Edo MurtićU petak, 13. rujna, u Muzejskom prostoru Mimara bit će svečano promoviran 20-minutni dokumentarni film redatelja Rajka Grlića “Stina”. Grlić je zabilježio na DVD-u rađanje jedne slike Ede Murtića: od prve skice do pojavljivanja na izložbi. Već 3. listopada u Parizu u galeriji De l Europe, u Rue de Seine, središtu likovnog Pariza, gdje je gotovo svaka kuća izložbeni prostor, Murtić će predstaviti tridesetak slika iz svog najnovijeg ciklusa. Samo nekoliko dana poslije, 21. listopada u Moskvi, slijedi nova prezentacija Murtićeve umjetnosti. U galeriji Novi Manjež, jednom od najvećih izložbenih prostora u Europi, bit će otvorena izložba s čak 68 velikih Murtićevih platna. Istodobno u Velenju su dovršene pripreme za otvorenje Murtićeve izložbe, a dogotovljena je i mapa Murtićevih djela koju financira tvrtka Gorenje. Do kraja godine u Milanu u izdanju izdavačke kuće Mondadori bit će publicirana monografija Murtić.

O OCJENAMA KRITIKE NAKON IZLOŽBE Kritikama nisam zaokupljen ni opterećen, jer danas kod nas nema kritike nego samo osvrta, bilješki i pljuvanjaPočetkom sljedeće godine Murtić će ponovno izlagati u Sloveniji, u Cankarjevoj založbi u Ljubljani. Doda li se tomu da je Murtić sredinom godine izlagao u Španjolskoj te da je u Zagrebu održana retrospektivna izložba cjelokupnog stvaralaštva Ede Murtića u čak dva prostora, Gliptoteci i Modernoj galeriji, doista se može reći da je ova godina prošla u znaku Ede Murtića. Unatoč poodmakloj životnoj dobi, nedavno je navršio 81 godinu, Murtić je i dalje u punom radnom zamahu.

U to smo se uvjerili za posjeta Murtićevoj kući i atelieru u Vrsaru, mediteranskom ambijentu koji je posljednjih desetljeća izvor svih njegovih nadahnuća i inspiracija. Teško je reći što je ljepše: brižljivo odnjegovani vrtovi s engleskom travom i stotinama raznih mediteranskih biljaka ili pak prostrana istarska renovirana kuća ukrašena slikama, muralima, mozaicima, emajlima Ede Murtića i njegove supruge Goranke Vrus. Portugalski likovnjaci koji su posjetili Murtića u Vrsaru na 20 stranica luksuznog magazina prikazali su sve ljepote Murtićeva ljetnog obitavališta.

Murtić na osebujan način uživa u tom divnom ambijentu. Svako jutro poslije 8 sati ulazi u atelier kojemu je cijela jedna stijena ostakljena tako da se iz nje može vidjeti vrsarski zaljev s otočićima koje Murtić naziva jaganjcima na moru. Iz ateliera Murtić izlazi tek poslije 13 sati: svaki dan radi najmanje 6 ili 7 sati. Dok po vrtu i kući hoda oprezno i sporo, pomažući si štapom, u atelieru Murtić je drugi čovjek: kreće se bez štapa, bez teškoća skida i raznosi slike, pun energije tumači sve faze svog stvaralaštva. Ateljeom diskretno odjekuje klasična glazba, španjolske gitare, portugalski fado i ruski zborovi. Ovisno o raspoloženju, Murtić odabire zvučnu kulisu za svoje stvaralaštvo.

Nakon kratkog popodnevnog odmora, Murtić čita, razgovara s prijateljima. Kao i proteklih desetljeća, njegov atelier i dalje je okupljalište intelektualaca, samo što sada u njega zalaze nove, mlađe generacije. Godine nisu nimalo umanjile Murtićevu znatiželju: redovito prati novine i televiziju, upravo je pri kraju čitanja knjige “Rimski građanski ratovi”, proučava Cezarov životopis.

Rajko Grlić kaže da je odlučio snimiti film o Murtiću fasciniran energijom i sustavnošću kojom napada platno. U tjedan dana po desetak sati dnevno Grlić je pratio s dvije kamere i ekipe proces nastajanja Murtićeve slike. Snimio je više od 25 sati materijala koji je na kraju sažeo u 20-minutni film. Mnogima će film pomoći da odgonetnu Murtićevo stvaralaštvo te da se uvjere kako svako Murtićevo apstraktno djelo ima ishodište u prirodi, mediteranskoj vegetaciji i ambijentu, brodicama, čamcima, raslinju, skrivenoj uvali, krošnji čempresa, pa čak i u kamenolomu ili običnoj grani.

Grlićev film otkriva da Murtić najprije odlazi u prirodu gdje pastelom napravi skicu koja postaje ishodišna točka njegove slike. Potom se vraća u atelier gdje tu početnu ideju razrađuje na šest ili sedam gvaševa. Potom odabire jedan po kojem počne raditi sliku na platnu. Film je svjedočanstvo o pretapanju realistične skice na papiru u apstraktno ulje na platnu. Murtićev put do slike vrlo je sličan procesu kojim se iz satelita dobiva fotografija nekog detalja na zemlji. Dok Murtić počinje s realističkom crtežom koji postupno razgrađuje do apstraktnog detalja, satelit najprije vidi sliku cijele Zemlje i potom se usredotočuje na traženje detalje, sve do trenutka dok nije u stanju zabilježiti, primjerice, čovjeka na ulici. Dvije scene iz Grlićeva filma posebne su dojmljive.

Dok Murtić, odjeven u bijelo i s bijelim šeširom dolazi u kamenolom Montraker, svojem dugogodišnjem omiljenom motivu, sa sklopivom malom sjedalicom i traži motiv za svoju sliku te trenutak dok u atelieru razmišlja pred golemim praznim platnom. Film otkriva Murtićevu sustavnost, ali i lakoću nastajanja njegovih djela.

NACIONAL: Kako ste došli na ideju da snimite film o svom slikarstvu? – Dok sam pripremao monografiju, francuski kritičar Pierre Restany i moja supruga Goranka predložili su da snimimo film. Godinama je ta ideja sazrijevala, predložili smo Rajku Grliću da ga režira, no on je imao obveza na fakultetu u Americi, potom je snimao film, pa smo tek lani počeli snimati. Nismo znali kako će to izgledati, bio je to izlet u nepoznato koji je, na sreću, završio uspješno. Snimljeno je strašno puno materijala, a Grlić je izvukao odličan sukus iz svega toga. Vjerujem da je film lako razumljiv te da će gledatelji shvatiti kako nastaje slika.

NACIONAL: Poseban je trenutak dok stojite pred praznim platnom i razmišljate… – Uvijek postoji točka početka, kad se nađeš pred praznim platnom i čekaš da misao počne teći te da ideju pretočiš na platno. Taj trenutak uvijek ima svoju unutarnju dramatiku, dramatiku izazova…

NACIONAL: Rajko Grlić nemalo se iznenadio kad je utvrdio da se slika koju ste izložili u Zagrebu razlikuje od one koju ste završili snimajući film u Vrsaru? – Kad završiš sliku, gledaš je, proučavaš i preispituješ. Nerijetko najedanput otkriješ da joj nešto nedostaje, da s nekim detaljem nije baš sve u redu. Tada, dakako, interveniraš. Tako se ponaša većina slikara, Velazquez je mijenjao svoje slike koje je završio prije desetak godina, Picasso je znao preslikati mnoge svoje slike, Jackson Pollock također.

NACIONAL: Dok vas je kamera pratila po izložbenom prostoru u Zagrebu, rekli su da vas svaka izložba na neki način rastužuje? Je li početak slikanja rađanje, a izložba smrt slike? – Preteško je reći da izložba simbolizira smrt, jer slika nastavlja živjeti. Izložbe su tužne jer znače rastanak od slike i stvaralačkog ciklusa. S druge strane, one označavaju početak novog projekta.

NACIONAL: Ako vam tako teško padaju izložbe, kako se osjećate kad prodajete slike? – To je kao da se zauvijek opraštate od svoje djece. Svi tvrde da sam ja dobar trgovac, a ja o trgovini nemam pojma. Goranka je u tome kudikamo pametnija. Ja ne volim prodavati, to me ne veseli. Goranka je uvijek pazila da najbolje moje slike ostanu kod kuće. Imam golemu kolekciju od nekoliko stotina slika, koju ću darovati. Tu su moji najbolji radovi. Upravo sam otkupio neke slike kojima sam kompletirao svoju zbirku iz 60-ih.

NACIONAL: Kako nakon izložbe doživljavate ocjene kritike? – Ne mogu reći da ne čitam kritike kao što je to izbjegavao kipar Meštrović, ali danas time više nisam zaokupljen ni opterećen. Jer kod nas nema ozbiljne kritike, ima nekakvih osvrta, bilješki ili pak pljuvanja. Kod dijela ljudi koji prate likovnu umjetnost sve je važno osim djela. Mene to prati od početka. Neki su čak pisali da sam ja Titova izmišljotina, jer je on htio nakon sukoba sa Staljinom pokazati svijetu kako u nas postoji sloboda i apstraktno slikarstvo pa me poslao u svijet i zbog toga sam imao uspjeha. Na te bedastoće ne treba trošiti riječi. Izložba koju sam proljetos imao u Ibizi u Španjolskoj uopće nije zabilježena u našem tisku. Imao sam izložbe u Udinama i Trstu, sve su Talijani financirali, a u nas ni riječi o tome.

NACIONAL: Nije valjda stoga što ste se nedavno žestoko sukobili s kritičarima? – Bio je to glupi nesporazum. Nisam se ja ljutio na kritičare, meni je samo nerazumljivo da selektori za velike smotre u inozemstvu budu početnici. Nekoć su to bili ljudi od imena i ugleda, čovjek je bio ponosan kad mu je izložbe selekcionirao Ljubo Babić, Grga Gamulin ili Zdenka Munk. Danas to rade 25-godišnjaci bez iskustva, a ponašaju se kao da su predestinirani da budu selektori. Takvi odluče da dva fotografa predstavljaju Hrvatsku na velikoj slikarskoj smotri.

NACIONAL: Za to je kriv onaj tko ih je imenovao na tu funkciju? – Točno, ali to je odgovornost, pa i diktatura Ministarstva kulture.

NACIONAL: Mnogi su vam predbacivali politički angažman. Politika vas je pratila cijeli život, družili ste se s Tuđmanom i Račanom. – Živio sam u vremenu kad se politika nije mogla zaobići. Od najranije mladosti kad je moj umjetnički početak bio nužno povezan s političkim angažmanom. Mladost sam proveo u doba rađanja fašizma i najgoreg terora, kad je to iziskivalo borbu za slobodu. Umjetnost nije mogla podnijeti fašistički teror i stegu nad slobodom stvaralaštva. Vjerovao sam da poslije pobjede nad fašizmom više neće biti potrebe za politikom. Nažalost, politika je neizbježna sudbina na ovim prostorima. Kad čitam o političarima, shvatim da oni ništa ne čitaju, da ne idu u kino, kazalište.

NACIONAL: Može li se u nas živjeti od slikarstva? – Može, ali nije lako. Ljudi znaju biti nestrpljivi, žele napraviti izložbu s tri trula jaja i misle da će to netko kupiti. Slušam nedavno neku mladu “umjetnicu” koja tvrdi da je otkrila ljepotu fekalija. Ni to, kao ni prodaja sira i vrhnja koju je upriličila jedna druga umjetnica, nisu za mene umjetnost. Nitko neće financirati nečije ekshibicije.

NACIONAL: Postoji li u nas razvijeno tržište umjetnina? – Postoji malo, siromašno tržište, kupuje se svašta, zbrda-zdola. Najprije se za Tita mislilo da ćemo ući u svijet preko naive, a onda su se u Tuđmanovo doba davale stotine tisuća eura za bezvrijedne slike. Na našem tržištu vlada velika zbrka. Jedini je kriterij potražnja i ponuda. Prije više godina prodavao sam neka svoja platna u inozemstvu za pet tisuća eura, a danas ona vrijede 50 tisuća eura. No tu je sve jasno, tržište diktira cijene.

NACIONAL: Vi ste ipak ostvarili iznimno visok standard prodajući slike u Hrvatskoj? – Nikada nisam živio od domaćeg tržišta, otkad radim kao profesionalni slikar, sve sam zaradio u inozemstvu. Kod nas sam prodavao malo i po skromnim cijenama. SAD, Italija, Francuska, Švicarska, Njemačka, to su moja tržišta. Danas, međutim, više ne želim prodavati svoje slike, sve mi se teže odvajati od njih. Imam dovoljno novca da kupim platna, kistove, boje, da mogu pristojno i opušteno živjeti, pa više nema potrebe da prodajem slike. Žao mi je svake slike od koje se moram rastati.

NACIONAL: U svijetu slikari imaju agente koji se brinu za njihovu promociju, prodaju slika i zaradu. – Nažalost, velik dio agenata u nas, pa i u svijetu, veliki su varalice. Naravno, ima krasnih ljudi, časnih galerista, koji su pošteni i galantni, koji su pomagali umjetnicima. Da Pollock nije imaoGuggenheima, i on bi se mnogo teže probijao. Drukčije se radi ako stalno moraš razmišljati hoćeš li imati novca za hranu i stanarinu, neimaština je grozna stvar.

NACIONAL: Nedavno se pročulo da ste zainteresirani za zgradu ”Željpoha” na Kazališnom trgu u Zagrebu gdje kanite izložili svoje slike? – Želim imati izložbeni prostor, ali to nije zgrada ”Željpoha”. Ta je zgrada neuporabljiva kao izložbeni prostor.

NACIONAL: Jeste li zainteresirani za kakav drugi prostor? – Ponudio sam svoja djela gradu, no to nikoga ne zanima. Meni je glupo obijati vrata i nuditi da nekomu darujem svoje slike. Svojedobno mi je u Pordenoneu pokrajinska vlada Furlanije ponudila vilu da izložim svoju zbirku. No kako ću svoja djela izložiti u Italiji? Sve se, međutim, više uvjeravam da ću prije dobiti prostor u inozemstvu nego kod kuće. Nedavno su mi i u Španjolskoj ponudili reprezentativan prostor.

Sigurno bi bilo najjeftinije izgraditi nešto novo, u svijetu se danas u galerije adaptiraju stare tvornice i skladišta. No to je investicija koju ja ne mogu financirati, to bi trebao učiniti grad u kojem sam cijeli život radio. No čini mi se da u Zagrebu za to nema interesa, radije će ulagati u rekonstrukciju praznih nogometnih stadiona nego u kulturne ustanove.

Ante Topić Mimara godinama se potucao po Zagrebu tražeći nekoga komu će darovati svoje umjetnine. Znao sam mu govoriti: “Ante, vi postupate pogrešno kad govorite da je vrijednost vaše zbirke neprocjenjiva. Ovdje to ništa ne znači. Stavite vi pod svaki eksponat cijenu, napišite da to stoji, 500.000, milijun ili 10 milijuna dolara, to će svi razumjeti i tek će tada početi cijeniti vašu zbirku. I tek kad je to učinio, dobio je prostor za svoju zbirku.

NACIONAL: Rajko Grlić kaže da ga je iznenadila lakoća kojom slikate. – Za mene slikanje nikad nije bilo napor. Ne vjerujem da je stvaranje umjetničkog djela muka i patnja. Uvijek sam govorio, ako se netko muči dok slika, neka se ne bavi slikarstvom. Za mene je slikarstvo sreća i užitak jer mogu stvarati. U ljudskoj je prirodi da oblikuje novi svijet. Ja ga stvaram kroz slike, na temelju onoga što vidim jednu prirodu pretvaram u drugu, u toj preobrazbi otkrivam uvijek nove situacije, istražujem nepoznate putove. Bez radne discipline i puno rada ništa se ne postiže.

NACIONAL: Stječe se dojam da vam godine nisu teret. – Upravo suprotno. Pozna dob donijela mi je sigurnost i rutinu. Ako je zdravlja, godine nisu problem, štoviše, moje godine unaprijedile su moje stvaralaštvo. Sada slikam neusporedivo lakše nego kad sam bio mlad. Iskustvo koje donose godine neprocjenjiva je vrijednost za svakog umjetnika. Nekoć sam trebao i po mjesec dana da dovršim jednu sliku, često sam joj se vraćao, dorađivao, ispravljao. Sada točno znam što želim. Uvijek sam se divio virtuozima glasa i instrumenta koji uspijevaju postići vrhunski zvuk. Mnogi su mi objašnjavali da su u tome uspjeli zahvaljujući talentu, radu, ali i iskustvu. Idealna je kombinacija kad se na talent natalože iskustvo i radna energija. Vjerojatno je vještina koju sam stekao godinama dodatni razlog da mi slikanje nije napor i opterećenje. Pa i Rembrandt, Tizian, Tintoretto, Picasso najgenijalnija djela stvorili su u poznim godinama. Nedavno sam bio u Madridu kod svog vršnjaka, velikog španjolskog slikara Tapiesa. Premda je bolesniji od mene, on i dalje radi sjajno, napravio je doista velika djela.

NACIONAL: Izvan ateliera stalno se žalite na tegobe za zdravljem. – Dok sam u atelieru nema nikakvih zdravstvenih tegoba. Kada slikam zaboravim na sve. Čim izađem iz ateliera, odmah me počne mučiti išijas, sve me boli, jedva hodam. Uz to u atelieru nikad nemam osjećaj vremena, jutro mi prođe začas, uvijek se čudim kako je brzo došlo vrijeme ručku.

NACIONAL: Pa vi ste sretan čovjek! – Moram vam priznati da se svako jutro budim sretan što sam živ i što ću moći raditi. To me podsjeća na doba dok sam bio u partizanima. Tada sam se također svako jutro budio čudeći se kako sam još živ. Zapravo svaki čovjek mora biti sretan što je živio. U Omišu na jednom grobu postoji natpis “Hvala, Gospodine, što sam živio na tako lijepom svijetu”. Taj sam natpis uzeo za moto mozaika u Boki Kotorskoj koji sam radio za don Sbutegu.

NACIONAL: Je ste li zadovoljni onim što ste dosad učinili? – Ne mogu reći da sam nesretan, ne bi bilo pristojno. Čovjeku je u prirodi da nikad nije dokraja zadovoljan, da misli kako je uvijek moglo biti još bolje. Kad vidim koliko su djela stvorili brojni veliki umjetnici, uvijek se pitam zašto i ja nisam bio tako produktivan. Imao sam teških trenutaka u životu, no ostale su mi samo lijepe uspomene.

NACIONAL: Što vas tjera da radite tako mnogo? – Doista radim i stvaram više nego ikad. Ja sam radoholik koji uživa u radu. Sada imam i drukčiji odnos prema vremenu, bolje osjećam njegovu vrijednost. Imam osjećaj da mi je svaki trenutak dragocjen, da ga ne smijem potratiti. Što je čovjek stariji, više cijeni vrijeme. Dok je mlad, olako ga rasipa jer ima osjećaj da ga ima dovoljno.

NACIONAL: Je li vas strah da će izgubiti stvaralačku energiju? – O tome nikada ne razmišljam.

Umjetnička karijera Ede Murtića

Važnije samostalne izložbe: Prag, New York, Los Angeles, Bruxelles, Rim, Beč, Milano, Pariz, Zurich, Dusseldorf, Koln, Napulj, Ženeva, Lugano, Trst, Torino, Chicago, Pordenone, Princetown, Genova, Firenca, Venecija, Sao Paulo, Tourquet, Bern, Munchen

Inozemne nagrade: 1963. zlatna medalja na Premio di pittura di Faenza, Grand prix XIII Premio Lissone, Premio Internazionale Biella, Grand Prix bienalle Art de Papier Tourquet

Djela u muzejima i galerijama: Tate Gallery London, Museum of Modern Art, New York, Musee d’art moderne, Pariz, Peggy Guggenheim Collection, Venecija, David Rockefeller Collection, New York, National Galerie, Berlin, Muzej XX. stoljeća, Beč, Galleria la Medusa, Rim, Galleries d’art international, Pariz i Chicago