Objavljeno u Nacionalu br. 359, 2002-10-02

Autor: Dean Sinovčić

INTERVIEW

Luciano Sušanj - glavni kandidat za novog čelnika hrvatskog sporta

Razgovor s predsjednikom Atletskog saveza Hrvatske, dopredsjednikom HOO-a i dogradonačelnikom Rijeke, o njegovoj kandidaturi za predsjednika HOO-a, najvećim problemima hrvatskog sporta i njegovoj sportskoj karijeri

Luciano SušanjLuciano SušanjNakon što je 16. rujna Zdravko Hebel podnio ostavku na mjesto predsjednika Hrvatskog olimpijskog odbora, kao glavni kandidat za to mjesto spominje se Luciano Sušanj (54), predsjednik Atletskog saveza Hrvatske i dopredsjednik HOO-a te riječki dogradonačelnik. Sušnja je kao svog favorita istaknuo sam Hebel i nakon početnih tvrdnji kako ga podržava 80 posto sportskih saveza u Hrvatskoj naglo su se pojavili njegovi protukandidati, poput nekadašnjeg premijera Zlatka Mateše, a u medijima ga je počeo kritizirati i bivši predsjednik HOO-a Antun Vrdoljak za kojeg se ne zna hoće li se ponovno kandidirati za to mjesto. Jednako tako, sasvim je nepoznato hoće li se novi predsjednik birati na sjednici Skupštine HOO-a što će se održati 3. listopada jer postoje razmimoilaženja oko pitanja može li ta sjednica istodobno biti redovita, izvanredna, svečana i izborna.

'Stanje u hrvatskom sportu može se popraviti za desetak godina'Luciano Sušanj imao je zavidnu atletsku karijeru, prije 28 godina postao je u Rimu europski prvak na 800 metara, a dvije godine poslije, 1976. na Olimpijadi u Montrealu, osvojio je šesto mjesto. Tih se godina smatrao jednim od najboljih 800-metraša na svijetu uz Mikea Boita i Iva Van Dammea, a njegov rezultat iz Rima 1.44.07 i danas je hrvatski rekord na 800 metara. Početkom devedesetih politički se aktivirao kroz Primorsko-goransku stranku, koje je bio predsjednik, te je već pet i pol godina riječki dogradonačelnik. Međutim, trenutačno je u PGS-u došlo do unutrašnjeg sukoba, Sušanj će najvjerojatnije sa svojim istomišljenicima stvoriti novu stranku, a najavio je i kako će aktivirati svoj saborski mandat.

NACIONAL: Zašto ste razmišljali o svojoj kandidaturi za predsjednika HOO-a ako su vas mnogi sportski savezi istaknuli kao glavnog kandidata za novog predsjednika odmah nakon Hebelove ostavke? – Sport je specifična djelatnost i vjerujem da se njime bave ljudi koji ga istinski vole. Pokušavao sam u ovoj priči odrediti samog sebe, ali sam želio osjetiti postoji li određen broj onih koji bi me podržali. Uvjeren sam da ova situacija traži što hitnije rješenje svih problema, iako ni financijski ni organizacijski problemi nisu takvi da bi se mogli brzo riješiti. Sport je djelatnost u kojoj postoji struka, u kojoj organizacija mora biti takva da se stvori dugoročni program. Valja pokušati sanirati financijsku situaciju, što je također nemoguće napraviti u kratkom roku. Zato ćemo najviše pokušati napraviti u programskom dijelu, gdje su struka i organizacija najvažniji.

NACIONAL: Financijska situacija neće se riješiti bez Vladine podrške, je li točno da bi vas Vladini članovi podržali kao predsjednika HOO-a jer im na tome mjestu treba čovjek od povjerenja? – Ekonomska situacija u zemlji vrlo je teška, a Vlada sport nije pratila onako kako je trebala. Prije 15-ak dana novi potpredsjednik Vlade zadužen za društvene djelatnosti, dr. Simonić, najavio je da će pomoći da se za sport dodijeli nešto više novca. Problem hrvatskog sporta vezan je uz ukupne ekonomske probleme, ali stoji činjenica da bi u poreznom sustavu, u financiranju sportskih organizacija, trebalo imati olakšice i drugačiji tretman, što će se, vjerujem, u idućem razdoblju promijeniti. Ne vjerujem u priče o Vladinoj podršci ovom ili onom kandidatu, svaka vlada je zainteresirana za mlade i sport jer sport je kod mladih vrlo bitan.

NACIONAL: Spominje se kako bi Vladina podrška u vašem slučaju mogla biti upitna s obzirom na navodno loše odnose između vas i Slavka Linića još iz vremena kad je on bio riječki gradonačelnik, a vi dogradonačelnik. – To su neistine. Imam lijepe uspomene iz vremena kada smo zajedno radili.

NACIONAL: Mediji špekuliraju kako Zlatko Mateša svojom kandidaturom i Slaven Letica, koji ga podržava, rade opstrukciju s obzirom na to da Mateša u ovom trenutku ne može biti kandidat jer nije član Skupštine HOO-a. – Mateša je bio predsjednik Vlade i osoba takvog profila sasvim sigurno može samo pozitivno utjecati na cjelokupni hrvatski sport. Daj Bože da imamo više ljudi poput Ivana Šukera, predsjednika HKS-a, koji svojim doprinosom mogu pomoći. Možda je najveće pitanje zašto takvi ljudi nisu uključeni u sport. Sport ne možemo gledati stranački niti on treba biti tako postavljen. Mislim da bi svaki od ljudi koji su istaknuti mogao samo pomoći da sport u Hrvatskoj dobije poziciju koju zaslužuje.

NACIONAL: Govorite li to zato što ste vi i političar i sportski djelatnik pa bi se i u vašem slučaju moglo potegnuti pitanje povezanosti odnosno odvajanja politike i sporta? – Ne, gotovo ni u jednom sportskom klubu u Hrvatskoj nije dolazilo do takvih razlika, osobito do stranačkih podjela. Možda je toga bilo u najlošije doba hrvatskog sporta, kada smo htjeli imati nekoliko klubova koji će predstavljati Hrvatsku na najvišoj razini i u međunarodnoj razmjeni. To je bio slučaj s Croatiom, današnjim Dinamom, s Mladosti u vaterpolu i tako dalje, ali to nije dobro za hrvatski sport. Hrvatski sport treba biti zastupljen prema broju stanovnika i prema mogućnostima pojedinih gradova i regija da bi mladi mogli napredovati.

NACIONAL: Sedamdesetih ste bili jedan od najboljih trkača na 800 metara na svijetu. Možete li usporediti tadašnje i današnje atletske uvjete u Hrvatskoj? – Mi smo bili talentirana generacija, a ekonomski uvjeti bili su bolji. Imali smo jako dobro atletsko rukovodstvo i zato su rezultati Jelice Pavličić, Boška Božinovića i Joška Alebića bili tako dobri, a tome su prethodili dobri atletski rezultati Đurđe Fočić, Vere Nikolić i drugih. Bila je to generacija atletičara koja je uspjela zadržati kvalitetu i u seniorskom razredu. Isto i sada pokušavamo učiniti u atletici, imamo talentirane atletičare i cilj nam je osigurati sredstva za njih.

NACIONAL: Što je u vašem slučaju bilo presudno da postanete prvak Europe na 800 metara u Rimu 1974.? – Kada gledam s distance, presudno je bilo društvo u atletici, kolege atletičari i atletičarke iz Rijeke i ostalih krajeva. Osim toga, presudan je bio i kvalitetan rad. Mi smo bili generacija koja je, bez obzira na to što smo bili konkurenti, uvijek radila zajedno.

NACIONAL: Zašto ste relativno rano, sa 28 godina, prekinuli atletsku karijeru? – U to vrijeme u atletici nije bilo novca, trebalo je početi živjeti i raditi. Mjesec dana nakon olimpijskih igara u Montrealu 1976. prestao sam se baviti atletikom. Bio sam već tada oženjen i imao sam dvoje djece.

NACIONAL: Žalite li za tim olimpijskim igrama, kada ste osvojili šesto mjesto, iako su vas smatrali jednim od favorita za zlatnu medalju? – Sigurno je da sam mogao postići bolji rezultat, ali te sam godine bio u vojsci i to je bio jedan od ozbiljnih razloga zbog kojih nisam bio u punoj formi. No ti rezultati i danas kotiraju vrlo visoko. Ove godine se na finalu Europskog prvenstva u Munchenu trčalo sekundu i nešto sporije nego što sam ja trčao u Rimu. Moj osobni rekord još uvijek je 27. rezultat svih vremena u Europi.

NACIONAL: Što ste radili nakon što ste napustili atletiku? – Do 1990. uvijek sam bio u sportu. Završio sam pedagošku akademiju i u Rijeci sam bio tajnik SIZ-a za fizičku kulturu.

NACIONAL: Kako to da vam je 1990. politika bila privlačnija od sporta odnosno kako ste odmah prepoznali regionalizam? – Dogodilo se to u okolnostima promjena koje su nastajale. Osjetio sam potrebu da se osobno uključim. Na prvim izborima sam dobro prošao. Regionalizam nije bio samo pojava u Hrvatskoj. U onom trenutku ambicije nisu bile usmjerene na to da se postigne nešto veliko, nego da se bitno utječe na odnose na lokalnoj razini koji su do tada uvijek bili diktirani ili ih je određivao netko drugi. Smatrali smo da kao oporba u ono vrijeme možemo napraviti iskorak prema javnosti i utjecati na neke događaje. Smatrao sam da regionalizam nije suprotan nacionalnoj euforiji. Moje nacionalno opredjeljenje je uvijek bilo jasno i neupitno. Ako je obitelj osnova u demokratskom društvu, onda nakon toga dolazi sredina u kojoj si rastao i živio.

NACIONAL: Jeste li tada izabrani za predsjednika PGS-a zbog sportskog ugleda ili nečeg drugog? – To mi je teško definirati. Sigurno je da je moj sportski rezultat na to utjecao. Ugled koji uživam u vlastitoj sredini temelji se i na tome što nemam velikih mrlja na svom imenu koje bi mi mogle štetiti.

NACIONAL: Jesu li političari svojim utjecajem krivi za pad kvalitete nekih sportova? Spomenuli ste vaterpolo, nakon srebrne olimpijske medalje u Atlanti 1996. političari su ušli u vaterpolski savez i kola su krenula nizbrdo. – Da, jednim dijelom. Primjerice, vaterpolist Glavan, član reprezentacije, prešao je iz riječkog Primorja u zagrebačku Mladost, gdje je bio rezerva, i izgubio se kao igrač. No najpogubnije je što su se na umjetan način podigle cijene vrijednosti koje zapravo nisu zasnovane na našim i mogućnostima naših klubova, a definitivno su uništile neke druge sportske sredine u Hrvatskoj. Drugi problem je rad u mlađim kategorijama, kojem se mora ozbiljnije pristupiti, a tu je i pitanje stručnog kadra, što je možda ključni problem.

NACIONAL: Ako analiziramo sportove u Hrvatskoj i njihovu propast, prvo nam na um pada košarka, toliko hvaljena, a sada Hrvatske nema ni na Olimpijadi ni na Svjetskom prvenstvu. – Sport u Hrvatskoj mora biti raspoređen po regijama. Dok on nije uravnotežen igrači ne mogu napredovati jer u sustavu lige nema kontinuiteta. Slično se događalo s nogometom s ligom od 16 klubova, gdje sudjeluju sredine sa 10 tisuća stanovnika a njihovi klubovi bi trebali igrati u najvišim međunarodnim rangovima, što je nemoguće. Promijenilo se mnogo ljudi i više nije bilo ozbiljne organizacije. Konkretno, kada nema Novosela u košarci, pojavi se praznina, umjesto da se uz njega pojavljuju novi treneri koji će nastaviti njegov posao.

NACIONAL: Kako se ti problemi mogu riješiti, osobito ako se govori da donošenje zakona o sportu neće pomoći? – To je dugoročan posao i sasvim je sigurno da zakon o sportu nije dovoljan. Valja imati cjelokupnu strategiju, prije svega u stručnom dijelu. HOO bi s Fakultetom za kineziologiju trebao jako puno raditi na stvaranju kadrova, a tu su i sport u školi, uvjeti u školama i tako dalje. To je proces koji treba postaviti i dugo graditi. Do sada je bilo takvih pokušaja, ali oni su bili neuspješni. U momčadskim sportovima stvaranje bilo kojeg vrhunskog sportaša traje od osam do 12 godina. Sa 4,5 milijuna stanovnika vrlo je teško očekivati da imamo iznimno jak sustav ligaških natjecanja, ali se mogu imati jake reprezentacije. Problem je u stvaranju igrača. U stručnom dijelu došlo je do dekadencije, prvo stoga što su klubovi u borbi za ligaška natjecanja zapostavili rad s mlađim kategorijama. Situacija se za desetak godina može bitno promijeniti.

NACIONAL: Kao predsjednik Atletskog saveza Hrvatske kako gledate na to da Ivana Brkljačić i još neki atletičari prihvaćaju američke stipendije i napuštaju Hrvatsku dok Blanka Vlašić i njezin otac žele uspjeti u Hrvatskoj? – Ne gledam sport drugačije nego što ću gledati neku drugu kategoriju mladih ljudi. Mladi s područja medicine, ekonomije ili informatike odlaze u inozemstvo jer su traženi i jer su bolji uvjeti za napredak. Mi na žalost to ne uspijevamo pratiti na taj način, a cilj nam je da u tome uspijemo. Neki mladi atletičar uspijeva dobiti 100 tisuća dolara u nekoj zemlji a to je jednako godišnjem proračunu Atletskog saveza Hrvatske. S proračunom i sponzorima koje imamo to se ne može pratiti. Strahovito mi je žao što mladi sportaši odlaze u inozemstvo, ali svakom se mladom čovjeku mora omogućiti da traži svoj put i svoju afirmaciju.

NACIONAL: I vi i Antun Vrdoljak volite atletiku i logično bi bilo da se podržavate, ali vaš međusobni raskol je predubok. Kako ćete se odnositi prema Vrdoljaku ako istakne kandidaturu za predsjednika HOO-a, posebno stoga što vam je on već uputio neke niske udarce? – Ja odvajam posao od osobnog prijateljstva. Moj je stav da sa svakim koji imalo može pridonijeti treba raditi. Drugo je pitanje hoćemo li biti kućni prijatelji. Vrdoljak i ja fino smo surađivali i kontaktirali osobito oko nastojanja da Rijeka dobije organizaciju Mediteranskih igara. Vrdoljak je učinio puno dobrog, pokrenuo je inicijativu oko stipendiranja mladih sportaša. Svatko ima svoj karakter i svatko reagira na drugačiji način, pitanje je samo hoće li se prijeći neke granice i lagati. Vrdoljak je izmislio neke priče o meni, vratio se na događaje iz 1990. iako dobro zna da sam tada odbio postati član Europske atletske federacije jer me u to tijelo bila delegirala Jugoslavija.

NACIONAL: Ako postanete predsjednik HOO-a, hoćete li se posebno angažirati da Rijeka dobije Mediteranske igre 2009.? – Rijeka, HOO i prijašnja vlada na čelu sa Zlatkom Matešom već su se angažirali da Rijeka dobije Mediteranske igre. Iskreno rečeno, takve igre se ne dobivaju samo zato što postoje uvjeti u nekom gradu nego je bitan i realni rejting zemlje u tom trenutku. Kad gledam s aspekta Rijeke, Mediteranske igre su nešto što, po našem potencijalu, možemo organizirati.

NACIONAL: Hoćete li napustiti mjesto riječkog dogradonačelnika ako postanete predsjednik HOO-a? – Na to pitanje u ovom trenutku ne mogu odgovoriti, mjesto predsjednika HOO-a je volonterski posao.

NACIONAL: Je li točno da vam se politička podrška u borbi za mjesto predsjednika HOO-a uvjetuje napuštanjem mjesta dogradonačelnika i zato što ste s grupom istomišljenika napustili PGS i stvarate novu stranku? – Moja funkcija u gradu je politička funkcija, stvarni odnosi unutar Gradskog vijeća grada Rijeke nisu u suprotnosti s mogućnošću mog ostanka na funkciji dogradonačelnika. Što se tiče PGS-a to će se riješiti na lokalnoj razini, PGS sada ima jednog vijećnika u gradu, a naša opcija koja je napustila PGS ima dva vijećnika.

Luciano Sušanj rođen je 1948. u Rijeci. Mnogi pobornici atletike smatraju ga najboljim hrvatskim atletičarom svih vremena. Sedamdesetih je godina prošlog stoljeća bio jedan od najboljih svjetskih 800-metraša. Dvije su utrke posebno obilježile njegovu karijeru – na Europskom prvenstvu u Rimu 1974. osvojio je zlatnu medalju na 800 metara, istrčavši i danas svjetski vrijednih 1:44.07, a dvije godine poslije na OI u Montrealu zauzeo je šesto mjesto u istoj disciplini. Zlato na 800 metara osvojio je i na dvoranskom EP 1974., a odlične rezultate ostvario je i na 400 metara, disciplini u kojoj je, među ostalim, osvojio zlato na dvoranskom prvenstvu Europe 1973. Nalazi se na ljestvicama 10 najboljih hrvatskih trkača svih vremena u svim disciplinama od 200 do 1000 metara.

Tijekom devedesetih godina Sušanj se, kao čelnik Primorsko-goranskog saveza, aktivno uključuje u politiku i postao saborski zastupnik (od 1990. do 1992.). U Sabor ponovno ulazi 2000., a istodobno u Rijeci obnaša dužnost člana Gradskog poglavarstva zaduženog za sport. Nakon izbora za predsjednika Hrvatskog atletskog saveza 2000. postao je član, a zatim i potpredsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika