Eve Ensler“Zabrinuta sam za vagine. Jako me brine što mislimo o vaginama, ali još više zašto ne razmišljamo o vaginama. Zato sam odlučila razgovarati sa ženama o njihovima vaginama, napraviti intervjue s njihovim vaginama, koji su kasnije postali ‘Vaginini monolozi’.” Tim je riječima Eve Ensler (48), američka dramatičarka židovsko-indijanskog podrijetla, započela zadnjeg dana Splitskog ljeta svoju proslavljenu, provokativnu monodramu “Vaginini monolozi”. Ta feministica i začetnica V-Daya – Međunarodnog dana vagine, u Split je stigla izravno s turneje po Americi, koju su tamošnji mediji komentirali kao širenje Vaginalanda, a za gostovanje je najzaslužnija zagrebačka feministica i njezina prijateljica Rada Borić. Nastupala je besplatno, a prihod s predstave bio je namijenjen Udruzi žena liječenih od raka dojke.

EVE ENSLER S ARIELOM ORROM JORDANOM Moj dugogodišnji partner Ariel Orr Jordan je čovjek koji je zatresao moju vaginu: njemu sam i posvetila 'Vaginine monologe'Pojavila se bosa, odjevena u dugu, crnu haljinu, i sjela pokraj mikrofona na visoki stolac. Eve Ensler uvijek nastupa bosa, to je dio njezina imidža, jer tada “osjeća veću povezanost sa svojom vaginom”. Kulminacija je bila u drugom dijelu komada, kada je Eve Ensler duhovito glumila različite vrste orgazama. Nakon jednoiposatnog nastupa svojom energijom i talentom oduševila je publiku, mahom žensku, potvrdivši da “Vaginini monolozi” nemaju granica.

Njezina knjiga, odnosno predstava “Vaginini monolozi” postala je svjetski fenomen. Svoj je put započela kao off-Broadway predstava 1996., a nakon prve turneje po SAD-u pretvorila se u pokret i svjetsku senzaciju, u kojoj je dosad nastupalo više od 80 slavnih glumica, od Jane Fonde do Oprah Winfrey. Dosad je prevedena i izvedena u više od 30 zemalja uključujući Kinu, Bugarsku, Rumunjsku, Kongo i Tursku. Predstavu često izvodi sama pa je tako s njom nastupala u Izraelu, Afganistanu, Pakistanu, Turskoj…

NACIONAL: Kako ste zadovoljni nastupom u Splitu? Jeste li se bojali reakcija splitske publike budući da je Dalmacija poznata kao pomalo patrijarhalna sredina, a u predstavi spominjete vaginu više od 100 puta? – S “Vagininim monolozima” nastupala sam u mnogim patrijarhalnim sredinama, na primjer, u Alabami gdje je ukorijenjen čvrsti patrijarhat, u muslimanskim zemljama Azije i Afrike, na Bliskom istoku, u Maleziji i drugim zemljama u kojima muškarac vodi glavnu riječ, ali nikada nisam osjećala strah od nastupa. To je naša stvarnost. Živimo u patrijarhalnom svijetu, koji se sastoji od manje ili više patrijarhalnih sredina, koje postoje čak i u New Yorku, na Manhattanu. To je za mene izazov, to me uzbuđuje. Split ne povezujem s patrijarhalnim, čini mi se da je vrlo feminiziran. Mislim da su žene u Hrvatskoj i općenito na Balkanu vrlo jake i da imaju unutrašnju snagu.

NACIONAL: U predstavi ste spomenuli da je Krvavica, malo mjesto pokraj Makarske, vaš drugi dom. Zašto? – Već godinama dolazim na ljetovanje u Krvavicu kod moje prijateljice Rade Borić, poznate hrvatske feministice. Obožavam to mjesto i ne mogu zamisliti ni jedno drugo na svijetu gdje bih zaista željela provesti odmor. Kad zimi maštam o ljetovanju, uvijek vidim Krvavicu, njezine kuće, obalu i prekrasno more. Tu mogu obnoviti energiju i onda krenuti dalje.

NACIONAL: Kako se osjećate dok javno, na pozornici, govorite o vagini i njezinim različitim tipovima? Je li vam neugodno? – Više nije, ali prije šest, sedam godina, kada sam počela nastupati s “Vagininim monolozima”, bilo mi je neugodno i skanjivala sam se kad je trebalo javno govoriti o vagini. Pitala sam se prije nastupa: “O, Bože, kako ću uspjeti izgovoriti riječ vagina u San Franciscu ili Birmighamu?” Bio je to za mene strašan, ali nezaboravan trenutak. U to vrijeme užasavala sam se i vlastite vagine, koju nisam doživljavala kao dio sebe. Činilo mi se kao da je moja vagina dislocirana od mene. S vremenom sam pobijedila predrasude, a moja vagina je postala moj dom, pa je nestalo i straha i neugode, i mogla sam ležerno i duhovito pričati o vaginama na sceni. Zapravo, predstava “Vaginini monolozi” pomogla mi je da se od osobe koja je oklijevala glasno izreći “vagina” pretvorim u politički angažiranu osobu koja svaku večer već šest godina izgovara u tijeku predstave riječ vagina 128 puta.

NACIONAL: Jeste li ikada za vrijeme predstave doživjeli neku nezgodnu situaciju, pogotovo u onom dijelu kada glumite različite tipove orgazama? – Nikada! Svih ovih godina nisam doživjela nikakvu provokaciju niti nezgodnu situaciju.

NACIONAL: Jeste li se kao tinejdžerica zamišljali kao vodeća feministica svijeta, koja ženama propovijeda oslobađanje kroz vaginu? – Ne, nikada se nisam zamišljala kao “Vagina Lady”. Kada smo nedavno otvorili sklonište za zlostavljane žene u Keniji, bila sam jako sretna što je V-Day pomogao u spašavanju 50 djevojaka, jer će se njihovi životi sigurno promijeniti nabolje. Kako sam i sama u djetinjstvu i poslije kao djevojka često bila u teškim situacijama, više sam razmišljala o tome kako bi bilo lijepo da me netko spasi iz problema, a nikada nisam razmišljala o sebi kao spasiocu.

NACIONAL: Je li vaša obitelj utjecala na vašu odluku da postanete feministica? – Neki me zovu Indian Gipsy Jew, što odražava moje različito etničko podrijetlo. Zanimljivo je da su svi ti narodi tijekom svoje povijesti užasno patili i da je njihov identitet vezan za progonstvo i lutanje. Povremeno i sama osjećam tragove svojih korijena. Rođena sam i odrasla u newyorškom predgrađu Scarsdale. Moj otac, austrijski Židov, radio je u prehrambenoj industriji i bio je vrlo strog, nasilan i patrijarhalan čovjek, koji me maltretirao sve do puberteta. On sigurno nije podržavao moje feminističke ideje. Bio je moja suprotnost. No vjerujem da je takvim nasilnim ponašanjem utjecao na profiliranje mojih stavova, nesvjesno mi pomogavši da otkrijem sebe. Majka je bila kućanica, podrijetlom Indijanka iz plemena Cherokee. Nisam joj se mogla obratiti za savjet niti se ugledati na nju – ona je u potpunosti prihvatila ulogu podređene žene.

NACIONAL: Kako se takva obiteljska situacija odrazila na vaš kasniji život? – Imala sam burno sazrijevanje u doba adolescencije, kada sam pokušavala na razne načine zatomiti bol izazvanu traumama u djetinjstvu. Tada sam upoznala barmena Richarda McDermotta, koji mi je pomogao da zaboravim prošlost. Vjenčali smo se 1978., a ja sam posvojila njegova sina Dylana McDermotta, tada petnaestogodišnjaka, a danas veliku televizijsku zvijezdu iz popularne serije “Pravda za sve” u kojoj glumi odvjetnika Bobbyja. On ima kćer, koja je moja unuka. Poslije sam se razvela od Richarda i posvetila se pisanju, kojim se bavim već punih 26 godina. Naprosto osjećam da moram pisati, pisanje je preduvjet mog duševnog zdravlja. Nikada nisam rodila i nemam vlastito dijete.

NACIONAL: Možete li opisati svoj zadnji komad “The Good Body”? Pripremate li nešto novo? – “The Good Body” se također temelji na intervjuima, koje sam zadnjih tri, četiri godine radila sa ženama iz 14 zemalja. Inače, intervjui su moja tipična metoda rada. Tema je bila žensko tijelo, odnosno, htjela sam istražiti koliko su žene spremne maltretirati i transformirati svoja tijela kako bi se prilagodile imperativima svojih kultura. Zanimalo me što žene smatraju lijepim na svojim tijelima, a što im se ne sviđa i zašto. Komad će biti praizveden u proljeće iduće godine. Radim i na novoj verziji “Monologa” s tinejdžericama, te na novom komadu s dva lika – snajperistom i terapeutom. Ali moj nadraži komad je “Necessary Targets”, koji je prikazan u New Yorku prošle godine s Meryl Streep, Anjelicom Huston i Calistom Flockhart u glavnim ulogama, a prikazan je i u Sarajevu s Glenn Close i Marisom Tomei. To je politički komad o američkoj psihijatrici iz Park Avenue čiji se život u potpunosti mijenja kad dođe u Bosnu i vidi užas kroz koji prolaze izbjeglice.

NACIONAL: Zašto ste prihvatili budizam? – Prije 14 godina osjetila sam potrebu za duhovnim razvojem i počela sam proučavati budizam. Zapravo, tragala sam za pravilnim duhovnim usmjerenjem i unutrašnjim mirom. Počela sam pjevati budističke mantre, što mi je dalo novu energiju i pomoglo mi da fokusiram svoje želje i nagone što prije nisam uspijevala. Budizam je predivna životna filozofija koja vas uči da razumijete unutrašnju povezanost svih stvari na svijetu. Uči vas, na primjer, da ne možete ignorirati patnju žena u Afganistanu iako živite u New Yorku, jer je i vaš američki život povezan s njihovom patnjom. Život svake žene je poseban svijet za sebe i to treba naučiti respektirati.

NACIONAL: Pruža li vam vaš dugogodišnji partner Ariel Orr Jordan, umjetnik, dramatičar i psihoterapeut, podršku u vašim feminističkim aktivnostima? – Apsolutno! On je Židov, odrastao je u kibucu tako da se vrlo rano susreo sa socijalističkim idejama. Uz to što je briljantan vizualni umjetnik i odličan psihoterapeut, on je i vrlo poetičan čovjek i veliki pobornik feminizma. On je veliki čovjek. Njemu sam i posvetila “Vaginine monologe”: čovjeku koji je zatresao moju vaginu i zapalio moje srce.

NACIONAL: Vaša knjiga “Vaginini monolozi” bazirana je na više od 200 intervjua sa ženama o njihovoj seksualnosti. No kako ste zapravo došli na ideju da sa ženama razgovarate o njihovim vaginama? – Dogodilo se to slučajno. Tijekom jedne diskusije o menopauzi, šokirala sam se kad sam čula kako moja starija prijateljica govori o svojoj vagini i tijelu. To me je ponukalo da o istoj problematici razgovaram s drugim ženama različite dobi i profesija. Htjela sam istražiti kako žene osjećaju vlastitu intimnu anatomiju, što misle o svojim vaginama, osjećaju li se povezane s njima, stide li ih se, znaju li kako im mogu pružiti užitak i slično. Žene su se u početku skanjivale, ali kad su prebrodile nelagodu, iz njih je provalila bujica riječi. Tako su mi profesorice, studentice, blagajnice, silovane žene i ostale pričale o mirisima svojih vagina, zlostavljanju u djetinjstvu, infekcijama, seksualnim fantazijama, ili kako su otkrile čudo od klitorisa. Kad sam završila, prijatelji su mi sugerirali da promijenim naziv knjige jer da ne mogu govoriti javno o vaginama. No nisam ih poslušala.

NACIONAL: Vjerujete li zaista da vaša knjiga i predstava “Vaginini monolozi” mogu pomoći ženama u njihovoj emancipaciji? – Vjerujem da smo nadomak revolucije vagine, dakle, novog feminističkog pokreta u kojem će žene iz cijelog svijeta shvatiti da njihove vagine imaju posebnu energiju i važnost u njihovoj seksualnoj i socijalnoj emancipaciji. Vjerujem da će se pokret osvješćivanja kroz vaginu dogoditi u idućih pet godina. Mislim da se ženska snaga skriva u ženskoj seksualnosti, dakle, u vagini. No to treba osvijestiti. Vagina je sudbina svake žene, priča njezina života.

NACIONAL: Što se promijenilo u vašem životu od onog dana kada ste 1996. prvi put izveli “Vaginine monologe” u podrumu Cornelia Street Cafea u središtu New Yorka do danas, kada je predstava svjetski fenomen? – Sve! Godinama sam živjela u svojoj glavi i ništa se nije mijenjalo u mojem životu, a kada sam počela živjeti u vagini, odjednom se promijenio cijeli svijet. Danas kao i prije sedam godina imam iste želje, osjećaje i stavove, ali sada putujem svijetom i znam da pripadam velikoj zajednici žena i da imam oruđe kojim se mogu boriti protiv zlostavljanja žena.

NACIONAL: Kako objašnjavate da je predstava nadrasla scenu i 1997. se pretvorila u globalnu kampanju protiv nasilja nad ženama? – Mislim da su žene u V-Dayu, Danima vagine, koji se obilježavaju 14. veljače, prepoznale veliki potencijal da se zaustavi nasilje nad ženama. Naime, V-Day ima nekoliko značenja: Vagina Day, Valentine’s Day, Victory Day i anti-Violence Day. Statistike pokazuju da je svaka treća žena na planetu barem jednom u životu bila brutalno zlostavljana, seksualno ponižavana, silovana ili prodavana kao roblje. Također, zastrašuje podatak da je oko 130 milijuna žena godišnje podvrgnuto seksualnom sakaćenju – odstranjivanju klitorisa, što je rasprostranjeno u muslimanskim zemljama, posebno u Africi. Na žalost, milijuni žena žive u vječnom strahu od nasilja, u uvjetima nedostojnim čovjeka. U iskrenim ispovijedima žena o njihovim vaginama i seksualnosti u “Vagininim monolozima” prepoznale su vlastitu sudbinu o kojoj se do tada nisu usuđivale javno govoriti. Zbog toga je predstava postala američki i poslije svjetski fenomen, svojevrsna feministička biblija nove generacije osviještenih žena.

NACIONAL: To su prepoznale i poznate svjetske glumice i pjevačice. – Da, zvijezde poput Caliste Flockhart, Jane Fonde, Oprah Winfrey, Glenn Close, Rosie Perez, Melanie Griffith, Whoopi Goldberg, Susan Sarandon i ostalih izvođenjem “Vagininih monologa” na sceni htjele su pridonijeti zaustavljanju nasilja nad ženama. Dosad je više od 85 zvijezda izvodilo “Vaginine monologe” i vjerujem da im je svima to bilo dragocjeno iskustvo.

NACIONAL: Koje su najvažnije beneficije koje žene imaju od predstave “Vaginini monolozi” i V-Daya? – Pokret ima nekoliko ciljeva. Jedan od najvažniji je borba protiv nasilja i diskriminacije žena cijelog svijeta. Zalažemo se za otvaranje skloništa za žene žrtve nasilja, kriznih centara za silovane žene, za SOS telefonske linije, a borimo se i za ženska ljudska prava te protiv genitalnog sakaćenja žena, pogotovo u Africi. To postižemo suradnjom s brojnim mjesnim, nacionalnim i međunarodnim ženskim i ostalim udrugama. Na primjer, zahvaljujući V-Dayu otvorena je “ženska kuća” u Keniji, kupljena je zemlja u indijanskom rezervatu za sklonište za žene, nabavljena je satelitska telefonska stanica za žene u Afganistanu, otvoreno je romsko žensko kazalište u Skopju i podržani su centri protiv seksualnog zlostavljanja u Zagrebu, te u Bosni i Čečeniji. Posebno mi je drago što se V-Day širi i po zemljama bivše Jugoslavije, osim u Zagrebu, Beogradu i Sarajevu, od iduće godine obilježavat će se i u Vukovaru i Mostaru. Također, predstava “Vaginini monolozi” i svi V-Day oruđe su kojim prikupljamo novac namijenjen ženama žrtvama nasilja. U proteklih pet godina prikupili smo gotovo 14 milijuna dolara, što je velika svota. Vrlo smo ponosni na to. Na primjer, samo jedna predstava u Los Angelesu zaradila je oko 250 tisuća dolara jer gledatelji kupuju tzv. donatorske ulaznice. Prošle godine, kada je središnja proslava V-Daya bila u Madison Square Gardenu u New Yorku, okupilo se oko 18 tisuća ljudi, a skupili smo oko dva milijuna dolara. No najvažniji cilj V-Daya je da kod žena probudi samosvijest i vjeru u njihovu snagu i moć.

NACIONAL: U proljeće ste drugi put bili u Afganistanu. Što se promijenilo nakon pada talibanskog režima i je li slomljen spolni aparthejd? – Situacija se u Afganistanu nije radikalno promijenila. Žene su sigurnije nego prije, no gospodari rata još su na vlasti i ženama ne pružaju zaštitu. Mislim da u nekoliko idućih godina moramo biti vrlo oprezni i ne podrazumijevati da su žene u Afganistanu sigurne i slobodne, jer to u biti nisu. Uvjerila sam se i sama da bi u Afganistan trebalo poslati puno veću novčanu pomoć što mi je potvrdila i nedavno imenovana ministrica. Dobro je što su talibani otišli, ali je loše što je Sjeverni savez na vlasti.

NACIONAL: Sa 2000 američkih intelektualaca i umjetnika poput Susan Sarandon i Glorie Steinam, potpisali ste prosvjedno pismo protiv službene Bushove politike. Koji je zapravo vaš politički stav? – Veliki američki pisci i mislioci tim su pismom poručili Bushu: “Svoju politiku ne vodiš u naše ime!” Poručujemo mu da ne želimo da SAD bude dominantna oružana svjetska sila koja kontrolira ljude oružjem, te mijenja temeljna ustavna i građanska prava u zemlji u kojoj su deseci ljudi u zatvorima bez valjana razloga i ikakvih prava. Nakon napada na New York, 11. rujna, pozivali smo da se ne srlja u rat i ne napada Afganistan. Svi mi u New Yorku bili smo užasnuti napadom, ali unatoč tome što je stradao moj grad, ne vjerujem da se nasiljem može zaustaviti terorizam. Mislim da Bush ne zna dovoljno o situaciji u svijetu, a sigurna sam da bi se terorizam mogao suzbiti dijalogom. Bombardirao se Afganistan, pobijeno je više ljudi nego u Svjetskom trgovačkom centru, ali, eto, nije ulovljen nitko iz Al Qaede.

NACIONAL: Pripremaju li Amerikanci neku “ceremoniju” u povodu prve obljetnice napada na New York? – Priprema se mnogo toga. Sama sam napisala komad koji će biti dio trodnevnog festivala “Sasvim novi svijet” na kojem će se prikazati drame nastale nakon 11. rujna. Od mene se tražilo da se uključim u mnoge televizijske emisije. Sve to čini mi se vrlo patriotskim i vrlo nacionalističkim. Iskreno, ne zanima me nacionalizam, nego internacionalizam. Ako smo išta mogli naučiti 11. rujna, onda je to činjenica da više ne postoji nacionalizam – s nacionalizmom je gotovo. Ljudi trebaju prestati mahati nacionalnim zastavama i prihvatiti jednu, globalnu zastavu te shvatiti da smo jedan svijet. Tako dugo dok ćemo nacionalne države shvaćati kao dio svog identiteta bit ćemo neprestano u ratu. Mene je 11. rujna naučio da Amerika mora postati dio većeg svijeta. Patnja u Americi nakon tog je dana bila golema, ali isto tako je golema patnja ljudi u ostatku svijeta – ljudi svakog dana umiru u Africi od gladi, u ratovima… Mislim da je Amerika bila vrlo razmažena, vrlo zaštićena i vrlo bogata, a sada moramo početi dijeliti drugima, imati benevolentniju viziju. Neću biti u New Yorku 11. rujna, jer idem na mjesec dana u Rim da bih pisala.

Eve Ensler – rođena u New Yorku prije 48 godina – 1975. diplomirala englesku književnost na Middleburg College, radi kao instruktorica kreativnog pisanja na newyorškom sveučilištu – napisala je mnoge komade, na primjer, ‘Lemonade’, ‘The Depot’, ‘Floating Rhoda and the Glue Man’, ‘Ladies’, ‘Scooncat’, ‘Extraordinary Measures’, ‘Necessary Targets’, ‘The Good Body’ i druge; članica je američkog PEN-a, Udruženja pisaca i dramatičara – ‘Vaginini monolozi’ praizvedeni su 1996. u Cornelia Street Cafeu u središtu New Yorka kao off-Broadway predstava, a do sada je izvedena u više od 30 zemalja uključujući i Kinu, Bugarsku, Rumunjsku, Kongo i Tursku – dobila je brojne kazališne i književne nagrade, među njima, Obei Award Village Voicea, Jury Award, Berrila-Kerr, Elliot Norton Award te bila nominirana za parišku nagradu Moliere – 1997. utemeljuje V-Day, Međunarodne dane vagine kojima je cilj borba protiv nasilja nad ženama – živi u New Yorku s partnerom Arielom Orrom
Jordanom