, koja je već godinama izolirana zbog podrške terorizmu, te nakon toga ući i u poslovne projekte s europskim zemljama Hiroviti, nepredvidljivi Ghadafiju, koji 33 godine vlada Libijom, već je znao trošiti velik novac na svoje megalomanske, pa naoko i sasvim besmislene projekte. A to može, jer je njegova zemlja iznimno bogata. Libija je najveći sjevernoafrički proizvođač nafte, a njena državna kompanija za inozemne investicije Libyan Arab Financial Company (Lafico) u ovom trenutku raspolaže s više od 8 milijardi dolara. Neki njegovi naoko sumanuti prijedlozi pokažu se poslije logičnima i mudrima. I ovo njegovo veliko ulaganje u talijanski nogomet pokazuje se kao da je hir jednog bogatog nogometnog navijača, sada se iskazuje kao vrlo mudar i spretan politički potez. Ghadafi silno želi da se Libija, koja je zbog prijašnjih veza s međunarodnim terorizmom bila isključena iz međunarodne zajednice i bojkotirana, vrati među priznate i poštovane zemlje svijeta, a to bi, procjenjuje, mogao postići preko talijanskog nogometa. Zadovoljio je i ambicije svog 28-godišnjeg sina Al Saadija koji kao nogometaš, iako navodno igra prilično dobro, nije uspio postići sve što je želio, ali sada bi mogao postati jednim od najdinamičnijih nogometnih menedžera na svijetu, u prvom redu zahvaljujući ogromnom novcu koji ima na raspolaganju.

Za Al Saadija Ghadafija kažu da je najmirniji i najuporniji među sinovima libijskog vođe i da ima liderske osobine. Već je s deset godina počeo istupati na javnim zborovima. Sport mu je donio dodatnu popularnost. Kad je otac vidio koliko njegov sin voli nogomet, podržao ga je u namjeri da postane vlasnikom i menedžerom. Al Saadi Ghadafi danas je vlasnik i menedžer, ali i ključni igrač najpopularnijeg i najuspješnijeg libijskog nogometnog kluba Al Ittihad, što na arapskom znači Jedinstvo.

Iako libijska nogometna reprezentacija ne postiže zapažene rezultate, na nogometnea utakmice u Libiji dolaze deseci tisuća ljudi, najvažnije utakmice imaju i po 100.000 gledatelja.

Kakav je žar navijača, najbolje pokazuje ono što se dogodilo 1996. pri kraju najvažnije utakmice libijskog prvenstva između Al Ittihada i Al Ahlyja. Sudac je nekoliko minuta prije kraja utakmice dosudio nepostojeći jedanaesterac za klub Ghadafijeva sina, zbog čega su navijači suparničke momčadi počeli prosvjedovati. Jedan gledatelj čak je uletio u igralište i nožem napao suca, bilo je i pucnjave, a u stampedu uspaničenih gledatelja dvadeset je navijača poginulo. Zbog toga je u Libiji proglašena višednevna nacionalna žalost, koja se sastojala i u tome što je libijska televizija emitirala program samo u crno-bijeloj tehnici.

Al Saadi Ghadafi jako se trudio, i kao menadžer i kao igrač, da njegov klub počne igrati važniju ulogu i u panafričkom kupu prvaka. S brojem 10 na majici ključni je vezni igrač svoje momčadi a često daje i golove. Nastupa i za libijsku reprezentaciju. Neko je vrijeme htio zaigrati i u nekom snažnom europskom klubu, osobito u Manchester Unitedu, ali menedžeri su se bojali komplikacija koje bi mogle nastati zbog njegovog oca, a na kraju ni sam nije želio napustiti svoj klub. Otac i sin počeli su kontaktirati s najvećim imenima svjetskog nogometa. Slavni Argentinac Diego Maradona za velik im je honorar dao neke savjete. Pregovarali su i s jednim od najboljih engleskih nogometnih trenera i menedžera, Terryjem Venablesom.

Ghadafi je kao 27-godišnji satnik libijske vojske 1969. vojnim udarom bez prolijevanja krvi srušio dotadašnjeg libijskog kralja Idrisa, koji je bio vrlo blizak Italiji. U Libiji je bilo mnogo Talijana, potomaka onih koji su se onamo doselili dok je Libija još bila talijanska kolonija, ali i raznih poslovnih ljudi i zaposlenika u libijskim tvrtkama. Ghadafi ih je po kratkom postupku protjerao, zapovjedio čak i da se iskopaju svi grobovi Talijana u Libiji, izvuku ljesovi, ukrcaju na brod i pošalju u Italiju.

Unatoč tomu neki su talijanski političari smatrali da sa njim ne treba prekidati sve odnose, pa su ostale neke diplomatske komunikacije, ali i poslovne veze. Budući da je Libija bila velik proizvođač i izvoznik nafte, i ona je jako profitirala u naftnoj krizi 70-ih i stekla golem novac koji je trebalo investirati. Ghadafi je pokazao interes i za ulaganje u Italiji, a kad je Agnelliju zatrebao svjež kapital da spasi “Fiat”, počeli su dugi tajni pregovori koji su rezultirali senzacionalnim dogovorom.

Druge europske zemlje vrlo su negativno ocjenjivale hirovitu vanjsku politiku Moamara Ghadafija, koji je u to vrijeme pokazivao želju da Libiju teritorijalno proširi i izvozi svoju revoluciju, pa je raznim svojim susjedima nudio savezništva i ujedinjenje, podržavao radikalne ljevičarske pokrete u konzervativnim arapskim zemljama, bio umiješan u građanski rat u susjednom Čadu, a bilo je i sve više znakova da financira radikalne palestinske i međunarodne terorističke grupe. Potkraj 70-ih i početkom 80-ih uhićeni su međunarodni teroristi za koje je utvrđeno da su imali veze s libijskim tajnim službama i od njih dobivali novac. Posebno je američka vlada bila nepovjerljiva prema Ghadafiju, optužujući ga da nastoji proizvesti bojne otrove i njima opskrbiti međunarodne teroriste. Dvaput su 80-ih godina američki avioni napali ciljeve u Libiji. Prvi put 1986., zbog navodne libijske umiješanosti u teroristički napad u Europi gdje su stradali i Amerikanci. Američki su avioni napali vojarnu u kojoj je živjela Ghadafijeva obitelj i tom prilikom ubijena je Ghadafijeva kći, a sam Ghadafi je navodno bio ranjen.

I nakon što je Ghadafi izišao iz “Fiata”, ostao je u dobrim odnosima s Agnellijem. Agnelli je morao biti jako zadovoljan što Ghadafi više nije njegov dioničar nakon što je otkriveno da su libijske tajne službe sudjelovale u planiranju i izvršenju jedne od najgorih teroristički akcija 80-ih, kad je uprosincu 1988. u prtljazi sakrivenim paklenim strojem srušen “boeing 747” američke zračne kompanije “PanAm” na liniji London – New York iznad škotskog gradića Lockerbieja. Poginulo je 270 ljudi. Kada su američka i britanska tajna služba utvrdile da su libijski agenti pripremili i počinili taj teroristički akt, Libiji su uvedene sankcije Ujedinjenih naroda i uvelike je bila isključena iz međunarodne zajednice. To je Ghadafi tada prihvatio s posvemašnjim prkosom.

No poslije je počeo bitno mijenjati politiku. Nakon mnogo pregovora ipak je predao dvojicu libijskih agenata osumnjičenih za rušenje aviona iznad Lockerbieja. Sudilo im se pred posebnim škotskim sudom u nizozemskoj vojnoj bazi. Jedan je osuđen na doživotni zatvor, a drugi je oslobođen. Upravo se pregovora o tome da Libija plati odštetu obiteljima poginulih u tom terorističkom zločinu. Libija pregovara s Francuskom u vezi s rušenjem francuskog aviona nad Saharom, za što je također bila osumnjičena. Libija je prije tri godine obnovila i diplomatske odnose s Britanijom, prekinute nakon što je hicem s prozora libijskog veleposlanstva u Londonu 1984. ubijena britanska policajka koja je osiguravala antigadafijevske demonstrante. Libija je platila odštetu obitelji ubijene policajke i preuzela odgovornost za taj zločin.

Zapadne obavještajne službe tvrde da više nema nikakvih indicija da Libija na bilo koji način podržava međunarodni terorizam ili da je sama u to umiješana. Vrlo je suzdržana u sporovima koji se tiču bliskoistočne politike, više javno ne podržava arapske radikale, kao što je to nekoć činila. Za Zaljevskog rata bila je neutralna. Oštro je osudila teroristički napad 11. rujna na New York i Washington. Pruža znatnu pomoć manje razvijenim zemljama, vodi prilično konstruktivnu politiku u Africi, bila je jedan od inicijatora preobrazbe organizacije afričkih zemalja, koja se sada zove Afrička unija. Libija poduzima i druge napore da unaprijedi svoje odnose s drugim zemljama, ulaže novac u razne poslove, nastoji unaprijediti političke odnose s najznačajnijim zapadnim zemljama, ali u tome nailazi na razne teškoće, u prvom redu zbog dugogodišnje sumnjičavosti prema Libiji i Ghadafiju, koja na Zapadu postoji zbog njihove prijašnje djelatnosti.

Upravo to Ghadafi sada želi promijeniti, a u tome mu, zaključio je, može pomoći i nogomet, uvelike zahvaljujući i tome što se u Torinu ponovila situacija iz 1976., ali ne s Agnellijevim “Fiatom”, nego s Agnellijevim nogometnim klubom Juventusom, ovogodišnjim pravkom Italije. Lani je većina talijanskih nogometnih klubova zapala u financijske teškoće, jer su, s jedne strane, potrošili basnoslovan novac na kupnju novih igrača, a, s druge strane, prihodi od televizijskih prava i sponzora nisu bili onoliki kao što se očekivalo. Teškoće nisu mimoišle čak ni moćni Juventus, osnovan 1900., koji je osvojio najviše talijanskih šampionskih titula, postizao goleme međunarodne uspjehe, dao velik broj talijanskih reprezentativaca a u svojim redovima imao i velike strane igrače, od kojih je u novije vrijeme najpoznatiji Zinedine Zidane. Juventus su osnovali torinski studenti, ali ga je 1926. preuzeo “Fiat”, kojem su klupski uspjesi donosili novac, ali je – što je bilo još važnije – pružao zabavu i osjećaj pripadnosti radnicima “Fiata”, od kojih su mnogi bili doseljenici s juga Italije. Oni se nisu mogli identificirati s klubom Torino (za koji su navijali starosjedioci grada Torina) što ga je Juventus poslije uvelike nadmašio.

Kao i 1976., kad je “Fiat” bio pred bankrotom, i ovaj put, kad su financijske teškoće pritisnule Juventus, na opće iznenađenje u pomoć je pritekao Ghadafi. Libijska kompanija za inozemna ulaganja Lafico, u kojoj Ghadafijev sin Al Saadi ima ključnu ulogu, u siječnju ove godine postala je dioničarom Juventusa kupivši 5 posto dionica za 13 milijuna dolara. Taj novac uprava kluba iskoristila je da se financijski stabilizira, što je pak pomoglo Juventusu da u dramatičnoj završnici osvoji ovogodišnje prvenstvo. Ima indicija da je Luciano Moggi, koji u ime obitelji Agnelli operativno vodi Juventus, ušao i u neke druge poslovne aranžmane s Al Saadijem Ghadafijem, s kompanijom Lafico, ali i sa samim libijskom vođom. Već je nekoliko puta u posljednje vrijeme bio u Libiji.

To potvrđuje niz pojedinosti. Treniranje Ghadafijeva kluba Al Ittihad preuzeo je nekadašnji igrač Juventusa i talijanski reprezentativac, vrlo iskusni trener Antonello Cuccureddu, zacijelo na poticaj Juventusa. Trener libijske nogometne reprezentacije bit će još jedan iskusan talijanski trener, Francesco Scoglio, koji je svojedobno trenirao klub Genoa. Al Saadi Ghadafi često je u sjedištu Juventusa u Torinu, a viđen je i da trenira s igračima tog kluba. Javno je rekao da je na Svjetskom nogometnom prvenstvu navijao za Italiju. Njegov klub Al Ittihad bio je ovog ljeta na pripremama u Italiji a pritom je Al Saadi Ghadafi bio vrlo poduzetan u kupnji igračkih pojačanja za svoj klub, pa je uz talijanske posrednike preko sarajevske menedžerice Mire Poljo, koja djeluje u Bologni, kupio hrvatskog nogometaša Ivana Bošnjaka, koji se već pridružio njegovu klubu Al Ittihad.

No, kako pišu talijanske novine, Al Saadi Ghadafi zainteresiran je za još veće poslovne poteze, kupnju nekih talijanskih klubova, a u tome ima punu podršku Juventusa, koji – kako je to već u Italiji uobičajeno – ima financijskih ili poslovnih udjela i utjecaja u raznim manjim klubovima, kojima posuđuje igrače ili ih od njih uzima, sponzorira ih ili surađuje na druge načine. Tako se uvelike priča da će Al Saadi Ghadafi postati vlasnik talijanskog trećeligaša Aquila te da je za to spreman platiti oko 750.000 eura. Pokazao je i veliko zanimanje da preuzme tršćanskog drugoligaša Triestinu. Taj nekoć slavni klub, koji je svojedobno tavorio čak u četvrtoj ligi, uspio se nakon 11 godina u trećoj ligi sada probiti u drugu, a nogometni stručnjaci predviđaju mu lijepu budućnost. Triestina je u izravnim poslovnim vezama s Juventusom, koji je tom klubu financijski i igrački pomagao.

Al Saadi Ghadafi nedavno je posjetio Trst i potom izjavio da mu se grad jako sviđa, da ga podsjeća na Tripoli te da ta dva grada mogu pronaći vezu ne samo kroz nogomet, nego i u mnogo važnijim sferama. Kupnja Triestine bila bi samo prvi korak u većem ulaganju Libije u Trst, pa se već govori da bi tršćanska luka mogla postati glavnom lukom za prijevoz libijske robe u Europu i uvoz europske robe u Libiju, te da bi libijska flota – koja bi, prema tvrdnjama talijanske štampe, prešla pod hrvatsku zastavu – preusmjerila svoju aktivnost prema Trstu.

Slučaj Triestine rječito pokazuje da potezi oca i sina Ghadafija daleko nadilaze nogometnu sferu pa je u Italiji sve veća zainteresiranost za njihove namjere.

DUGOGODIŠNJA SURADNJA AGNELLIJA I GHADAFIJA
Ghadafi je ušao u ‘Fiat’ sa 415 milijuna USD, a izišao sa 3,1 milijardu
Ghadafi je 1976. kupio 10 posto ‘Fiata’, a Agnelliju ih je ponovno prodao 1986. godine

Prijateljstvo između Tripolija i Torina začelo se još sredinom 70-ih godina. Tada, nakon izraelsko-arapskog rata 1973., arapske su zemlje smanjile proizvodnju nafte i podigle joj cijenu, zbog čega je na Zapadu nastala velika nestašica nafte. To je posebno pogodilo automobilsku industriju, jer je zbog nestašice nafte i visokih cijena goriva naglo pala prodaja automobila. U velikim se teškoćama našla i najveća talijanska industrija automobila, torinski “Fiat”, kojem je zaprijetio bankrot. Uvelike se govorilo da će najveća svjetska automobilska kompanija “General Motors” kupiti “Fiat”, koji bi tako postao prirepak američkog industrijskog diva. U ponedjeljak, 1. prosinca 1976., vlasnik “Fiata” Gianni Agnelli sazvao je hitnu konferenciju za tisak i objavio nešto posve drugo, što je senzacionalno odjeknulo: “Fiat” je 10 posto svojih dionica prodao libijskoj vladi pukovnika Moamera Ghadafija, za 415 milijuna dolara, koja je tako postala, iza obitelji Agnelli, drugi najveći dioničar “Fiata”. Tvrtka je prebrodila financijske teškoće, isplatila vjerovnike, osigurala plaće radnicima i počela novi ciklus investicija. Ghadafijev novac zaista je spasio “Fiat”, koji se sljedećih godina izvukao iz krize i početkom 80-ih počeo ponovno izvrsno poslovati.
Zbog svega toga Agnelli je bio podvrgnut sve jačem pritisku zapadnih sila da razvrgne ugovor s Ghadafijem i on je napokon 1986., nakon tajnog sastanka s Ghadafijem u Moskvi, taj ugovor i raskinuo, a Libija je izašla iz “Fiata”, nakon izdašne Agnellijeve odštete. Način isplate bio je vrlo kompliciran, u njemu je sudjelovalo više banaka, pa još i danas postoje različite procjene koliko je Agnelli platio Ghadafiju da izađe iz “Fiata”. Navodno je Ghadafi od Agnellija dobio 3,1 milijardu dolara.

GHADAFI I PAOK
PAOK-ovi navijači: ‘Gadafi, ti si naš bog, kupi PAOK’

Libijski vođa Moamer Ghadafi primio iz Grčke. Napisali su ga navijači poznatog grčkog kluba PAOK iz Soluna, koji je u ekonomskim teškoćama, velikim dijelom zbog toga što ga je loše vodio omrznuti vlasnik kluba Georges Batatoudis. Oni su pozvali Ghadafija da kupi PAOK i tako spasi klub. U pismu piše: “Ghadafi, ti si naš bog, kupi PAOK. Molimo te da budeš spasitelj naših duša, vođa nove revolucije, koja će početi sa sjevera zemlje, te preporoditi cijeli grčki nogomet.” Navodno je Ghadafi zainteresiran da kupi PAOK, a tvrdi se da će sljedećih dana Batatoudis putovati u Tripoli na razgovore s Ghadafijem. Grčke novine tvrde da Ghadafija jako nagovara da kupi PAOK njegov osobni liječnik. On je svojedobno studirao u Solunu i od tada je strasni navijač PAOK-a.

Vezane vijesti

Izaslanstvo ICC-a u Libiji

Izaslanstvo ICC-a u Libiji

Predstavnici Međunarodnoga kaznenog suda (ICC) doputovali su u Libiju kako bi osigurali oslobađanje svojih kolega koji su zatočeni prošlog tjedna,… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika