Sina Karli sa starijom članicom obitelji FrankopanHrvatskom već desetak godina lunjaju ljudi koji sebe nazivaju Frankopanima i kite se titulama kakve sebi sigurno ne bi prisvajali, ni da su doista živi potomci najslavnije hrvatske plemenitaške obitelji. Na čelu te kolone samozvanih Frankopana, a po ocjeni povjesničara najobičnijih falsifikatora koji se neukusno izruguju hrvatskoj povijesti, nalazi se Šveđanka Ingrid Detter alias Ingrid de Frankopan, odnosno Ingrid Doimi de Lupis Frankopan-Šubić. Katkad kneginja, pokatkad grofica, a u novije doba – princeza Frankopan, unatoč tome što Frankopani s prinčevima nisu imali nikakve veze.

Kneginja, grofica ili princeza? Ingrid Detter najprije se predstavljala kao kneginja, ponekad je bila grofica a u zadnje vrijeme je princeza FrankopanLažnim Frankopanima u Hrvatskoj je uspjelo ono što sigurno ne bi ni u jednoj pristojnoj državi koja svoj integritet čuva provjeravajući identitet kupca, pogotovo kad se on predstavlja kao reinkarnacija jedne prastare povijesne obitelji: da postanu vlasnici dviju iznimno vrijednih nekretnina. Nebodera na Trgu bana Jelačića i dvorca Ribnik u okolici Karlovca. Usto, nedavno su se prikazali i u ulozi mecena umjetnosti – kao zaštitnici imena Frankopan ustoličili su istoimenu književnu nagradu, što će je u budućnosti dodjeljivati domaćim književnim i publicističkim nadama uz ček od 50.000 kuna.

Titulu, kaže samozvana princeza, nije ostvarila rođenjem, nego udajom za Louisa Doimija de Lupisa, podrijetlom s otoka Visa. Obitelj koja sebe deklarira izdankom frankopanske plemićke loze, a da dosad nije podastrijela ni jedan dokaz o tome, broji sedam članova. Uz ambicioznu Ingrid Detter i njezina mnogo manje preuzetnog supruga Louisa, tu je i njihovo petero djece – sinovi Petar, Nikola i Lovro, kćeri Paola i Christina. Svi su visokoobrazovani; majka je stručnjak za međunarodno pravo, otac bankar, djeca su pohađala najbolje engleske škole. Petar, najstariji sin obitelji De Lupis, koji je u Hrvatskoj zadužen za ostvarenje poslovnih snova svoje majke, završio je povijest na Cambridgeu i bavi se ranom srednjovjekovnom povijesti Hrvatske, što priči o hrvatskim Frankopanima daje i zrnce komike.

Povijesna je činjenica da hrvatski Frankopani, velikaška obitelj krčkih knezova, ne postoji već od 30. travnja 1671., kada je posljednjem od njih, Franu Krsti Frankopanu, markizu koji se bavio i pjesništvom, odrubljena glava. U to se, uostalom, uvjerila i sama Ingrid Detter, kada je početkom devedesetih svratila u Hrvatski povijesni muzej – ondje joj nisu mogli dati ni jedan trag koji bi posvjedočio vezu između nje i starih hrvatskih plemića. Jer samo bi čudotvorac mogao preskočiti gotovo četiri stoljeća i popuniti rupe u rodoslovnom stablu, koje je zapečatio njemački car Leopold I., kada je Frana Krstu Frankopana i Petra Zrinskog, koji su sudjelovali u protuhabsburškoj uroti (1664.), što ju je vodio hrvatski ban grof Nikola Zrinski, osudio na smrt. Dok je Nikolu Zrinskog na smrt razderao vepar, Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan uzalud su u Beču tražili pomilovanje – obojica su na isti dan pogubljeni u Bečkome Novom Mjestu. I tako su zatrti korijeni hrvatskih Frankopana.

Miroslav Granić sa zadarskog Filozofskog fakulteta, kojega smatraju najvećim stručnjakom za genealogiju u Hrvatskoj, nije mogao suspregnuti smijeh kad su ga Nacionalovi novinari pitali postoji li i najmanja šansa da su danas živi nasljednici Frankopana: “Tako i vi i ja možemo biti Frankopani. Volio bih vidjeti po kojoj osnovi spomenuta gospođa ima pravo prisvajati prezime Frankopan. Da posjeduje vjerodostojne papire, sigurno bi ih odavna pokazala kad joj je tako stalo do hrvatske kulture i valjda ne bi odbijala suradnju sa znanstvenicima koji bi joj potvrdili podrijetlo da ga doista i ima. U povijesti je, doduše, bilo raznih pokušaja falsifikata; na Rabu su Dominisi tvrdili da su u srodstvu s Frankopanima i čak je njihov najugledniji član, nadbiskup Markantum, falsificirao stablo, tvrdeći da potječu od Frankopana, ali to je još u 19. stoljeću raskrinkano.

Obitelj Dojmi mogla bi u najboljem slučaju dokazati vezu sa Šubićima, jer arhivska građa svjedoči da se u ranom 14. stoljeću Urša, kći bana Pavla Šubića, udala u Trogiru za nekog Dojmija, kako to tvrdi trogirski heraldičar Jeronim Buffalis. Šubići tada nisu postali Zrinskima i nemaju nikakvog dodira s krčkim knezovima.”

Granića osobito smeta što je u Hrvatskoj postalo uobičajeno lažno predstavljanje i nitko se oko toga ne uzrujava, pa čak ni kad je riječ o manipulacijama s povijesnim imenima. On je upozorio kako i kazneni zakon izrijekom spominje tek zaštitu samo za službene ili vojne osobe, a ostale slučajeve ostavio je nedorečenima. “Samo u Hrvatskoj, ni u jednoj drugoj europskoj zemlji, možete reći da ste kineska kraljica i nikome ništa”, zaključio je Granić.

U društvenom životu Hrvatske princeza Frankopan uskrsnula je, prisjetimo se ukratko, početkom devedesetih. Ingrid Detter pokazala je nevjerojatni marketinški smisao za promicanje svoga imena: u jeku rata i euforiji nacionalnog osvješćivanja jednostavno se pojavila i predstavila kao zakonita i legitimna nasljednica obitelji Frankopan, nudeći ugroženoj javnosti patetičnu retoriku sa strašću na kojoj bi joj zavidjeli i članovi hrvatskog društva političkih zarobljenika. A priča ide ovako: kad su u Hrvatskoj propašću komunističkog režima otvorene granice za ljude, robe i ideje, na scenu je stupila kneginja i grofica, koja se uz plemićku titulu pohvalila i drugim referencama: stručnjakinja za međunarodno pravo, osobna savjetnica pape Ivana Pavla II., savjetnica nekoliko europskih vlada, pa tako u početku i hrvatske Vlade. Svaku priliku iskoristila je da udijeli lekcije o nacionalnom ponosu koji mora spriječiti olako rasprčkavanje bogatstva, kulture i baštine. Nije propustila naglasiti kako njezina obitelj ima veliku moć u Velikoj Britaniji, a ona je tu moć – u ulozi neformalne i dobrovoljne ambasadorice – koristila, naravno, za dobrobit Hrvatske. Nakon njezinih intervjua neupućeni bi lako mogli pomisliti kako Hrvatska bez njezina silnog angažmana, vjerojatno, ne bi ni bila priznata država.

Ingrid Detter često je izražavala strah da će stranci pokupovati najznačajniju imovinu u Hrvatskoj i njome gospodariti suprotno hrvatskim interesima. A onda je prije godinu dana njezin sin Petar javno obznanio koju će to prvu nekretninu oni sami štititi od stranaca koji ne cijene dovoljno hrvatsku kulturu, nego ih zanima samo profit: neboder na Trgu bana Jelačića u Zagrebu. Petar Doimi do danas, tvrde njegovi suradnici, nije isplatio iznos od šest milijuna eura, nego samo polog od petsto tisuća eura. Stoga neboder umjesto najavljene obnove, koja ga je iz jedne od najspornijih zagrebačkih građevina trebala pretvoriti u najluksuzniji poslovni toranj obložen plavim staklom, danas zjapi prazan, a vlasnika polako napuštaju poslovni partneri.

Prošli mjesec javnost je iz dnevnih novina saznala da je Ingrid Detter “opet svoja na svome”, jer je postala vlasnicom dvorca u Ribniku. To je nekoć bila rezidencija pravih Frankopana, a povjesničari umjetnosti smatraju ga neprocjenjivo vrijednim zbog šest luksuznih srednjovjekovnih nužnika. Da se obitelj Ingrid Detter pojavila kao običan kupac koji se na tržištu nadmeće cijenom, a ne plemićkim titulama, javnost bi bila manje iziritirana. Ovako, kad je “princeza” Ingrid Detter u zanosu izjavila da je to za njezinu obitelj “vrlo važan trenutak jer se oni vraćaju kući i jer je dvorac za njih i njihovu domovinu Hrvatsku simbol patriotizma”, stručnjacima se opet digla kosa na glavi. Ivan Mirnik, koji je u više navrata javnost upozoravao da “princeza Frankopan-Šubić-Zrinski zabavlja i nasmijava sve ljude s malo više povijesnog obrazovanja”, još je jednom u Vjesniku podsjetio da je posrijedi svojatanje Frankopana i cinično izrugivanje povijesti.

Premda se iz krugova bliskih Hrvatskom plemićkom zboru može čuti kako njihovi članovi smatraju da reinkarnacija Frankopana narušava i njihov ugled, dosad se od njih nisu javno ogradili. Louis Doimi de Lupis 1995. bio je jedan od osnivača HPZ-a, što ga je inicirala grupa od 17 potomaka plemića posvećenih štovanju tradicije i Hrvatske, njezine povijesti i kulture. No Nacionalovu novinarku Branko Cindro dočekao je s diplomatskim objašnjenjem: “HPZ nema članova pod imenom Frankopana, niti je itko ikada tražio da mu se odobri plemićka titula kao nasljedniku Frankopana. Naš je član Louis Doimi de Lupis, on je priložio dokumente o plemićkom podrijetlu koje je komisija verificirala. Članom HPZ-a može postati onaj tko nosi prezime obitelji koja je plemenita i dokaže po muškoj liniji neprekinutost te obitelji. U slučaju Louisa Doimija de Lupisa nema nikakve dvojbe. Zbornik plemstva svjedoči o plemićkim korijenima de Lupisa, koji se prvi put spominju u 13. stoljeću u Trogiru pod imenom Dujmi. U zborniku je opisan i izgled njihova plemićkog grba.”

Toj obitelji, svjedoči i Mirnik, bečki dvor potvrdio je viteški stalež, najniži plemićki rang, ali i to tek 1855. i 1865.

No Branko Cindro ne poriče da je njegov pokojni otac Nikola Cindro, ugledni znanstvenik, prije pet godina razgovarao s de Lupisom i zatražio ga da zbog slučaja Frankopan svoje članstvo stavi u mirovanje. Tako su članovi HPZ-a problem lažnog plemstva stavili ad acta.

Smatrajući da je Ingrid Detter zbog svoje, kako kažu, “prezimenjačke megalomanije” ugrozila ugled obitelji Delupis, pobunili su se članovi obitelji njezina muža. Konkretno, Mirko Jamnicki-Dojmi di Delupis, bratić Louisa Doimi de Lupisa. On je, podastirući genealoško stablo Dojmijevih, koje u kronološkom redu od 1200. do danas broji 129 imena, prije pet godina napisao pismo javnosti, koje je dosad ostalo neobjavljeno. Iz njega se, među ostalim, može iščitati geneza novog identiteta Ingrid Detter:

”(…) Brojnim intervjuima koje je svih ovih godina davala, gotovo uvijek se njezino prezime koje je dobila udajom pojavljuje u drugom obliku s novim dodacima. U prvim medijskim nastupima bila je najprije Ingrid Detter Dojmi Delupis, kasnije se pojavilo prezime Šubić, još kasnije Šubić-Zrinski, da bi se na koncu zakitila i dičnim Frankopanom. Najgore od svega je što se u posljednje vrijeme sasvim izgubilo jedino pravo prezime Dojmi Delupis, a ostala su zvučna prezimena poznatih hrvatskih plemića i velikaša Frankopan-Šubić-Zrinski. Netko tko je siguran u svoje podrijetlo ne mijenja svoje ime od vremena do vremena. Nijednom nije ukazala na vjerodostojnu i argumentima potkrijepljenu nit po kojoj bi se navedenom legalnom plemićkom prezimenu moglo pridodati i Frankopan. Već odavno se čudim što navedenu gospođu nije demantirao na prvome mjestu njezin muž koji je autentični Dojmi. Možda će zvučati neskromno, ali moram reći da je tijekom stoljeća obitelj Dojmi, kasnije Dojmi di Delupis dala dosta priznatih i zaslužnih djelatnika i intelektualaca… Dakle, Dojmijevi su postojali i postoje, a ne sjećam se da je ikad itko u mojoj obitelji spominjao Frankopane u kontekstu obiteljskih veza s Dojmijima. Posizanje za kraljevskom krunom Hrvatske od strane osobe, rođene Šveđanke, u najmanju je ruku komičan gest. Nakon rata to je do krajnjih granica neukusno i uvredljivo za našu domovinu. Hrvatski narod kroz stoljetnu žudnju za svojom državom, dobro je proučio svoju povijest. Tom se narodu ne može podvaliti i blefirati, stoga je očito da je gospođa Detter-Dojmi podcijenila narod u koji je udajom ušla, uvrijedila ga prosudbom da se radi o ignorantima, zaludila svoju rođenu djecu i dakako, narušila ugled jednoj časnoj obitelji.”

No sve je to nije omelo da pod plaštem izmišljene plemićke titule postane vlasnica dvorca. Početkom godine načelnik ribničke općine Nikola Tržok, jedini volonter u Karlovačkoj županiji, po zanimanju stolar, dobio je pismo namjere za kupnju dvorca od osobe koja se predstavila kao princeza Ingrid de Frankopan. Kako Ribničani godinama sanjaju o dolasku turista koji će razgledavati dvorac u nekom novom sjaju, energični Tržok nije žalio truda: “Obavijestio sam sve mjerodavne institucije, od županije do ministarstva o njezinu interesu. Svi su nam davali podršku i rekli: samo naprijed.”

U skladu s propisima, koji Županiji i Vladi jamče pravo prvokupa kod prodaje kulturnih dobara, općinski načelnik poslao je dopis na njihove adrese i pitao ih jesu li zainteresirani za kupnju. Kad su stigli negativni odgovori, objavljen je javni natječaj. A na njega se javila samo Ingrid Detter.

“Nisam ih tražio da dokažu da su potomci Frankopana. Uostalom, sve smo radili javno i ako postoji nešto sporno, trebali su nas upozoriti iz državnih službi. Mi smo u prvom redu zainteresirani da Stari grad Ribnik i dalje ostane simbol Ribnika, otvoren za turističke i promidžbene svrhe. Nama je bitno da ovaj kraj turistički živne i svatko tko je spreman uložiti u obnovu je dobrodošao”, kaže Tržok.

Formalno-pravno ugovor kojim joj općina prodaje dvorac u Ribniku za milijun i 650.000 kuna čak ne izgleda sporan. Dvorac ima status spomenika kulture i pod zaštitom je države, pa je u ugovor ugrađena klauzula da će jedan dio dvorca ostati otvoren za javne posjete, te da obnovu moraju nadgledati stručnjaci Konzervatorskog zavoda.

Naizgled nisku cijenu objašnjava zaista jadno stanje dvorca. Srednjovjekovna luksuzno građena rezidencija Frankopana doima se kao ruina. Posljednjih devedeset godina, otkad su ga Elizabeta i Eduard Han prodali općini za deset tisuća kruna, dvorac je prepušten milosti i nemilosti države; koristili su ga karlovački generali, poljoprivredna zadruga, općinari, javni bilježnici, kovači, stolari, pekari, nekoliko godina u njemu je bila škola, a onda je poslužio i za stanovanje učitelja i policajaca. Iz državnog proračuna u posljednje tri godine za istraživačke radove te za saniranje krova i mosta utrošeno je tek nešto više od dvjestotinjak tisuća kuna.

Ferdinand Meder, ravnatelj Konzervatorskog zavoda Hrvatske, i povjesničar umjetnosti Drago Miletić u kratkom su razgovoru Nacionalovoj novinarki objasnili da dvorac, bez obzira na to što se u povijesnom i simboličkom smislu njegova vrijednost čini neprocjenjivom, vrijedi otprilike koliko je Ingrid Detter za njega ponudila. Miletić je podsjetio kako se u Hrvatskoj, po uzoru na iskustvo u sličnim tranzicijskim zemljama, takvi objekti daju uz simboličku naknadu – za jednu kunu – samo da bi se zaštitili od daljnje devastacije i pod uvjetom da ih se obnovi u skladu s konzervatorskim pravilima.

No promatrači vide moguću opasnost u dvjema stvarima: najava Ingrid Detter da će Ribnik postati ekskluzivni elitni centar plemića izvan komercijalne upotrebe u izravnoj je suprotnosti s odredbama ugovora da ostane otvoren za javnost. U ugovoru se ne vidi kakve su konzekvence ne bude li se pridržavala uputa konzervatora i propisa da dio ostane otvoren za publiku. Praksa u Hrvatskoj, nažalost, svjedoči da povjesničari umjetnosti nemaju mogućnosti nadzirati obnovu, nego mogu samo jednom rezignirano tražiti da se sa spornog objekta, do kraja devastiranog lošom adaptacijom, skine oznaka – spomenik kulture.

Upitno je također raspolaže li Ingrid Detter s pet milijuna eura, koliko je obećala Ribničanima u pregovorima. To se Ingrid Detter nitko nije usudio pitati. Fondacija Ingrid Detter s kojom je općina Ribnik sklopila ugovor registrirana je na otmjenoj londonskoj adresi u Chelseaju, gdje živi engleski “high society”, ali ne i Ingrid Detter. Visokom društvu pripada njezin sin Petar “Frankopan”, i to otkad se oženio Jessicom Sainsbury. Ona je kći sir Timothyja Sainsburyja, bivšeg ministra u vladama Margaret Thatcher i Johna Majora i jednog od vlasnika najvećeg britanskog lanca samoposluživanja. Sami Doimi žive u mnogo skromnijim uvjetima, prijavljeni na adresi Blythe Rd.

U svojoj životnoj misiji zaštite hrvatske kulture i državnih interesa Ingrid Detter najveće autoritete u Hrvatskoj proglasila je nacionalnim saboterima, zlobnicima koji žele zatrti hrvatski identitet, iz čega se izravno može zaključiti da je samu sebe i članove svoje obitelji proglasila prvorazrednom branom Hrvatske. Ili, kako je svojedobno objasnila Nacionalovoj novinarki: “Umjesto da nam budu zahvalni što svoj utjecaj i veze koristimo da bismo pomogli Hrvatskoj, oni nas ispituju jesmo li lažni Frankopani ili nismo. Kao da je to bitno sve dok pomažemo Hrvatskoj.”

Povijest Frankopana od Rima do Bečkog Novog Mjesta

Podrijetlo i povijest hrvatskih krčkih knezova Frankopana, koji se u povijesnim izvorima navode i kao Frankapani, u kratkim je crtama predočio akademik Petar Strčić, upravitelj Arhiva Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, autor leksikonskih jedinica o Frankopanima, koji upravo u suradnji s akademikom Lujom Margetićem objavljuje dvije knjige, svaka od šesto stranica, posvećene Frankopanima.
Frankopani se prvi put pojavljuju u doba Karla Velikoga, dakle u 8. stoljeću. Legenda kaže da su četiri Frangepana morala pobjeći iz Rima; Elizeo se zadržao u Firenci, on je tvorac elizejskoga roda, čiji je pripadnik bio i pjesnik Dante Alighieri. Ostala trojica, Ugo, Mihael i Nikola, uputili su se prema Veneciji. Ugu se izgubio trag na putu prema Njemačkoj, a Mihael se zadržao u Veneciji i postao rodonačelnik mletačke aristokratske linije Michielli, koja je dala više duždeva. Nikola je krenuo prema tadašnjem širem području Dalmacije i smatra se začetnikom krčkih knezova.
Krčki knezovi Frankopani nisu podrijetlom etnički Hrvati, oni su, prema legendi, potomci rimskih Frangipanija. U arhivskoj građi rimski Frangipane nepobitno se pojavljuju 1014. Oni su u 10. i 11. stoljeću bili najmoćnija aristokracija u središnjem prostoru današnje Italije, držali su visoke položaje u crkvi i svjetovnoj upravi, bili su vlasnici Koloseuma, Titova slavoluka, Circus Maximus, odlučivali su o sudbini pape…
Historiografi su pronašli pouzdane dolaze o prvom krčkom knezu Dujmu I., koji datiraju između 1118. i 1130. Nemoguće je odrediti konkretnu godinu, ali neosporno je da se Dujam javlja u doba vladavine mletačkog dužda Domenica Michiellija. Mlečani su prisvojili Krk dvije, tri godine prije i ustupili su ga u feud Dujmu, pretku Frankapana.
Historiografi su podijeljeni oko podrijetla prvog krčkog kneza Dujma. Jedni tvrde da je Dujam Hrvat, nosi dalmatinsko ime, njegovi potomci bili su izraziti glagoljaši, zaštitnici hrvatskog jezika i pisma, staroslavenske službe božje, stoljećima su ratovali protiv Mlečana. Drugi, pak, upravo u činjenici da je Dujam vladao Krkom u doba Mlečana vide dokaz o njegovu talijanskom podrijetlu, budući da su Mlečani na osvojenim područjima za upravitelje u pravilu postavljali plemenitaše iz Venecije, a to su iznimno dopustili i krčkom knezu, jer je bio u srodstvu s rimskim Frangipanijima, o čemu svjedoči i identičan grb, kakav su imali i Michielliji i rimski Frangipani i krčki Frankopani.
Hrvatske i talijanske Frankapane i Frangipane povezuje još jedna legenda koja kaže da se u 11. stoljeću u Furlaniji, najistočnijem dijelu današnje Italije, pojavio knez Conte di Castelo, koji je došao iz Hrvatske iz roda kneževa krčkih “trbuhom za kruhom”. Ta linija postoji i danas; Doimo Frangipane, jedini živući potomak rimskih Frangipanija, živi u blizini Udina i nosi ime koje je imao i prvi poznati krčki Frankopan u povijesti. Zapisi svjedoče da se u 15. stoljeću, gotovo istodobno, i krčki knez Nikola i Conte di Castelo u Furlaniji, proglašavaju Frangipanima. Tada postoje Frangipani i u Napulju i u Rimu.
Hrvatski knez Nikola, drugi ban među krčkim knezovima, 1425. počeo se potpisivati kao Frangipan ili Frankapan. Povijesni izvori svjedoče da je hrvatski ban Nikola, jedan od najmoćnijih velikaša u Hrvatskoj, otac devetero djece, oko 1430. otišao u Rim legalizirati svoje novo prezime u pratnji triju brodova. Ondje mu je upriličen svečani doček. Papa Martin V. potvrdio mu je prezime i dodijelio grb, kakav su imali i rimski Frangipani: dva lava koji lome kruh. No krčki knezovi zadržali su i stari koji se sastoji samo od zvijezde u gornjem polju. Rimski Frangipani nisu negirali svoje hrvatske rođake, jer su u međuvremenu osiromašili, a u zamjenu za blagoslov vjerojatno su dobili izdašnu financijsku pomoć.
Posljednji izdanak hrvatskih Frankopana bio je slavni hrvatski pjesnik Fran Krsto Frankopan, on je studirao u Zagrebu, a 1656. otišao je u Italiju, gdje je objavio prvu zbirku pjesama. Iz povijesne građe može se rekonstruirati kako je njegovo vjenčanje s rimskom plemkinjom Julijom de Naro bilo vezano uz dugogodišnji imovinski spor. A on je započeo kada su dva rimska Frangipana, Pompeo i Mario, darovali sva svoja imanja karlovačkom generalu Vuku Krsti Frankopanu i njegovim sinovima, Jurju, Gašparu i Franu Krsti. Tu su odluku osporavali moliški Frangipani, smatrajući da kao starija loza imaju više prava na nasljedstvo. Kad je Pompeo umro, Mario je, da smiri strasti, mali dio imanja prepustio moliškim i furlanijskim Frangipanima, a najveći dio darovao kardinalu Barberiniju. Kardinal je imao nećakinju Juliju de Naro, s kojom se Fran Krsto Frankopan vjenčao i automatski naslijedio Barbarenija. Tim činom je Fran Krsto priznao da je Roman.
Nepobitno je da je slavni pjesnik Fran Krsto Frankopan, knez tržački, senjski, modruški i krčki, posljednji izdanak loze hrvatskih Frankopana, ubijen kao Hrvat. Ratovao je protiv Turaka, zapisi bilježe njegovu herojsku borbu 1663. kod Jurjevih Stijena kraj Otočca. Zajedno sa svojim šurjakom Petrom Zrinskim sudjelovao je u poznatoj Zrinsko-Frankopanskoj uroti, kojoj je na čelu bio hrvatski ban Nikola Zrinski, koji je rano preminuo. Urota usmjerena protiv Habsburgovaca smišljena je 1664. u redovima hrvatskih i mađarskih feudalaca nezadovoljnih habsburškom germanističkom i centralističkom politikom, te njihovim popuštanjem Osmanlijama. Za urotu je saznao bečki dvor i osudio ih na smrt. Fran Krsto Frankopan molio je cara Leopolda da mu poštedi život, barem iz razloga što je zadnji hrvatski Frankopan. No unatoč kraljevu obećanju da će ga pomilovati, obojica su pogubljeni 30. travnja 1671. u Bečkom Novom Mjestu.