Larry Clark u društvu Tifani LimosProšle je godine u Veneciji Larry Clark, kontrovezni američki nezavisni filmaš, uzbudio duhove svojim filmom “Bully”, istinitom pričom o američkim tinejdžerima ubojicama. Na upravo završenom 59. filmskom festivalu u Veneciji njegov je najnoviji film “Ken Park” ponovno podigao medijsku prašinu i bio jednoglasno proglašen najšokantnijim ostvarenjem 59. Mostre. Dok je u svom prvom filmu “Klinci” Clark prikazivao život američkih tinejdžera na newyorškim ulicama, u “Ken Parku” ulazi u obiteljske domove i otkriva nam što se događa iza zatvorenih vrata između roditelja i njihove djece.

Napravio sam film o američkim obiteljima u kojem otac pokušava silovati sina, a klinac spava s mamom svoje prijateljice: sve završava nježnom scenom tinejdžerskog grupnog seksa koja pokazuje da ti klinci, čiji su roditelji pijandure i propalice, bar imaju jedni druge U mojem filmu otac pokušava silovati sina, drugi se ženi sa svojom kćerkom, klinac spava s mamom svoje prijateljice: znam da u SAD ne vole da ih se prikazuje u takvom svjetlu, ali mnogo je takvih disfunkcionalnih obitelji u Americi i o tome treba govoriti Glumac James Ransone je u višeminutnom eksplicitnom prizoru masturbirao i potom ejakulirao ped kamerom: to je zbilja bilo vrlo hrabro i malo bi njih pristalo na takvu izloženost pred čitavim svijetom Za razliku od pornografskih filmova, eksplicitni seksualni prizori u mom filmudio su priče i oni imaju svoje opravdano mjesto u filmu Film govori o četiri disfunkcionalne obitelji u malom kalifornijskom gradu Visalia i prati sudbine trojice tinejdžera i jedne tinejdžerice prikazujući njihove živote bez hollywoodskog glamoura u surovoj i neumivenoj zbilji. Na sebi svojstven način Larry Clark progovara o obiteljskom nasilju, represiji roditelja, alkoholizmu, ortodoksnom religioznom odgoju, incestu, lažnom moralu. U njegovu filmu pijani otac želi silovati sina, katolički fanatik u vlastitom obredu ženi se svojom kćeri, jedan zbrkani tinejdžer koji više ne može izdržati pritisak počini samoubojstvo dok drugi na spavanju zakolje djeda i baku jer ih mrzi iz dna duše.

Redatelj ponajviše šokira otvorenim eksplicitnim prizorima seksa između tinejdžera, posebno višeminutnim, potpuno otvorenim prizorom masturbacije jednog od tinejdžera koji se u trenutku ejakulacije davi ručnikom radi većeg zadovoljstva, potom prizor u kojem srednjoškolac zadovoljava atraktivnu majku svoje školske prijateljice i susjede te završni, dugačak prizor eksplicitnog grupnog seksa dvojice tinejdžera i tinejdžerice. Riječ je o provokativnom i šokatnom ostvarenju, ali i odličnom filmu jednog od najzanimljivijih američkih filmaša.

Larry Clark počeo je kao fotograf – njegova je majka bila fotografkinja specijalizirana za bebe i djecu – 1963. je fotografirala ovisnike, uličare, ljubitelje brzina, prostitutke i svodnike u rodnoj Tulsi u Oklahomi. Te je fotografije 1971. objavio u knjizi “Tulsa” koja se smatra jednim od vrhunaca američke fotografije. Kao filmski redatelj debitirao je “Klincima” 1995. i izazvao senzaciju u Cannesu i Sundanceu te nastavio šokirati publiku i kritiku filmom “”Bully” i najnovijim “Ken Park”.

NACIONAL: Zašto vas toliko fasciniraju americki tinejdžeri? Filmski autori i umjetnici općenito obično teže vlastitoj generaciji. – Tinejdžeri su mi jako zanimljivi, a kako sam počeo filmom “Klinci” o tinejdžerima bez roditelja, sad sam htio snimiti film o klincima s roditeljima, o njihovim odnosima i odrastanju. U mom filmu te su obitelji disfunkcionalne, takvih ima mnogo. Znam da Amerikanci ne vole da ih se prikazuje u ovakvom svjetlu, ali mnogo je disfunkcionalnih obitelji u SAD-u.

NACIONAL: Jeste li zadovoljni s filmom? – Jako, ovo mi je najdraži film. “Ken Park” zapravo je trebao biti moj prvi film, a treći je. Jako sam zadovoljan glumcima, posebno sam sretan jer sam prvi put radio s odraslim glumcima i profesionalcima. U ovom je filmu četiri-pet scenarija koje sam spojio.

NACIONAL: Koliki je bio budžet? – Kad sam napravio “Klince”, stekao sam status pa sam dobivao ponude od agenata i producenata za suradnju. Ovaj je film stajao 1,3 milijuna dolara, što je za američke prilike ultrajeftino, no poslije sam doznao da su producenti od filmskih studija tražili između 5 i 8 milijuna kako bi njima u džepu ostao višak. Producenti se žele obogatiti čak i na nezavisnim i alternativnim filmašima kakav sam ja. Film je financiran francuskim novcem, a mnogo smo opreme i usluga dobili besplatno preko prijatelja u filmskoj industriji. Ne bih htio ostaviti dojam samoljubivog autora, ali film izgleda odlično i kad ne biste znali koliko je stajao, mislili biste da smo potrošili barem 10 milijuna dolara.

NACIONAL: Kanite li i dalje surađivati s europskim producentima koji su spremniji na suradnju s vama od američkih? – Kad su moji filmovi u pitanju, nije jednostavno surađivati s bilo kojim producentom, bez obzira na to je li američki ili europski. Htio bih svom sljedećem filmu biti redatelj, producent i odvjetnik. Tako ću biti sam svoj gazda.

NACIONAL: Koliko vam je važno da se vaši filmovi prikazuju na velikim svjetskim festivalima poput ovoga u Veneciji, s obzirom na to da su u vašoj domovini zabranjeni za prikazivanje? – Pa nisu baš potpuno zabranjeni, ali imaju vrlo ograničen pristup kinima jer mnogi imaju problema s mojim filmovima. Vrlo sam počašćen što sam ponovno pozvan u Veneciju, ovdjeć sam već treći put u pet godina. Nisam mislio da će me ove godine pozvati jer sam čuo da je novi direktor (Moritz de Hadeln) konzervativan i da neće biti mjesta za filmove poput “Ken Parka”, no dogodilo se suprotno. Ne samo da sam pozvan nego je film i u paralelnom natjecateljskom programu. Jako sam zbog toga sretan jer mislim da je Venecija savršeno mjesto za promociju mog filma. Europska kritika i publika vrlo su mi naklonjeni jer razumiju ono što svojim filmova želim reći, za razliku od mojih sugrađana.

NACIONAL: Mladi Harmony Korine koji je glumio u “Klincima”, a poslije i sam postao filmski autor, napisao je scenarij dok ste vi osmislili likove. Kakva je bila vaša suradnja? – Svi su moji filmovi rađeni prema mojim idejama. Harmony je napisao scenarij i dijaloge, i to briljantno. Nas se dvojica odlično slažemo, jedino nisam bio zadovoljan krajem filma koji mi se činio poput lošeg vica pa sam to promijenio. Neke smo prizore mijenjali na snimanju. Prizor u kojem obitelj jednog od glavnih junaka gleda “Jerry Springer Show” nikako mi nije sjeo pa sam improvizirao na setu i ispalo je mnogo bolje.

NACIONAL: Gledate li “Jerry Springer Show”? Čini mi se da postoji veza između onoga što poručujete svojim filmova i tog talk-showa. – Ne mogu gledati ta sranja. Vidio sam poneku epizodu, ali teško mi je shvatiti da to ljudi žele gledati, a još mi je teže shvatiti jadnike koji dolaze u studio kako bi pred milijunima ljudi razgovarali o svojim najintimnijim problemima i još se k tome tukli. To su mutanti, a ne ljudi!

NACIONAL: U festivalskom katalogu vaš je film opisan kao komedija. Volio bih čuti vaše mišljenje o tome. – Maeve Quinlan, jedna od glavnih glumica, pročitala je to u katalogu i kad mi je rekla što su napisali, puknuo sam od smijeha. Nikad nisam mogao pomisliti da bi ovaj film mogao biti komedija. Ja sam uvijek smatrao da su “Klinci” komedija, crna, mračna, ali ipak komedija, ali “Ken Park” sigurno nije. Nekoliko prizora izaziva smijeh u publici, ali ovo nije komedija. Na službenoj projekciji bilo je dosta smijeha, ali kad pogledate čemu su se Talijani i ostali smijali… Smijeh je izazvao prizor u kojem tinejdžera koji je privezan za krevet tuče otac tinejdžerice koja se upravo s njim htjela poševiti.

NACIONAL: Na projekciji za novinare najviše je smijeha izazvao eksplicitni prizor masturbacije tinejdžera. – Zaista? Zanimljivo. Vjerojatno je publici pomalo neugodno u takvim prizorima pa tu nelagodu pokušava prikriti smijehom.

NACIONAL: Film kao redatelj potpisuje i Ed Lachman, snimatelj kojemu je ovo redateljski prvijenac. Kako ste podijelili poslove? – Naša je suradnja očito bila uspješna. Obojica smo počeli svoje karijere kao vizualni umjetnici, on kao slikar, a ja kao fotograf, i mislim da smo se zato dobro slagali. Ed ima mnogo iskustva kao filmski snimatelj. Nismo se upuštali čak ni u kreativne razmirice. Sve dok je onako kako ja želim nema problema!

NACIONAL: Zanimljiva je podjela uloga: tinejdžere glume naturščici, klinci koji su prvi put pred kamerama, dok odrasle glume profesionalni glumci, među njima i neki vrlo poznati poput Amande Plummer. – Mnogi, a među njima i nekoliko poznatih redatelja, upozoravali su me da to ne činim jer amateri i profesionalci ne bi smjeli raditi zajedno. Dokazao sam da to može dobro funkcionirati. Ako netko ima glumačkog talenta, ako razumije što je gluma i što od njega traži redatelj, sasvim je svejedno je li profesionalac ili amater. Sve te klince pokupio sam na cesti. Tiffany Limos koja glumi Peaches pronašao sam u knjižari, a Stephena Jassoa i Mikea Apaleteguija otkrio sam u parku na skateboardima. Najmlađi od njih imao je 18 godina jer je to bio glavni uvjet da se uopće pojave u filmu, no bilo je važno da svi izgledaju nekoliko godina mlađe, kao srednjoškolski tinejdžeri od 15 ili 16 godina.

NACIONAL: Na sebi imate majicu s natpisom “The Warriors”. Je li to bila prva majica koju ste dograbili u ormaru ili ste ljubitelj “Ratnika podzemlja” Waltera Hilla? – Veliki ljubitelj! Obožavam taj film. Postoji veza između onoga što nam svojim filmom poručuje Hill i mojih filmova.

NACIONAL: U press materijalu piše da su cijelo vrijeme na snimanju bili i psihoterapeuti i srednjoškolski pedagozi. Koja je bila njihova uloga? Jesu li oni nadgledali rad s mladim glumcima i pomogli im u delikatnim situacijama kao što su prizori eksplicitnog seksa? – I sam sam zabrinut za psihičko stanje svojih mladih glumaca i nastojim ih uvijek zaštititi od svega što bi moglo izazvati probleme. Učitelji su na snimanju bili prije svega zbog najmlađih glumaca, djece od 3-4 godine, tako je uvijek kad se snima film. Tinejdžeri su bili opušteniji nego ja, čak i u tih nekoliko eksplicitnih seksualnih prizora.

NACIONAL: Zar je bilo svejedno mladom glumcu koji je u eksplicitnom prizoru masturbirao i ejakulirao pred vašom kamerom? – To što je učinio James Ransone zaista je vrlo hrabro i malo bi tko pristao na takvu izloženost pred čitavim svijetom. Za takvo što treba mnogo samosvijesti, samopouzdanja i hrabrosti, no zato je i dobio ulogu.

NACIONAL: Film završava dugačkim prizorom grupnog eksplicitnog seksa između troje glavnih mladih glumaca, jedne djevojke i dva mladića. Je li taj prizor – kao i svi drugi eksplicitni seksualni prizori u filmu – puka improvizacija ili je sve bilo uvježbavano prije snimanja? – Taj smo prizor uvježbavali nekoliko puta, ali ne zato da bi sve bilo koreografirano nego zato da se mladi glumci priviknu jedni na druge i opuste. Doveo sam ih u sobu i dugo razgovarali o toj sceni. Rekao sam im što očekujem od njih, oni su iznosili svoja mišljenja i kad smo se dogovorili, ostavio sam ih same kako bi se opustili i sami dogovorili što i kako žele izvesti pred kamerama. Kad su se opustili i zbližili, snimili smo scenu bez ikakvih problema. Mnogi to nisu u stanju učiniti ni u udobnosti vlastita doma, a kamoli pred filmskim kamerama. Pokušavao sam odgovoriti na to i zaključio da su danas mladi ljudi u Americi u svojem odrastanju izloženi pornografiji u tolikoj mjeri da im ona postaje normalna. Da me krivo ne shvatite, ovo što ste vidjeli u mom filmu nije pornografija nego eksplicitni seks, život tinejdžera prikazan realistično.

NACIONAL: Kako biste objasnili razliku između pornografije i ekplicitnih seksualnih prizora u svom filmu? – Jedina je svrha pornografija da gledatelja seksualno uzbudi. Eksplicitni pak seksualni prizori u mom filmu dio su priče i imaju svoj smisao u filmu. Ti su prizori snimljeni u čistom obliku, prirodni su, neglumljeni, istinski i neforsirani. Prekrasni su baš zbog te svoje iskrene nevinosti i emocionalne veze između mladih ljudi u grupnom seksu. Taj seks nije mehanički, nitko se od mladih glumaca ne pretvara da uživa, nema lažnih dahtanja kao u pornografskim filmovima, nema prostačkog jezika, nema perverzije. Taj je prizor itekako opravdan u kontekstu filma i nije slučajno na samom kraju. Djeca iz problematičnih obitelji, kojima su roditelji pijandure, propalice, nasilnici, ipak imaju jedna druge i svijet nije tako mračan i grozan kako to izgleda na prvi pogled. Za razliku od mojih prethodnih ostvarenja, čiji su završeci bili vrlo mračni i bez optimizma, ovo nudi nadu za bolju budućnost tinejdžera.

NACIONAL: Vaši su filmovi žestoka osuda američkog društva, što iznimno rijetko možemo vidjeti u američkoj kinematografiji. – Nastojim biti iskren prema društvu i o društvu u kojem i sam živim i kojeg sam i sam dio. Ovaj film govori o pojavama i stvarima o kojima Amerikanci ne žele govoriti i koji nisu zanimljivi Hollywoodu. Ovo je film o tajnama unutar obiteljskih zidova, za koje mnogi znaju, ali one ostaju neotkrivene i neispričane, a mislim da ih svi trebaju vidjeti i čuti. O tome možete čitati svaki dan po novinama, ali nitko o tome ne snima filmove. O tome se govori i piše tek onda kad ti problemi postanu vijest za crnu kroniku, a onda je kasno. To su stvarni problemi i stvarni ljudi i o tome treba govoriti, pisati, snimati filmove.

NACIONAL: Upravo se navršava godišnjica terorističkog napada na New York u kojem i sami živite. Što mislite o tom događaju? – Živim svega nekoliko ulica dalje od srušenih tornjeva WTC-a. Stajao sam na ulici i gledao kako se ruše i nisam mogao vjerovati svojim očima. Nekoliko dana čitav je moj kvart bio zatvoren i okružen vojskom i policijom, kako bih ušao u vlastiti stan, morao sam pokazivati svoju putovnicu i proći nekoliko provjera. Taj je događaj jako utjecao na Newyorčane koji još vrlo emotivno sve to proživljavaju pa i sam često o tome razmišljam. Moj film govori o obiteljskoj, pa tako i društvenoj represiji, i djece i njihovih roditelja, koji su u njihovim godinama također bili pod raznim pritiscima. Mnogo se groznih stvari u svijetu događa jer su ljudi pod represijom obitelji, države, crkve, religije.

Tiffany Limos (22) rođena je u Teksasu, ali se kao dijete preselila u San Francisco. Zanimljiv izgled koji su uspoređivali s Gauguinovom slikom može zahvaliti filipinskom, havajskom, afričkom, francuskom, kineskom, malajskom i španjolskom podrijetlu. U 12. je godini pretukla dečka koji ju je zaboravio nazvati i koji je na školskoj zabavi plesao s drugom djevojkom. Martensicama mu je izbila nekoliko zuba. Kad joj je bilo 16, preselila se u New York gdje je radila za modnu agenciju Ford, a fotografije su joj objavljene u časopisima Sassy, YM i Vogue. U New Yorku se kretala u visokom društvu, pa joj se među prijatelje ubrajaju pjevač Michael Stipe i glumica Rosario Dawson.
U 19. je na otvorenju izložbe fotografija upoznala tada 56-godišnjeg redatelja Larryja Clarka. Uskoro su počeli vezu, a on joj je dao ulogu u televizijskom SF-u “Teenage Caveman” o propasti civilizacije u kojem oskudno odjevene tinejdžerice umiru nasilnom smrću.
Trenutačno živi s Larryjem Clarkom u trendovskoj newyorškoj četvrti Tribeca. U zadnje se vrijeme bavi kiparstvom i kani izraditi Clarkov penis. Newyorškom Observeru je rekla: “Svi misle da je njegov penis, zato što je on stariji, poput suhe šljive. Nije, isti je kakav je bio kad je bio mlađi, i kad postanem milijunašica ili milijarderka, izlit ću ga od zlata.”