Mirna Jukić, nova europska prvakinja u plivanju na 200 metara prsno koja je medalju osvojila pod austrijskom zastavomŽeljko Jukić, otac i trener Mirne Jukić, nove europske prvakinje u plivanju na 200 metara prsno, dva puta je bio prisiljen napustiti dom: prvi put 1991. kad je njegovu obitelj jugoslavenska armada protjerala iz rodne kuće u Vukovaru, a potom 1999. kada je morao otići iz Zagreba jer svojoj djeci nije mogao osigurati normalne uvjete za treniranje. Oba se puta Željko Jukić osjećao podjednako jadno i razočarano. Za razliku od prvoga, drugi egzodus donio je obitelji Jukić obilje sreće: 13-godišnja Mirna i 10-godišnji sin Dinko napokon su mogli svakodnevno vježbati. Nakon što je osam godina bio nezaposlen, otac Željko postao je profesionalni plivački trener u Wiena swiming clubu, obitelj je dobila na korištenje stan u Beču, osigurana su im redovita primanja i stipendije. Nakon tri godine boravka u Austriji Mirna i Dinko postižu izvrsne plivačke rezultate i odlični su đaci, Mirna je čak najbolja u svojoj gimnaziji. Govore njemački i engleskom te uče francuski.

AUSTRIJSKA PONUDA 'Mirni na Mladosti nisu dali da trenira, a u Austriji su joj dali državljanstvo te platili stan, školovanje i tečaj jezika' 'NEOPROSTIVI' USPJESI 'Što je Mirna postizala bolje plivačke rezultate, to smo u Hrvatskoj imali sve više problema' NEĆEMO SE VRAĆATI U VUKOVAR 'Moja djeca će sama odlučiti gdje će živjeti, ali u Vukovar se sigurno nitko od nas neće vraćati'Za potpunu sreću nedostaje im jedino majka i supruga Mirela. Kao što do posljednjeg trenutka zajedno s djecom i suprugom nije željela napustiti Vukovar, tako nije htjela ni otići iz Zagreba. Ostala je raditi kao predavača tehničkog crtanja na Arhitektonskom fakultetu i kao profesora u Školi primijenjene umjetnosti. Zbog toga Mirela Jukić putuje svakoga petka u Beč kako bi vikendom pomogla suprugu i omogućila djeci da imaju normalan obiteljski dom.

Životni put Željka Jukića, njegove supruge Mirele i njihove dvoje djece, Mirne i Dinka, obilježila je tragedija Vukovara. Rat ih je, kako kaže Željko Jukić, zatekao u najgoroj mogućoj situaciji: s dvoje male djece u obiteljskoj kući sto metara od prve crte bojišnice. Dok se ujesen 1991. Željko Jukić tri mjeseca borio protiv srpskog agresora, supruga Mirela s petogodišnjom Mirnom i dvogodišnjim Dinkom provela je 100 dana u podrumu vlastite kuće i u okolnim skloništima. Kad su 29. studenoga 1991. jedva izvukli živu glavu i stigli u Zagreb, smještaj su našli u stanu s još 15 rođaka. Još su se nekoliko puta selili dok se napokon nisu skrasili u stan na Jarunu. Do odlaska u Beč, samo je Mirela imala stalan posao. Željko Jukić, kao diplomirani student Fakulteta za fizičku kulturu i nekadašnji sportaš, počeo je 1992. trenirati košarkaše Zaboka, doveo ih je do A-2 lige, no nije imao redovita primanja, nisu mu čak plaćali ni troškove prijevoza iz Zagreba. Nekoliko je godina proveo sa zabočkim motokrosistom Nenadom Šipekom. Pripremao ga je za utrke, putovao s njim Europom. Kako nisu imali novca, spavali su na otvorenom i u kamionima. Jukić je pomagao Nenadu Šipeku da prebrodi sve krize, zaliječi brojne ozljede, lomove kostiju, da se što prije oporavi nakon operacija ruku i nogu. Sve to, dakako, besplatno. Ostao je s njim sve do 1999. kada je postao prvakom Europe. Tada se Željko Jukić ponovno uvjerio kako se u ovoj sredini cijene uspjesi: nakon što su iskoristili uspjeh Nenada Šipeka da bi se s njim fotografirali i pravili važnima, svi su ga vrlo brzo zaboravili.

U međuvremenu, nakon što se pokazalo da su mu djeca iznimni plivački talenti, odlučio se 1996. više posvetiti treniranju tada 10-godišnje Mirne i 7-godišnjeg Dinka. Nije bio previše zadovoljan načinom na koji su mu djeca vježbala pa se odlučio sam prihvatiti trenerskog posla.

– Te 1996. sredio sam dokumente za nastavak rada Plivačkog kluba Borovo Vukovar. Uspio sam dobiti da se dva sata dnevno koristim jednom stazom na plivačkom bazenu Mladost. Uz Mirnu i Dinka vježbao sam još četvero djece Vukovaraca. Želio sam i termin u kojem bi plivali invalidi Domovinskog rata iz Vukovara, no u tomu nisam uspio. Da bih mogao plaćati putovanja i startnine na natjecanjima, neko sam vrijeme zarađivao preprodajom automobila koje sam kupovao u Italiji. No kako nisam imao kapital, morao sam napustiti taj posao. Nakon dvije godine upornog rada, Mirna i Dinko počeli su ozbiljno odskakati u rezultatima, ne samo od svog godišta, nego i od puno starijih. Mirna je stalno pobjeđivala, postala je juniorskom reprezentativkom, a to je nekima u zagrebačkim plivačkim krugovima počelo smetati.

NACIONAL: Jeste li već tada vjerovali da Mirna može postići vrhunske rezultate? – Da sam sumnjao u njen uspjeh, nikada se ne bih upuštao u sve te avanture, ne bih trošio vrijeme ni novac. U njoj sam vidio velik potencijal. Prvi put se moglo ozbiljno naslutio da će Mirna uspjeti 2000. na plivačkom mitingu u Monte Carlu. Imala je 14 godina i postigla je izvrsne rezultate. Počeli su me salijetati ostali treneri raspitujući se kako Mirna trenira, uvjeravali su me da nema granica njenim rezultatima. Jednostavno je nadarena za sport, bila bi podjednako sjajna tenisačica, odbojkašica ili košarkašica.

NACIONAL: Sportsku je nadarenost očito naslijedila od vas? – Ne samo od mene. I moja je supruga bila sjajna sportašica. Dok sam ja igrao košarku, ona je bila sjajna odbojkašica Vukovara kad je taj klub igrao u prvoj ligi.

NACIONAL: Spomenuli ste da su Mirnini uspjesi počeli smetati nekima u zagrebačkim plivačkim krugovima. – Što je Mirna postizala bolje rezultate, to smo mi imali više problema. Nakon što je početkom 1998. na čelo Sportskog parka Mladost došao Boro Stipić, situacija se dodatno zakomplicirala. Jednog dana na ulazu u bazen dočekao nas je dopis u kojem je pisalo da nam je zabranjeno trenirati. Bio sam šokiran, tražio sam objašnjenje, a Boro Stipić mi je odgovorio da se više ne možemo besplatno koristiti jednom stazom. Naravno da nisam bio u stanju plaćati jer sam godinama bio bez posla, trenirao sam besplatno, sam sam financirao putovanja na natjecanja, plaćao put, smještaj, startninu. Zbog toga sam potražio zaštitu od Plivačkog saveza i Hrvatskog olimpijskog odbora. Razgovarao sam s pokojnim Andrijom Mijačkom i Matijom Ljubekom, o svojim sam problemima obavijestio i Antuna Vrdoljaka. Oni su mi pomogli, pa smo nekako privoljeli upravu da nam odobri korištenje jedne staze dnevno na dva sata. No ne zadugo. Vrlo mi je brzo isporučen račun za mjesečno korištenje bazena u iznosu od 16.800 kuna. Bio sam šokiran. Pa otkuda meni 200 DEM dnevno, to ne bi mogla platiti ni cijela državna reprezentacija.

NACIONAL: Kako ste onda riješili taj problem? – Nikako. Mogli smo se koristiti stazom, ali su se šikaniranja nastavila. Nisam više mogao podnositi poniženja da mi pred očima djece zabranjuju pristup bazenu, pa sam na nagovor trenera Borisa Volčanšeka upisao Mirnu i Dinka u Zagrebački plivački klub. Međutim, supruga i ja smo odlučili nešto poduzeti, jer nam je bilo jasno da se tako ne može ozbiljno raditi. Već smo imali ponude iz Australije, Južne Afrike, Austrije… Nakon jednog mitinga u Beču, gdje je Mirna sjajno plivala, predsjednik Wiena swimimg cluba Horst Ziering znajući da smo porijeklom iz Vukovara, platio nam je boravak, smještaj i startninu te nam ponudio da dođemo u njegov klub. Za uskrsne praznike 1999. supruga i ja smo otputovali u Beč na razgovor. Sve smo dogovorili vrlo brzo: Mirni i meni odmah su platili tri tjedna učenja njemačkog jezika u Beču, obećali su da ću postati profesionalnim trenerom u njihovu klubu, da će se Mirna upisati u školu i dobiti austrijsko državljanstvo. Tako smo se ujesen 1999. Mirna i ja preselili u Beč.

NACIONAL: Je li vas tko pokušao zadržati? – Ma kakvi. Ponašali su se kao da su svi bili sretni što odlazimo.

NACIONAL: Što je bilo sa suprugom i sinom? – Ostali su u Zagrebu. Dinko nam se priključio nakon godinu dana, kad je završio osnovnu školu. Bio sam ponosan što je brzo dobio austrijsko državljanstvo: bio je među 25 sretnika koji godišnje dobiju državljanstvo zbog toga što su potrebni Austriji. Njegov zahtjev potpisala je zamjenica predsjednika vlade. Bila mi je velika zadovoljština da nakon godina omalovažavanja moja djeca i ja doživimo da smo nekomu potrebni.

NACIONAL: Vi nemate austrijsko državljanstvo? – Ne, jer me to ne zanima. Ponosan sam što moja djeca imaju dvije putovnice, hrvatsku i austrijsku, što su građani Europske unije. Moja obitelj ostvarila je ono što će Hrvatskoj uspjeti tek za 10-15 godina: postala je dio EU. Sretan sam što će moja djeca moći birati gdje će nastaviti školovanje i gdje će živjeti. Kao obitelj napravili smo puno oko integracije Hrvatske EU: već smo EU dali dva državljana.

NACIONAL: Niste spomenuli mogućnost da se vaša djeca vrate u Hrvatsku? – Oni će, naravno, odlučiti gdje će živjeti. Znam sigurno da se u Vukovar nitko od nas neće vraćati. Ne želimo živjeti s nekima koji sada tamo žive. Kad putujemo Europom, iz države u državu prelazimo bez ikakvih problema, jedino kad ulazimo u Sloveniju i Hrvatsku moramo čekati, pokazivati putovnice. Djeca me uvijek pitaju razlog tomu, pa stoga ne vjerujem da će se vratiti u Hrvatsku.

NACIONAL: Kako živite u Beču? – Kuham, nabavljam namirnice, brinem se da djeca imaju normalne uvjete za učenje i treninge. Supruga dolazi vikendom i sređuje ono što ja ne stignem. No moram reći da su mi djeca samostalna i da mi pomažu. Naravno, nedostaje nam Mirela. No to je cijena koju moja obitelj mora platiti da bi uspjela. Za uspjeh je potrebna žrtva. Supruga i ja puno smo se puta žrtvovali i stradavali uzalud. Ova žrtva, međutim, nama kao roditeljima donosi puno sreće i veselja. Nije uzaludna.

NACIONAL: Kako vi koji ste se s oružjem u ruci borili za neovisnost Hrvatske doživljavate nepovratni odlazak vaše djece u svijet? – Prije negoli je Mirna proglašena za europsku prvakinju u Berlinu, zlatnu medalju dobio je Kožulj, a Marko Strahinja brončanu. Tako sam najprije slušao hrvatsku himnu, u kojoj sam prepoznao sebe i svoju domovinu. Dok je svirala austrijska himna Mirni u čast, doživio sam je kao logičan slijed svega što se događalo mojoj obitelji. Neki su nas novinari pitali kako smo se Mirna i ja osjećali kad je svirala austrijska himna. Isto kako se osjeća i Michael Scumacher kad nakon njegove pobjede svira talijanske himna. Samo što se njemu nitko ne usudi postaviti takvo pitanje.

NACIONAL: Kako su vas primili u Austriji? – Jako dobro. Svi su iznimno ljubazni, od ljudi u klubu da profesora u školi. Plivanje u Austriji nema neki status pa naša primanja nisu velika, ali se ipak osjećamo odlično. Nedavno nas je austrijska televizija snimala četiri sata za emisiju o nama, putovali smo čak i u Vukovar. No ponekad se Mirna i ja čudimo nekim pitanjima austrijskih novinara. Najviše ih zanima ima li Mirna dečka, što nju već pomalo živcira. A mene živciraju pitanja u stilu – ima li Mirna djetinjstvo. Na to odgovaram zašto to ne pitaju svoje skijaše koji 200 dana godišnje provode na 2000 metara nadmorske visine, na temperaturi nižoj od nule, na ledenjacima i brdima gdje nema ni škole, ni disco klubova, ni kina. Naravno da ih to ne pitaju, jer je Austrija u svjetskom skijaškom vrhu i samo se takvim radom i životom može ići u korak s najboljima na svijetu. Kada je Herman Maier, najbolji svjetski spustaš, davao prve intervjue, uza nj je morao biti prevoditelj. Čak 90 posto Austrijanaca nije razumjelo dijalekt kojim se služio. Maier je, naime, djetinstvo i mladost proveo u brdima i samo skijao.

NACIONAL: Na proglašenju ste bili u dvostrukoj ulozi, oca i trenera. Tko je bio zadovoljniji? – Te dvije uloge uvijek mogu razdijeliti. Kao otac bio sam prezadovoljan čak i njenim šestim mjestom na Europskom prvenstvu u Berlinu na 100 metara prsno. Kao trener nisam, jer je podigla broj pokreta i narušila plivački sklad. Prava je sreća došla nakon pobjede na 200 metara prsno, tada sam bio ushićen i kao otac i kao trener. Preplavili su me roditeljski osjećaji: nisam bio toliko sretna zbog zlatne medalje koliko zbog svog djeteta koje izvrsno pliva i pobjeđuje. Nakon utrke svi su mi čestitali riječima “bravo tata”, nitko nije govorio “bravo treneru”. Prvo sam otac, a tek onda trener.

NACIONAL: Nije li prednost to što ste istodobno otac i trener? – Apsolutno ne. Otac ima jedan, a trener drugi autoritet. Kao otac ne mogu prema svojoj djeci biti prestrog, moram ih čuvati. Ne mogu im naređivati, tjerati ih da nešto rade ako oni to ne žele. Takav odnos nikad dobro ne završi. Prema njima sam previše obziran, bojim se da ne pretjeram u zahtjevima, objašnjavam im zašto nešto moraju raditi, da je to jedini način da se uspije.

NACIONAL: Je li to razlog što Mirna trenira nevjerojatno malo za vrhunsku sportašicu, samo dva sata dnevno, po 5 kilometara? – Pa i ja mislim da bi Mirna trebala više trenirati.

NACIONAL: Zašto onda ne vježba više? – Ne želim iscrpiti svoje dijete. Ona ipak ima samo 16 godina, pa nastojim treninge prilagoditi njenu uzrastu. Osim toga, želim joj ostaviti prostora za dogradnju, da se ne zasiti i ne iscrpi prerano, da za godinu-dvije počne plivati po 10-12 kilometara kao i ostali vrhunski sportaši. Mirna još ima vremena podići intenzitet treninga. Ona, primjerice, još nije radila s utezima niti je bila u teretani. Oprezan sam s njom jer poznam psihologiju. A stručnjaci savjetuju da se tek u pubertetu može početi s djevojkama raditi na snazi, pa i dizati utege. Stoga će Mirna tek sljedeće dvije godine, koje su ujedno i predolimpijske, početi raditi na snazi.

NACIONAL: U čemu je onda tajna Mirninih sjajnih rezultata? – U svjetskom je vrhu zbog fenomenalnog osjećaja za plovnost i za vodu. Prsna tehnika je iznimno složena: dok u drugim tehnikama ruke i noge djeluju zajedno i kontinuirano u cikličkim pokretima, u prsnom plivanju postoje dvije, potpuno odvojene faze. Rad ruku i nogu potpuno su nesinkronizirani i razdvojeni. Osjećaj da se te dvije faze usklade ne može se postići treninzima, s njim se morate roditi. Upravo taj osjećaj omogućuje Mirni da postiže velike rezultate. Druge se plivačice uglavnom oslanjaju na snagu. Mirna ima relativno malen broj zamaha ruku, svega 32 u minuti. Kad se zanese i poveća broj zamaha, dolazi do poremećaja u radu između ruku i nogu i tada postiže slabije rezultate.

NACIONAL: Gdje će joj biti kraj kad počne vježbati punim intenzitetom? – Teško je reći. Mnogi tvrde da će se približiti muškim rezultatima. U pitanju, međutim, nisu njeni limiti, nego moji.

NACIONAL: Kako to mislite? – Svojoj sam djeci postao trener iz inata. Kada sam ih počeo vježbati, ponašao sam se kao da sam ponovno upisao fakultet. Proučavao sam anatomiju, fiziologiju, biomehaniku pokreta, skupine mišića koji su važni za plivanje, utvrđivao sam do koje granice mogu izdržati. Unatoč tome, djeca me doživljavaju ponajprije kao oca, a tek onda kao trenera, što nije dobro za sportaše. Svjestan sam da će zbog svega toga Mirna i Dinko jednog dana morati imati svog trenera. Znam da kao trener imam svoje limite, jedino ne znam gdje su oni, koliko ću još dugo djeci moći pomoći da napreduju. Mirna je postigla treći rezultat na svijetu svih vremena na malim bazenima. Treneri s puno većim iskustvom i znanjem govore da Mirna nema limita, pa me to tjera da razmišljam o tome gdje je tu moje mjesto. Možda je moj limit upravo zlatna medalja na Europskom prvenstvu u Berlinu. Zbog toga sam spreman dopustiti da maksimum iz moje djece izvuče netko bolji od mene, s više iskustva i boljim rezultatima, koga će moja djeca doživjeti kao trenera. Ja svoju djecu pripremam da, kada dođe vrijeme, sami donesu odluku o tome. Mirni stalno govorim da će u konačnici ona morati odlučiti koliko će se dugo baviti sportom, da već sada mora razmišljati o promjeni načina treninga, o većem intenzitetu vježbanja. I na kraju da počne razmišljati o tome tko i gdje bi mogao nastaviti raditi s njom. U svom programu rada razradio sam treninge do Olimpijskih igara 2004. u Ateni. Nisam rekao da je to zadnja stanica do koje ću doći, no tada će Mirna imati 18 godina, biti će na kraju školovanja, i morat će odlučiti hoće li nastaviti studirati u Austriji, Europi ili SAD-u. U svakom slučaju, svaku ću njenu odluku podržati. Stalno potičem da proradi njihova samosvijest, da postanu svjesni situacije u kojoj se nalaze, sportske, životne, natjecateljske…

Željko Jukić

Željko Jukić rođen je 1958. u Vukovaru
Igrao košarku u Košarkaškom klubu Vuteks iz Vukovara
Diplomirao na Fakultetu za fizičku kulturu
Od 1982. profesionalni trener Košarkaškog kluba Vuteks
Od 1987 do 1988. trener Košarkaškog kluba Borovo
Od 1988 do 1990. trener Košarkaškog kluba Dubrovnik
Od 1992. do 1995. trener Košarkaškog kluba Zabok
Od 1996. trenira plivanje u plivačkom klubu Borovo Vukovar
Od 1999. trener u plivačkom klubu Wiena swiming club

Mirna Jukić

Mirna Jukić rođena je 9. travnja 1986.
Na Malti 2001. postala trostrukom juniorskom prvakinjom Europe na 50, 100 i 200 metara prsno,
U Linzu 2002. na Europskom juniorskom prvenstvu osvojila prva mjesta na 100 i 200 metara prsno, a na prvenstvu Europe na malim bazenima bila je druga na 200 metara prsno
Početkom kolovoza na Europskom prvenstvu u Berlinu osvojila je titulu europske prvakinje na 200 metara prsno. Bila je i šesta na 100 metara prsno.