Objavljeno u Nacionalu br. 355, 2002-09-04

Autor: Nina Ožegović

Restauratorski pothvat na granici sa Srbijom

Rekonstruira se rodna kuća A. G. Matoša u Tovarniku

Spomen-kuća Antuna Gustava Matoša u Tovarniku, čija je izgradnja četiri godine stajala zbog neriješenog imovinsko-pravnog spora s časnim sestrama koje su živjele u samostanu na toj parceli, bit će izgrađena na mjestu piščeve rodne kuće i uređena kao tradicionalno slavonsko imanje

“Svog rodnog Tovarnika u kojem sam proživio prve dvije godine života, ne bih se ni sjećao da ga kasnije nisam vidio putujući onuda krišom kao vojni bjegunac”, zapisao je prije puno godina u svojoj “Nedovršenoj autobiografiji” veliki hrvatski književnik Antun Gustav Matoš. Kritiziran i neshvaćen za života, taj nepotkupljivi i lucidni kritičar hrvatske malograđanštine, koji je kao dugogodišnji emigrant u Beogradu, a osobito u Parizu i Zurichu naučio biti strog prema ljudskoj gluposti, možda je već tada slutio da će ideja o rekonstrukciji njegove rodne kuće naići na brojne probleme. Naime, idejni projekt zagrebačkog arhitekta Gorana Jukića o rekonstrukciji Spomen-kuće A. G. Matoša, koji vodi Matica hrvatska Tovarnik, gotovo je osujećen zbog imovinsko-pravnih problema. Nesklonost su pokazali i neki “lokalci” iz Tovarnika, pa se na trenutak činilo da će se kob koja je Matoša pratila za života nastaviti i nakon njegove smrti.

Naime, časne sestre Družbe sestara Kraljice svijeta vlasnice su samostana koji je izgrađen na mjestu nekadašnje Matoševe rodne kuće u ulici vlč. Ivana Burika 9 još od 1973. godine. Da bi se moglo započeti s rekonstrukcijom Spomen-kuće A. G. Matoša, prvo se njima morao naći zamjenski prostor, što nije bilo lako jer se pokazalo da su srijemske časne sestre nepovjerljivi pregovarači. Inzistirale su da i dalje žive u blizini crkve sv. Mateja, devastirane u zadnjem ratu, da zemljište ima sličnu kvadraturu, a one novu zgradu samostana. Tokom protekle četiri godine Matica hrvatska Tovarnik, nositelj projekta, ponudila im je nekoliko varijanti, ali ništa im se nije svidjelo. Konačno su prihvatile zadnji prijedlog: skupu i nastanjenu parcelu s desne strane “Matoševog zemljišta”. Prvo su se morali isplatiti bivši stanari, potom im je trebalo naći novi životni prostor i naposljetku kupiti dodatni dio zemljišta kako bi se izjednačila bivša i sadašnja kvadratura.

Srećom, upornošću Željka Anića, inicijatora ideje i tajnika Matice hrvatske Tovarnik, koji je tvrdoglavo i uporno iz mjeseca u mjesec gurao to svoje životno djelo, problem je apsolviran na zadovoljstvo obiju strana. Ubrzo je dobivena lokacijska dozvola što je označilo kraj četverogodišnjeg natezanja i početak konkretnog posla. Dakako, uspješnom završetku tih srijemskih pregovora pridonio je i Odbor za uređenje Spomen-kuće A. G. Matoša kojem predsjeda akademik Dragutin Tadijanović, koji je tom prigodom izjavio da se nada da će kuća biti završena još za njegova života.

Zanimljivo je da se u Odboru nalaze mnogi politički suprotstavljeni pripadnici hrvatskog kulturnog života, koje je taj slavni buntovnik, lutalica i vječiti kritičar hrvatskih prilika svoga doba, izgleda, objedinio tek nakon svoje smrti. Na primjer, gledano s lijeva na desno, tu su akademik Tonko Maroević, književnica i povjesničarka umjetnosti Željka Čorak, pisac i izdavač Branimir Donat, ali i akademici Dubravko Jelčić i Nedjeljko Mihanović.

Originalna Matoševa rodna kuća u Tovarniku, malom ravničarskom mjestu udaljenom samo kilometar i pol od granice sa Srbijom, već odavno ne postoji. O njoj se zapravo ništa ne zna i trebalo bi to istražiti. Na toj adresi u ulici Ivana Burika 9 na parceli od 1337 četvornih metara nalazi se drugi objekt, koji su zadnjih desetak godina poharale i devastirale tri policije. No, o tom originalnom zdanju ipak postoji fotografija koju je davnih godina snimio poznati hrvatski kipar Vanja Radauš. Konzervatorska mini studija arhitekta Davorina Stepinca i slikara restauratora Josipa Minksa pokazala je da su dva zida sadašnje ruinirane kuće – vanjski sa zapadne strane i treći pregradni, uistinu dijelovi originalne Matoševe rodne kuće. Budući da je Matošev otac August Matoš bio učitelj, na toj su parceli prije stotinjak i više godina bili škola i učiteljski stan, te još nekoliko gospodarskih zgrada. Za razliku od sadašnje kuće, stara Matoševa rodna kuća bila je dugačka građevina okomito okrenuta prema ulici, što je bilo u skladu s modom slavonske gradnje.

Kreirajući projekt, Goran Jukić je odlučio rekonstruirati tradicijsko slavonsko imanje. Naime, Jukić se specijalizirao za povijesno graditeljstvo i spomeničku baštinu – radio je u Istri, a tokom studija i u Krakowu gdje je puno naučio o obnovi povijesnih građevina. Zahvaljujući svom našičkom podrijetlu dobro je upoznao slavonsku tradicijsku arhitekturu što je očito presudilo u izboru njega za arhitekta. Osim toga, iz Našica je bila i Matoševa majka – Marija Matoš, rođena Schams, gdje je njezin otac Franjo Schams imao ljekarnu, bavio se botanikom i pisao znanstvene studije. Sam Jukić trenutačno završava veliki projekt rekonstrukcije Sveučilišnog računskog centra u Zagrebu, kojeg je projektirao poznati zagrebački arhitekt i profesor Aleksandar Dragomanović, muzej u Požegi i pravoslavnu crkvu sv. Nikole u Karlovcu.

Na pitanje što ga je rukovodilo u osmišljavanju projekta, Jukić je odgovorio da je osnovno pitanje bilo kako od tog seoskog dvorišta gdje slijeću patke i guske napraviti javni prostor i kako ga uskladiti s okolinom. “Naime, u tom zaraslom, srijemskom dvorištu nema ničega veličanstvenog pa je bilo važnije ne napraviti pogrešku nego graditi neku velebnu arhitekturu”, istaknuo je Jukić, dodavši da povijesno graditeljstvo podrazumijeva da se ne smiju raditi veliki i radikalni zahvati. Stoga je odlučio zatečenu kuću rekonstruirati i na ulično pročelje vratiti nekadašnje historicističke ukrase. Na tu postojeću kuću dogradilo bi se s lijeve strane, na mjestu izvorne Matoševe rodne kuće, dvorišno krilo s trijemom i stupovima. Uzor za to našao je u tipičnim slavonskim kućama za stanovanje, starima više od stotinu godina, kakve se i danas mogu naći u Tovarniku, Ilači i susjednim mjestima.

“U dnu dvorišta, gdje u tradicijskom graditeljstvu dolaze gospodarske zgrade, zamislio sam gradnju knjižnice i čitaonice”, objašnjava Jukić i dodaje da bi pročelja i trijem bili obloženi fasadnom opekom, a neki bi stupovi imali kamene dijelove. Prostrano dvorište također bi bilo usklađeno s tradicijom i popločano crvenom ciglom složenom u uzorku riblje kosti. Tu bi bio i manji podij za ljetne priredbe i eventualne koncerte, raslinje i drveće oživljavalo bi prostor, a na mjestu nekadašnjeg tradicijskog bunara, tako tipičnog za slavonska i srijemska dvorišta, zamišljen je bazenčić.

Spomen-kuća A. G. Matoša sastojala bi se od tri djela: memorijalnog, servisnog, gdje bi bili smješteni Matica hrvatske Tovarnik i manifestacije “Matoševi dani”, te biblioteke, čitaonice i dvorane za kulturne priredbe. Zamišljeno je da se u sklopu Matoševih dana u Tovarniku dodjeljuje “Matoševa nagrada”. Zapravo, dosadašnja nagrada za najbolju kritiku preinačila bi se u nagradu za najbolju knjigu godine, bez obzira radilo se o poeziji, prozi, znanosti o književnosti i umjetnosti ili nekoj drugoj humanističkoj disciplini.

Po riječima Željka Anića, tajnika Matice hrvatske Tovarnik, ideja o kulturnom Spomen-centru A. G. Matoša javila se prije četiri godine u povodu 125. obljetnice njegova rođenja. U to vrijeme to je bio vrlo skroman projekt, kojim se samo želio dostojno obilježiti taj jubilej. Odlučeno je da se uredi pročelje devastirane kuće u ulici Ivana Burika 9, gdje je do Domovinskog rata bio samostan Družbe sestara kraljice svijeta, i da se postavi reljefna spomen ploča kipara Mladena Mikulina. No ideja je ubrzo prerasla prvobitnu zamisao. Koncept je proširen i definiran kao kulturni centar Tovarnika, koji bi zapravo pomogao u obnavljanju kulturnog života u tom danas pograničnom mjestu, udaljenom samo kilometar i pol od granice sa Srbijom. Kako nam otkriva Anić, “projekt će se financirati jedino ako se u tom kulturnom centru bude odvijao živ i strateški relevantan program, jer je bitno da se na istoku Hrvatske profilira, pored Iloka i Vukovara, još jedna točka identiteta”.

Po mišljenju Željke Čorak, članice Odbora za uređenje Spomen kuće A. G. Matoša, uvidjelo se da je taj projekt izuzetno važan za identitet istočne Hrvatske, osobito zbog njegova graničnog položaja u zemlji “gdje se Tovarnik predstavlja kao ogledna vrata s Istoka, a Matoš kao hrvatska kulturna dobrodošlica”. Također i Marinko Beljo, načelnik općine Tovarnik, u tom projektu vidi mogućnost da pogranični Tovarnik, u kojem je u proteklom ratu stradalo više od 500 kuća, stekne novi identitet i da zahvaljujući A. G. Matošu postane mjestom gdje će se turisti zaustavljati. Iz današnje perspektive to možda izgleda kao neostvarivi san, no Beljo je obećao da će Tovarnik u skladu s mogućnostima participirati u projektu.

Zbog četverogodišnjeg rješavanja imovinsko-pravnih odnosa, još se nije definirao koncept memorijalnog dijela Spomen-kuće A. G. Matoša. Jedan od ranijih prijedloga predviđao je uređenje Matoševe radne i dnevne sobe u duhu vremena roditelja slavnog boema što je kod nekih naišlo na otpor s argumentacijom da bi se u tom slučaju napravio “lažnjak”. Naime, Matoš je tu živio samo dvije godine! Arhitekt Željko Kovačić, poznat po brojnim uspješnim muzejskim postavima, predložio je, pak, da se napravi “kuća od Matoševih riječi i rečenica – ljuska koja će u duhovnim ostacima Matoša formirati fizički objekt njegova rođenja”. Koliko je poznato, u Tovarniku nije ostalo apsolutno ništa od izvorne Matoševe opreme. Matica hrvatska Tovarnik u svom vlasništvu ima tek jedan izvorni Matošev rukopis, a u Institutu za književnost HAZU nalazi se jedan piščev stolić, što će svakako utjecati na osmišljavanje memorijalnog dijela interijera.

Do sada je već utrošeno oko milijun i pol kuna, uglavnom državnih i županijskih, a predviđa se da će se još potrošiti samo za građevinske radove oko četiri milijuna kuna. To je procjena koja ne uključuje uređenje interijera. Većina novca utrošena je na rješavanje stambenog problema časnih sestara, te puno manje na idejni projekt, projektnu dokumentaciju i konzervatorsku mini studiju. Gradnju samostana Družbe sestara Kraljice svijeta financirat će, uz Vukovarsko-srijemsku županiju, i Ministarstva obnove, a predviđa se da će gradnja početi u rujnu. Ta gesta Ministarstva obnove edukativno ukazuje na moguće prikupljanje dijela novca za Spomen-kuću A. G. Matoša, osobito u situaciji u kojoj još ni približno nije zaokružena financijska konstrukcija. Doduše, taj projekt ima apsolutnu podršku Ministarstva kulture i osobno ministra Antuna Vujića, Vukovarsko-srijemske županije i samog mjesta Tovarnik, ali potencijalni sponzori uvijek su dobrodošli.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika