Objavljeno u Nacionalu br. 358, 2002-09-25

Autor: Nenad Polimac

Renesansa bosanskog filma

Rađa se najintrigantnija kinematografija jugoistočne Europe

'Remake', 'Gori vatra', 'Ljeto u zlatnoj dolini', 'Dobro uštimani mrtvaci', 'Romeo i Romeo' – naslovi su filmova koji se upravo snimaju u BiH i koji će uskoro krenuti u pohod na svjetske filmske festivale

Bosanski filmašiBosanski filmaši“Ne znam hoće li se moj film moći prikazivati u Hrvatskoj”, povjerio mi je svoje sumnje Dino Mustafić, renomirani sarajevski kazališni redatelj i direktor opet vrlo uglednog MESS-a, koji je nakon tri godine priprema i traženja koproducenata napokon snimio svoj filmski prvijenac “Remake”. Mustafić (32) pripada ratnoj grupaciji bosanskih filmaša – poput Danisa Tanovića, Srđana Vuletića, Pjera Žalice, Benjamina Filipovića i nešto starijih Ademira Kenovića i Bate Čengića – koji su svoju pripadnost Armiji Bosne i Hercegovine odrađivali i kao dokumentaristi, snimajući od 1992. do 1995. na desetke filmskih zapisa o ratnim stradanjima. Još 1999. počeo je pripremati cjelovečernji igrani film po predlošku Zlatka Topčića, kostimiranu priču što se odigravala početkom 20. stoljeća, no kad je čuo piščevu ispovijed o sudbini njegova oca za NDH te o Topčićevu vlastitom zlopaćenju na Grbavici koju su okupirali četnici, odlučio je promijeniti temu. “Remake” se odigrava u Sarajevu u dva razdoblja – 1942. i 1992. godine. Junak prve priče je Bošnjak Ahmed Karaga koji zbog svojih nepoćudnih napisa protiv progona Srba i Židova završi u Jasenovcu, unatoč tome što mu je cura kći visokog ustaškog dužnosnika. Pola stoljeća poslije, njegova sina Tarika četnici bace u radni logor iz kojega ga ne može izbaviti ni njegov najbolji prijatelj, Srbin Miro. Naslov “Remake” objašnjava ideju filma: povijest kao da se doslovce ponavlja, o čemu svjedoče i dvije neugodne scene. U prvoj ustaše gole jasenovačke logoraše izvode na savsku obalu i zatim ih likvidiraju udarcem malja u potiljak, dok u drugoj četnici tako ponižavaju zatvorenike da bi se puko strijeljanje činilo činom milosrđa. Tematski sklop već je potaknuo govorkanja da je riječ o promuslimanskom filmu s izrazitim antihrvatskim i antisrpskim žalcima, međutim, “Remake” je puno slojevitije ostvarenje u kojem nijedna nacija, sudionik balkanskog ratnog pakla, nije demonizirana. Prizori iz Jasenovca (uzgred, doimaju se poput pastoralnog igrokaza u odnosu na poznatu scenu ustaških zlodjela iz “Okupacije u 26 slika” Lordana Zafranovića) ponukali su Mustafića da skeptično procjenjuje svoje šanse u hrvatskim kinima, no problem uopće nije u pogrešnoj predodžbi da u ustaše danas nije pametno dirati, nego u nečem drugom: u Hrvatskoj je “Ničija zemlja”, unatoč canneskim priznanjima, Zlatnom globusu i Oscaru, jedva skupila 20 tisuća gledatelja, pa bilo koje ostvarenje iz zemalja bivše Jugoslavije može u najboljem slučaju računati tek na djelić tog iznosa. Tu ne pomaže ni sve učestalija međudržavna razmjena glumaca (u Mustafićevu filmu, među ostalim, nastupaju Lucija Šerbedžija, Dejan Aćimović i Slaven Knežević) i ostalih filmskih profesija: pad gledanosti je takav da od njega nisu pošteđena ni najbolja ostvarenja naših susjeda.

Bosanski filmaši su se opredijelili za potpuno drugi način prikupljanja novca od hrvatskih: ne računaju na državni novac, već sredstva osiguravaju uz pomoć brojnih europskih fondova i producentskih kompanija“Remake” je iznimno značajan film za bosanskohercegovačku kinematografiju koju su od potpunoga gašenja tijekom rata očuvali jedino dokumentarci, od kojih je najpoznatiji, “MGM Sarajevo” (Man, God, the Monster) iz 1994., prikazan u Cannesu i ovjenčan Europskom filmskom nagradom. Cjelovečernji je film potpisala grupa autora, među kojima je bio i Ademir Kenović, pobjednik pulskog festivala 1989. sa socijalnom melodramom “Kuduz” i zasigurno najdinamičniji i najvažniji bosanski filmaš proteklog desetljeća. Uz potporu Soroseve fondacije, nizozemske fondacije Hubert Bals, švicarske Pro-Helvetia i francuskog koproducenta uspio je realizirati prvi poratni bosanski igrani film “Savršeni krug” sa zagrebačkim glumcem Mustafom Nadarevićem u glavnoj ulozi, što je 1997. prikazan u Cannesu u programu “Petnaest dana autora” i zatim dobio Grand prix na uglednom tokijskom filmskom festivalu. “Savršeni krug” samo je djelomično financiran državnim novcem, no uspjeh filma nije osigurao trenutačni procvat bosanske kinematografije. Štoviše, bosanski filmaši se s gorčinom prisjećaju kako je na početku 1998. u njihovu gradu iznikao Veljko Bulajić kako bi pripremio film “Sarajevo”. Po jednima, scenarij za film nastao je tako što su likovima iz njegova nerealiziranog projekta “Libertas” zamijenjena imena i prilagođena bosanskoj svakodnevici. Uz blagoslov Alije Izetbegovića, redatelj i njegova ekipa izvukli su iz državnog fonda milijun i 700 tisuća KM (konvertibilnih maraka, današnje bosanske valute koja je po vrijednosti istovjetna DEM), no film nikad nije realiziran. Nešto kasnije Federacija je ipak raspisala prvi natječaj za scenarije na kojem je jednu od nagrada dobio “Remake”.

Unatoč skromnoj igranoj produkciji, na prijelazu milenija bosanska filmska scena bila je iznimno živa. Djelovalo je čak desetak kompanija (danas ih ima petnaestak) koje su proizvodile dokumentarne serije, tv emisije, reklamne i glazbene spotove te pokušavale producirati ono najatraktivnije – cjelovečernji igrani film. Kompanija “Moebius film” Faruka Sokolovića uspjela ih je napraviti čak dva, niskobudžetni “Tunel” (1999.) i podjednako jeftin “Mliječni put” (2000.), no prezir kritike pokazivao je da to nisu ostvarenja koja svjedoče o buđenju bosanske kinematografije. Mustafić je s “Remakeom” bio puno ambiciozniji: bosanskog producenta našao je u kompaniji “Forum”, koja je prije rata realizirala sve filmove Emira Kusturice, a uz podršku francuskog i turskog koproducenta proračun filma popeo se na tri milijuna eura – što se na ekranu i vidi. Nemali broj prizora snimljen je u Parizu (ondje se uspio skloniti glavni junak Tarik, nakon što se spasio iz srpskog zarobljeništva), scene iz okupiranog Sarajeva bogato su producirane, kostimirani dio iz NDH također je uvjerljivo dočaran, slika je impresivna (snimatelj je redateljev otac Mustafa Mustafić), a dolby surround zvuk odličan. “Remake” izgleda poput uzornog europskog filma visoke razine, što je cilj i ostalih Mustafićevih kolega, koji upravo snimaju ili pripremaju filmove.

Njihov je zajednički sud da im u tome najmanje pomaže država, no ironičnim stjecajem okolnosti, četrnaest dana prije nego što će Tanović dobiti Oscara za “Ničiju zemlju”, ministarstvo kulture odlučilo je osnovati fondaciju koja će raspolagati s milijun i pol KM-a godišnje i tako izbjeglo govorkanja da ga je na taj potez navela jedino nagrada američke akademije. Čak i da se to dogodilo poslije, bio bi to minimalan pokazatelj zahvalnosti prema filmašu koji je “Ničiju zemlju” snimio u francusko-slovensko-britanskoj koprodukciji a zatim je svuda u svijetu predstavljao kao bosanski film, iako njegova domovina u nju nije uložila ni jednu KM. Po riječima Benjamina Filipovića, predsjednika udruge filmskih radnika BiH, milijun i pol KM malo je za pojedinačni projekt, ali je puno za kinematografiju. Bosanski filmaši ionako su navikli tražiti potporu od međunarodnih fondova (u tome im je uspjeh “Ničije zemlje” iznimno pomogao), a ulog domaćeg financijera od 200-300 tisuća KM katkad znači da snimanje može početi.

Nakon tri godine čekanja takvu je priliku dobio 38-godišnji Pjer Žalica, jedan od redatelja “MGM Sarajevo” i koscenarist Kenovićeva “Savršenog kruga”, koji ovih dana u Tešnju dovršava svoj prvijenac “Gori vatra”. Njegov je scenarij dobio potporu državne fondacije, ali je nagrađivan i na nizozemskim, švicarskim, francuskim i austrijskim natječajima. Glavni producent je kompanija “Refresh Productions”, koju je s kolegama Srđanom Vuletićem, Zijom Mehićem i Minom Salkić (Kenović je s njima blisko povezan) osnovao 1998., a koproducenti su iz Francuske, Austrije i Turske. Potonji su osobito važni, jer su osigurali cjelokupnu filmsku tehniku, od kamera do kranova i osvjetljenja. Angažirano je 750 statista i dvadesetak glumaca (među kojima su Bogdan Diklić iz Beograda i Ana Vilenica iz Rijeke), pa se čini da će film djelovati puno skuplje nego što mu dopušta budžet od milijun i pol eura. Zašto bi stranci toliko ulagali u bosanski film bez poznatih imena? Ponajprije zbog intrigante priče koja varira Gogoljeva “Revizora” u modernijem političkom kontekstu. “Gori vatra” odigrava se dvije godine poslije rata u bosanskoj provinciji, gdje se dva gradića natječu tko će dobiti počast da mu američki predsjednik Bill Clinton bude kum. Clinton, naime, dolazi u posjet američkoj vojsci u Bosni, no usput bi počastio svojom prisutnošću i jedno tipično bosansko mjesto. Šanse za pobjedu ima samo onaj koji više odgovara demokratskim standardima, pa počinje luda utrka za demokracijom: primamljuju se Srbi iz okolice kako bi se poštovalo pravilo nacionalne raznolikosti, istjeruju prostitutke, kriminalci i psihopati. Sve se, dakako, ne odigrava po priželjkivanjima gradskih čelnika, što čini priču nakrcanu tragikomičnim dramskim akcentima iznimno atraktivnom.

Čim Žalica završi snimanje, ista ekipa s turskom tehnikom počinje pripremati novi “Refreshov” film, pod radnim naslovom “Ljeto u Zlatnoj dolini”, čija se prva klapa očekuje u listopadu ili početkom studenoga. Režirat će ga Srđan Vuletić, Žaličin partner u “Refreshu” i kolega s redateljske klase na Akademiji scenskih umjetnosti, koju su pohađali zajedno s Danisom Tanovićem. Vuletiću je najbolja preporuka sjajan kratki igrani film “Hop, Skip & Jump” iz 1998., dramska vinjeta o posvađanim ljubavnicima (glume ih Mustafa Nadarević i Nataša Barbara Gračner) koji su se za opsade Sarajeva našli na suprotnim stranama: ona je postala snajperistica i uživa u šikaniranju muškarca koji ju je odbacio. Film je realiziran u bosansko-slovenskoj koprodukciji, s popriličnim budžetom od 250 tisuća KM, a snimio ga je Zagrepčanin Slobodan Trninić. Nagrađivan je na međunarodnim festivalima i otkupljen je za prikazivanje u deset velikih svjetskih kinomreža.

Predviđeni budžet “Ljeta u Zlatnoj dolini” je milijun dolara, no taj će se iznos možda povećati, jer je u projekt upravo pristao ući poznati producent Pierre Spengler (“Tri mušketira” Richarda Lestera, serijal “Superman”, “Underground” Emira Kusturice) koji će zahtijevati znatno više standarde u postprodukciji. Film će ponovno snimati Slobodan Trninić. Po žanru je Vuletićev cjelovečernji prvijenac krimi-drama, a glavni protagonist je 16-godišnji Sarajlija koji na dženazi, muslimanskom sprovodu svog oca, doznaje da je pokojnik imao dug koji obitelj – takva je tradicija – mora vratiti. Novca nema pa mladić ulijeće u svakojake nevolje kako bi ga nabavio, čak se odlučuje i na ubojstvo, no završi u zatvoru, gdje dvojica korumpiranih policajaca nalaze u njemu idealnog naivca za plan s otmicom djevojke imućnih roditelja. Po redateljevim riječima, dramska pozadina zbivanja je Sarajevo, grad kojim vladaju poslijeratni kaos i bijeda, a nijedan od protagonista – čak ni negativci – nije u stanju nositi se s takvom situacijom. “U ovom gradu nije dovoljno biti pokvaren da bi se izvukao neki ekstraprofit, potrebno je biti monstrum i luđak”, tvrdi Vuletić. Redateljev je koncept potpuno suprotan onome Quentina Tarantina, u kojem likovi agresivno reagiraju čak i u situacijama koje nisu dramski preokretne: njegov glavni junak nije ubojica, što je i razlog da u filmu nema završnog krvoprolića, ali žestine zasigurno neće nedostajati.

Na listi zanimljivih projekata koji su pred realizacijom je i scenarij Feđe Isovića i Benjamina Filipovića “Dobro uštimani mrtvaci”. Filipovića u Hrvatskoj pamte kao jednog od redatelja kultne humorističke emisije “Top lista nadrealista”, no njegov prvijenac, “Praznik u Sarajevu” iz 1991., po scenariju Abdulaha Sidrana i s neizbježnim Nadarevićem u glavnoj ulozi, nisu mogli vidjeti, jer je pulski festival, na kojem je trebao biti premijerno prikazan, tada bio otkazan. Filipović skori početak snimanja ponajviše zahvaljuje Sarajevskom filmskom festivalu, u sklopu kojeg je prošle godine održana prezentacija scenarija u potrazi za producentom. Za “Dobro uštimane mrtvace” odmah su se zainteresirali Čedomir Kolar i Dunja Klemenc, čiji je film “Ničija zemlja” tada otvorio festival, i uvrstili ga među svoje projekte. Film će najvjerojatnije biti realiziran početkom iduće godine, u slovensko-njemačko-francusko-bosanskoj koprodukciji, s budžetom od milijun i pol eura. “Dobro uštimani mrtvaci” su crna komedija koja počinje u mrtvačnici: u “frižideru” su četiri leša kojima ne znamo identitet, a zatim u četiri odvojene priče pratimo sudbine likova od kojih bi neki mogli postati spomenuti mrtvaci. Ako film iskoristi potencijal koji nudi virtuozno napisan scenarij, “Dobro uštimani mrtvaci” mogli bi postati hit i na međunarodnoj filmskoj sceni.

Sadašnju živost bosanske kinematografije osigurava i nekolicina mlađih filmaša koji čekaju prvu veliku priliku. Aida Begić (1976. godište) u Cannesu je u sekciji studentskog filma predstavila svoj diplomski polusatni film “Prvo smrtno iskustvo”, a zatim asistirala Danisu Tanoviću na njegovu segmentu priče o Srebrenici u omnibusu “11. rujna”. S Elmom Tataragić upravo priprema kratki igrani film o peripetijama s lešom, koji po zapletu podsjeća na Hitchcockove “Nevolje s Harryjem”, no krupniji je zalogaj scenarij za cjelovečernji film o ženama iz bosanskog sela koje tijekom rata ostaju prepuštene same sebi i moraju reagirati na opasnosti s kojima su suočene. Njezina kolegica Elma Tataragić uređuje “Regionalni program” Sarajevskog filmskog festivala i puno očekuje od predstojeće fondacije South Eastern European Cinema Network, koja će poticati razvoj kinematografija i koprodukcije na balkanskom prostoru.

Među aspirantima na prvi cjelovečernji film je i Ahmed Imamović (kao i Srđan Vuletić, koji je rođen 1971.), čiji je diplomski film “Deset minuta” nakon pobjeda u Motovunu i na Sarajevskom filmskom festivalu prije tjedan dana osvojio i nagradu publike u Kolnu. Snimljen je u produkciji “Refresha”, na volonterskoj osnovi cjelokupne ekipe, uz potporu kanadske humanitarne udruge ACCC, Akademije scenskih umjetnosti i Federalne televizije BiH, a njegov glavni dio čini desetominutni kadar u kojem kamera prati iznimno složen mise-en-scene. Poput “Ničije zemlje”, i “Deset minuta” se suptilno bavi bešćutnošću svijeta prema bosanskoj tragediji, no Imamovićev projekt za cjelovečernji igrani film čisti je original. Film radnog naslova “Romeo i Romeo” bavi se sudbinom homoseksualnog para koji je u Armiji BiH i na specifičan način proživljava tegobe rata. Ako bude realiziran i ispuni očekivanja, Imamovićev će film zasigurno pridonijeti tome da se bosanska kinematografija – umjesto srpske – nametne kao najintrigantnija kinematografija na jugoistoku Europe.

Oženjen za meksičku redateljicu i producenticu Danu Rotberg, zbog čega živi na relaciji Sarajevo – Mexico City, 52-godišnji Ademir Kenović predsjednik je odbora koji mora omogućiti nesmetano funkcioniranje fondacije za kinematografiju sa skromnim godišnjim budžetom od milijun i pol KM. Kenović je ipak optimist, jer tvrdi da će dodatni novac izvući iz Kantona Sarajevo i gradskog proračuna.

Njegov novi film “Tajni prolaz”, međutim, nema nikakve veze s bosanskom kinematografijom. Sylvain Bursztejn, francuski koproducent “Savršenog kruga”, ponudio mu je scenarij svoje supruge Dominique o egzodusu Židova krajem 15. stoljeća iz Španjolske u Veneciju, koji je Kenović prihvatio. Film je realizirala luksemburška kompanija “Delux Productions” sa – za naše prilike – nevjerojatno visokim budžetom od 35 milijuna dolara. Cijela venecijanska četvrt, s kanalima i palačama, dočarana je na prostoru većem od dva hektara u Luksemburgu, a taj se “set” smatra jednim od najvećih i najskupljih u Europi nakon Drugoga svjetskog rata.

Glavne protagonistice filma su sestre Isabel (Katherine Borowitz, supruga američkoga glumca Johna Turturra) i Clara (britanska zvijezda Tara Fitzgerald) koje se kao židovske izbjeglice različito snalaze u Veneciji. Isabel organizira “tajni prolaz” za bijeg svojih sunarodnjaka u sigurni Istanbul (Venecija nije imuna od židovskih pogroma), a Clara se zaljubljuje u talijanskog plemića Paola (John Turturro) i odbija napustiti mletačku državu. U sukob dviju sestara uplete se i Clarina kći Victoria (Hannah Taylor-Gordon, proslavila se ulogom u nedavnoj tv verziji “Dnevnika Anne Frank”) koja se treba udati i prijeći na katolicizam.
Svjetska premijera “Tajnog prolaza” očekuje se krajem ove ili početkom sljedeće godine.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika