Četrdesetak mladih kineskih slikara, kipara, video umjetnika, predstavnika suvremene kineske likovne umjetnosti, ove će jeseni izlagati u Zagrebu, na izložbi koja će od 16. rujna do kraja godina trajati na Zagrebačkom velesajmu. Bit će to prvi put da se suvremeni kineski likovni umjetnici prikazuju svijetu, a da iza njih stoji i njihova država. Očekuje se da nakon Zagreba izložba ode i u Beč, Budimpeštu i neke druge gradove.

Kina je za svoje umjetničko otvaranje svijetu izabrala Zagreb, što zagrebački organizatori izložbe smatraju vrlo važnim. Naime, do sad nije bilo nemoguće vidjeti sjajne kineske umjetnike, predstavnike najsuvremenijih poetika, ali, radilo se o nastupima disidenata, koji nisu živjeli u Kini. Naziv izložbe “Zlatna žetva” nastao prema nazivu jela koje se u prijevodu zove “zlatna žetva” – tanjur prepun hladnog voća – dobro simbolizira još jednu osobinu izložbe: nedavni umjetnički procvat, pa i svjetsku afirmaciju suvremene kineske umjetnosti koja se upravo događa.

Izložba će dakle pokazati bitan pomak prema suvremenom senzibilitetu koji je u zadnjih desetak godina napravila kineska umjetnost. Na 2000 četvornih metara izložbenog prostora u paviljonima Zagrebačkog velesajma, bit će prikazani radovi uglavnom nepoznati zapadnoj publici.

Uočljive će biti bitne odrednice te umjetnosti: spoj tradicije i otvorenost prema najsuvremenijim poetikama, ironičan odnos prema umjetnosti socijalističkog realizma, snažna socijalna svijest i zapažanje društvenih promjena koje se u Kini danas događaju. Međutim, upravo je specifičan spoj tradicionalnog i suvremenog od suvremene kineske likovne umjetnosti napravio svjetski fenomen.

Izložba je, doznajemo od kustosa izložbe Mladena Lučića iz Muzeja suvremene umjetnosti, nastala na inicijativu Ante Sorića koji “tom izložbom nastavlja i na neki način zaokružuje svoj kineski ciklus. Treba se prisjetiti izložbi ‘Drevna kineska kultura’ 1. i 2. koje su 80-ih bile organizirane u Muzejskom prostoru, i ‘Puta svile’ koji je pokazivao jedno kasnije razdoblje kineske kulture i civilizacije. Zahvaljujući njegovim vezama i kreditu koji je stekao tim izložbama pokušalo se prezentirati i suvremenu kinesku umjetnost. Muzej suvremene umjetnosti je organizator, izložbu je podržao Gradski ured za kulturu, a ove godine je na jesenskom zagrebačkom velesajmu Kina zemlja-partner Hrvatskoj. Dakle ima i ekonomskih i političkih, te dakako kulturnih razloga da se izložba napravi,” kaže Lučić.

S druge strane, kineska je umjetnost na velika vrata ušla u suvremena svjetska umjetnička zbivanja. Mnoge velike manifestacije poput Venecijanskog biennala i Dokumente u Kasselu radile su s kineskim umjetnicima. Nekoliko je izložbi kineskih umjetnika u svijetu tijekom devedesetih ukazalo na to da je “kulturna revolucija” iza njih, a vjerojatno najznačajnija europska prezentacija kineske suvremene umjetnosti bila je ona direktora Venecijanskog bijenala Haralda Szeemanna 1999. godine. Desetak godina prije to nije bilo moguće, osim s disidentima koji su napustili Kinu, pa su nastale izložbe poput izložbe u Museum of Modern Art u Oxfordu 1993. godine. Nakon Bijenala, otvorile su se privatne galerije, uglavnom u Pekingu i Šangaju, a u njima su održane i značajne problemske izložbe suvremenih kineskih umjetnika poput “Fuck off”, “Koristan život” ili “Metafizika». Zagrebačka izložba bavit će se umjetnicima koji žive u Kini, kamo su se vratili i mnogi disidenti. Stoga je, kako Lučić kaže, ovo prva izložba kineske suvremene umjetnosti koja se radi na “bilateralnoj” razini, odnosno obje države stoje iza cijele priče.

“Naši kolege s kineske strane otvarali su se prema nama postepeno”, kaže Lučić, “jer su nam najprije pod ‘suvremenom kineskom umjetnošću’ pokazali čitav niz autora koji su radili čiste replike Picassa, Matissea, Bacona… pa sam im morao reći da me to uopće ne interesira, nego me zanima poetika današnjeg vremena. A toga u Kini naravno ima. Pregovarali smo isključivo s Agencijom za promociju izložbenih djelatnosti Ministarstva kulture NR Kine iz Pekinga, čiji su izuzetno ljubazni i profesionalni djelatnici ubrzo pristali na moj koncept, shvativši da po prvi put rade jednu dosta drugačiju stvar,” objašnjava Lučić. “Nakon našeg prvog boravka uključio se kao njihov kustos i gospodin Fan Di’an, dodekan Centralne umjetničke akademije. Akademija je po sebi vrlo zanimljiva, cijeli mali grad, s hotelom za umjetnike koji tamo borave, nizom slikarskih i kiparskih radionica, ateljea, opremljena je najsuvremenijom tehnologijom. Imaju odlične profesore, a nekolicina će ih biti zastupljena i na ovoj izložbi.”

Lučić napominje da u Kini gotovo svaki umjetnik ima svog galerista, “To je jedan sasvim zapadni sistem. Privatne galerije su uglavnom u Pekingu i Šangaju, a drže ih Kinezi, galeristi iz Hong Konga, Australije, Engleske, Norveške, Njemačke. Tako da je ekspanzija kineske umjetnosti upravo krenula i mislim da je ovo odličan trenutak da mi pokažemo selekciju, smatram onog najbitnijeg što se danas u Kini događa”, kaže Lučić koji ne želi navoditi cijene artefakata, ali dodaje da neki kineski umjetnici prodaju po cijenama najjačih europskih i američkih umjetnika.

“Specifičnost kineske umjetnosti temelji se na velikoj kineskoj likovnoj tradiciji. Nisam neki stručnjak za kinesku umjetnost, ali ako se udubite u njihovu tradiciju vidite da je to jedan ‘film’ koji traje milenijima. Evolucija naravno postoji, ali ne mijenja se kao što se mijenjala umjetnost Europe, recimo od Grčke i Rima, preko romanike, gotike, renesanse do danas… tako drastičnih skokova nema, oni imaju laganu evoluciju, koja je prisutna i kod današnjih umjetnika. S druge strane, tu je reakcija na kulturnu revoluciju i specifičnost kineskog socijalizma. Taj dualizam snažnog utjecaja tradicije i reakcije na specifični put u socijalizam na neki je način glavna tema ove izložbe”, kaže Lučić.

Smatra da se utjecaj tradicije može vidjeti u velikom dijelu kineske umjetnosti, neovisno o mediju – fotografiji, slikarstvu, skulpturi, a možda najviše u instalaciji, poput onih kojima su autori Lin Tianmiao, Shi Hui, Liang Shaoji, Wang Guangyi, Chen Qingqing ili Chen Zhen. Ironičan odnos prema socrealizmu moći će se vidjeti u radovima kojima su autori Liang Shuo (kiparstvo), Hai Bo (fotografija), Yue Minjun (slikarstvo) i drugi dok neki umjetnici reinterpretiraju umjetničko nasljeđe zapada – Wang Yuping služi se manirom pop arta, Wang Xingwei satirički svodi račune s avangardama 20. stoljeća, dok Sui Jianguo oblači kipove antičke Grčke u kineska radnička odijela.
“Bit će na izložbi i kaligrafije i rižinog papira i tehnika tintom”, kaže Lučić. “Tu nam je bila dragocjena pomoć gospodina Fana, koji je inače ove godine bio kineski selektor za Biennale u Sao Paolu, kamo je poslao umjetnike najsuvremenijih poetika. Nama je pomogao u odabiru umjetnika koji direktno crpe tradiciju, kako bi se mogla lakše pratiti nit koja iz prošlosti kreće prema danas,” kaže Lučić.

Mladen Lučić u dva je navrata putovao u Kinu. Kad su prvi put Ante Sorić, Vladimir Stojsavljević i on bili u Kini prije 3 mjeseca, Kinezi su sumnjali da se izložba u tako kratko vrijeme može napraviti. No, oni su ih uvjerili u suprotno, a Lučić smatra da se i sam dobro uspio pripremiti, iako izvori nisu bili brojni. Vidio je kineske umjetnike u Veneciji, kataloge izložbi iz Sao Paola, Istanbula, Danske, umjetnik Chen Zhen imao je prije dvije godine samostalnu izložbu u MSU, ali većinu pripreme koncepta izložbe, odnosno odabira umjetnika učinio je s kolegicom Željkom Himbele pregledavajući brojne web-stranice izložbi na kojima sudjeluju kineski umjetnici, kao i siteove samih umjetnika. Za prvog boravka u Kini listao je deplijane njihovih izložbi, kataloge, posjetio neke galerije i izložbe.

“Kako sam već na prvom sastanku ljudima iz Agencije pokušao objasniti što me zanima prvo su nas odveli u Red Gate Gallery koju vodi australski galerist Brian Wallace, a čija je galerijska koncepcija upravo ono što sam tražio. Brzo smo se ‘našli’ i on nam je pokazao dvije knjige koje je izdao o suvremenoj kineskoj umjetnosti kao i deplijane zanimljivih umjetnika koje nisam imao na svom širokom popisu. Naša domaćica iz Agencije gospođa Shu (Susan) You bila nam je prava «mama» za oba boravka u Kini. Kad sam došao u novo sagrađeni impozatni centar kineskog umjetničkog arhiva, shvatio sam da se njihovi umjetnici u potpunosti ponašaju po svim zapadnim kodeksima suvremene umjetničke prezentacije i marketinga. No, recimo, drugog dana naši su nas domaćini odveli u jedno selo izvan Pekinga, gdje borave i rade oni umjetnici koji nas nisu zanimali. To je umjetnost koja meni ništa ne znači, bez obzira na njenu “pismenost”. To je mainstream, to je ono što su Kinezi godinama izlagali u svojim službenim paviljonima po svijetu. U Zagrebu je likovna publika pismena, i ništa joj ne znači umjetnost koja replicira impresioniste ili Bacona. Mislim da je Agencija bila pomalo razočarana mojem odlučnošću da to ne uzmem, ali oni su jednostavno željeli pokazati što imaju. Nakon toga, uz Susaninu podršku, posjetili smo nekoliko umjetnika i galerija na kojima smo inzistirali, a potom krenuli za Šangaj gdje smo kontaktirali s ljudima iz «Shanghai Art Museuma», gdje nam je od velike pomoći bio gospodin Li Xu, inače kustos i jedan od organizatora Šangajskog Biennala, koji izrasta u doista vrlo prestižnu manifestaciju. Po dolasku u Zagreb sredili smo dojmove i krenula je žestoka e-mail korespodencija. Naša lista željenih umjetnika trpjela je promjene jer nije bilo lagano u tako kratkom roku obaviti sve kontakte. Tu se projektu pridružuje gospodin Fan Di’an koji predlaže alternative. Pravi mali stručni rat vodio se za drugog boravka u Kini kada smo s jedne strane kolegica Himbele i ja bili čvrsti sa svojim, a s druge Fan Di’an i njegov pomoćnik Pi Li pokušali nametnuti svoje favorite. Nekoliko dana kolegica Himbele i ja obilazili smo ateljee i birali radove, Sorić i Stojsavljević obavljali su organizacijske i diplomatske poslove, a gotovo svakodnevno žučno se diskutiralo. Napokon, sastavljena je konačna lista umjetnika koja zaista minimalno odstupa od mog koncepta. Baratali smo s nekih sedamdesetak imena, sada znamo da će ih na izložbi biti 40”, kaže Lučić.

Lučić smatra da je taj suvremeni suvremeni likovni izraz koji ćemo vidjeti u Zagrebu u Kini nastao upravo zadnjih nekoliko godina, jer, osim što se Kina, iako još uvijek komunistička zemlja, ekonomski i politički otvorila, velike zasluge za to pripadaju kompjutoru, koji je otvorio i neslućeno ubrzao broj informacija koje su odjednom postale dostupne. «Do tad zapravo nisu znali što se zbiva u svijetu, i radili su umjetnost koja je kod nas već davna prošlost. Kad su dobili informacije o tome što se u svijetu zbiva, a za likovnost su izuzetno talentirani o čemu, uostalom, govori i cijela njihova civilizacija, odmah je prokolala suvremena poetika. Puno ih radi virtualnu umjetnost, ali na izložbi će prevladavati slikarstvo što je meni na izvjestan način drago jer je slikarstvo već dulje vrijeme u europskoj umjetnosti potisnuto u drugi plan. To je također jedna od razlika između kineske i zapadne umjetnosti. Bit će i videa, fotografija, skulpture, instalacija, ambijenata, a sve protkano suvremenim senzibilitetom sličnom osjećaju umjetnika zapadnih zemalja, bez odviše anakronizama” kaže Lučić.

Na otvorenju izložbe očekuju se važni likovni kritičari poput Haralda Szeemana, dvije zadnje sezone selektora Venecijanskog bijenala; Geralda Matta iz bečkog Kunsthallea, Roxanne Marcoci iz newyorškog Muzeja moderne umjetnosti (MOMA), Achila Bonita Olive iz Rima, Lorana Hegya iz Budimpešte i mnogih drugih. Kako je izložba otvorena tri mjeseca održavat će se “živom” organiziranjem okruglih stolova, umjetničkih radionica, performancea i slično. Dva su otvaranja, 16. 9. na dan otvaranja jesenskog Zagrebačkog velesajma u paviljonu 19, a 30. rujna je glavna svečanost kada se drugi dio izložbe otvara u Kineskom paviljonu.