Piazza di Campo, središnji trg i poprište Palija, popunio se već za večernju probu na kojoj su prikazani konji što su ih contrade koje se natječu izvukle ždrijebom među grlima koja je posebnim biometrijskim metodama odabrao gradSama utrka trajala je manje od minute i pol. Deset jahača na konjima bez sedla odgalopiralo je tri kruga po nabijenoj ilovači oko glavnog gradskog trga, a pobjedu u sienskom Paliju odnijela je contrada Tartuca, gradska četvrt čiji je simbol kornjača. Bio je to kraj velikih svetkovina i vrhunac proslave blagdana Velike Gospe u toskanskom gradiću Sieni, u kojem se dulje od tisuću godina katolički blagdan slavi uz konjičko nadmetanje sedamnaest gradskih četvrti, povijesnih contrada.

Suvremena pravila po kojima se trči Palio uvedena su u 18. stoljeću, a sama utrka građanima Siene iznimno je važna. Svaka obitelj navija za svoju contradu, a katkad se u šali kaže da je onima koji su se priženili u drugu contradu bolje da noć nakon Palija provedu kod roditelja.

Palio je ime same utrke i znači doslovno nagrada.
Međutim, uz utrku su vezane druge svetkovine i običaji na zavojitim uličicama i trgovima renesansne Siene. Utrka se upriličuje dvaput godišnje – 2. lipnja kad se obilježava lokalni blagdan Gospe od Provenzana i 16. kolovoza.
Na dan prije Palija u Sienu se jedva moglo ući automobilom. Autocesta iz smjera Firence bila je zakrčena vozilima, a u samom gradu od podneva više nije bilo slobodnih parkirnih mjesta. Svi hoteli bili su za taj dan rasprodani i rezervirani kilometrima uokolo. Deseci tisuća turista iz cijeloga svijeta navalili su u grad na tri brežuljka u srcu Toskane, najturističkije od svih talijanskih pokrajina: Japanci s po nekoliko digitalnih fotoaparata, imućni Afrikanci u raskošnim tradicionalnim haljama, istočni Europljani koji jedu konzerve iz prtljažnika i glasni Amerikanci kojima je od lokalne gastronomije bio draži jedini sienski “McDonald’s”.

Sve su contrade zbog Palija bile okićene zastavama s povijesnim simbolima. Svakih nekoliko metara nalazila se po jedna zastava sa simbolom jednoroga, guske, nosoroga, slona, žirafe, gusjenice ili kojim drugim, tako da je jedan pogled prema gore bio dovoljan da se dozna u kojem se dijelu grada nalazi. Većina je domaćih nosila rupce s bojama i grbovima svojih contrada, a i dobar dio turista također je svezao oznake oko vrata.

Piazza di Campo, središnji trg i poprište Palija, popunio se već za večernju probu na kojoj su prikazani konji što su ih contrade koje se natječu izvukle ždrijebom među grlima koja je posebnim biometrijskim metodama odabrao grad. Inače se natječe samo deset contrada odjednom, sedam koje se nisu natjecale na prethodnom Paliju i tri izvučene ždrijebom. Predstavljanje konja dobra je prilika za jahače i grla da osjete atmosferu Piazze di Campo. Jer trg u obliku školjke u svoju sredinu prima tridesetak tisuća ljudi i svjetina je toliko glasna i razuzdana da se konji preplaše čim iziđu na trg.

Već za probe trg je bio gotovo dupke pun. Kad je proba završila, znatiželjnici su se polako razišli, osim onih nekoliko stotina najupornijih koji su se ulogorili uz ogradu. Oni su u vrećama i na prostirkama prespavali na boljim mjestima, kako bi ih imali za sutrašnji Palio. Svi koji su htjeli dobra mjesta uz ogradu morali su na njima biti barem 24 sata unaprijed.

Sam dan održavanja Palija bio je savršeno vedar, bez ijednog oblačka na nebu. Nakon jutarnjih priprema, središnja je svečanost počela malo iza podneva, kad su se contrade pripremile za blagoslov konja. Svaka contrada osim župne crkve ima barem još jednu crkvu koja je posvećena isključivo Paliju. U njima se odvijaju razni obredi, među ostalim i blagoslov konja, što ga uvijek obavlja svećenik iz contrade. Mi smo posjetili blagoslov konja contrade Oca, moćne guske, čiji se hram nalazi na mjestu rođenja Sv. Katarine Sienske.

Svećenik je konja dočekao u svečanom ruhu, s Ocinim rupcem svezanim iznad svećeničkih halja. Konja su u prostrani atrij nekadašnjeg samostana doveli paževi odjeveni u povijesne kostime. Kako su Ocine boje crvena, zelena i bijela, svi su sudionici bili okićeni njima. Skupilo se nekoliko stotina ljudi, među kojima su turisti zaista bili rijetki. Nakon kratke zajedničke molitve, pred svjetinu su izišli Ocini alfieri. To su poznati barjaktari, po čijoj je vještini baratanja zastavama Palio možda čak i poznatiji u svijetu nego po konjskoj utrci. Alfieri, koji uvijek rade u paru, izveli su nekoliko atraktivnih poteza, od kojih je najveći pljesak dobio onaj kad su jedan drugomu dobacili zastave zavitlavši ih visoko iznad krovova zgrada.

Nakon blagoslova konja povorke iz svih contrada uputile su se pred Duomo, siensku katedralu, ispred koje je kretala povijesna parada. U međuvremenu, Piazza di Campo već se dobrano ispunila gledateljima. Dvije tisuće sretnika uspjelo je nabaviti karte za tribine uz vanjski rub staze, koje prodaju trgovine i lokali u prizemljima zgrada. Početna cijena za stanovnika Siene nekoliko tjedana prije Palija mogla bi biti 20 eura. Na dan utrke, karte se na crno prodaju i za više od 100 eura. Nekoliko stotina još sretnijih gledatelja imalo je povlasticu da se nađe na prozorima i balkonima renesansnih palača koje okružuju trg. Ostalih tridesetak tisuća moralo je ući u drvenu ogradu u središtu jajolikog trga, gdje je temperatura bila zastrašujuće visoka, jer je ljetno sunce sjalo cijeloga dana, a sienske su ulice vrlo uske i cirkulacija zraka je neznatna.

Malo prije pet sati oglasili su se bubnjevi, a za njima se začuo i zvuk stotina fanfara. Odmah zatim na trg je ušao orkestar u povijesnim trubadurskim kostimima, koji je predvodio povijesnu paradu. Za njima su slijedili deseci skupina kostimiranih mladića, po četvorica ili petorica u svojim bojama i s vlastitom zastavom. Međutim, to nisu bile boje contrada nego srednjovjekovnih cehova. Tako se moglo vidjeti medicinare, kovače, mesare, ribare, ugljenare, kožare i kojekakve druge meštre, od kojih su mnogi u rukama nosili alate i oznake profesije, a svi su odreda bili odjeveni u raznobojne tajice, puf rukave i s perikama a la princ Valiant na glavama.

Kad je orkestar napravio puni krug oko trga, što je trajalo dobrih dvadesetak minuta, smjestio se na posebnu rezerviranu tribinu, s koje su duhači puhali u fanfare za cijelog trajanja parade, koja se razvukla sve do sedam sati.

Nakon orkestra, u prostor trga počeli su jedno za drugim izlaziti izaslanstva svih sedamnaest contrada. Svako se izaslanstvo sastojalo od jednog stjegonoše na čelu, bubnjara koji je išao za njim, dvojice alfiera i za njima nekolicine paževa. Svi su, naravno, bili u povijesnim kostimima, a svaka je contrada svojim kostimima pokušala reći nešto o svojoj povijesti. Primjerice, Onda je imala detalje od mreže kako bi pokazala da je izvorno bila ribarska četvrt.

Alfieri su izveli po nekoliko trikova sa zastavama, premećući se jedan preko drugoga uz žestoko vitlanje, provlačeći zastave ispod nogu u skoku, i dobacujući ih jedan drugomu visoko iznad svjetine.

Dok je protjecala povijesna parada, ekipe hitne pomoći nisu prestajale raditi. Neprestance su izvlačili ljude iz središta, prestrašene majke s uplakanom djecom, onesviještene turiste, djevojke bijele kao papir, preznojene muškarce. Istodobno, kroz rupu u ogradi karabinjeri su i dalje puštali rijeku ljudi kako bi dokraja popunili Piazzu. To je posebno smetalo onima koji su, bez prethodnog iskustva na Paliju, prethodne noći kampirali upravo na mjestu gdje će se sutradan otvoriti ograda kako bi se pustilo gledatelje unutra. Njih je svjetina počela izguravati u unutrašnjost trga, pa je bilo sve više koškanja, a bogme i udaraca šakom i grubog psovanja.

Nakon parade contrada, na trg su nastavili ulaziti ljudi u najrazličitijim povijesnim kostimima. Bilo je tu cijelih odreda strijelaca s lukovima i samostrelima, vitezova u punom oklopu na golemim teretnim konjima, dječaka u odorama, paževa okićenih dugim lancima pletenima od lovora, velikodostojnika i drugih povijesnih likova. Zanimljivo, ni jedne žene.

Posljednja su na trg ušla drvena kola Caroccio, izgrađena u spomen na kola koja su građani Siene 1260. zaplijenili od Firentinaca u bitci kod Montapertija. Caroccio vuku četiri divovska bijela vola pasmine chianina, što svojom visinom premašuju paževe koji ih vode na povodcima. Kola su okićena dvama simbolima Siene, grbom Balzana, koji se sastoji od bijelog polja iznad crnog polja, te plavim grbom na kojem zlatnim slovima piše gradski motto, Libertas. Najvažnija stvar na Carocciju je Drappellone, veliki barjak oslikan na svili, što ga svake godine slika neki poznati slikar, a dobiva ga kao nagradu pobjednik Palija. Ove godine oslikao ga je Kolumbijac Fernando Boteri, jedan od najvećih živih slikara. Bilo je poprilično nesporazuma s Katoličkom crkvom, jer je Boteri Gospu na platnu prikazao kao debeljuškastu latinskoameričku majku, što je uznemirilo neke konzervativce. Međutim, grad Siena, koji je naručio Drappellone, stao je uz umjetnika i Madonna je ostala bucmasta kakva je i bila.

Nešto prije sedam sati staza je ispražnjena i kroz Entrone, veliki ulaz, ušli su konji s džokejima. Zatim su suci redom prozivali imena četvrti, a njihovi su jahači jedan za drugim ulazili u prostor ograđen dvama konopcima iz kojeg kreće utrka. Da bi Palio počeo, konji moraju biti poredani uz konopac Canape u točnom redoslijedu kojim su prozvani. To im nije pošlo za rukom otprve, jer su se neki konji neukrotivo vrpoljili i suci su naredili da svi iziđu iz ograđenog startnog prostora. Uslijedila je ponovna prozivka, konji su se opet ritali, pa ponovno izišli iz ograđenog prostora. Svjetina je već sve glasnije negodovala zbog odgađanja početka utrke. Konji se nikako nisu mogli umiriti, najviše su nevolja zadavali Pantera, Drago, Selva i Leocorno. Nakon što ih nekoliko puta nisu uspjeli poredati za start, na stazu su morali ući timaritelji i umiriti neukrotive konje. Ni nakon sat vremena konji se nisu uspjeli uskladiti.

Tada su suci diskvalificirali Selvu, što je razbjesnilo sve njene navijače, uključujući i neke lokalne novinare, koji su iz lože počeli dovikivati najsočnije psovke. Nisu bili jedini – psovki i zvižduka bilo je sve više. Neki do Selvinih navijača utrčali su na stazu, za što je jedan od njih dobio nekoliko bubotaka od karabinjera.

Nakon više od sata, Canape je maknut i konji su pojurili uz pucnjavu topova i vrisak tridesetak tisuća gledatelja. Bljeskalo je toliko fleševa da je predvečerje blistalo poput dana. Zemlja, posebno navežena za potrebe utrke, pod kopitima je frcala i do najudaljenijih gledatelja. Utrka traje tri kruga, ali bila je odlučena već na prvom zavoju, u gužvi u kojoj se Tartuca odvojila od ostalih i ostala na čelu do kraja. Dok je prolazila kroz posljednji zavoj, navijači su već istrčali na cijelu stazu i u trenutku kad je konj prolazio kroz cilj, uz ponovni hitac iz topa, mještani Tartuce već su pod balkonom sa sucima vikali “Daj nam ga!”, uzeli Drappellone i uz pjesmu otišli prema svojoj contradi u kojoj se slavilo cijelu noć. U Paliju nema drugih mjesta, pa su se svi drugi tiho razišli kao gubitnici, a Selvini su se navijači čak uspjeli i međusobno potući.

S gradonačelnikom Siene Mauriziom Cennijem, koji je formalno i realno prvi čovjek Palija, razgovarali smo na sam dan utrke. Posebno mu je bilo važno objasniti kako se prema konjima postupa humano: “Naše metode u zdravstvenoj zaštiti i odabiru polukrvnih konja za Palio najbolje su u svijetu, nitko ne primjenjuje toliko najsuvremenijih znanstvenih spoznaja u planiranju konjske utrke. Također, osnovali smo i posebnu farmu na koju šaljemo umirovljene konje. Oni tamo uživaju na slobodnim pašnjacima do prirodne smrti uz svu potrebnu njegu.” Cenni se posebno brine za to da Palio ostane izvan svih polemika i kontroverzi. Stoga je u Sieni zakonom zabranjeno klađenje na rezultate Palija. Kontroverza oko debele Madonne, protiv koje se pobunio i sienski biskup, za gradonačelnika ne postoji. On kaže da je to jednostavno način na koji se ona prikazuje u Latinskoj Americi. “A ako je neki dio svijeta katolički, onda je to upravo taj”, rekao je Cenni i dodao: “I ne zaboravite, najvažniji su nam građani Siene. Turisti su dobrodošli, ali zna se zbog koga se trči Palio.”